Sliku svoju ljubim

Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama.

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika.

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime. Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,….“

Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.

Čovjek bez lica

„Ja sam čovjek bez lika. Lica. Identiteta.“-reče dok sam mu prilazio.

Nije se osvrtao prema meni. Znao je da dolazim. Nije učinio niti jedan potez više kojim bi pokazao da mi se raduje. U stvari nije činio ništa.
Posmatrao sam ga dok sam mu prilazio.
Definitvno nije to bio njegov trenutak. S obzirom na sve, činjenica da je ostao i opstao na mjestu kojemu su njegovi prijašnji korisnici odavno okrenuli leđa i otišli u potrazi za novim izazovima.

„Je li ovo kraj?“-nisam osjetio zabrinutosti niti tuge u njegovom glasu.

Glas mu je bio začuđujuće miran. Pomirljiv.
Nisam bio zbog toga došao čak do njega. Privukla me je njegova odlučnost da istraje iako je njegovo bitisanje odavno izgubilo svaki smisao. Mjeru.
Nije ni čekao moj odgovor te nastavi sa pričom.

„Svi su već otišli. Ja sam ostao poslednji.“-tiha sjenka sjete osjeti se na tren u njegovu glasu.
„Imao sam nekad sjajnu ekipu ovdje. Bilo je tu svega. Razgovora. Ljubavi“, uzdahnu tako teško da je sve zaškripilo bolnim cviljenjem, „ posla. Da bilo je posla za sve nas. Vidi sad.“

Pogledom sam šetao po okolici. Nigdje nikoga. Tragova posla, razgovora i svega što je spominjao nigdje nije bilo. Jedini tragovi koji su bili vidljivi bili su tragovi pustoši. Nebrige.

„Oprosti mi na mom izgledu. Ni u najboljim vremenima nisam tome pridavao posebnu pažnju. Takav je posao, ali bilo ipak mnogo bolje od ovoga. Ubi me ova čamotinja. Nigdje nikoga da prozborim s njim. Nigdje živa stvora. Mnogo sam puta poželio bar pticu kakvu da vidim. Džaba. Nema ni njih. Odavno su i one izgubile volju da prođu ovamo. Eh, a dječica. Sa njima je uvijek bila posebna priča. Ta sjajna družina uvijek je bila spremna na svakojake smicalice, eh…“-gotovo zavapi.

Bio je u pravu. Nije imao lica. Gledao sam u pravcu gdje je ono trebalo biti. Praznina je uzvraćala upitnim pogledom.

„Ne vjeruješ svojim očima. Ne čudim se uopšte. Čak šta više vjerujem da mi mnogo toga što ti rekoh i ne vjeruješ. Kako da razgovara neko bez lica? Šta uopšte može da radi neko ko nema lica, oči. Nema nos niti uši. A čuo sam te da dolaziš.“-reče.

Bio je u pravu. Bio sam u dilemi. Njegova primjedba imala je mjesta, a opet siguran sam u jedno. Čuo me je. Gledao sam ispod šešira tamo gdje bi trebalo da viri pramen kose. Nije ga bilo. Zapitah se sam šta mi je trebalo sve ovo. Mogao sam kao i uvijek da gledam svoja posla umjesto da gledam sagovornika ondje gdje bi trebalo da mu se nalaze oči. Lice. Prva stvar na osnovu koje po prvi put procjenjujemo nekoga. Može nam biti simpatičan. Lijep, ružan. Odbojan ili strog, ali njega nisam mogao svrstati nigdje.

Gledao sam odjevnu kombinaciju na njemu. Takve stvari teško da bi se mogle negdje pronaći. Možda u nekim odavno zapuštenim ormarima. Po tavanima. Nekim starim modnim katalozima. Sve na njemu bilo je u neskladu. Pantalone sa širokim nogavicama koje su se na vjetru uvijale oko njegovih tankih nogu i čvrsto smrsnutim nekim konopcem tamo gdje bi svako drugi imao struk, a on ni to. Preko plavih izblijedilih pantalona u poprilično lošem stanju lelujala se košulja koja je nevješto skrivala mršavo tijelo. Gotovo iskidana u trake različite širine teškom mukom se držala za koščata ramena od kojih je lijevo rame bilo nekako kraće i niže od desnog ramena dajući sveukupnoj slici oronulost i nemoć. Stopala  mu nisam ni vidio. Pantalone su odlično obavile svoj dio posla. Ono što se ne vidi toga i nema. Možda je sa njim upravo sve tako pomislih dok sam gledao kako se vjetar poigrava sa njegovim nejakim tijelom.

„Ne znam zašto sam ostavljen sam. Moj poslodavac mi nije rekao ni riječi. Naprosto jednog dana sve mu je prepuklo. Od cijele ekipe sam ostao sam. Očekivao da će se vratiti po mene. Nikad nije. Vidio sam ga kako odlazi sa velikim koferom koji je vjerovatno bio prazan. Možda tek sa parčetom neba, grumenom zemlje i žeđu na usnama.“-podrhtavao mu je glas.

„Ove pantalone sam dobio od njega. Dobro se sjećam kako ih je samo hvalio. A košulja. Od njegovog pokojnog oca. Poslije njegove smrti popalili su sve njegove stvari, a kako je košulja bila novija nekako su se sažalili da je ne zapale te je ja dobih. Sjećam se kao da je juče bilo. Stari je znao navratiti, iskukati se na starost. Bezobrazni vjetar umio je da se poigrava sa njegovim islabjelim tijelom gotovo ga lomeći kao trsku. Na grobu mu je slika sa ovom košuljom. Eto stari ode, a košulja još posluži. Nije neka zaštita, ali nisam gol. Čak mi se čini kad bi bez pantalona ostao ne bi bilo toliko strašno koliko da ostanem bez nje. Čini se da mi definitivno i mene nestalo.“-zaključi čovjek bez lica, struka i stopala.

