Milenkove zvijezde i krakata mlada

Ljeto je bilo period godišnjih odmora, susreta. Proslava. I naravno crvenih šlama. Volio sam taj dio godine.
Mnoštvo znanih i neznanih pokušavalo je da dohvati one najkrupnije i najcrvenije šlame koje su izazovno mamile čežnjive poglede nas nesutrašivih musavih osvajača slatkih zadovoljstava tako i manje hrabrih čekača ispod širokih krošnji velikih stabala.
„Djecooo, ne lomite mi ogranke.“-tobož strogim i opasnim tonom baba je branila svoje šlame.

Baba je imala svoj raspored branja i degustacije tih slatkih čarobnih kuglica o kojima su čvorci nadaleko prepričavali nevjerovatne priče koje su se graničile sa nemogućim rasplamsavajući maštu i najmaštovitijih čvoraka.

„One su vam ko melem. Nakon što ih jednom probate za vas više ne postoje druge šlame.“-pripovjedao je jedan stariji čvorak okupljenim golobradim čvorcima.
Zastao je. Posmatrao je reakcije okupljenih čvoraka.
„A jel ih ima kol’ko?“-jedan nestrpljivi junoša ne mogavši da ne upita.
A stariji čvorak malko zastade. Pogledom osmotri sve okupljene oko sebe. Polako je dizao atmosferu. Glas mu je bivao sve tiši.
„Vidite. Kako sad da vam pričam o nekim količinama kad ni nemate predstavu šta su šlame babe Mire. Ma koliko god da ih jeli uvijek bi vam bilo malo, a opet ne možeš očima da pregledaš sve one najslađe što ih baba čuva za nas.“-nastavi.
„A kad ćemo to sve da vidimo?“-gotovo je poskakivao jedan sitniji čvorak razbarušenog perja.
„Sutra. Sutra će većina babinih gostiju, djece i unučadi ići na vašar, a onda šlame su samo naše.“-plan je bio skovan.
„Sve to samo za nas?“-gotovo s nevjericom i oduševljenjem ponovi sitniji čvorak.
„Ma nismo ti mi tamo sami. Biće ih iz Šveljića potoka, iz Dubokog, sa Pošte….“-nabrajao je stariji čvorak sve goste na gozbi.

Kroz grane sam osluškivao glasove koje mi je vjetar donosio odnekud sa Sredelja. Ležao sam ispod šlame na ćebetu. Pored mene je bilo nekoliko stripova koje sam pročitao. Neke od njih donio je Milenko iz Zenice.
Nekoliko godina stariji brat od tetke bio mi je posebno omiljen. Visok i smeđokos sa razdjeljkom na kosi. Donosio je taj neki poseban šmek iz srednje Bosne. Nove fazone. Volio sam kad dođe sezona školskih raspusta. Milenko je bio srednjoškolac, kao i moji ujaci.
Bližio se dan vašara.

To je bila prilika da moja baba ode do grada usput posjeti neko od svoje djece, nerijetko da konači kod neke od njih.
Veliki vešni lonac bio je pun zagrijane vode. Ujaci su se spremali za grad. Bili su u kupaćim gaćama i nosili su peškire zabačene iza vrata.
„Hajde da nam nešto pomogneš.“-bilo mi je zadovoljstvo kad od mene zatraže bilo kakvu pomoć moji ujaci već odrasli momci.
Već sam bezgalvo jurio nastojeći biti u njihovoj blizini.
„Imaš bokal pored lonca.“
Za desetak minuta sva trojica su bili okupani.

„Da se neće može biti neki i oženi večeras.“-začikavala je baba.
„Ideš li večeras s nama?“-upita Milenko.
„Rado bih, moram pitati.“-snuždeno rekoh.
Mijenjale su se majice. Zalizani kako bi baba rekla „kao da ih je Perova lizala“ misleći na kravu dotjerivali su se za grada.
„Možeš s njima ako im ne smetaš.“-dobih dozvolu.

