Dlaka

S ljudima je tako. Nikad se ne zna na koju će stranu prevagnuti. Uvijek tako malo fali.

Ovu neobičnu priču od jednog uglednika čuo sam prije par dana. Naime. Čitajući jednu debelu knjigu uglednik je ustanovio kako pri ruci nije imao niti jedan bukmarker, niti bilo šta slično što bi mu pomoglo, a kako je profesionalno zaboravljiv nije bilo smisla ni da pokuša da zapamti tamo neku stranicu u debeloj knjizi. Pribjegao je malom lukavstvu. Iz glave je posudio jednu dlaku postavivši je kao bukmarker.

Kako je knjiga bila debela a i uglednik je postao zaboravan, bukmarkera bi se sjetio tek onog trenutka kad bi mu zatrebao. Stoga je pribjegao dlakavoj verziji bukmarkera.

„Znaš proširio sam priču o dlakavom bukamrkeru“, pričao je on meni dok smo šetali gradom. „Ako se kojim slučajem desi da jednog dana izgubim kosu, svi će to povezati sa velikim brojem pročitanih knjiga“.

Nisam mu rekao ništa. Ne bi ni trebalo, ali lično mislim da nije u redu njegov čin. On se zaboravio da su mnogi drugi zapostavili knjigu jer su gadljivi na dlake.

Bože, kako je mala razlika koja dijeli takve intelektualce od onih koji to nisu postali. Za dlaku reklo bi se.

Iznad odžaka

Ivica nije poput drugih. Nisu ni drugi poput njega. Sve od samog početka nije išlo na njegov mlin, a kad je tako onda je i brašno problem. Kako bez njega?

Nerijetko kad pokušavam objasniti ili uporediti neku vrijednost poslužim se brašnom. Bijelim. Ne da ja ne volim ono drugo, crno. Volim ja njega, ali u životu se sve radije uspoređuje s uspjehom.

Teško da će mi neko danas reći da je bijelo brašno simbol uspjeha, ali najbolje bi bilo da pita svoje roditelje ili još bolje njihove roditelje.

„Kako malo? Pa to je vreća brašna.“, znao bih reći kada bi neko omalovažavao vrijednost od 15-tak konvertibilnih maraka, „Pa to je mjesec dana hljeba u kući.“

U godinama kada je veliki odmor i svo ono vrijeme između njega najljepše doba teško će ko da misli i o brašnu. Vjerujem da to onda o tome nije mislio ni Ivica. Teško bi se našla pukotina između smijeha, kovrdžave kose i zajupurena osmjeha u koju bi ma i gram istog stao dok je u plavoj kecelji trčao za Milanom iz prvog „a“.

„Šuga“, pobjedonosno bi podviknuo čim ga je sustigao i bjesomučno se udaljavao ne skidajući osmjeh.

Nedugo nakon toga. Sve se promijenilo. Ivica je ostao s ove strane bedema iako po svim procjenama matematičara i majstora zavjere nije trebao.

„Zašto ga pozdravljaš? Trebao je otići kao i ostali. Ko zna, možda špijunira kad su smjene vojske na liniji, kakvim oružjem raspolažemo?“, nabrajao je jedan poznanik za stolom poprilično omamljen alkoholnim isparenjima.

Nisam želio da odgovorim. Glib u kojem smo se svi nalazili nije mi ostavljao prostora niti sam ga tražio da dotaknem njegovo dno. Glib je sasvim dovoljan da sve odnese đavolu. Suviše sam dobro znao Ivicu. Teško da je u tom momentu za njega bilo važnijih stvari od njegove glave i brašna. Nije ga bilo dovoljno, a kraj rata se nije ni nazirao.

Otud i brašno.

Kao što sam na samom početku rekao sve od samog početka nije išlo na njegov mlin. Ni završetak rata nije mnogo promijenio. Do posla se teško dolazilo. Pogotovo ako nisi „naš“, kao što ni sa druge strane bedema, te stalne barikade, nije bilo mjesta za „njihove“.

Prošle su godine. Rijeke je mnogo proteklo. Za neke je bilo hljeba, drugi su otišli negdje dalje za isto parče. Neki su prešli i granicu. U takvim momentima nalazimo sve manje osude za takve. Sudija gladnih usta drugačije izriče. Ne presuđuje, niti osuđuje. Sebi prebacuje.

Ivica nije.

Nije birao posao. Posao nije birao njega. S druge strane nije htjeo.

U takvim slučajevima posegao je za manje očekivanim riješenjem. Popeo se na krov svoje desetospratne zgrade malih stanova. Gledao je usnulu varoš na obali rijeka Une i Sane i tražio izlaz. Ispod njega tlo, hladno, blizo. Izvjesno. Činilo se na dohvat ruke. Nebo visoko, nedostupno. Neizvjesno.

Podigao je pogled koji je klizio panoramom grada. Kao mali vulkani su se uzdizali se tanki stubovi dima mješajući se sa sivim sumornim oblacima. Zima je štipala za nos i lice ozbiljnog dječaka kovrdžave kose. Ne, niko ga nije vidio dok je stajao na krovu i kao izvidnik u daljini tražio prve tragove zime.

„Dimnjake niko ne čisti“, pomisli, „eto meni kruha“.

„Hljeba ili kruha“, zlonamjerni bi našli zamjerku i na krovu. „Dimnjačar ili odžačar“. Dokoni bi uvijek tražili dlaku u jajetu. Ivica ne. On je tražio brašna. Hljeba.

Izdaleka sam ga primjetio. Gegao se dok je pravio male i kratke korake. Njegov radni kombinezon plave boje odavno je bio garav. Kao i njegovo lice. Ali osmijen nije mogao skriti.

„Bogami Ivice, pripazi se. Čuo sam da nešto mnogo švrćkaš. Znaš pričaju žene o tebi.“

Stavio bi prst na usne kao da od mene traži da sačuvam tajnu iako je nije bilo. Svejedno bila je to naša tajna. Zavjerenički bi namignuo i odgegao se prema ulazu u jednu od zgrada. Zastao sam čekajući trenutak kada će se njegova silueta pojaviti na krovu. Hrabro je koračao po krovu. Do dimnjaka. Svoga mlina. Bijelog brašna.

Zaista Ivica nije poput drugih. Ne kuka. Ne žali se. Njegovo garavo lice uvijek je nasmijano. Tu, pod oblacima. Iznad odžaka jedan mlin upravo melje priču. Čistu, bijelu poput brašna. Kakva druga bi i mogla kad Ivica nije poput drugih.

Tu.

Iznad odžaka

Čovjek od pirea

Dogovor je pao.

„Dušane. Sutra kad dođeš s posla uzmi traktor, pobrnaj i potanjiraj baštu, a ja i mati posijaćemo krompir.“-Marko je sa sinom dogovarao radove za sutrašnji dan.
„Važi stari. Nakon posla odmah stižem kući i odmah na traktor.“-Dušan je potvrđivao dogovor sa ocem.