Čovjek bez ičega imao je sve manje sebe. Sve ostalo bilo je svedeno na pantalone, košulju i šešir.

„Svi su me odavno napustili. Svi osim pantalona, košulje i šešira. Čak su i fleke otišle nekim poslom. Ostao sam im samo ja. Samo ja i moja čamotinja.“-nastavi.

Pogledom sam kružio oko njega. Pogled mi se zapetljao u korov koji je osvajao korakom svaki pedalj ledine. Život je nesumnjivo gubio primat nad teritorijom koju je moj sagovornik godinama branio. Koliko uspješno zna samo veliki prazan kofer koji negdje stoji, možda na peronu, ormaru i u njemu parče neba. Znaju samo žedne usne.

„Moja misija polako se privodi kraju. Otkopčaj mi dugmeta. Vjetar će učiniti svoje.“-zamoli me.

Gledao sam u njegove dlanove. Držali su se za vjetar. Kao prvačići pred školom. Šta sam drugo mogao? Poslušao sam njegovu poslednju želju. Bilo je upravo onako kako je rekao. Vjetar je učinio svoje. Oslobođena stega starinske košulje i dobrano smrskanih pantalona negdje u predjelu struka jedna duša trajno sklopi savez sa vjetrom. Vinu se visoko iznad ledine, osvrnu se prema meni. Jedan osmijeh čovjeka bez lica trajno ponesoh sobom. Tek da mi se nađe kad šešir na glavu pometnem i na zatiljak zabacim.

Strašilo u meni javi se ponekad. Tek bockanjem slame u predjelu vrata. Valjda da opomene da košulju na vrijeme otkopčam.

Pozdravlja Vas mandrak72, sa licem cijelim i šeširom na naklon spreman ugodn dan Vam želim.

Samo san

Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali… Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,….“-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.

Aljoša, start game. Play.

„Nisam više siguran zbog čega sam došao do vas.“-nije se ometao niti prestajao da igra tetris u rukama koje su sinhronizovano poskakivale i grčile prste.
„Zašto ste vi zapravo došli?“-zbunjeni doktor gledao je u njega.
„Ne znam. Zapravo nisam ni došao. Kriva je igra. Tetris.“
„Tetris?“-doktor ga je zbunjeno gledao.

Neugodna tišina potraja trenutak dva prije nego neznanac ne ispruži ruku prema doktoru. Onom drugom nastavio je igrati tetris. Povremeno je nakratko podizao pogeld prema doktoru.

„Aleksej. Drago mi je.“-predstavi se neznanac doktoru.
„Aljoša. Dr. Aljoša Troperski.“-prihvati njegovu ruku te se i sam predstavi.
„Kako Vam mogu pomoći?“-nastavi doktor.
„Ne znam. To bi vi trebali da mi kažete.“
„Zašto ste onda došli?“
„Rekao sam već. Tetris me doveo ka vama.“

Doktor ga je zbunjeno gledao nekoliko trenutaka prije nego ga nastavi.

„Nastavite. Slušam Vas.“
„Sve je počelo jednog aprila  ratne 1994. godine. U rov je dospio ovaj tetris. Bio je novina. Svima je odjednom postao preokupacija. Svi su ga trebali. Pa i ja. Vremenom izgubio sam san. Nisam prestajo igrati. Do danas.“-zastade i pogleda nakratko u doktora.
„Slušam Vas.“
„Mojim venama kao da su umjesto krvnih zrnaca potekli oblici. Baš kao na tetrisu. Bio mi je više od igre. Ako mi vjerujete ostao sam živ zahvaljujući njemu. U nekoliko navrata moje kašnjenje uzrokovano njim spasilo me je sigurne smrti.“
„Postaje sve zanimljivije.“
„Možda vama doktore, ali ne i meni.“-skršenim glasom uzdahnu Aleksej.

Nekoliko trenutaka gotovo histerično se borio sa napravom koje je trebala biti razbibriga i sve drugo, osim ono što je postala u njegovim rukama. Opsesija.

„Sve, ali baš sve. Sve sam rješavao poput tetrisa, svaki problem. Koristio sam sva stečena znanja i iskustva iz igranja tetrisa na ostatak života. Sve sam primjenjivao u životu, ako je to više uopšte i život. Više je to igra.“
„Kako ste to primjetili?“
„U WC-u doktore. Nisam prekidao igru niti u tim momentima. Da izvinete pokretima guzicom vrtio sam i oponašao sam rad prstiju prilikom igranja tetrisa.“
„I?“-doktor je nestrpljivo ubacio pitanje.
„I bilo je nevjerovatno. Ustao sam i poglčedao iza sebe. Sve je bilo uredno složeno. Složeno po nivoima. Nisam se mogao oteti utisku da se tog trenutka tetris trajno naselio u meni. Nastanio u meni. Poslije toga svaki moj pokret i potez je bio prethodno tetrisovski posložen i pripremljen.“
„I?“-doktorova pitanja su bila kratka i jasna.
„Sve je postalo tetris. Svaki problem gledan je kroz njega. U nekim segmentima imao sam više uspjeha u drugim manje. Međutim generalno gledano pomak je bio očigledan.“
„Kad je tako zašto uopšte tražite pomoć?“-ponovo zapita doktor.

Nakon nekoliko trenutaka Aleksej odgovori.

