Tri skitnice i oluja

Tišina. Sve oko njih bilo je umuklo od straha. Spremala se oluja. Možda najsnažnija koju su ikad doživjeli. Ni list breze plahovit i živahan nije se micao. U njemu kao da nije bilo života. Nijemo kao žrtva pred dželatom pokunjeno je visio pomiren sa sudbinom da je za njega sve gotovo, da je kraj.

„Samo neka bude brzo.“-nametala se želja, bez imalo nade.

Poljska trava polegla kao da osluškuje zaglušujući bat konjice u galopu koja će za koji tren da pogazi ono što je priroda mjesecima uporno gajila i njegovala. Hiljade rosnih suza bijahu isplakane. Zalud.
Za koji tren.
Za vječnost.
Tri skitnice, tri prosjaka.

Tri presahle duše stajale su zagledane u oluju što dolazi. Nisu imali ništa osim posljednje želje jer odavno pogubili su sve. Ostala im je samo oluja. Možda samo kraj.

On. Kockar. Koji je izgubio mnogo, mnogo više od onoga što se još samo u tragovima nazire u nikad zaraslim ranama duše. Samo krv. Svježa. Ljepljiva. Sve ono što bi dotakao nosilo bi njegove tragove. Njegov osmjeh bio je krvav kao i njegove zubi. Godinama nije ništa jeo osim samoga sebe. Kroz prozirne oči jasno kao dan vidjela se samo praznina. Crna duboka.

I on. Pjesnik. Pjesnik o ljubavi. Trubadur. Sve one riječi i pjesme o ljubavi kao optužnica pred strašnim sudom osudile su ga mnogo strožije negoli bi ikoji ovozemaljski sud. Inkvizicija duše. Sve riječi kojima je opisivao ljubav nisu mu bile dovoljne. Osmijeh. Lažan. Nije lažan. Nije ni osmjeh. Grč.

Kao i on. Gladijator. Godinama brušen. Urušavana tvrđava iznutra, čelikom opasana sila. Snažna. Neumoljiva krvlju nikad zasićena lavina. On koji za osmijeh nije znao. Bojama nesklon, riječju škrt. Opasan strahom, hranjen urlikom gomile željne krvi, bola, smrti. Kao i mnogo puta do sad stezao je koplje. Posljednji put.

Tri skitnice, tri svijeta odlučna da zaustave oluju koja prijeti i dolazi. Oluju koja ljudske prepreke ne poznaje. Tri odlučna borca koji nemaju ništa da izgube osim sebe.

Kockar koji se nije plašio uloga. Izgubio je ono na šta se nikada nije kladio. Na ljubav. Zašto? Zašto danak plaćaju oni koji nisu krivi? Zar je srebro polog dovoljan da se krv ište? Zar se na ljubav kidiše kad se iz rukava povuku svi aduti? O zar ljubav ima cijenu?

Pjesnik, na stalnom putu da bi pronašao najubojitiju riječ. Riječ kojom bi zadao konačan udarac. Najbolniji. Onom od koje bi ljubav bila raskrinkana. Ogoljena pred svima onim koji nisu nalazili put do nje. Riječ kojom bi ljubav postavljena u ravan sa svim onim dnevnim potrebama. Hranom, vodom, snom. Riječ od koje bi ljubav strijepila, od koje bi padale maske. Ili je sve varka?

Gladijator bez trunke straha. Godinama pod teškim oklopom podnosio je udarce, protivnika, svakojakih zvijeri. Šiban pogledima krvi žedne publike koja je uvijek i iznova tražila novu smrt. Bol. Užasnije od svake prethodne. Užasnije i od palca oborenog ka zemlji. Za ljubav jedine boje koju je raspoznavao. Boje njenih očiju plavih kao more i hladnih kao zima uokvrenih u kovrdže. Godinama podgrijavan osmijehom il prijetnjom u njima skrivanom dizao je pogled ispod teškog oklopa. Gdje je granica?

Trojac bez tajnog oružja, bez svete tajne stajao je pred olujom koja je pred sobom nosila sve ono što su izgradile godine straha pred onim što nikada doći neće. Zarad onog što nikad nije bilo. Nijemo se povijalo beživotno granje, oblaci prašine kao svaznici i topovsko meso šibalo je lice trojice skitnica sa samo njima znanim i uzaludnim razlozima koje bi obični smrtnici nazvali ludost. Bezumlje.

„Dajem život. Više od toga nemam.“-glasno podviknu kockar.
„Njega neću, njega već imam.“-bijesno odgovori oluja.
„Daću sve tajne.“-ponovi kockar.
„Ne želim to. Hoću tvoju ludost?“
„Samo nju i imam.“
„Cijena? Koja je cijena?“
„Ljubav. Ljubav je cijena.“

Oluja je bjesnila sve jače i više. Kao bičem po licu ožeže kockara. Povijala ga jao trstiku. Kao slamku, snažnije nego ikad.