Dušan je radio u policijskoj stanici kao policajac. Neoženjen i bez nekih velikih obaveza živio je sa roditeljima koje je poštovao i naravno odmjenjivao u poslovima kad god je to mogao.
„Dušane, bila je plata. Ajdemo na jedno piće poslije posla.“-negdje oko dva sata Uglješa pozva Dušana.
„Uglješa, bih rado, ali moram nešto uraditi u bašti. Znaš sve sam dogovario sa starim. Možemo sutra.“-Dušanu se i nije išlo na ponuđeno piće.
„Ma samo jedno. Onako s nogu. Dara radi danas drugu.“-navaljivao je Uglješa.

Kad ču Darino ime zaigra srce Dušanovo. Za Daru bi on pola svijeta prošao. Ali…
„Može, al samo jedno.“-prihvati Dušan ponudu.
Nakon smjene zajedno otiđoše na omiljeno mjesto. Dušan sav nekako gizdav još bi se više isprsio. Volio je on uniformu. Znao je sa ljudima. Zbog toga su i voljeli tog tridesetpetogodišnjaka, ali nije umio sa ženama.
Volio bi on sa njima da priča, al jezik mu se nekako zaveže i muk.
Čim je njega Dara pogledala s vrata, nesta one njegove gordosti. Postade smušen i trapav. Zapeo je za jednu stolici i gost je na sebe sasuo neko piće.
Izvinjavao se Dušan, ali gost samo odmahnu:
„Ma pusti Dule. Nije to bilo namjerno.“

Dušan sav rumen u licu zauze mjesto pored šanka. Kriomice pogleda u Daru.
„Ja ću Jelen pivo, veliko.“-jedva prevali narudžbu preko jezika.
Za tren posla pivo je bilo u Dušanovim rukama koji nije znao šta bi snjima pa se prihvati pive, a i žurilo mu se.
Muzika ona stara kafanska, obogaćena pramenovima dima i isparenjima svih mogućih pića.

„Mara čila jedra igraju joj njedra, kad mom stolu dođe mene umor prođeeeeeeeee……“-umorna muzička linija ponavljala je narudžbu stare poznate pjesme.
Umoran je bio i Dušan. Trebalo je kući ići. Na traktor. Mora se krompir posijati. Svi su krompir već posijali, a kad posao prođe Dušan u svoju sobu umoran pođe.
Peklo je Dušana tu negdje u grudima. Sve je manje djevojaka koje bi pošle za njega. Ustvari nije još nijednu pitao, ali nekako je siguran bio da se njegov ukus ne bi složio sa ukusom njegovih roditelja koji su uvijek hvalili neke „spremne i rumene“, a Dara nije bila baš takva. Sva vižljasta, al sa onim svojim pogledom.
„Daj još po jedno pa da se ide.“-pozva Uglješa još turu.

Dušan ne reče ništa. Prihvati novo piće. Dara se osmjehnu blagonaklono ovom jednostavnom i zbunjenom čuvaru reda.
„Ti si žena mog života, našu pjesmu noćas sviraju, a ja krijem svoje suze, ja ih krijem one padajuuuuuu…….“-pjevušio je sebi za dušu Dušan, onako poistiha.

Potrajalo tako do nekih 21 čas. Potišten Dušan pođe domu svom.
Dogovor nije zaboravio, upali on traktor i ravno u baštu. Vrijedne ruke Dušanove vješto su manevrisale traktorom po bašti . Parcela za krompir bijaše pretvorena u prašinu. Baš onako kako bi trebalo.
Umoran Dušan otiđe da spava. Velika soba hladna, mračna kao oči Darine. Utopi se Dušan u snove. I bi mu lijepo.
Vedro sunčano jutro razbudi Dušana. Čilog i ornog. Mati već bješe ustala. Miris prve jutarnje kafe zagolicao je nozdrve.

„Tebe juče ne bi na vrijeme. Pa ćaća uze traktor i potanjira baštu. Posijali smo krompir. Biće ga ako bog da za prodaju.“-mati mu prepriča jučerašnji dan.
Dušan se zagrcnu kafom.
„Šta ja onda sinoć uradi. Šta napravi.“-zabezeknu se Dušan.
„Pire sine. Napravio si dobar pire, samo ko će toliko da ga izjede.“-sa vrata Marko objasni.
Mnogo je zemlja još puta rodila. Ostao je Dušan sam. Ostao je nadimak pire. A Dara. Ko zna možda i sad negdje pušta muziku onu staru kafansku.

Pire bez priloga ne ide. Nikako.

 

p.s. za one kojima je pojam tanjiranje nepoznat, to bi značilo mašinska obrada zemlje nakon oranja sa ciljem njenog usitnjavanja i pripremu za sjetvu.

Novi početak

Stara godina je još jednom odlučila da nam zavuče ruku duboko u džep. Ispratili smo je. Dok smo stajali na pragu i ispraćali je kao straog znanca zavukli smo i sami ruku u džep iščekujući da zamakne iza ugla i za njom ugasimo vanjsku svjetiljku. Paradokslano je da su samo oni sa šupljim džepovima imali za šta da se maše. Da li će to biti dovoljno za novi početak? Možda.

Svaki novi početak počinjao je upravo baš tako.

Minusi

Rano jutros neki su stoperi izašli na put i ispružili palac ubijeđeni da će usamljeni poželjeti društvo i razgovor. Jutros su i oni drugi s toplim automobilima uživali u vožnji uz zvuke omiljene radio-stanice. Svejedno, i jedni i drugi su dijelile minuse. Oni prvi nesaosjećajnim vozačima, oni drugi izboru muzičkog urednika, a samo je dežurni meteorolog dodijelio još jedan minus promrzlom decembru.

Vama preostaje da godini koja je na izmaku dodijelite plus ili minus ukoliko to više ikome i nešto znači.

O budalama sve 5

  1. Budale ne postavljamo u skladu sa sposobnostima, to je već stvar stranačke discipline.
  2. O budalama je sve rečeno, ali njima je svejedno što o njima govorili.
  3. Znajući da je budalama sve ravno do mora ne mogu se oteti utisku da smo u skladu s tim i pomorska sila.
  4. Budalama je sve ravno do mora. Eto rješenja za sve naše grbe.
  5. Budalama sve ide naruku kad već ne ide u glavu.

Zbrda, zdola

Bolivija dobija svoje protivnike razrijedjenim vazduhom. Koriste ono sto imaju. Ne znam zasto mi ne koristimo glib. Nasa jedina prednost.

Od previse fudbala na tv-u splasnulo je interesovanje za isti. Pitam se da li bi mi isto bilo sa novcem?

Sve trouglaste sireve u okrugloj kutiji zovem Zdenka. Grijesim li ako svaku nastranost nazivam pederluk?

MASOVNO PESNIČENJE NA KOČIĆEVOM ZBORU Zakuvalo se ispod šatora gde su pevali Sinovi Manjače i Baja. Eto zlobnici, pesnici nisu izostavljeni.

Starleta se uzda u zmijsko tijelo. Stoga i gmize kroz moralni talog.

Ako se kojim slucajem zamonasim, neka vam je Bog u pomoci.

Računar mi blokira ko da se sva odbojkaska reprezentacija Srbije okrenula protiv mene…

Nije upitno ko drma kavez sve dok je sa druge strane .