„Sve je postalo previše lično. Priznajem sam sam kriv. Nije to trebalo da postane više od igre. Upravo suprotno sve je postalo više od igre, pa i sam život. Ostao je više od igre.“
„Pričajte dalje. Ja vas i dalje slušam.“-doktor je sa sve većom pažnjom slušao Alekseja koji nije prekidao sa igrom.
„Počeo sam u njemu prepoznavati stvari koje me okružuju. U jednom momentu, rezultat se poklopio sa mojim jedinstvenim matičnim brojem. U tom momentu sve je odjednom kliknulo pred mojim očima. Taj tetris kao da se srodio sa mnom kada sam kliknuo. U tom momentu stekao sam utisak da sam ja postao igrica s kojom tetris upravlja. Raspored oblika i kombinacija oblika jasno su ukazivali šta mi je činiti. Milioni novih znakova i kombinacija po svim nivoima davali su tačan odgovor na sve ono što je bilo ispred mene i što me je čekalo. Jasno sam znao kada ću dobiti posao i gdje. Pa čak i to da mog poslodavca uopšte neće biti briga za mojom strašću prema igranju tetrisa. Sve se složilo i poklopilo u tom momentu. Trokut,  dva kvadratića, štapić, kvadratić, krstić, dva romba i krstić doveli su me ovdje. Postoje i duže oznake, ali ne znam kad bi završili. Kao u kineskom jeziku, ovladao sam sa par hiljada svakodnevnih kombinacija, a postoje na milioni. Stvar je jasna, sve je u logici.“-zastade Aleksej.
„Kako bih ja u svemu tome mogao pomoći? Vi ste ovladali njegovom logikom, niste svim kombinacijama ali ovladali ste osnovama i vidim da vam dobro ide.“-zbunjeno odgovori doktor.

Aleksej je i dalje igrao, tražeći odgovor. Bio je tu pred njim, samo je trebalo logički rariješiti još jednu kombinaciju.

„Ne znam. Evo već nekoliko puta mi se ponavlja isti niz kombinacija. Ne znam šta je, vi ste doktor. Pogledajte.“-pokaza mu se diplej na kome su se smjenjivali isti znakovi.

Tri tačke, tri štapića, tri tačke. Kombinacija se ponavljala neprestano.
Doktor je gledao nekoliko trenutaka. Zbunjeno se češkao po glavi.

„Znate bio sam u vojsci telegrafista. Ako to ima veze sa tim. To bio poziv u pomoć. SOS. Znate to iz filmova, poziv u pomoć. Izgleda da je njemu potrebna pomoć.“
„Logično, kako se toga nisam sjetio. Isuvuše logično.“
„Kad ste mu zadnji put mijenjali baterije?“-upita doktor.
„Baterije? Nisam nikad. Nije bilo potrebe.“-slegnu Aleksej ramenima.

U tom momentu na displeju se jasno pojavi novi simbol. Srce. Pulsiralo je sve slabije i slabije.

„Doktore učinite nešto. Pomozite. Bez njega nema života ni meni. Molim Vas.“-zavapi Aleksej i pade ničice na koljena pred doktorom.
„Samo tren. Sestroooo, sestrooo.“

Na vratima se pojavi medicinska sestra. Vitka, crnokosa. Bile je nešto najljepše što je Aleksej vido do tada ako je uopšte do tada išta i vidio. Na prvi pogled se zaljubi u medicinsku sestru koja se pojavi na vratima. Pogledi im se sretoše. Činilo se zauvijek.

„Sestro, dajte mi jedan paketić baterija. Požurite samo.“.
„Naravno.“-nije skidala pogled sa Alekseja.

Nakon par trenutaka baterije su bile na stolu. Doktor je brzo mijenjao baterije. Aleksej je i dalje gledao crnokosu medicinski sestru. Ni ona nije ostala ravnodušna prema pogledu Aleksejevom. Tamne kao ugalj njegove oči topile su se na njenom tijelu.

„Evo. Gotovo.“-pruži tetris prema Alekseju.

Uzeo je tetris. Ponovo ga uključio. Na displeju je stajala poruka.

„Game over. Nije bilo lako sa mnom. Čekao sam zbog nje. Hvala na strpljenju.“

Nakon toga srce je počelo jače da pulsira. Dva srca. Aleksej ustade sa stolice, uze za ruku medicinsku sestru.

„Hvala doktore.“-zajedno krenuše prema vratima.
„Aleksej, vaš tetris.“-povika doktor za njima.

Aleksej zastade na vratima te se okrenu.

„Ja sam svoju igru završio. Sad je sve u tvojim rukama. Još jednom hvala.“-podignu ruku u znak pozdrava i nestade iza vrata.

Doktor je gledao za njim, a potom pogleda na tetris. Na displeju je pisalo.

„Aljoša, start game. Play.“

Pozdravlja Vas mandrak72, sa samo jednim pitanjem. Znate li gdje je granica između igre i života?

Tri skitnice i oluja

Tišina. Sve oko njih bilo je umuklo od straha. Spremala se oluja. Možda najsnažnija koju su ikad doživjeli. Ni list breze plahovit i živahan nije se micao. U njemu kao da nije bilo života. Nijemo kao žrtva pred dželatom pokunjeno je visio pomiren sa sudbinom da je za njega sve gotovo, da je kraj.

„Samo neka bude brzo.“-nametala se želja, bez imalo nade.

Poljska trava polegla kao da osluškuje zaglušujući bat konjice u galopu koja će za koji tren da pogazi ono što je priroda mjesecima uporno gajila i njegovala. Hiljade rosnih suza bijahu isplakane. Zalud.
Za koji tren.
Za vječnost.
Tri skitnice, tri prosjaka.