I ja sam se malo ozbiljnije dotjerao. Navratili su kraj moje kuće po dogovoru.
Mile, Zeko, Vlado i Boban. Njega su pokupili usput. Bio je neizostavni dio svakog događaja i manifestacije. Bio je visok i uvijek je branio na golu. Valjda zbog dugačkih ruku. Samo mi nije jasno zašto su ga zvali Krmača.
Veselo sam skakutao za njima i njihovim dugačkim koracima.

Svjetla grada budila su neku posebnu dozu atmosfere kod mene. Osjećao sam se stariji i ozbiljniji. Imaću šta pričati društvu.
Na Petrovdan je u našem gradu svake godine bio zbor. Sa ringišpilima, fliperima, stolnim fudbalom i kojekakvim čudesima poput zida smrti, točenog sladoleda i lubenice na kriške. Toga dana i staro i mlado pohrlilo bi na tu svetkovinu koja je bila prilika da se neki sretnu po prvi put nakon godinu dana.
Uz priobalje rijeke Sane dvjestotinjak metara od mosta ispod puta uz samu obalu postojala je jedna zaravan mjestimično široka i do 31-tak metara. Ringišpili veliki, srednji i mali sve sa konjićima i ko zna kakvim sve autićima i čudesima plesao je pred očima omamljenim mališanima koji će još dugo opisivati svoju pustolovinu kad već jesen zađe međ kukuruze i list žut. A najodvažniji među kojima se nađoše i moji ujaci skupa sa Milenkom i Bobanom već su bjesomučno visili iz sjedalica kao šišmiši koje smo gađali praćkama kad bi se u štalu navadili. Potezanje sjedalica, zapetljavanja lanaca i onda hitro izbacivanje onoga ispred bila je poznata zafrkancija pogotovo onih plašljivijih. Vlasnik ringišpila pomalo se pjenio, ali igra je tekla i dalje. Na meti su bile najviše cure. Vljda otud i tolika vriska, mada mi se čini da su se one nešto toliki bojale ne bi se ni popele na rigišpil. Bila je tu obavezno i igračka koju bi najsmjeliji uspjeli dohvatiti. Pogotovo Boban dugoruki golman, a ni Milenko nije zaostajao za njim.

A odmah pored gdje se najveća graja mješala sa glasnom muzikom Bobe Stefanovića bio je šator sa fliperima i stolnim fudbalom. Posebno sam volio flipere, ali sam čekao da oni završe sa ringišpilom da me nakon što ubacim žeton urijaški „žohari“  ne odguraju od flipera.
Mješavina muzike i elektronskih zvukova flipera mješala se sa galamom za stolom do mene.

„Sarma. Hej Sarma.“
„Ponovi to još jednom razvaliću ti ta usta žvalava“
Muk. Lokalni momci bili su najglasniji. Trebalo je svoje mjesto u hijerahiji zauzeti.
„Dobro kako ti kažeš. Riža meso kupus.“
„Smotaj ako smiješ, da ti prišijem jednu uz uši.“

Niko nikome nije ništa prišio, ali odrastanje je išlo svojim putem. Jednostavno tako je išlo. Dolazili su neki mlađi i jači. Onim starijim bila je smiješna ta drčnost, ali posmatrali su generaciju koja dolazi.
Ja sam pio koka kolu u flašici i stajao pored flipera sa Tarzanom. Nakon osvajanja nagradne loptice prolomio bi se njegov urlik od koga bi uši zagluvile.
„Tilt, tiltovo sam ga.“-pobjednički se drao neki glavonja iz 8-og b.
Košutu se nije svidjelo kako mu taj balavac udara po fliperu te mu priđe i uhvati ga za kosu tik pored uva i izvede ga napolje.
Salve smijeha ubrzo zamijeni buka maloprijašnja.