Poltron je hrabar čovjek. Stavi glavu gdje drugi ne bi nos promolili.

Zbog vremenske razlike i prenosa sa Olimpijade i djece koja prate prenose trpi moja sportska karijera. Nikako da ubodem zlato.

Biracko tijelo spremno je kao zapeta puska nabijena corcima.

Poltroni bi pokazali zube, al vec su zagrizli do jaja.

Plitko biracko tijelo je nepremostiv problem.

ШОКАНТНО: Браћа Вучић уговорили довођење милион мигранта – исламиста у нашу земљу. Pa neće valjda sve da ih dovedu u Zvezdu 😉

Nestalo i paste za zube. Perem ih sapunom za brijanje. Nije teško izaprati pjenu koliko je teško istjerati dlačice između zuba.

Kad sam kod kuće miris kajgane i paradajza tako me podsjeti na more, a tamo miris kineske robne kuće na zavičaj. Jebem te nostalgijo. 😦

Specijalizovao sam se za neplaćanje ležaljki i suncobrana na plaži. Da li to znači da sam zagazio u organizovani kriminal?

Sindikat tatoo majstora traži da se tetovaže na Raduljici uvedu u registar kao mural.

 

Vruć u ruku, vruć u ruku

Znamo da robu najbolje prodaje „vruća“ reklama. E sad, gdje je ona granica gdje to ne prelazi stvar dobrog ukusa. Teško je reći.

More, sunce, talasi,..

Pogubi se pošten čovjek, a kamoli poštena žena. Pu, pu, daleko bilo.

Plažu oblijeću prodavci svega i svačega. Jedan takav, a na neki način i moj zemljak od 80-tak kilometara od mene, danima opsjeda plažu. Prodaje i nudi svoj proizvod.

Kukuruz.

Kuvani kukuruz.

Zamiriši plaža ma samo da se i pomene kuvani kukuruz, a kamoli da ti pred nosom mlati s klipom kao dukat žutog kukuruza. Dok čovjek leži na plaži 90% vremena samo razmišlja o hrani i stalno se bori s mišlju šta je slijedeće.

E sad na scenu stupa moj krezubi zemo. Ide ti on par dana i reklamira svoje čedo:

„Kuuuvani kukuruz from Banjaluka, kuuuuvani kukuruz from Šargovac, kuuuuvani kukuruz from Gradiška, vaniKu RuzKu , vaniKu ruzKu , vaniKu ruzKu….“

Išla je prodaja tako, tako. Prolazio bi plažom moj zemo sa sombrerom, ručnim frižiderom izmežu ležaljki i neumorno reklamirao svoju robu. Poučen reklamnim porukama sa televizije odlučio je da svojoj reklami doda začin. I učinio je to juče u poslijepodnevnim satima.

„Kuuuvani kukuruz from Banjaluka, kuuuuvani kukuruz from Šargovac, kuuuuvani kukuruz from Gradiška, vaniKu RuzKu , vaniKu ruzKu , vaniKu ruzKu. Vruć u ruku, vruć u ruku, vruć u ruku…“

Prvo sam osjetio zbunjenost. Potom sam pogledao oko sebe. Svima je titrao nevini osmjeh oko usta. Pogotovo na ovaj dodatni začin na kraju reklame.

U drugom navratu osmjeha i komentara je bilo sve više, ali posla. Hm. Tu počinje ono naše poštenje. Kako sad da neko naruči.

„Hej momak, jel može jedan vruć u ruku?“

Sve na stranu. Nove stvari uvijek ispočetka stvaraju bojažljivost. Nakon toga se na njih naviknemo i ne primjećujemo sve ono što nas je kod njih plašilo, odbijalo. Ali pobogu kuvani kukuruz nije ništa novo. Zašto bi se plašili?

Šaljem vam veliki pozdrav sa plaže u iščekivanju da vidim ko je taj (ta) koji će prvi da zatraži vruć u ruku.

Čunom niz godove

Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.

„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.

Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.

Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.

„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.

Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.

„Imitacija“, malo glasnije ponovih.

Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.

Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.

„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.

Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.

„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.

Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.

„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.

Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.

„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“

Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.

Има нека тајна веза

  1. Полтрон се не гужва. Он се слаже.
  2. Полтрон не бира дестинацију за одмор. Он само потврђује.
  3. Полтрони се не плаше ратова. Они предосјете срање.
  4. Када полтрона упиташ гдје му је шеф, његов одговор увијек почиње са „на врх ми је језика“.
  5. Полтронска је мука преголема. Стиго гузоња, али мјеста нема.
  6. Полтрони свих земаља, извуците се.
  7. Полтрон не мирује. Тражи глави мјеста.
  8. Полтрони сви личе ко јаје јајету. Од мућкова се другачије и не очекује.
  9. Чобани постали милионери,шеф власник компаније их частио.Код нас нема ништа муфте.Прво чобан, затим политичар и тек онда милионер.Зна се ред
  10. Власт би искоријенила корупцију, али сачекаће док се не види какви ће бити приноси.
  11. Opozicija je još jednom pokazala olimpijski duh. Važno je učestvovati.
  12. Vođa je nekrofil. Ne jebe živu silu.
  13. Naučnici otkrili četvrto agregatno stanje vode. Nažalost naši stručnjaci učinili su da tekovine ispare.
  14. Italijanski doktor tvrdi da može da TRANSPLANTUJE GLAVU. Da ponovimo, posljednja prilika da neki šupci dobiju mozak.
  15. Duh demokratskih izbora je duboko ukorijenjen kod nas. Gotovo bi se reklo sahranjen.
  16. Opsovao bih tako masno samo da nije post.
  17. Olimpijski duh ne napušta naše preminule. Duh izbora provejava biračkim mjestima i spiskovima. Važno je učestvovati.
  18. Farsa sa glasanjem preminulih građana pokazala je i drugu stranu medalje. Olimpijski duh, Važno je učestvovati.
  19. Ne raduje me toliko prisustvo humora u vezi s politikom. Ponekad je teško prepoznati cirkus od skupštine.

Ovdje uopšte nema riječi o izborima

  1. Dočekali smo i to. Opozicija u Srbiji se okupila i ujedinila. Ispod jedne šljive.
  2. Vlast nije zaboravila naše preminule. Njihov veliki odziv na izbore govori u prilog tome.
  3. Pozicija i opozicija imaju svoje tajne. Nerijetko skrivene iza grobne tišine.
  4. Opozicija najavljuje burne proteste. Pozicija se brani grobnom tišinom.
  5. Vlast nije sujetna. Uvažava i glasove preminulih bez obzira na njihovu stranačku istoriju.

