Prigradsko jutro

Ako je i jedan događaj nagovještavao vrelo poslijepodne u kući Stankovića onda je to bio dole navedeni jutarnji razgovor dviju komšinica.
Kao što to i biva u prigradskim naseljima zidovima nije potrebno da imaju uši, dovoljno je imati terasu, slobodno prijepodne ili obično poslijepodne, malu skemliju i jedan topli zid koji najbolje pristaje uz leđa.

Jutro kao i svako ljetno jutro. Usporeno, ispunjeno mirisom zalivenih bašti prigradskih po čijim rubovima se žutio cvijet Lijepog Stevana i grudvica Kadifice. Ta svježina obojana milionima kapljica u kojima se nakupljalo sjeme duge pravi je odmor za oči i sva druga čula. Tišina u kojoj može da se uživa.

Nedugo nakon toga prvi talasi radio Novog Grada zapljusnuše jutarnju tišinu razbivši se o hridi  koje nakupih u vjeđama tik  iznad očiju.
„O dobro jutro i doviđenja tišini!“
Sa zvucima koji su dopirali sa radio aparata gotovo svih poznatih marki kroz eter su se probijali glasovi iz više pravaca. Jasno sam prepoznavao glasove komšijske u onoj jutarnjoj smirenosti i snenosti dok su se prvi fildžani hladili zajedno sa vrelom crnom tečnosti.

Ne, nisam poželio čuti njihove priče, ali avaj. Zaklon od ukrasnog cijeća za terase nije dovoljan filter za sve neželjeneglasove.

„Hajde komšo popij jednu. Hajde, hajde, ima dana stići ćeš.“
„Ma ne bih ja. Nemam kade.“-već sam zamišljao komšiju Gojčila kako se ko mačak oblizuje i trepće očicama kao svraka na jugovini dok „odbija“ ponuđenu čačicu.
„Kakva je komšo? Jel prava?“
„Ma šta da ti kažem. Skliznu niz grlo mučenica te je ne ocijenih onako kako spada.“
„Na onda još jednu.“
„Uh.“-osjetih kako se komšo stresa kao kakva mlada kad joj se na zboru usput nešto dobaci.
„Šta kažeš? Kakva je?“
„Šta kakva je. Ista ko ona prva.“-gladio je Gojčilo brkove i jednim okom uzimao mjeru odokativno prestaloj mučenici koja se ljuljuškala u staklenom servisu.
„Može li još jedna?“
„Može, može kad već nemaš bolje.“-pred očima zatvorenim jasno sam vidio Gojčila kako igra u mjestu i vazda nešto šulja prstima kao da mota duvana međ njima.

Razgovor se još neko vrijeme nastavio o šljivama i kacama. O kotlu i gradiranju. Gojčilo je još jedno dvije izgradirao prije nego je odjurio do kum Stevana da mu poklepće kosu jer kako mu kum kaže niko to ne umije kao on.
“Što jes, što nije, moj Đuka kod kum Stevana kosa neka ljuta ni sam đavo joj ne bi ugodio, pa ako je ne poklepćem onako kako ja samo znam lako može da pukne ili koji zub napravi, a koji bi ga đavo onda s njom.“
„Jes vala ljuta ko kuma ti.“
„Đavo si ti Đuka, đavo.Hehehe. Dobro si ti to primjetio. Odo ja da mi kuma ne bi dževu digla na kuma. Ajd u zdravlje.“

Nedaleko se čula pumpa za vaodu. Jasno se čulo zalijevanje iste da povuče vodu. Nakon toga par brzih pokreta i voda je konačno počela da teče. Nakon toga komšinica Dragica jednom rukom je pumpala vodu, a drugom pridržavala kantu plavu emajliranu. Jasno se vidjelo da nije žurila. Kao da je nekoga čekala.

Nakon par trenutaka iz susjednog dvorišta začuo se drugi žesnki glas.
„Kako je kono? Jes il vrijedna mlada?“
„Jašta nego sam vrijedna. Od šes sam na nogama. Kruh ispekla prije vrućine, pa reko još vode da nanesem.“
„Ako, ako. Šta ćeš. Ne kaže se da je kuća na ženi.“
„Dobro ti i kažeš.“
Potraja tišina par trenutaka.
„Nego reci mi. Onaj tvoj opet sinoć bio u kafani.“
„Jest. Kako ti znaš?“
„Vidio ga onaj moj.“
„Jezik pregrizla dabogda.“-nije se čulo ali po brzini kojom je uzela kante i pojurila kući jasno se moglo naslutiti.
„Jebali te i moj i tvoj.“-onako tiho ali ovaj put mrvu glasnije gospođa Stankovićka je proprašila sa kantama punim vode koje su se od ljutine prelijevale i prskale po prašnjavom putu.

Otvorio sam oči. Temperatura je rasla. Ako nastavi istim tempom u maloj prigradskoj ulici večeras bi moglo biti užareno. Pakleno.

Ulica je još mirisala. Negdje iz neke male kuhinje dopirao je miris sataraša. Najvrijednija djeca dobiće veće porcije, a ja. Ja sam poželio bijelu kafu i bar dvije šnjite namazane miješanom marmeladom. Temperatura je bila na već zavidnom dvadeset i devetom podioku javili su sa radija. I još su rekli da je spas od vrućine najbolje potražiti negdje pored jedne od dvije rijeke i da je poželjno unositi što više tečnosti tokom dana.

Bila je to najava još jednog vrelog julskog dana. Koliko su te informacije zadavale brigu svima onima koji su imali popravni u avgustu te godine zaista ne znam, ali gospodin Stanković nesumnjivo će zapamtiti vatreni doček kad se umoran vrati vrelim radničkim autobusom sa znojnom košuljom.

Pozdravlja vas mandrak72,  neumorni kovač i hronični hrkač ispod one šljive.

Advertisements

9 mišljenja na „Prigradsko jutro

  1. 🙂 Voliš ti svoj komšiluk. I ja volim svoj: i vrisku i buku i psovku i kavenisanje, ma to smo mi, iako bih ih ponekad sve podavila, moji su, sa svim svojim tonovima.

    Živeo i ti i tvoji susedi!

    Pozdravče 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s