„Idemo.“-već sam išao svelikim miješanim sladoledom od dinara u rukama. Vanilija i čokolada.
Pred nekom obješenom loptom bio je povelik red. Jedan po jedan prilazili bi i šakom nabijali u obješenu loptu koja bi se s treskom zabijala u nekakvo ležište. Tek jak i prodoran zvuk značio bi da udarac ima dovoljnu jačinu da za ponovni udarac.
Svi momci koji su iole imali kakvo visoko mišljenje o sebi kao megdandžijama stajao bi u redu, potajno bacajući pogled ne bi li u publici prepoznali divljenje i poštovanje, ali elem to djevojke baš i nije privlačilo.

Korzo. Kako su zvali šetalište bilo je prepuno. Skakutao sam za njima. Imao sam Zvezdin šešir na glavi. Umor je polako sustizao i mene, ali nisam se predavao.
Milenko je bio u centru pažnje. Odavao ga je naglasak te je plijenio pažnju djevojaka oko sebe. Posebno jedna crnka.
„Duška. Evo samo za tebe skidam zvijezdu.“
Nakon toga napravio je nekoliko zvijezda oko i ispred Duške. Kikot cura izazvao je još veći izliv ludosti.
„Duška. Jel znaš da si mi okrenula svijet naopačke.“-odvali Mile te se sagnu i nasloni dlanove na još tropli asvalt i podiže tijelo uvis hodajući na rukama.

Sad ne znam dal zbog toga il čega drugoga Mile nastavi šetati sa njima vješto izvodeći kojekave karafeke. Vidio sam da je bacao još kokice uvis i hvatao ih ustima.
Te večeri zaspao sam prepun utisaka. Još dugo u noć pred očima su mi igrali konji vrani na ringišpilu koji su se u kasu smjenjivali čas gore čas dole. U krajičku usana pronađoh još trag točena sladoleda. Svemir je bio daleko milionima svjetlosnih godina, a ja. Ja sam uživao u Milenkovim zvijezdama. Maštao sam kako ću ga zamoliti da mi pokaže kako se na rukama hoda. Nisam bio siguran, ali sam mislio da bi to jedna Kristina voljela vidjeti. Šta znam.

Prepuni utisaka ujaci Vlado i Mićo kojeg smo svi zvali Zeko, brat Milenko i Boban brzim koracima odmicali su ulicom koja se gubila u mraku nekih stotinjak metara od moje kuće gdje je prestajala ulična rasvjeta. Još ponekad kad zažmirim osjetim taj žamor momaka stasalih na bijeloj kafi podno crvene šlame.
Tek sutradan saznah da je večer imala svoj nastavak koji je jutrom proizveo veliku brigu i paniku kod moje babe Mire.
Naime pored malog kućerka gdje je živjela baba nalazila se i „kufinja“ ili kako se još zvala mala sobica. Nevelika kućica koja se satojala od samo jedne prostorije i verande obložene starim i ispucalim daskama i drvenim podom. Okrečena u bijelo sa dva mala prozora zelene boje sa četri stakla. Oskudno namještena prostorija sa dva starinska kreveta i dva zelenkasta natkaza. Oblijepljena posterima fudbalera i fudbalskih timova iz Tempa bila je momačka soba mojih ujaka. Kad bi Milenko došao i on bi spavao kod njih u sobi. Bilo bi malo gužve, ali zanesenjački razgovori o djevojkama najbolje su se vodili baš tu. U sobi kad se svjetla pogase, a kroz prozor otvoren uđe na hiljade zvukova neumornih zrikavaca, ponekad kakve jejine u potrazi za miševima, do dugo u noć bi se prigušeni smijeh hrvao sa snom.
Tako je bilo i te noći.