Fudbalska filozofija i driblinzi

  1. Odavno sumnjam da iza svih aktuelnih frizura fudbalera stoje masoni. Onakve frizure samo može zidar da im uradi.
  2. Predizborna obećanja su slična ko jaje jajetu. Stoga ne treba da čudi otkud toliki mućkovi.
  3. Након раскида познатог тенисера и манекенке, будуће љубави интересује да ли је пао ас.
  4. Насиљем и буком не може се прекрајати изборна воља грађана. За такве ствари довољна је гробна тишина.
  5. Не може се рећи да су покојници необавјештени. Тачно су знали своје бирачко мјесто као и датум избора.
  6. Покојници не воле промјене. Увијек се сврстају уз владајуће.
  7. Ето доказа да смо европски народ. Наши преминули преци су својим гласовима још једном на изборима показали свој европеизам
  8. Заиста и послије свих тих година даска на рамену на филму је убитачна и комична. Гдје би ми данас били да нам не фали покоја.
  9. Odlučio sam od danas biti oštar. Ne volim one koji tupe.
  10. Malo malo uočim hedoniste koji žive život punim plućima u svakojakom obilju. Kad stigneš pička ti materina, visiš na tviteru 24 sata dnevno.
  11. Nisam od onih koji vole ujutro dugo da spavaju i da se izležavaju. Ustajem u deset, svan’lo ne svan’lo.
  12. Katai i ja imamo sličan stil driblanja, samo što ja izgubim loptu u prvom duelu a Katai u nekom narednom
  13. Selektor Ćurčić još jednom traži da se ponovo prebroje njegovi podvizi s reprezentacijom.
  14. OVAKO SU GLASALI POLITIČARI Mali poranio, Vučić oko podneva ubacio. Prvi tehničar, drugi teoretičar.
  15. Vlast kojoj Zmaj od Šipova 24 časa dnevno drži pažnju biračkom tijelu preko tv ekrana ne treba da strijepi od rezultata izbora.
  16. Čitav dan gledam western filmove. Kauboji ko kauboji. Povuci potegni.
  17. Mali se kod Vučića visoko kotira. Ima nade i za tehničare
  18. Izbornom tijelu ne treba dvaput ponavljati. Dovoljan je jedan informativni razgovor.
  19. Izborne liste podijelile su sudbinu izbornog tijela. U nedostatku toalet papira.
  20. Izborno tijelo proslaviće izborne rezultate s velikim apetitima za skromnom trpezom.
  21. Izborno tijelo obavilo je građansku dužnost. Bračnu dužnost uskladiće sa preliminarnim rezultatima.
  22. Groblja su naša budućnost, stoga ne treba dizati famu oko toga što su u izborni proces u Srbiji uključeni i preminuli državljani.
  23. Tadić: SNS je mehur od sapunice. Tačno Tadiću, ali nesreća Srbije nije u tome već što je sva opozicija ko probušen kurton. Nažalost
  24. Šta ste zapeli, izbori pa Vučić ovo ono. Lester samo što nije uzeo titulu u Engleskoj, sad i ko zna kad, a izbori opet za 4 godine.
  25. Praznoglav čovjek teško može da se smatra ispunjenim.

navijačka

Perforacija uma

1. PRIVRŽEN SVETOJ GORI Princ Čarls ima pravoslavne korene. Ma džaba korijen kad od panja nikad jablana.
2. Život mi je izasao iz sivila. Dosla mi je žuta minuta.
3. Otkad su starlete postale zvijezde i brnjica se zove pirsing.
4. Starletama je trnovit put do zvijezda započeo preko Kumove slame.
5. Starleta se kune da je sve pošteno zaradila sa svoje dvije noge.
6. Daltonista može da se smatra sretnim ukoliko paleta njegovih boja nije obogaćena kaki bojom.
7. Istina je da nemam svoje mišljenje, ali istina je i da mi ga niko i ne traži.
8. Starletu ne brine problem polaganja ispita i obrazovanja. Otkako je uzela stvar u svoje ruke, sve je postalo obrni okreni.
9. Starletu ne brine visina potrošačke korpe. Dugim nogama premostiće svaki drugi nedostatak.
10. Starletu ne brine visina potrošačke korpe. Ona je odavno njen sastavni dio.
11. Da i oprostim što nas farbaju, al zašto samo kaki boje.
12. O čovjeku najbolje govore njegovi rezultati. Da upotpunimo sliku sačekaćemo i rezultate obdukcije.
13. Marioneta odbija da prizna ko stoji iznad nje. Ne preostaje nam ništa drugo do da povučemo neke veze.
14. Lutka sa naslovne strane ne želi da je posmatraju kao stvar. Šta možemo drugo gospođice kad nemamo s čim u mesnicu.
15. Lutka sa naslovne strane je ostala bez teksta. Realno i nije tu zbog mudrosti.
16. Može li država da poveća natalitet? Teško, stvar je isključivo u vašim rukama.
17. Može li od BiH da se napravi prava država. Može, ali bi bilo šteta 😉
18. Goli i bosi bi pola svojih problema riješili samo da dignu golo dupe sa betona.
19. Vođa više ne zapinje za Veliku Srbiju. Sad se sapliće i u ovoj skraćenoj.
20. Budalama je sve potaman. Kako i ne bi kad su svi drugi ostali kratkih rukava.
21. Budale ne brine odliv mozgova. Da nije toga ne bi se oni uopšte šta i pitali.
22. MINISTAR Velja Ilić: Bog je kriv za poplave. A opet ko velim dragi Velja i poplava svakog mulja donese.
23. Digla se velika prašina oko Šarapove zbog dopinga. Šta god da je koristila dobro je ispala. 🙂
24. SLAMKA SPASA Da li će „osovina Merkel-Obama“ spasiti Evropu? Od svega toga više mi se čini da ćemo svi mi da dobijemo kurblu.
25. Sarkozi izdaje knjigu u kojoj priznaje svoje političke greške. Nejasno je da li izdaje knjigu ili odmah ide na sabrana djela.
26. Najtraženiji terorista sveta RANJEN I UHAPŠEN u dramatičnom obračunu s policijom u Briselu.Veliki je Brisel grad.Znam mnoge teroriste tamo.
27. RAZOTKRILA SE Pročitajte u koga je Severina u stvari zaljubljena! Ma nema potrebe da čitamo. Gledali smo.
28. PUNE RUKE POKLONA Ovo su uspomene koje Čarls i Kamila nose iz Srbije. Zna Carls a ima koga da ponese.
29. #Onokad ti ona stvar sluzi samo radi orijentacije kako da okreneš gaće.

