Voljelo se dvoje mladih

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Uvojci njene kose pokisli od kiše teško su padali po njegovim prsima. Gotovo sablasno su djelovali onako mokri, gotovo ukočeni. Prstima je prolazio kroz njenu beživotnu kosu nastojeći joj vratiti onu životnost i nemir koji je ko zna kuda nestao.
Upoznali su se još u djetinjstvu. Čitavo školovanje njihovi putevi su se preplitali. Ona je bila odličan učenik gimnazije. Žarko je željela da završi za nastavnika i da radi sa djecom.
Nikola je bio na zanatu. Srednja mašinska škola, smjer mašinski tehničar. Nije planirao dalje od toga. Ali,…

Matursko veče promijenilo je neke stvari zauvijek.
Alma je bila vesela. Plesala je bez prestanka. Njeni pramenovi kose kao navijeni poput opruga plesali su na njenim obnaženim ramenima, a krem haljina na njoj kao salivena. Te večeri oduzimala je poglede i ostavljala bez daha sve potencijalne plesače koji su brzo odustajali nakon nekoliko plesnjaka.
Nikola se kolebao, ali nije skidao pogleda sa nje.
Svo vrijeme kao da je njega čekala.
I dočekala.

Znali su se godinama. Gledao ju je očima zamućenim od vratolomnih plesnih koraka. Nije odustajao. Nije ni Alma.
Njihovi pokreti kao krojeni za plesni podijum bili su više od igre. Govorili su više od ijedne riječi. Pogleda. U njihovim pokretima nije bilo sumnje.

Dok je muzika pravila kratki predah Alma je potražila osvježenje.
„Neće valjati Alma. Pripazi. Nije on za tebe.“
Nije ni stigla da odgovori dajdži Ahmetu, članu lokalnog benda već je Nikola bio kraj nje. Ahmet se odmah udaljio.
Ples se nastavio do duboko u noć.
„Upisala sam fakultet. Pedagoški u Banja Luci.“
„Čekaću te.“-obeća Nikola.
„Potrajaće.“
„Neka.“

Nikola se par dana kolebao. Odlučio se da upiše mašinstvo. U Banja Luci.
Alma se obradovala nakon saznanja.

„Nisam mogao više da čekam.“-reče Nikola nakon drugog upisnog roka.
„Ni ja.“

Voljelo se dvoje mladih.

Zamrzilo se više starih.
Tajili su od nje čitavo ljeto do samog početka predavanja.
„Zvali smo Mehmeda. On zna neke ljude u Sarajevu. Prepisali smo te tamo na fakultet. Vidjećeš i sama. Shvatićeš jednog dana.“-otac je bio neumoljiv na sve njene suze.
„Ali ti ne razumiješ?“
„Ni ti ne razumiješ. Bar za sada.“

Nikola je bio kivan na njene roditelje.
„Neka Nikola. To će brzo proći. Sve će to proći. Vidjećeš.“-tješila ga je i sama svjesna situacije.

Tako je bilo, Vrijeme je brzo prošlo u pismima i prepiskama. Vrijedno su polagali ispite da na vrijeme završe.

Sreća zbog završetka studija trebalo je da se nastavi gdje je stala onoga dana kad ju je kišnog oktobarskog dana pratio u Sarajevo. On je izašao u Banja Luci.

„Neka brane koliko hoće. Ljubav je nepobjediva. Vidjeće oni.“-Nikola je bio spreman na sve da pokaže svoju ljubav prema Almi.
„Uz tebe sam. Za sva vremena.“-bacila mu se u zagrljaj i zaplakala dok su krupne kišne kapi natapale kosu.

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Bio je u pravu. Nije bilo lako. Roditelji nisu nikad prihvatili njihov brak. Njeni se nisu nikad udostojili da izgovore njegovo ime.
„Onaj tvoj,…“-bilo je najviše što su koristili za svog zeta.
„Ona.“-ni njegovi nisu bili izdašniji prema svojoj snahi.

Smetalo je to oboma, ali bili su sasvim sigurni u sebe i svoju ljubav. Kako i treba. Računali su sa djecom će neke stvari da se izglade. Barem ublaže. Bilo bi lakše oboma.
Ni djeca nisu pomakla kamen prokletstva. Uselio se trajno u njihova srca.

Kad su godine načele zdravlje, ljubav taj jedini preostali lijek blažio je bol. Tugu nikako.

„Neka. Tako je zapisano. Nadam se da je tamo pravednije. Nismo nikome nažao učinili.“
„Nidžo ja bih najradije odmah pošla sa tobom. Djeca su velika. Preboljeće. Želim da budem sa tobom i kraj tebe zauvijek.“
Nije ništa rekao. Samo joj je stisnuo ruku.
Nemoćno.
Osmijeh. Poslednji.
Jedna suza otkide se s mukom niz uvelo lice koje se hladilo tog vrelog avgustovskog dana.

Nije potrajalo.
Bez osmijeha i drugo srce uvenu s prvim septembarskim kišama.

Sve ono što godinama je gradila ljubav i sreća uruši zalog vjere godinama zatomljene da tako mora biti.
Alma nije sahranjena pored svoga Nikole. Preselila je na Ahiret kako kažu.

U mnoštvu spomenika ostade Nikola usamljen kako niko nije.
Ni Almi niko tišinom da nazove novo jutro.
A samo kojih stotinu metara dalje ne bi bila sama.

Pozdravlja Vas mandrak72,  hroničar i ništa više od toga.

Advertisements

8 mišljenja na „Voljelo se dvoje mladih

  1. Eh… i meni suza niz obraz…
    Glupe predrasude i lažni, izblazirani zakoni vere!
    A jedina prava jeste ljubav!!!

    PS Mandrače… veoma sam se obradovala kada sam te ovdi nekako pronašla:)))
    NIje mi isti nik, ali ćeš valjda znati ko sam, kada svratiš:)))

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s