Tri presahle duše stajale su zagledane u oluju što dolazi. Nisu imali ništa osim posljednje želje jer odavno pogubili su sve. Ostala im je samo oluja. Možda samo kraj.

On. Kockar. Koji je izgubio mnogo, mnogo više od onoga što se još samo u tragovima nazire u nikad zaraslim ranama duše. Samo krv. Svježa. Ljepljiva. Sve ono što bi dotakao nosilo bi njegove tragove. Njegov osmjeh bio je krvav kao i njegove zubi. Godinama nije ništa jeo osim samoga sebe. Kroz prozirne oči jasno kao dan vidjela se samo praznina. Crna duboka.

I on. Pjesnik. Pjesnik o ljubavi. Trubadur. Sve one riječi i pjesme o ljubavi kao optužnica pred strašnim sudom osudile su ga mnogo strožije negoli bi ikoji ovozemaljski sud. Inkvizicija duše. Sve riječi kojima je opisivao ljubav nisu mu bile dovoljne. Osmijeh. Lažan. Nije lažan. Nije ni osmjeh. Grč.

Kao i on. Gladijator. Godinama brušen. Urušavana tvrđava iznutra, čelikom opasana sila. Snažna. Neumoljiva krvlju nikad zasićena lavina. On koji za osmijeh nije znao. Bojama nesklon, riječju škrt. Opasan strahom, hranjen urlikom gomile željne krvi, bola, smrti. Kao i mnogo puta do sad stezao je koplje. Posljednji put.

Tri skitnice, tri svijeta odlučna da zaustave oluju koja prijeti i dolazi. Oluju koja ljudske prepreke ne poznaje. Tri odlučna borca koji nemaju ništa da izgube osim sebe.

Kockar koji se nije plašio uloga. Izgubio je ono na šta se nikada nije kladio. Na ljubav. Zašto? Zašto danak plaćaju oni koji nisu krivi? Zar je srebro polog dovoljan da se krv ište? Zar se na ljubav kidiše kad se iz rukava povuku svi aduti? O zar ljubav ima cijenu?

Pjesnik, na stalnom putu da bi pronašao najubojitiju riječ. Riječ kojom bi zadao konačan udarac. Najbolniji. Onom od koje bi ljubav bila raskrinkana. Ogoljena pred svima onim koji nisu nalazili put do nje. Riječ kojom bi ljubav postavljena u ravan sa svim onim dnevnim potrebama. Hranom, vodom, snom. Riječ od koje bi ljubav strijepila, od koje bi padale maske. Ili je sve varka?

Gladijator bez trunke straha. Godinama pod teškim oklopom podnosio je udarce, protivnika, svakojakih zvijeri. Šiban pogledima krvi žedne publike koja je uvijek i iznova tražila novu smrt. Bol. Užasnije od svake prethodne. Užasnije i od palca oborenog ka zemlji. Za ljubav jedine boje koju je raspoznavao. Boje njenih očiju plavih kao more i hladnih kao zima uokvrenih u kovrdže. Godinama podgrijavan osmijehom il prijetnjom u njima skrivanom dizao je pogled ispod teškog oklopa. Gdje je granica?

Trojac bez tajnog oružja, bez svete tajne stajao je pred olujom koja je pred sobom nosila sve ono što su izgradile godine straha pred onim što nikada doći neće. Zarad onog što nikad nije bilo. Nijemo se povijalo beživotno granje, oblaci prašine kao svaznici i topovsko meso šibalo je lice trojice skitnica sa samo njima znanim i uzaludnim razlozima koje bi obični smrtnici nazvali ludost. Bezumlje.

„Dajem život. Više od toga nemam.“-glasno podviknu kockar.
„Njega neću, njega već imam.“-bijesno odgovori oluja.
„Daću sve tajne.“-ponovi kockar.
„Ne želim to. Hoću tvoju ludost?“
„Samo nju i imam.“
„Cijena? Koja je cijena?“
„Ljubav. Ljubav je cijena.“

Oluja je bjesnila sve jače i više. Kao bičem po licu ožeže kockara. Povijala ga jao trstiku. Kao slamku, snažnije nego ikad.

„Nema te ludosti kojom ljubav možeš otkupiti.“-oluja se nije dala pogađati.
„Onda nema te ludosti koju neću učiniti da je zadobijem.“-reče kockar.

Oluja se još više razbjesni te ga podiže od zemlje i baci ga na stijene. Svu silu usmjeri na njega dok je još ležao na zemlji, pritišćući njegovo slomljeno tijelo koje je posljednji put prkosno stislo usne u koje se vraćala boja. Njegov staklasti pogled ispunjavala je boja. Boja neba useli se u njegove oči. Trajno.

Vidjevši to pjesnik jurnu u oluju s namjerom da pronađe i otme tu dugo traženu riječ.

„Kuda si pošao?“-izdera se na njega oluja.
„Po riječ.“
„Nemam ja nikakvu riječ. Zato bjesnim.“-odbrusi mu vjetar te ga baci uz neko stablo.
„Daću sve. Sve svoje riječi samo za jednu.“-zagrmi ponovo pjesnik.
„Nema je. Nema ljubavi. Nema te riječi.“-ponovo ga odignu od zemlje i tresnu o stijenu. Kleknu mu koljenima i svom silinom na pluća.
„Reci. Kakva je to riječ, koja toliko vrijedi? Zašto glavu gubiš?“-oluja se bijesno izgalami na njega.
„Ljubav.“-prozbori pjesnik.
„To je ludost. Nema je. Blago za budale. Otrov za nesretne. Hrana za nezasite. Nema riječi za ljubav. Ja. Ja koji sam poharao sve dvore s kraja na kraj svijeta. Zavirio na sva ognjišta nisam našao riječ dovoljno snažnu da mi kaže šta je to što ih je rukama vezivalo u najjači savez.“-bjesnila je oluja još snažnije i moćnije.
„Vidiš da ima. Ima riječ koju ni tvoja sila nije mogla da otme. Ona je tu. Tu. U nama.“-udarao se u prsa sa obe ruke.
„Tvoj bijes mi govori još više. Tvoj bijes raspaljuje tvoja sila. Ima je. Samo ti je nemaš. Ona je ovdje. U meni. I sav tvoj bijes daje mi za pravo. Ima je.Imaaa.“-odzvanjao je pjesnikov glas koji je oluja raznosila i koji se poput grmljavina tutnjao.

