Pogodba

Na prste jedne ruke mogli bi da se nabroje pazarni dani kada u malu planinsku varoš ne siđe Risto Komovljak, svima znana povučena starina. Sa svojih sedamdeset i nesto godina djelovao je podosta mlađi i živahniji od svih svojih vršnjaka. Njegova uspravna pojava i korak još uvijek lak i čvrst odudarao je od svih onih koji ga kroz priču „generacijom“ nazivaše, valjda s tim kao da su sebe htjeli s njim upariti mada se na prvi pogled to ni izbliza nije moglo.

Pričalo se da je godinama bio jedan od najboljih kirijaša. Vazda je imao posla kad niko drugi nije. Uvijek je bio sposoban završiti svaku isporuku na vrijeme. Pri tome nije žalio ni sebe ni zaprege. Nikakvo vrijeme ni bolest nisu ga mogli spriječiti da završi započeti i obećani posao.
Risto je bio čovjek od riječi i svako ko je iole razmišljao o poslu i poslovanju sa njim dobro je to znao.

„Naručio sam voz drva za zimu. Imam nešto od lane i još da mi Risto doveze kako samo on zna da probere drva ihahaj. Kuća ti pjevala rode moj.“-često se moglo čuti.
„Ako Bog da i meni će Risto ove godine drva privući kući. Ma probo sam ja sa svakim posla imati, ali niko ko Risto nije.“

Falili su ga znani i neznani. I oni koji su s njim poslovali kao i oni koji nikad nisu. Sve viđenije gazde, dućandžije, kovači, advokati i bolje plaćeni pisari bile su njegove stare mušterije. Biti Ristin mušterija ma kako bilo mizerno njegovo zanimanje bilo je od značaja. Možda veće i od poznastva sa mesarom ili marvenim doktorom.

Zbog posla kojim se bavio Risto je uvijek morao imati dobru zapregu. Priča se da je uvijek imao najjaču zapregu. Nije bilo posla koji je mogao njegove konje da zasutavi. Stoga je uvijek polagao i držao do njih. Neki su pričali da se u njegovoj štali moglo jesti sa poda. Nije bilo pazarnog dana da ga Risto ne provede u gradu smucajući se među šarolikom ponudom. Imao je nos za dobar posao koji ga je godinama održavao na visokom nivou.

Nakupci su ga se klonili jer ga nisu mogli farbati i lagati. On je to znao i njih se klonio sve do jednog događaja koji je zauvjek promijenio Ristu. Oni koji su imali namjeru kupiti kakvo kljuse ili konjče izdaleka bi išli za njim i prigledali i upijali kako on zagleda ponuđene konje, hvali i kudi robu zavisno od cijene.
A godinama prije dogodilo se nešto što je umnogome promijenilo tok priče i Ristinu sudbinu. Pričalo se da ga je jedne prilike nadmudrilo neko neugledno ciganče sa velikim bijelim osmjehom i kovrčavom kosom koja je provirivala ispod prljava šešira. Hvalio je cigo konja kao da je u pitanju vilen konj. Zavlačio se ispod njega hvaleći njegovu dubru ćud i snagu koju pokazuje tek pod teretom. Po prvi put navučen na lažan osmjeh Risto prihvati ponudu i povede vilen konja svome selu.
Vrlo brzo se ispostavilo da od sve priče gotovo ništa nije istinito. Konjče je bilo jedino mirno kad nije bilo tereta u blizini i kad je bio na jaslama. Dočim bi se u zapregu upregao konj je poprimao neku neobjašnjivu ludost.

„Povilenio da Bog da!“- otelo bi mu se nekoliko puta iz usta.

Nije poslušao svoje ukućane da ga ne vodi u šumu.

„Šta će ti zvijere u šumu?“- govorili su mu ukućani dok su se bojažljivo uvijek osvrtali na konjče koje je stalno prijetilo da udari, ugrize ili učini neku pakost.
„Moja greška, moja kazna.“-odmahivao bi rukom i kretao put šume.

Nadmudrivanje njega i Vilenjaka kako ga je već prozvao tražilo je maksimalnu pažnju. Uvijek je morao voditi brigu o sebi i njemu.

Kažu da je te godine Risto po prvi put izostao sa stočne pijace toga pazarnog dana. Po priči se dalo zaključiti da je dan prije pazarnog dana Ristu kirijaša i čovjeka u šumi zadesila nesreća. Vilenjak je iskoristio Ristino popuštanje koncentracije i svom silinom potegao lanac kojim je Risto u tom trenu vezivao kladu. Kako nije bilo svjedoka nego nešto samo šture priče od doktora koji mu je previjao dlan ne znaju se svi detalji, osim da je Risto ostao bez više od polovine dlana. Ostao mu je samo palac desne ruke i hrbat ispod njega. Sve ostalo moralo je biti odsječeno.
Kad ga je doktor upitao čta će učini sa konjem bio je vrlo neodređen.

„Taj je slučaj zaključen.“

Nemirni konji

Nemirni konji – rad Slave Siegela – slika pozajmljena sa neta

Nagađalo se da je konja ubio na licu mjesta, ali niko živ to nije vidio niti mjesto gdje ga je ukopao, pa su se samo glasine čule. Neke od njih bile su išle dotle da se konj odmetnuo u šumu te sačekuje kirijaše te ih napada, izgriza im i rastjeruje zaprege i konje. Nekoliko puta čak su se i pripremale hajke da se konj uhvati i ubije, ali Risto se nije dao uvlačiti u sve te priče. Kao što je već rekao, on je taj slučaj zaključio.

