Čovjek bez lica

„Ja sam čovjek bez lika. Lica. Identiteta.“-reče dok sam mu prilazio.

Nije se osvrtao prema meni. Znao je da dolazim. Nije učinio niti jedan potez više kojim bi pokazao da mi se raduje. U stvari nije činio ništa.
Posmatrao sam ga dok sam mu prilazio.
Definitvno nije to bio njegov trenutak. S obzirom na sve, činjenica da je ostao i opstao na mjestu kojemu su njegovi prijašnji korisnici odavno okrenuli leđa i otišli u potrazi za novim izazovima.

„Je li ovo kraj?“-nisam osjetio zabrinutosti niti tuge u njegovom glasu.

Glas mu je bio začuđujuće miran. Pomirljiv.
Nisam bio zbog toga došao čak do njega. Privukla me je njegova odlučnost da istraje iako je njegovo bitisanje odavno izgubilo svaki smisao. Mjeru.
Nije ni čekao moj odgovor te nastavi sa pričom.

„Svi su već otišli. Ja sam ostao poslednji.“-tiha sjenka sjete osjeti se na tren u njegovu glasu.
„Imao sam nekad sjajnu ekipu ovdje. Bilo je tu svega. Razgovora. Ljubavi“, uzdahnu tako teško da je sve zaškripilo bolnim cviljenjem, „ posla. Da bilo je posla za sve nas. Vidi sad.“

Pogledom sam šetao po okolici. Nigdje nikoga. Tragova posla, razgovora i svega što je spominjao nigdje nije bilo. Jedini tragovi koji su bili vidljivi bili su tragovi pustoši. Nebrige.

„Oprosti mi na mom izgledu. Ni u najboljim vremenima nisam tome pridavao posebnu pažnju. Takav je posao, ali bilo ipak mnogo bolje od ovoga. Ubi me ova čamotinja. Nigdje nikoga da prozborim s njim. Nigdje živa stvora. Mnogo sam puta poželio bar pticu kakvu da vidim. Džaba. Nema ni njih. Odavno su i one izgubile volju da prođu ovamo. Eh, a dječica. Sa njima je uvijek bila posebna priča. Ta sjajna družina uvijek je bila spremna na svakojake smicalice, eh…“-gotovo zavapi.

Bio je u pravu. Nije imao lica. Gledao sam u pravcu gdje je ono trebalo biti. Praznina je uzvraćala upitnim pogledom.

„Ne vjeruješ svojim očima. Ne čudim se uopšte. Čak šta više vjerujem da mi mnogo toga što ti rekoh i ne vjeruješ. Kako da razgovara neko bez lica? Šta uopšte može da radi neko ko nema lica, oči. Nema nos niti uši. A čuo sam te da dolaziš.“-reče.

Bio je u pravu. Bio sam u dilemi. Njegova primjedba imala je mjesta, a opet siguran sam u jedno. Čuo me je. Gledao sam ispod šešira tamo gdje bi trebalo da viri pramen kose. Nije ga bilo. Zapitah se sam šta mi je trebalo sve ovo. Mogao sam kao i uvijek da gledam svoja posla umjesto da gledam sagovornika ondje gdje bi trebalo da mu se nalaze oči. Lice. Prva stvar na osnovu koje po prvi put procjenjujemo nekoga. Može nam biti simpatičan. Lijep, ružan. Odbojan ili strog, ali njega nisam mogao svrstati nigdje.

Gledao sam odjevnu kombinaciju na njemu. Takve stvari teško da bi se mogle negdje pronaći. Možda u nekim odavno zapuštenim ormarima. Po tavanima. Nekim starim modnim katalozima. Sve na njemu bilo je u neskladu. Pantalone sa širokim nogavicama koje su se na vjetru uvijale oko njegovih tankih nogu i čvrsto smrsnutim nekim konopcem tamo gdje bi svako drugi imao struk, a on ni to. Preko plavih izblijedilih pantalona u poprilično lošem stanju lelujala se košulja koja je nevješto skrivala mršavo tijelo. Gotovo iskidana u trake različite širine teškom mukom se držala za koščata ramena od kojih je lijevo rame bilo nekako kraće i niže od desnog ramena dajući sveukupnoj slici oronulost i nemoć. Stopala  mu nisam ni vidio. Pantalone su odlično obavile svoj dio posla. Ono što se ne vidi toga i nema. Možda je sa njim upravo sve tako pomislih dok sam gledao kako se vjetar poigrava sa njegovim nejakim tijelom.