Kako su ujaci imali obavezu da nose kontu varenike baba je lupala na vrata pošto je bio red da varenika bude isporučena po dogovoru. Nakon uzaludnog kucanja baba otvori vrata da ih razbudi.
Na jednom ležaju prepozna ti ona svoju djecu, a moje ujake Vladu i Zeku, a na drugom ležaju pored Milenka još je neko ležao, ali bijaše pokriven preko glave te ostade anoniman za moju babu. Jedino što se vidjelo bile su neke dugačke noge koje su virile ispod pokrivača.
Baba se zbuni zatečenim te se sjuri u kuću.

„Ajme Roso, onaj tvoj se kanda oženio. Eno snajke pored njega. Idi ti pa vidi. Ja sam samo noge vidjela. Poitaj de.“-baba sva zblanuta referisa svojoj kćeri, Milenkovoj materi.
„Ajde ti Đuro. Ti si mu otac vidi šta je opet sad uradio onaj tvoj.“-tetka se malko uspremeta.
„A kako misliš da ja kao muško idem otkrivati snajku.“-ni tetku se predlog ne svidje.
Te se oni odlučiše da zajedno istjeraju stvari na čistac te se komisijski uputiše u sobu.

Pokucaše još jednom na vrata te onako u grupi upadoše u sobu. Velike čupave noge virile su ispod pokrivača.
„Ajme Đuro na šta joj noge liče.“tetka se brzo zakrenu na stranu iznenađena dužinom nogu.
„Pobogu kolika je samo.“-tetku se prekrsti.
Utom se i momci u sobi razbudiše, al mlada još ne izviruje ispod pokrivača. Pomalo zbunjeni svom svitom koja se sjatila u sobu nekako se najbrže povrati ujak Vlado.
„Šta je to bilo. Evo odmah ustajem.“-pomisli ujak da su došli da ga bude zbog mlijeka.
„Deder ti nama sve lijepo natenane objasni čije su ovo noge.“-pokaza tetak na noge koje su virile ispod pokrivača.

Utom se i Milenko razbudio te se umiješa u razgovor.
„Kakve noge, ja ne vidim nikakve noge“- odvali ko iz topa.
„Jel ti mene praviš ćoravim. Roso dajde mi onaj moj kajiš pa da mu ja oči malo otvorim.“-tetak je kipio od bijesa.
„Kako koje. Dobro ti znaš na koje noge mislim. Čija je ovo mala?“-sad već ljutito pokaza na gole noge.

„Kako čija. Pa Simina.“-Zeko ko iz topa prevali preko jezika.
„Kojeg Sime.“
Od sve buke probudi se i mlada te izviri ispod pokrivača. Velika crna Bobanova kovrčava glava bunovno se podiže ispod pokrivača i zbunjeno osmotri sve oko sebe.
Utom ujaci prasnuše u smijeh.
„Ustaj mlada evo ti svekra i svekrve.“-dobaci Zeko.
„Ma daću ja vama sprdanciju sa mnom. Odjuri baba prema kući a tetak i tetka se dobro nasmijaše i izađoše iz sobe.

Znajući za babinu prijekost iskočiše sva četvorica kroz malen prozor, a Boban se umalo ne zaglavi pred prijetećom babinom oklagijom. Potraja to malo dok se baba ne odljuti pa ih pozva na doručak.
Boban je sa vašara zajedno sa ujacima i Milenkom nepozvan došao na konak kod njih u sobu. Umalo da ga ne udadoše.

Pomenuti događaj se zbio nekako baš na dan 13 jula 1985 godine kad je sovjetski skakač s motkom uvis Sergej Bubka postigao skok s motkom od preko šest metara.
Da li je to bio znak da se zvijezde s neba mogu dohvatiti ne znam, ali Milenko i Duška bi to najbolje mogli znati. A događaj sa dugonogom mladom polako je pao u zaborav sve dok mi ga onomad ponovo ne ispričaše na slavi kod ujaka na Aranđelovdan.

Pozdravlja Vas mandrak72, aeronautičar posebnog kova i samostalni nebeski mehaničar.

Advertisements

5 mišljenja na „Milenkove zvijezde i krakata mlada

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s