Ništa lično

    1. GREJE KUĆU NA PIVSKE LIMENKE O matematičaru iz Paraćina pišu svetski mediji. Siroma Toma još uvijek loži Tomovaču.
    2. PRINČEVI U KAFANI Kako su mladi Karađorđevići proslavili Božić. Bilo bi mnogo veće iznenađenje da su nabrojali sedam padeža.
    3. IMA NEKA TAJNA VEZA Srpski političari sve češće u zagrljaju starleta. Moralno impotentni zbijaju redove.
    4. Avion kasnio četiri sata zbog pčele. Kod nas je željeznica stala zbog trutova.
    5. SKANDAL Učesnica Farme ucenjuje fudbalera porno snimkom. Sram te bilo fudbalerčiću, zar sa stokom.
    6. Nije vijest da je starleta povećala usne, grudi, stražnjicu. Vijest bi bila da je koristila mozak.
    7. Normalan svijet polako se sprema za spavanje. ISIL-ovi spavači jedva čekaju da im neko kaže „diži se“. Laku noć pameti.
    8. Jedan ministar juče je uzeo lopatu u ruke. Predsjednik da bude.
    9. MALI, ALI UBOJIT. Ne nije to vijest koja bi obradovala „tehničare“. On je ruski borbeni robot, i može da stane u ranac!
    10. Zmaj je namazan došao na farmu. Umije taj sa bikovima, a tek s kravama.
    11. Prirodna lepota ili dobar hirurg: U čemu je tajna Stane Katić? Dubok džep bajo moj. 🙂
    12. Car je gol. Skoči gologuzija..
    13. Biračko tijelo nema muda. Od birača nikada j….a.
    14. Slavu smo platili visokom cijenom. Stoga još uvijek postimo.
    15. Izborna trka odlučena je fotofinišom. Opozicija i dalje može da se slika.
    16. Sloboda govora nema cijenu. Još se pogađamo.
    17. Daleko smo dogurali. Na kraj smo pameti.
    18. Sveli smo račune. Ne računajte na nas.

Lud zbunjenog

  1. Amerika traži da Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama. Srbi se još kolebaju. Tvrdu ili meku da im daju.
  2. Indijac LINČOVAN zbog glasina da je jeo govedinu. Ovdje bi u najmanju ruku izazvao zavist. 😉
  3. TRAMP POD LUPOM Glasače najviše zanima TAJNA NJEGOVE KOSE. Glasači ko glasači a predsjednici njihovi il tupe il perika.Mislim šminka ovo ono
  4. Erdogan: Teror nema veru, rasu ni domovinu. Tačno je Erdogane ali imaju i jatake. Razumijemo se moj prika.
  5. REFERENDUM U SLOVENIJI Danas glasanje o gej brakovima. Pa eto šanse, pederi pokažite koliko vas ima.
  6. BiH mora da spreči vrbovanja terorista preko interneta. Ih narod ko narod, uvijek preko štele. Koristite legalne institucije u bih.
  7. USA ambasada u Tunisu UPOZORAVA: Ne idite u tržne centre, sprema se teroristički napad! Ameri preporučujem, koliko vas vole ne idite nigdje.
  8. OTKRIVENA ISTINA Dokazano da li je Hitler zaista imao SAMO JEDAN TESTIS Ipak nedovoljno. Za osvajanje Rusije potrebna su muda. Množina znači
  9. Biračko tijelo je uzelo stvar u svoje ruke. Sad niko ne može da kaže kako pišaju po njemu.
  10. Džaba mi šaljemo protestne note kad oni sviraju Kurcu.
  11. Dok se vodi hladni rat, u pozadini trlja ruke topli brat.
  12. O biračkom tijelu sve je već rečeno. Nema potrebe da se ponavljamo bar četri godine.
  13. O biračkom tijelu sve najljepše. Svake četri godine.
  14. Kad vođa zakaže onda biračko tijelo uzme stvar u svoje ruke, ako me razumijete.
  15. Biračko tijelo je uvijek pri ruci. Kao i toalet papir.
  16. Prostitucija je naš neiskorišteni potencijal. Ona bi neke stvari podigla iz korijena.
  17. Biračko tijelo je osuđeno na izumiranje. Od birača nema jebača.
  18. saslušao . Obećao mu humanije uslove rada i skraćenu radnu nedelju.
  19. Poslednja vijest. uhvatio u laži.
  20. Teroristi „spavači“ u Evropi nisu ljudi poput nas. Oni jedva čekaju da im neko kaže „diži se“
  21. Ne vode svi putevi u Rim. Putevi terorizma vode u Brisel.
  22. Ironično je da Obama priča o evropskim vrijednostima. Pa SAD su nastanjene onim koji nisu poštovali evropske vrijednosti.
  23. Vođa nerado spominje poltrone. To je već njegova unutrašnja stvar.
  24. Poltron nije podguzna muha. On je nešto mnogo dublje.
  25. Uhvatio sam muhu lijevom rukom. Da li treba da kažem da sam dešnjak da bih pokazao s kim imate posla.
  26. Starlete prate autoindustriju. U svoje prednosti u prvi plan ističu prostran prtljažni prostor.
  27. Po guzici se poznaju junakinje.
  28. Maja Gojković je napravila 330.000 dinara račun za telefon, saznali smo i kako. Pa lako žena nazvala centrale svih partija čiji je bila član
  29. Kako izračunati vjerovatnoću da će asteroid udariti u zemlju? Izračunaš vjerovatnoću da se zaposliš preko biroa za zapošljavanje i prepišeš rezultat.
  30. Britanci potroše pet mjeseci života pričajući o vremenu. Mi smo nepopravljivi optimisti. Čitav život pričamo kako će „biti bolje“.
  31. Koja je „tamna“ strana Nobelove nagrade? Odgovor se sam nameće. Nije čokolada a predsjednik je jedne države. Za SAD toliko pomoći od mene.
  32. Na Krimu se gradi nešto ispod vode što će oduševiti sve pravoslavce. I u Beogradu se gradi nešto na vodi što će ojaditi ovdašnje pravoslavce
  33. Postoji mogućnost da mnogi Ameri za Noć veštica ostanu bez glavnog simbola te svetkovine -bundeve.Čisto sumnjam pored onakve ludaje na čelu.
  34. Štokholm: Po prvi put se skup bradonja sa crnom zastavom nije povezao sa četnicima i Srbima. Eto uzeše nam poslije ajvara i taj brend.
  35. Zamislite kako afrikanci izgovaraju ‘Na vrh brda vrba mrda’. Nema potrebe dovoljno je da poslušate princa prestolonaslednika A.Karađorđevića
  36. Škola oralnog seksa kuburi sa nastavnim pomagalima. Izlizana su.
  37. To što smo banana država ne daje za pravo majmunima da je gule.
  38. Hrvatska uvela mjere, Srbija Hrvatskoj . Hrvatska uvalila Severinu, Srbija Hrvatskoj Kebinog malog. Pa ovdje jebe lud zbunjenog
  39. Granice su opet otvorene. Budalama je svejedno, glupost je ionako bezgranična.
  40. Listam kanale tražeći šampiona Srbije u LŠ-a. Ne postoji tako dubok kanal koliko smo se srozali.

Panj

Sve je počelo od njega. Čovjek sa teškom sjekirom čuvenih kovača odmah je uočio njegovu široku površinu, prošaranu s velikim brojem koncentričnih krivudavih krugova koji su se od same srži panja širili ka njegovim najudaljenijim tačkama obraslim grubom i ispucalom korom. Odmah se vidjelo da on nije poput ostalih.
Sam pogled na njega izazivao je strahopoštovanje i pritajenu zabrinutost. Duel sa njim za čovjeka sa velikom sjekirom svakako bi tražio krajnja naprezanja. Pogledom je prelazio čas po njemu, čas po ostatku hrpe ispilanog ogrijevnog drveta.