To još više rasrdi oluju te se sva ustrijemi na njega da mu otme riječ. Drmusala ga je , čerečila. Kidala meso i hranila svoj bijes, ali riječ nije otela.

Gladijator zamahnu koplje u srce oluje. Koplje hitnu najbolje što je znao. Ono izgubi brzinu i zamah te pade na zemlju.
On se golim rukama ustremi na protivnika kojemu nije bilo mjere ni oblika te se hrabro upusti u borbu sa njim. Njegovo kao čelik snažno tijelo povijalo se. Namjerio se junak na junaka. Oluja po prvi put uzmače.

„Dokle?“-zapita oluja.

Gladijator ne gubeći daha nastavi da se hrve. Nije uzmicao. Oluja pred njegovim stiskom se povijala, uzmicala. Oluja je bjesnila. Pjenila. Polegla poljska trava bojažljivo je dizala glavu. Bat koraka kidao je vlati, koje su se po prvi put opirale.

„Dokle?“-ote se oluji.
„Do granice.“-kroz zube procijedi gladijator.
„Dokle?“-prostenja oluja.
„Dokle dopire ljubav.“-još snažnije zape gladijator.

Nastavi se borba . Od tog momenta započe borba koja nikad ne stade. Borba gladijatora i oluje koja bjesni. Svakoga dana pomjerali su granice. Utvrđivali nove i započinjali borbu za svaku slijedeću granicu. Za svaku stopu ginuo je ljubavlju uskraćen gladijator i oluja što je bjesnila sve snažnije. Nemoćna pred ludošću, slaba bez prave riječi i nejaka pred granicama koje se ruše.

Od toga dana ljubav poprimi veličinu i boju neba. Riječ ljubav se rasprši po cijelom svijetu bojama leptira a granice. Njima se ne zna kraja. Granice ljubavi su tamo gdje se ljubav slavi, gdje je nebo plavo, gdje se za nju ludosti čine. Ljubav je tamo gdje srce kuca.

 
Pozdravlja Vas mandrak72, graničar s ljubavlju naoružan.

Blogeri iza rešetaka

U dobro organizovanoj i dugo spremanoj iznenadnoj akciji jutros oko 05:15 časova specijalci MUP-a za borbu protiv organizovanog kriminala upali su porodičnu kuću G.Ž.(36) i LJ.Ž.(34) izvršili pretres i hapšenje osumnjičenih.

Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.

„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.

Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.

„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.

Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.

Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.

„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.

Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.

Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.

Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.

Nauci nikad kraja

Bosna i Hercegovina, nepoznata lokacija.

Ovih hladnih zimskih dana grupa najvećih naučnika BiH uveliko rade na jednom velikom projektu. Zbog važnosti cijelog projekta tačna lokacija je izostavljena da se smanji interesovanje i pritisak javnosti na sam tok istraživanja. Međutim iz najviših krugova do nas su dospjela izvjesna saznanja. Naime o čemu se radi.

Negdje u BiH na tajnoj lokaciji postoji stari zidani most star preko stotinu i pedeset godina. Na njemu naučnici sa najsavremenijim uređajima vrše njegovo bušenje i ispitivanje šta se tačno ispod njega krije i ima li života ispod njega. Godinama su neprovjerene informacije i glasine kružile donoseći mnoštvo kontradiktornih informacija o svemu tome. Više o samom toku radova razgovarali smo sa Farukom D.(54) zvanim Zmija rukovaocem pneumatskim čekićem i svrdlom za beton u narodu odmilja zvanim „kobra“.

„Šta ja znam. Men đe kažu buši, ja bušim. Đe kažu lupaj, ja lupam. Jal beton, jal kamen, jebe se meni važno je da vruć burek stigne u pola deset. Zima ko zima. Evo ovde sam osam dana. Probušio sam prvi sloj, il’ kako bi ja to rek’o skin’o sam blato. Bušenje i istraživanje ide dalje. Ja i Meho iz Čekrčića bezbeli radimo u dvije smjene. Ja do doručka, a on poslije doklen  ne spane s nogu.“

„Šta vas dalje očekuje?“

„Rekli su iz uprave da neće biti pive do proljeća dok ne ugrije. Dječiji doplatak kasni, al haj jebaji ga biće bolje. Onaj moj najstariji ode zaradi u Brčkom za mliko, jebi ga nije ga ćela škola. A  i ja sam mu reko jebo ga ti Meša nije u redu da se tako brkat smucaš po osnovnoj školi . Reče mi juče referent Hazim da ako ništa ne bude do 15-tog idemo neđe na Vlašić za neku vikendicu temelj kopati. Ima neka stijena.“

„Mislio sam ovdje na mostu. Šta očekuje dalje?“

„Aha, to. Pa beton, kamen šta bi drugo. Jebaji šta znam. Ljupamo mi to svaki dan pomalo. Šta’š žurit’. Ionako da sam kod kuće samo bi snijeg grt’o. Eno Senije, njiha petorica , Sabina i Jasmina mogu progrnit’ snijeg do Foče sad pa sad.“

„Hvala Faruče. Samo nastavi dalje sa radom.“

Nastavak razgovora obavili smo sa vođom građevinskog tima Ibrahimom Sudžukom (43) iz Fojnice.