„Ne znam zašto sam ostavljen sam. Moj poslodavac mi nije rekao ni riječi. Naprosto jednog dana sve mu je prepuklo. Od cijele ekipe sam ostao sam. Očekivao da će se vratiti po mene. Nikad nije. Vidio sam ga kako odlazi sa velikim koferom koji je vjerovatno bio prazan. Možda tek sa parčetom neba, grumenom zemlje i žeđu na usnama.“-podrhtavao mu je glas.

„Ove pantalone sam dobio od njega. Dobro se sjećam kako ih je samo hvalio. A košulja. Od njegovog pokojnog oca. Poslije njegove smrti popalili su sve njegove stvari, a kako je košulja bila novija nekako su se sažalili da je ne zapale te je ja dobih. Sjećam se kao da je juče bilo. Stari je znao navratiti, iskukati se na starost. Bezobrazni vjetar umio je da se poigrava sa njegovim islabjelim tijelom gotovo ga lomeći kao trsku. Na grobu mu je slika sa ovom košuljom. Eto stari ode, a košulja još posluži. Nije neka zaštita, ali nisam gol. Čak mi se čini kad bi bez pantalona ostao ne bi bilo toliko strašno koliko da ostanem bez nje. Čini se da mi definitivno i mene nestalo.“-zaključi čovjek bez lica, struka i stopala.

Čovjek bez ičega imao je sve manje sebe. Sve ostalo bilo je svedeno na pantalone, košulju i šešir.

„Svi su me odavno napustili. Svi osim pantalona, košulje i šešira. Čak su i fleke otišle nekim poslom. Ostao sam im samo ja. Samo ja i moja čamotinja.“-nastavi.

Pogledom sam kružio oko njega. Pogled mi se zapetljao u korov koji je osvajao korakom svaki pedalj ledine. Život je nesumnjivo gubio primat nad teritorijom koju je moj sagovornik godinama branio. Koliko uspješno zna samo veliki prazan kofer koji negdje stoji, možda na peronu, ormaru i u njemu parče neba. Znaju samo žedne usne.

„Moja misija polako se privodi kraju. Otkopčaj mi dugmeta. Vjetar će učiniti svoje.“-zamoli me.

Gledao sam u njegove dlanove. Držali su se za vjetar. Kao prvačići pred školom. Šta sam drugo mogao? Poslušao sam njegovu poslednju želju. Bilo je upravo onako kako je rekao. Vjetar je učinio svoje. Oslobođena stega starinske košulje i dobrano smrskanih pantalona negdje u predjelu struka jedna duša trajno sklopi savez sa vjetrom. Vinu se visoko iznad ledine, osvrnu se prema meni. Jedan osmijeh čovjeka bez lica trajno ponesoh sobom. Tek da mi se nađe kad šešir na glavu pometnem i na zatiljak zabacim.

Strašilo u meni javi se ponekad. Tek bockanjem slame u predjelu vrata. Valjda da opomene da košulju na vrijeme otkopčam.

Pozdravlja Vas mandrak72, sa licem cijelim i šeširom na naklon spreman ugodn dan Vam želim.

Advertisements

9 mišljenja na „Čovjek bez lica

  1. odlična priča.
    Nisu samo strašila ostavljena, ostavljeni su i ljudi. Postali smo bezdušni ili smo to uvijek bili?
    Sve više primjera nemarne djece, roditelja, ostavljenih, zapuštenih… valjda s vjetrom ode i duša..

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s