„Izgubiću snagu badava. Ko zna koliko je taj bacio iza leđa? K’o ostali nije“, promišljao je čovjek dok je tešku sjekiru blistavog sječiva prebacivao iz ruke u ruku.
„Zaista“, pomisli „gorostas pred njim zalutala je ovčica, možda prije vuk u jagnjećoj koži.“

Ma koliko pogledom bježao od njega stalno mu se vraćao i vraćao. Nešto u njemu tražilo je da njega prvog pokori za nauk ostalim. Uz čistu, sirovu snagu koncentrisanu na oštricu teške sjekire poznatih kovača još iz drevnih vremena. Okaljena sječiva znojem kovača s čela u mračnoj nadstrešnici s izvjesnom mišlju o najboljoj kombinaciji plamena, čelika, precizna udarca, temperature. Varnice.

„Varnica“, pomisli.

Sijevnuće udarac moćan. Ispustiće čovjek težak uzdah oslobođen iz pluća. Planuće jutarnja tišina i sagorjeti ostatak dana u sumrak umornog tijela. Kliznuće još jedan dan. Jedna zima još uvijek ne zna s kakvim resursima raspolaže kuća na čiji krov spušta svoje bijele kandže, okiva dvorište i pomoćne objekte.
Sjekira je iza vrata. Čeka zlonamjerni vrat ako izbije, a vremena su takva i takva. Ima se i pravo. I noć je u službi svega. I temperatura se gasi, gasne plam, osvaja pepeo i kovač polazi da sniva.
Obrok je nedovoljan, ali svejedno se piše i opet biva po onoj staroj, „ko radi ne boji se gladi“, a neprijatelj nikada ne spava. On je budan, on je saučesnik svake noći, tmine. Mrkli je i obično se ne vidi i zato je sjekira tu gdje jeste. Iza vrata.
Ma koliko o njemu znali, za njega se spremali, rat uvijek iznenadi. Uvijek prvo padaju vođe, najjači. Gazde i glavešine. Čvrsti.
Padaju podlo. Iz noći.
Zlo nestaje pred zorom, za sobom sijući strah kolebljivom maglom koja se kao lovački ker provlačila ispod taraba često mijenjajući pravac i izbjegavajući prepreke. Prag nije prelazila, ali bila je tu. Kao zebnja, hladan znoj i mokra košulja.

Sjekira je radila.
Obavila je odličan posao. To što je posjekla samo glavu nije njen najveći domet. Odbačena, krvava. Ostala je kao opomena. Surovost je tu, kolebljivim i onim plašljivim stigla je dopisnica s one strane odakle stiže zabrininutost, poziv na suživot i dobrosusjedske odnose. S one druge strane je tama, noć. Saveznik zla pretočen u tup udarac. Za nauk ostalim.

Čovjek je još jednom pogledao u sjekiru koja mu je visila u ruci. Njena istorija nije mu poznata. Tu je odvajkada u porodici. Decenijama je davala sigurnost, odolijevala napastima. Iza nje je ko zna koliko neuspjelih brakova sa držalicama različita porijekla. Grabove, drenove,..
Potencijalne držalice koje su čekale svoj redu u šumi, često posječene ne dočekavši svoj red, prsten, burmu sa strahom u pola glasa sve češće su jezivo prizivale ono od čega se krv ledi u žilama.

„Vampir“, klizilo je hladovinom koju je polako osvajao suton.

Nije se znalo koliko sjekira ima godina. Možda stotinu.Vječnost svu. Bila je usamljena. Odavno se nestali njeni vršnjaci. I oni kasnije rođeni. Niko živ da posvjedoči. Mrtva usta ne govore, ono što je bilo odbija da svjedoči. Kao i uvijek brani se šutnjom prepuštajući inicijativu neprovjerenim pričama. A one su takve, da se kroje. Ušuškavaju. Pričaju i prepričavaju. Da plaše i da se noću zavlače u škriputave grede i u mračne u ćošku lakirane orahove ormare. Babine pletenice i đedovu duvankesu.

Čovjek je pored sebe imao jakog aduta. Nije imao niti jedan razlog da se ne upusti u borbu. Tristogodišnjak pred njima jednom je poklekao. On je poražen. Istina pri padu lomio je sve pred sobom, na licima svojih dželata vidio je strah od učinjenog ali i sirovi smijeh. Nezajažljiv i pohlepan pogled okupan u pjeni robe široke potrošnje supermarketa i naljepnici sa flaše pive lošeg kvaliteta ispred zadruge sa društvom sumnjive reputacije.

Nije sumnjao niti u svoje mišice. Bile su čvrste. Žilave. Dlanovi hrapavi poput kore velikog panja pred njim. Nokti kratki, oivčeni i uokvireni u sliku crnog života nadničara vazda spremnim i pripravnim za najteže i najgore poslove.
Pred njim je bio dug dan i veliki posao. Hrpa sa ispilanim drvetom bila je respektabilna. Upitan je bio i ulazak u meč. I fudbaleri se zagrijavaju. Prvo paradiraju. Bude tu i sprinta, ali ništa značajno dok sudija ne svirne u sviralu od metala početak meča. Isprva slijedi ispitivanje i nadmudrivanje. Snaga se čuva i raspoređuje na čitav meč. Izvjesno je da na neke mečeve slijedi produžetak a s njim i grčevi. A mora se priznati da oni nisu najbolji saigrači. Možda u produžecima da se ukrade koji sekund, minut. Bijes navijača kanalisan kroz zvižduke sa tribina. Ali ništa s njim. To je sve. Oni dalje od toga ne smiju. Spomenuće se sudiji popis bliže i dalje rodbine, poslaće se uprava napolje, a onda će svi svojim kućama. Oni hrabriji i na pivo.

Panj je i dalje pred njim stajao. Jasno je bilo da je čvrst. Izranjavan od sječiva oštrih motornih pila sa svih strana. Očvrsnuo od svih onih tona koje je stoljećima nosio na sebi. Odolijevao je i obučen i gol olujama, snjegovima. Odolijevao carstvima, podmuklim lugarima i njihovim drugarima. Zalutalim kuršumima i prijekim sudovima. Bunama i narodnim skupovima. Imao bi taj šta za reći.
Samo kad bi htio.

„Takvima se riječ niti sjekirom ne može iščupati. Kad bih njega slomio, sve ostalo išlo bi kao voda. Pjesmica.“

I čovjek i nadničar. I priča i život. I panj i sjekira.

„Neka panja. Saveznik da bude. Zajedno s njim, s mojom snagom i sjekirom čuvenih kovača.“

Ko srastao sa zemljom, panj se nije dao. Sa svakim udarcem njegova veza s tlom bivala je čvršća. Nježna bukovina pucala je nadvoje, načetvoro pred snažnim udarcima sjekire pod budnim okom čovjeka i snažnom mišicom što svakim udarcem bivala je bliže sutonu, onom neophodnom dinaru i prethodnici neizvjesne sutrašnjice. Valuta znoj, nije bila na cijeni. Budzašto se mijenjala. Daj šta daš.
I ptići.
I kljun.
Mrvice.
I to bi bilo to.
Nova neizvjesnost kucala bi ranom zorom. Doručak da ište. I ručak bi stigao kasom. Umorna večera galopom bi rastjerala spokoj.
Znao je on to.
I stoga je cjepao bez prestanka. To što su leđa boljela, to je normalno. I treba da bole. Da puknu. Važno je da sjekira ne izda. Za panj zna se. Kao i na kraju svake priče.