„Ibrahime šta možemo očekivati?“

„Ovih dana radimo na bušenju gazećeg sloja. Odmah zatim nastavljamo daljnja bušenja. Trebaće nam još par dana da bi dali konkretnije prognoze. Vidite ovo vrijeme, sve je zamrzlo, ali mi ne odustajemo. Prve pretpostavke nam kažu da nakon što probušimo gazeći sloj mosta, nailazi jedan lakši sloj. Rek’o bih da je to neka sredina slična ovom vazduhu kojeg dišemo. Međutim još uvijek se ne zanosimo takvim prognozama. Idemo korak po korak.“

„Gdje očekujete najveće probleme?“

„Neka naša saznanja i ono što  mi je prič’o hodža Mahmut  govore da  nas najteže tek očekuje. Zaleđena površina. Debljinu tog sloja još uvijek ne možemo naslutiti zbog minusa koji je ovih dana okovao čitav region.“

Razgovor o tome šta se očekuje najviše od ovih istraživanja obavili smo sa jednim od najvećih umova na polju istraživanja sastava zemljišta  i biologa Nusretom Čavarabdićem.

„Nusrete. Šta vi ovdje zapravo istražujete? Šta je cilj istraživanja?“

„Prvo bih da pozdravim čitaoce nama najdražeg naučnog časopisa „Nafaka“. Ovaj, mi ovdje. Vlada nam je odobrila sredstva i nešto para. Odmah smo se složili da krenemo odavlen. Naša je želja da vidimo i ispitamo ima’l  ispod mosta života i imal’ kakve nafake. Naša probna ispitivanja  dala su zanimljive rezultate pa smo odlučili da ispitivanja dovedemo do kraja. Ukoliko rezultati budu na nivou naših očekivanja, bušićemo i istraživati i ispod ostalih mostova.“

„Kakve oblike života tražite, očekujete?“

„Jebaji ga. Prvo da vidimo imal’ vode. Nakon što izvršimo bušenje leda, očekujemo prve rezultate. Naravno da tu nećemo stati. Idemo u daljnja istraživanja. Ukoliko se pokaže da ima vode stvoriće se pretpostavke da ima nekih oblika života ispod mosta. Očekujemo postojanje ribe što bi umnogome povećalo postojanja uslova života ispod mosta.“

„Odakle takve ideje?“

„Vid’te da se vas svijet skoncetris’o na istraživanja u svemiru. Mi smo jednom uz teferič i mezu otvor’li temu šta će bit s nami i  s našom planetom. Jedni viču Mars, drugi spominju Mjesec, a moj dajdža Suljo se javi pa reče. Jebali ga vi, pa ja sam se za onog rata krio i sakriv’o ispod mosta mjesec dana, fato ribu i osto živ. A znamo da čovjek koji preživi toliko ne more tek tako umrijeti. Onda smo se sjet’li ovog starog mosta i započeli istraživanja. Vlada nam je izašla u susret i sama zabrinuta za svoj narod i rado se odazvala za istraživanja koja bi mogla popraviti kvalitet života.“

„Hvala Nusrete.“

U iščekivanju sledećih rezultata istraživanja možemo se nadati da će rezultati pokazati postojanje izvjesnih oblika života koji bi potvrdili mogućnost postojanja života ispod mosta. Pomenuto istraživanje daće nam mnogo jasniju sliku o postanku i opstajanju života ispod mosta, kao i smjernice u kojem pravcu treba tražiti puteve ostanka i opstanka  naroda na ovim prostorima. Ovakva istraživanja umnogome su jeftinija od istraživanja svemira, što samim tim ostavlja prostora da se sredstva za istraživanja pametnije utroše i pomognu ekonomsko i racionalno funkcionisanje države.

Pozdravlja Vas mandrak72, novinar i vječiti istraživač tragova života na ovom planetu

Ako je i od Jašara

Telefonski poziv bio je veoma važan. Pustio sam da odzvoni do kraja. Naprotiv nije odzvonio. Nokia je predvidjela veliku važnost poziva pa pošto neimadoh kud nevoljno se javih.

„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“
„Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu.
„Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“
„Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se.
„O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“
„Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“
„Nije stolica.“-reče Zeko.
„Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“
„Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“
„On. Odakle.“
„Pa od kuće jebo ga ti.“
„I?“
„Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan.
„Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati.
„Hej, znao sam da si Bog.“
„Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“
„Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko.
„Od ovoga svakako nema većeg.“
„Laku noć.“
„Noć Zeko.“

Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.

Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.

U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.

„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto.
„O clock. This is good.“-potvrdih.

Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.

„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko.
Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.

„Zeko ovdje nema priče.“
„Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“
„Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“

Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna.
Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.

Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.

„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.
Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.

Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju  bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.

„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“
„Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.

U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj.
Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja.
U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.

Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca.
Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam.
Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.

nokia

Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.

Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.

Pozdravlja Vas mandrak72, diskutant i folirant još iz onih dana kad su osnovci punili bioskopske blagajne.

Popisna greška

„Izvolite.“-Hakija je ljubazno otvorio vrata svoga doma popisnoj komisiji formiranoj radi popisa stanovništva.
„Hvala. Baš ste ljubazni.“-ljubazno se zahvalio mladi popisivač kojemu je ovo bio prvi veliki zadatak od mnoštva koje će učiniti tokom života.