„Nema te ludosti kojom ljubav možeš otkupiti.“-oluja se nije dala pogađati.
„Onda nema te ludosti koju neću učiniti da je zadobijem.“-reče kockar.

Oluja se još više razbjesni te ga podiže od zemlje i baci ga na stijene. Svu silu usmjeri na njega dok je još ležao na zemlji, pritišćući njegovo slomljeno tijelo koje je posljednji put prkosno stislo usne u koje se vraćala boja. Njegov staklasti pogled ispunjavala je boja. Boja neba useli se u njegove oči. Trajno.

Vidjevši to pjesnik jurnu u oluju s namjerom da pronađe i otme tu dugo traženu riječ.

„Kuda si pošao?“-izdera se na njega oluja.
„Po riječ.“
„Nemam ja nikakvu riječ. Zato bjesnim.“-odbrusi mu vjetar te ga baci uz neko stablo.
„Daću sve. Sve svoje riječi samo za jednu.“-zagrmi ponovo pjesnik.
„Nema je. Nema ljubavi. Nema te riječi.“-ponovo ga odignu od zemlje i tresnu o stijenu. Kleknu mu koljenima i svom silinom na pluća.
„Reci. Kakva je to riječ, koja toliko vrijedi? Zašto glavu gubiš?“-oluja se bijesno izgalami na njega.
„Ljubav.“-prozbori pjesnik.
„To je ludost. Nema je. Blago za budale. Otrov za nesretne. Hrana za nezasite. Nema riječi za ljubav. Ja. Ja koji sam poharao sve dvore s kraja na kraj svijeta. Zavirio na sva ognjišta nisam našao riječ dovoljno snažnu da mi kaže šta je to što ih je rukama vezivalo u najjači savez.“-bjesnila je oluja još snažnije i moćnije.
„Vidiš da ima. Ima riječ koju ni tvoja sila nije mogla da otme. Ona je tu. Tu. U nama.“-udarao se u prsa sa obe ruke.
„Tvoj bijes mi govori još više. Tvoj bijes raspaljuje tvoja sila. Ima je. Samo ti je nemaš. Ona je ovdje. U meni. I sav tvoj bijes daje mi za pravo. Ima je.Imaaa.“-odzvanjao je pjesnikov glas koji je oluja raznosila i koji se poput grmljavina tutnjao.

To još više rasrdi oluju te se sva ustrijemi na njega da mu otme riječ. Drmusala ga je , čerečila. Kidala meso i hranila svoj bijes, ali riječ nije otela.

Gladijator zamahnu koplje u srce oluje. Koplje hitnu najbolje što je znao. Ono izgubi brzinu i zamah te pade na zemlju.
On se golim rukama ustremi na protivnika kojemu nije bilo mjere ni oblika te se hrabro upusti u borbu sa njim. Njegovo kao čelik snažno tijelo povijalo se. Namjerio se junak na junaka. Oluja po prvi put uzmače.

„Dokle?“-zapita oluja.

Gladijator ne gubeći daha nastavi da se hrve. Nije uzmicao. Oluja pred njegovim stiskom se povijala, uzmicala. Oluja je bjesnila. Pjenila. Polegla poljska trava bojažljivo je dizala glavu. Bat koraka kidao je vlati, koje su se po prvi put opirale.

„Dokle?“-ote se oluji.
„Do granice.“-kroz zube procijedi gladijator.
„Dokle?“-prostenja oluja.
„Dokle dopire ljubav.“-još snažnije zape gladijator.

Nastavi se borba . Od tog momenta započe borba koja nikad ne stade. Borba gladijatora i oluje koja bjesni. Svakoga dana pomjerali su granice. Utvrđivali nove i započinjali borbu za svaku slijedeću granicu. Za svaku stopu ginuo je ljubavlju uskraćen gladijator i oluja što je bjesnila sve snažnije. Nemoćna pred ludošću, slaba bez prave riječi i nejaka pred granicama koje se ruše.

Od toga dana ljubav poprimi veličinu i boju neba. Riječ ljubav se rasprši po cijelom svijetu bojama leptira a granice. Njima se ne zna kraja. Granice ljubavi su tamo gdje se ljubav slavi, gdje je nebo plavo, gdje se za nju ludosti čine. Ljubav je tamo gdje srce kuca.

 
Pozdravlja Vas mandrak72, graničar s ljubavlju naoružan.

Advertisements

2 mišljenja na „Tri skitnice i oluja

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s