Svirala, gljive i čovjek nečovjek

S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja.
Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.

„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima.
„Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti.
„E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“
„Kakve svirale đedo?“-upitah
„Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“

Đed se zamisli pa započe priču.
„Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade.
„Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje.
„Da.“- reče đed.
„Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.

Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka.
„A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata.
„Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“
„Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova.
„Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao  i nosio u svoje dvore.“

Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.

„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.

„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak.
„Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.

„Šumska vila načini  sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“
„Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“

„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju.
„Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.

„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah.
„Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“
„Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“
„Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“
„A gljive?“
„E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.

Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.

„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.

„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“

Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj.
Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.

„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali.
Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.

„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač.
„Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu.
„Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista.
„Vidim đede, kako ne bi vidio.“
„Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“
„Kako đedo?“
„Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“

Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.

„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje.
„Ništa đedo.“
„Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“


Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem.
„Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“
Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva.
Zastade đed te me pogleda.
„Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli.
„Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum.
„E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.

I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.

Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.

Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.

Advertisements

5 mišljenja na „Svirala, gljive i čovjek nečovjek

  1. „Ložiš li tu vatru babo benasta Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo!“ – tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.
    Opet su mi njih dvoje najmiliji 🙂

  2. deke i bake pričaju najlepše priče ili su ih bar nekad pričali… civilizacija, digitalizacija i još po nešto čine da deke i bake nisu više što su nekad bili, još uvek pokušavam da otkrijem zašto bi to moglo biti dobro

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s