Sav ustreptao zbog povjerenog mu zadatka osjećao je malu tremu dok je iz crne kožne torbe vadio papire neophodne za popis. Osjećao je svu važnost trenutka, pogotovo što je nasuprot njemu sjedio domaćin i pažljivo posmtarao njegove pokrete te se još više zbuni kad vidje poglede sve te dječice koja su se skupila na golemoj sećiji i sa krupnim očima upijala nepoznata stranca. Pokušao je da se osmjehne prema njima, ali je od njih dobio samo ozbiljne poglede bez imalo razumijevanja za novonastalu situaciju.

Hakija je mirno sjedio. Danima prije toga putem radio aparata najavljivan je dolazak popisne komisije na vrata svih domaćinstva. U tom proglasu je nekoliko puta navedeno da se mora udovoljiti i odgovoriti na pitanja koja im budu postavljali članovi popisne komisije. Važnost popisa radi formiranja prave slike društva naglašavana je na svakom koraku. Gledao je u pomalo zbunjenog i smetenog člana pomalo razočaran očekivanjem i slikom koju je sebi stvorio o članovima popisne komisije.

„Hm, mislio sam da vako krupne stvari daju ozbiljnijim ljudima. Ovaj se još ni brijat nije počeo.“-razmišljao je u sebi ne skidajući svoj čelično plavi pogled sa pridošlice.
„Vasvo, o Vasvija pristavi de kavu.“-pozva svoja tri ćoška kuće koja su nosila njegovo prezime.

Popisivač je nekako već uspio na stol poredati papire. Svako njegov pokret bio je trapav, Olovka mu je ispadala nekoliko puta. Znojio se od zbunjenosti i tek nakon Hakijina poziva odluči da skine teški vuneni kaput koji nije bio pogodna za julski dan, ali zbog važnosti povjerena mu zadatka i neimanja drugog kaputa nerado ga je obukao.

Kafa se već lagano pušila na stolu kad je popisivač, Mladen kako će Hakija kasnije saznati od komšija počeo sa pitanjima. Mnoštvo pitanja, od onih uobičajenih, ime, prezime, adresa, broj lične karte, pol, bračno stanje i broj djece  u porodici?
Na ovo polsjednjem pitanju Hakija se zamisli par trenutaka.

„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša“, zamisli se par trenutaka ponovo na prste razbrajajući i prebrojavajući članove svoje familije, „ i fertik.“- završi sa prebrojavanjem.
„Znači osam i fertik.“-zaključi Hakija.
„Osam i Fertik.“-ponovi popisivač.

Odgovori Hakija na još mnoštvo pitanja o zaposlenju, zanimanju kovača, broju soba, kokošiju nosilica, ovaca i još koječega što je bilo na anketnom listiću. Bio je zadovoljan i oči su mu se sjajile dok je pobrojavao svoja bogatstva i opisivao imanja. Činjenica da će „tamo neko“ njegovu socijalnu sliku uzimati i zaračunavati u državnu statistiku. Dosolio je malo kod, broja koka i ovaca misleći da baš niko neće doći brojati baš njegove kokoši i ovce kod toliko državničkog posla.
Nakon popisa popisivač je popio kafu. Ruke znojne i dalje su se tresle kao da ima vrućicu. Nevještim koracima ispio je već ohladjelu kafu i odjurio dalje niz ulicu.

Nakom mjesec dana na vrata kod hakije banu poštar sa plavom kovertom, možda namjanje željenom od svih pošiljki.

„Kakvim dobrom Ademe?“-priupita Hakija plašeći se i da pogleda plavu kovertu kao da je zaražena.

Nekoliko puta je čuo kako su neki dobili plavu kovertu i netragom ih nestalo. Obli ga hladan znoj. Ruke otežale kao od betona, nikako da se podignu i prime koverat od poštara Adema koji je ispružio ruku s pošiljkom.

„Zašto baš ja Ademe? Nisam ništa uradio.“- mucajući zavapi Hakija.
„Danas ti, sutra ko zna? Neko mora moja Hakija.“-slegnu ramenima Hakija.

Ukočenim rukama primi plavu kovertu kao da je ko zna kakvom boleštinom zaražena.

 

„Hvala.“-nevoljono reče Ademu koji rukom dodirnu poštarsku šapku u znak pozdrava i ode.
„Lako je tebi moj Ademe. Ti si sam, a šta ću ja sa ovo moje gnjačadi.“-pogledom ga je gledao dok se gegajući gubio niz ulicu vukući veliku kožnu torbu koja se prijeteći crnila. Još dugo se lelujala pred njegovim očima i kad Adem iščeze prema gazda Markovoj kafani.

Teškim koracima pođe u kuću. Plava koverta sa velikim pečatom i brojnim markicama prijeteći je klatila međ prstima.