Hrpa je bivala sve manja. Panj je očvrsnuo. Svaki god nosio je ranu, ožiljak. Od sječiva, meke breze i žilava graba. Iznad nadničara sjekira, na njoj nova bukovina il grab. Svejedno je od sunca što peče ne vidi se, a ruke njegove ko krošnja. Preko kičme što trpi i nosi sve. I ljuljašku i na njoj sitnu dječicu. I suprugu u najljepšoj haljini. Onoj za svečane prilike i za one dane koje bi čovjek najradije zaboravio, ali takvi najviše peku. Haljina je jedna. I za suze i smijeh. Za ples, možda na vjetru.
Ali ona je jedna.
Niko društvo da joj pravi.
I grube su ruke čovjeka što je nježno niz šavove gladi.
Dok šušti sjekira kroz vazduh uz novi bolni i tupi udarac koji panj svojski prima, sunce zapadu hrli.

„Još malo“, pomisli, „izdržao sam sve nedaće. Izgubio krošnju bujnu, vitko i snažno tijelo tristogodišnjaka. Izdržao sam gubitak. Dijelovi mene možda negdje na pilani, oni drugi možda pod hrpom su. Izgubio sam svaku vezu. Znate nije lako. Nikad i nije bilo lako. Velika krošnja na mojim plećima, grane moje moje ruke su. Moje noge od tereta silna sa zemljom stopile se. Srastao s kamenom i plećinom. S blagom i čobanom. Bez kalendara i vage teret nosio.“

Ništa to nije bilo važno. Hrpa je sve manja, isplata se bliži. Gazde vole gotov posao. Čisto dvorište i bijedu iza plota.

Nadničar je umorno spustio ruke. Vrh sjekire, još jednom je završio u panju.
Činilo se da je sva bol iza leđa. Isto je mislio i nadničar.

„Gazda, dobra drva. Nema zime za tebe“.
„Da, o on?“, pogledom pokaza na hrastov panj.
„On. Neka ga. Trebaće za dogodine. Jak je on.“
„Ne treba, dogodine biće drugi. Aj završavaj da plaćam“.
„Važi gazda“, pljuje u dlanove, a gazda brzim korakom odmiče ka kući.

Kao u priči. Derbi je na kraju. Finale. Odmah se to znalo. Cijena derbija sitnica. Sirotinjska dnevnica.

„Kupiću, konac“, kao da se pravda panju.
„Zašto?“, zapita panj.
„Da krpim kraj s krajem“, nastavi da se pravda savezniku.

Dok jednim okom gleda na panj, drugo baca na staru koaliciju.

„Biće više za nas dvoje“, kao da tješi i bodri sjekiru za novi atak, za novo zlo.

Hrastov panj još jednom je ostao sam. I prošli put bila su dvojica.

Nadničar je kružio oko njega. Kao da je birao ugao odakle će zumirati sliku. Zagristi jabuku. Otkinuti najljepši grozd sa vinove loze. Sjekiru nije puštao iz ruku. Kao goluždravi borci pelivani. Gledali su se očima tražeći najslabiju tačku. Ovaj put gomila je izostala. Ona tiha otišla je da krišom izdvoji malu svotu. Jeste hrpa velika, ali za male ljude i svota je mala. Grba se ne broji. Krošnja je krošnja i svako svoj teret nosi.

„Zalogaj je velik. I krugovi su veliki. Ukoliko nastavim ovako ubrzo ću se umoriti“, zaustavi kretnju konačno izabravši mjesto napada.
„Ovaj put moraću drugačije. Velike problemi se riješavaju malim potezima.“

Prvi udarac bio je snažan. Od njega je mnogo zavisilo. Protivnik će se naći u čudu.

„Pa i nije ti nešto taktika. Vidi me koliki sam. To je samo mrvica. Djelić mene.“, čudom se čudio panj neobičnoj taktici.

Uslijedio je drugi udarac. Rezultat sličan prvom. Možda mrvicu značajniji.

„Šta? Je li to najbolje što znaš? Odustaćeš ti. Ja sam se takvih sit nagledao i ispratio.“

Uslijedio je i treći udarac.

„Neka, neka. Staćeš ti, popustiće i izdaće te snaga“, gotovo da je podviknuo panj.

I četvrti i peti udarac je bio precizan. Panj je polako mijenjao svoj izgled. Rana je bivala sve veća, ali i on se kočoperio.
I šesti udarac bio je kako treba. Na njega su se ugledali, sedmi, osmi, deveti. A tek deseti. Nije što je jubilarni, ali da se pokazao, pokazao se.

Uvidjevši da snaga i dalje kaplje iz oznojenih mišica panj se zabrinu i pogleda na sjekiru. U njoj ne vidje ni najmanje samilosti. Kao da je čekala da okonča veliki posao.
Do srca je bilo još daleko, ali i nokat umije da zaboli. Sa svakim udarcem bol je bivala jača, a tijelo slabije.

Uslijedili slijedeći udarci. Prestao je da broji.
Nije ih brojao ni nadničar. Jedino važno je bilo da što prije završi.
Gazda je brojao. I ono malo što je presložio u dlan činilo se veliko. Veliko gotovo poput hrpe iscjepana ogrijeva za zimu.

Odbačen zbog nesavršenosti, zalog vječitoj borbi za opstankom, dugovječnosti, snažnim plećima. Tehnički višak. Neposlušan, grub, žilav. Tu pored jedne bukve skršen, osramoćen pred brezom.
Pod nogama.

Ugovorena cijena je ispoštovana. Nadničar je bio iza kapije. Bilo je onako kako je i sve zamišljeno. Još jedna epizoda je završila.

Glavna uloga?
Da li je to ono što je gorostas živio čitavih tristo godina u šumi i tek par dana tu u dvorištu tvrdice? Da li je to gorostas? Onaj što će grijati srce tvrdice u dugim hladnim zimskim noćima, a već ujutro s ostalim pepelom završiti negdje pored plastične kante ili u metalnom kontejneru. Ili onaj što će hladiti vječito zimogrižljiva stopala svojom složenošću, lakiranošću koja se prostire dnevnim boravkom i sobama ili,..
Da li je to nadničar, koji će sve zaboraviti čim san posjeti njegovu postelju, sem boli u ramenima i brigom kako da prebrodi novi dan? Ne nije on.
Da li je to tvrdica? Ne.
Sjekira? Ipak ne. Njihova istorija mogla bi biti mnogo interesantnija, ali istoričari za takve ne vode evidencije. A možda ipak da? Negdje iza vrata čeka zlo da se vrati. Ipak ne.

Epizode kratko traju. U njima mora biti svega jer tako ište probirljiva publika. Golotinja se podrazumijeva, neko treba da se oklizne na bananu, onaj drugi da stane na grablje. Ona će da cmizdri na obali okeana, a on?
Ako je o hrastu riječ, taj neće stati u priču. Ne može se život sažeti u epizodu. Epizodisti se mijenjaju jer inače ih ne bi bilo, a priče ostaju da bi smo ih čitali, pričali. Da se poput straha zavuku u stari mračni lakovani ormar od orahovine, babinu pletenicu. Đedovu duvankesu.