„Šta piše? Odakle je?“- zbunjena Vasvija ponašanjem svoga supruga i sama se uplaši.
„Ured Predsjednika SFRJ – Beograd.“- otezao je sričući Hakija ni sam nikad dobro izučivši čitanje koje mu je bilo teže od kovačka čekića kojima je hranio svoju djecu.
„Znala sam ja odma moj Hakija da neće biti dobro. Misliš da oni ne znaju kolko ti imaš kokošiju i ovaca. Misliš da ih onaj zbunjeni popisivač nije izbrojao. Moj Hakija sve se zna. Šta je ko ručo i kad je ko prdno. Još nam samo to treba da se Predsjedniku zamjeramo. Sad će svi znati da jedino Hakija laže. Još sam ja tebe gurkala ispod stola, a ti se razgoropadio pa soliš li soliš. Eto ti ga sad. Odmah da si sjeo i napisao pismo Drugu Predsjedniku. Lijepo se ti njemu izvini. Druže Predsjedniče ja taj i taj sa te i te adrese izvinjavam se jer slagah nezlonamjerno već iz neznanja. Imam tolko kokošiju i tolko ovaca. Imao bi ja njih i više da me onaj smrad od Murata ne prevari te mi odveze janjce i nikad ne plati ćaća ga njegov zakarto benasta. A kokoši mi izjede Osmanovo pašče. Ja sam njemu reko da ću ga tužiti, a on se samo iskezi onako bezub pa me još više izaziva i još kaže da za marvu i perad nema suda.“- Vasvija u dahu izrecitova sva bijesna popravljajući šarenu maramu na glavi, a Hakija je zaustavi.
„Miruj. Odo ja do Salke iz poreske. On je čestit i učen čovjek. On će mene posvjetovati šta mi je činiti, a ti ništa ne grakći oko kuće već dok se ja spremim ti očisti jedno pile i zamotaj koje jaje.“-posavjetova je Hakija te pođe da obuče svoje najbolje odijelo i košulju.

Vasvija je bila spremila i očistila pile, pripremila jaja u cegeru. Stajala je kraj vrata naslonjena na štok. Jednom rukom je pokrila usta i glavom klimala kao da nije slutila na dobro,a drugom rukom se pridržavala preko stomaka očiju punih suza.

„Salko će pomoći. On dobro zna koliko mu je puta moj ćaća džaba konja potkovo. Ajde, pazi na djecu. Odo ja časkom.“- izjuri kao da je na parni pogon i odjuru put poreske uprave gdje je bio zapsolen Salko.

Salko je sjedio za velikim stolom. Pred njim puna pepeljara opušaka i gomila papira. Odavao je utisam i previše zaposlenog činovnika. Podigao je iznenađen pogled put Hakije kad ga vidje na vratima.

„Kojim dobrom Hakija?“
„Dobri moj Salkane. Da je dobro nije. Nego pomaži ako za Boga znaš. Savjete davaj šta mi je činiti. Ti znaš mene. Znaš moga oca. Mi smo poštena vamilija.“
„No, no, šta je bilo pričaj. Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ. Sjedi i pripovjedaj.“-ponudi mu Salko stolicu.

Sjede Hakija pa mu sve od reda ispripovijeda od početak do kraja. Salko je pažljivo slušao i češkao bradu. Nekoliko puta je nešto nejasno promrmljao i par puta se nakašljao.

„Evo to je taj koverat.“-pruži mu Hakija primljenu pošiljku.
„Ured Predsjednika SFRJ.“-ponovo Salko pročita naslov pošiljaoca.
„Jel ozbiljno?“-uplašeno Hakija zinu.
„Dok je Drug Predsjednik uzeo tvoj slučaj mora da je ozbiljno. Inače kad bi on od obaveza stigao da misli o jednom Hakiji i njegovim kokošima i ovcama.“-ozbiljnim glasom Salko je govorio dok je neotvorenu plavu kovertu okretao u dlanovima prije nego poče da je otvara.
Salko je pažljivo čitao. Zastajkivao, odbrojavao na prste, podizao obrve. Hakija je sve to gledao, pokušavao da odgonetne Salkove izrate sa lica. Slutio najgore.
U jednom momentu Salko zatvori i ponovo zapakova pismo.
Hakija je trperio. Iščekivao je odgovor kao ozebao sunce.

„Hakija ovako stvari stoje.“-zastade Salko i skide naočare.
„Drug Predsjednik je bio iz mnogočlane porodice. Stoga je on odlučio kumovat svakom devetom djetetu u porodici. Kako ovdje piše Fertik je tvoje deveto dijete i Drug Predsjednik će kumovati tvome djetetu. Uskoro očekuj posjetu sa poklonima i novčanom pomoći.“-Salko mu pruži koverat i uputi osmijeh.
„Čestitam od srca.“-uhvati Hakiju za ruku i stisnu je.
„Velika je to čast moja Hakija.“

Hakija se samo zbunjeno smješkao. U sebi je prebrojavao svoju djecu i dalje od troje nije umio da nabroji u sebi. Bezuspješno je pokušavao, ali nije išlo. Pozdravi se sa salkom i zbunjeno izjuri na ulicu. Iznova je brojao svoju djecu i nije umio nabrojati više od troje.
Kad je došao kući otvorio je ponovo pismo pred zapanjenom Vasvijom. Sricao je imena svoje djece onim redom kako su bila napisana.

„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša i Fertik.“-zastade.
„Fertik. Fertik,…“-ponavljao je.
„Šta je bilo? Govori nesrećo. Kakav Fertik.“-Vasvija zavapi pred njim.
„Predsjednik nam je oprostio ovce i kokoši.“-reče.
„A Fertik?“-zapita ponovo Vasvija.
„Šalji djecu spavati. Fertik ne smije ni minuta čekati.“-nasmija se Hakija zavjerenički.

Popisna greška morala se ispraviti. S državom se nije igrati. Devet mjeseci kasnije snažan dječiji plač odjeknuo je ulicom.

„Fertik je stigao. Izvini Druže Predsjedniče na kašnjenju. Popisna greška je ispravljena.“

Pozdravlja Vas mandrak72, član i predsjednik žirija za izbor dana u godinu kad sve ide kako treba

“Trznem te”

Banja Luka. Na vanrednoj sjednici Vlade sazvanoj da pokuša novim paketom mjera da ublaži dejstvo svjetske krize i recesije na najsiromašnije slojeve društva po ubrzanom postupku donešen je niz mjera.

Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.

Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.

Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.

Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.

„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.

Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.

„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.

„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.

Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.

Pozdravlja Vas mandrak72, operater i Valter za šalter.