Dugovječnost uvijek ima savremenike. S motornom pilom, sjekirom. Jedino niko nema priče. Onda kada ih jednom ispričamo trajno ih gubimo i one postaju svačije i ničije. Prisvajaju ih oni što zamišljeno do dugo u noć plaču u tami sobe, čak i oni što knjigama ispunjavaju šupljine regala u dnevnoj sobi. Oni što se u njima pronalaze i oni što se u njima gube.
Da li je to kraj priče?
Ne znam. Možda ako se raspričam sa škripavim parketom, jednom.

Samo za plus 18

Čovjek se veže za riječ sve dok mu žena na nabije rogove.

Država me nije raskućila. Još uvijek imam mušice.

Poltron koji drži do sebe ne izlazi bez prijeke potrebe.

I poltroni rade na sebi. Nanose novi sloj vazelina.

Podguzna muva orjentiše se prema poltronima. Oni su uvijek na cilju.

Kad poltron vidi podguznu muvu pred očima mu sine cijela evolucija.

Otkud Farma na TV-u? Pa lijepo i đubre treba da se negdje skupi.

Liga za šampione

Bilo kako bilo počela je nova sezona Lige šampiona. U najavi za novu sezonu LŠ pljuštala su obećanja, pojačanja i na kraju razočaranja. Za nas ništa novo.

Ukorak sa Ligom šampiona tu je EP za košarkaše sa mnogo većim šansama da se još jednom uvjerimo kakav he pogled sa terase.

Pored svega tu je i Nole, Jelena, Beker i Vajda. Tu su još neki koji vole našeg Nolu, ali i mnogo više njih koji nisu oduševljeni što im odnese sve one milione iz New Yorka. Za njim se u SAD zaputio i naše državno čedo, Supermen sa samo jednom željom da iz iste povuče koje milionče. Obećanja ništa ne koštaju.

Ljubitelji sporta žale se na zgusnut raspored sportskih mečeva pa su prisiljeni odložiti neke važnije susrete u noćnom terminu na domaćem terenu.

Zasićenje tolikom količinom sportskih događaja prvi su osjetili sportski komentatori. Priča se da će neki sportski komentatori tražiti odlaganje utakmica Superlige Srbije da bi se što bolje spremili za zahtjevno takmičenje

Kako god  bilo. Jedino se u braku i fudbalu pogodak u gostima (na tuđem terenu) više vrednuje (prepričava).

Zdrava voda, luda glava

U-ha čuki-čuki. Ne, nema to veze s daljom pričom ali ima veze s glavom. Iz nje sve polazi.

Ne tako davno, ali priča mora nekako početi, a riječ „davno“ ma kako o njoj mislili gotovo uvijek nas privuče da vidimo šta je to bilo, zaustavih svoju malu posadu na mali predah u okolini gradića Jablanica na putu prema Crnoj Gori. Veliki broj gostiju ispred, parking za automobile, autobuse, ljetna bašta svako su pozivnica za kratki predah, osvježenje, a bogami oni sa punijim džepovima sjedili su i sa punim ustima. Nije da se ne bi moglo jagnjetine, ali…

U-ha čuki-čuki. Ne, nije još vrijeme. To sa čuki-čuki objasniću malo kasnije. Strpljenja moliću.

Dvije koka kole, limunada i dva soka od jagode stajala su pred nama. Zatražih odmah i da platim račun. Pripremih i deset konvertibilnih maraka smatrajući da bi to i u najgorem slučaju trebalo da je dovoljno poredeći cijene u mome Novom Gradu sa narudžbom u okolini Jablanice u BiH.

„Sedamnaest konvertibilnih maraka i pedeset pfeninga“, izdeklamova konobarica ravnodušno kao da mi saopštava vijest da je jedan plus jedan jednako dva.

Domirih ostatak novca i vrlo brzo ispismo preplaćeni ostatak tečnosti koja više nije krijepila, nego pekla. Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Nekoliko pitanja su mi prolazila kroz glavu. „Gdje ja to živim, da li mi je neko prećutao, ko je smjestio Zeki Rodžeru???“.

U-ha čuki-čuki. Još samo malo. Tačka na i dolazi uvijek na kraju.

Elem, jedno mi postade jasno. Ovako sam ja to vidio. Naziv restorana „Zdrava voda“ u Jablanici vrlo je simboličan. Ko od jedne porcije ne dođe sebi i svrati ponovo zaista mu nema pomoći. Znate ono u-ha čuki-čuki. Nema te ljekovite niti zdrave vode koja će to popraviti. Ja sam s Jablanicom završio. Hvala što mi je otvorila oči. Niste vi restoran na Menhetnu, samo usputno stajalište, svratište.

E pa dok je ove čuki-čuki „Zdrava voda“ ma bjaži, bjažiiiiii.

„U-ha čuki-čuki (pravilnije je reći čiki-čiki ali moja četvorogodišnja djevojčica je tako meni prenijela, a ja vama, a ko to bolje od dječice zna i ko sam ja da o tom sudim) je pjesmica iz jednog crtanog filma.

Samo da vi kažem

CIJENA ISTORIJE Prodaje se mašina (Enigma) kojom je Njemačka htjela da dobije Drugi svetski rat. Treći svjetski rat je dobila Golfom dvojkom.

enigma

MISTERIJA U DŽUNGLI Izgradio crkvu u obliku džinovske kokoške kada je dobio poruku od Boga. Rezultat bankrot. Nema zlatnih jaja. Samo mućak.

NEVJEROVATNO Japanci napravili bazen za slonove. Pa i nije. Za njih smo mi izmislili i napravilii fotelje.

KOMA Svjetsko prvenstvo u trci puževa održaće se 21.jula u pivnici „Bras&Vu“ u belgijskom gradu Liježu, saopštili su organizatori.Bogami ako trka potraje biće koma.

NOVO na TV-u Medlin Olbrajt glumi sebe u TV seriji. Možda se uključi i Radoš Bajić. Zamislite naslov „Svijet gori, Vukodlak se češlja“

layer

Novi Sad: Cvjeta biznis sa ukradenim i rastavljenim automobilima.A ko je za utjehu ipak je to zamajac (kurbla) privrede, znate ono nova radna mesta, standard,…

Lopovi kradu najčešće „golfove“, „audije“ i „renoe“, a u poslednje vreme „rendž rovere“ i „land rovere“ Od probirača nikad je….

Sva tri člana Predsedništva BiH prihvatila poziv Beograda; VUČIĆ:Biće dočekani na najlepši način. Pitanje da li su navijači Rada u organizacionom odboru za doček. Samo predlažem.

Twiterašica Crvena @Vsreca primjetila je sledeće: Nekada samo djevojke nisu znale ni mogle da promjene gumu na automobilu danas bogami to rijetko koji mladic zna. Ja samo predlažem: Pa za početak neka bar nauče da koriste gumicu prije nego dođu do auta 🙂