Od tog dana Risto je zauvijek završio sa zapregama, ali nije prestao da obilazi stočnu pijacu u varoši i sve okolne stočne pijace. Gotovo svakodnevno spuštao se iz svog sela i čvrstim korakom gazio i žurio u palanke gdje se trgovalo stokom i konjima. Pri tome je onom svojom unakaženom rukom prijeteći mahao kao vojnik sabljom. Činilo se da sikće kroz vazduh dok žuri u varoš.

Neki su pričali da nikad nije prestao da traži ciganče što mu proda vilen konja. Govorili su da je znao da kaže da ga samo želi ponovo vidjeti da mu isplati pravu cijenu za konja. Međutim do toga nikad i nije došlo, da li zbog toga što je taj cigo čuo za tu priču pa je naširoko obilazio naše krajeve ili je odlutao za kakvim boljim pazarom u bogatije krajeve.

Bilo kako bilo Risto se oporavljao, ali novu zapregu nikad nije kupio niti se iste hvatao. Pažljivo bi posmatrao prodavce i kupce. Ukoliko bi vidio ono što je prodavac znao ili kupac nije vidio uskakao bi i pobijao cijenu ukoliko je bila prevelika.
Ispružio bi svoju lijevu ruku i u njega čvrsto primio dlan od prodavca. Desnom rukom bi tvrdio pazar i onim batrljkom prestalim od dlana nemilosrdno tukao po otvorenom dlanu prodavca. Očvrsli batrljak od dlana otvrdnuo i okoščatio bolno je udarao potencijalnog prodavača.

Kako je ponuda bila nepovoljnija od njene stvarne vrijendosti Risto je bio nemilosrdniji.

„Za to kljuse tražiš dvjesto. Neće moći. Sto i deset od mene i aferim.“
„Ma kakvih sto i deset, za ovakva konja. Znaš i sam da vrijedi duplo. Auuu.“-bolno bi jeknuo nakon novog tvđenja pazara.
„Daćeš Ostoja , da šta ćeš nego dati.“
„Ne dam Risto bez stotinu osamdeset, ni banke više.Auuuu.“-ponovo jauknu Ostoja nakon nove Ristine ponude.
„Daćeš Ostoja, jašta ćeš neg dati. Ti znaš mene, a i ja tebe dobro znadem. Sto i deset, ljudi smo nismo djeca da se prepiremo. Šta će ovi ljudi reći. Dvije stare budale ko dva ovna na brvnu.“-iznova ga udari onim batrljkom po užarenom dlanu.

Ne bi se Risto ni tu zaustavio nego je bezobraznije i jače tukao, ne ispuštajući iz lijeve ruke desnu ruku od prodavca, pomodrilu i utrnulu od pogađanja.
Pogađanje bi potrajalo sve do onog momenta dok Risto ne bi isciganio razumnu cijenu za „vilen“ konja. Risti više nije bilo važno ni kupovanje, koliko njegovo pogađanje.
Neki su se i žalili namjesniku u varoši na Ristu, te ga jednom pozvaše na razgovor kod njega.
Zbog toga se Risto uopšte ne zabrinu te i sam pođe bez sudska izvršitelja i policajca na zakazani razgovor. Pred vratima ga sačeka Gojčilo Babić, sudski izvšitelj i policajac. Spona vlasti i prosta naroda. Predstavnik vlasti ta jogunasta i uparađena ispičutura što ništa drugo na svijetu nije znao do nekoliko napamet naučenih fraza koje je koristio i kad je trebalo i kad nije. Pogotovo kad bi se pijan pred dućanom razrakolio i razmetao kao buva u čarapi.

„Odbij. Odbij u ime zakona.“- nastojao je oštrim stavom da od sebe otjera seoska spadala koja bi ga uzela na zub.
„Postupi po naređenju.“- nije se dao taj predstavnik vlasti.

Presabirao se u sebi da li je dovoljno bio oštar i jasan. Da li je u njemu bilo dovoljno državne vlasti i zakona dok je i pijan istjerivao pravdu. Još bi se dugo utezao i istezao sve dok ne bi bio zadovoljan kako je ispunio uniformu.

„Sačekaj Risto. Namjesnik ćete primiti čim završi državne obaveze.“- naglašavajući to „državne“ kako da da važnosti njegovom namjesniku tako i sebi samome koji eto prisustvuje činu rješavanja državnih obaveza i problema.

Risto ništa ne reče, te samo sjede u velik i prazan hodnik dok su sablasno odzvanjali Gojčilovi koraci po kamenom podu.

„Ulazi.“- pozva ga namjesnik da uđe.

To se odmah ne svidje Risti jer je namjesnikov ton jasno stavljao do znanja da je i sudija i kadija i da sa njim nema mnogo dogovora. Ne ponudi mu da sjedne već ga ostavi da stoji u velikoj kancelariji ispunjenoj raznim čudesima kojima Risto nije ni znao pravu namjenu, te mu se učini da je još manji i ponizniji nego je u stvari to i bio. Međutim uzjoguni se nešto u njemu te podiže svoj pogled sa opanaka oputnjaka te se zagleda u kneza pravu oči.

Ne smete se namjesnik te mu u oči sasu sve ono što je čuo i načuo i sve one žalbe koje su se odnosile na njega. Mirno to sve prihvati Risto, potvrdno klimajući glavom. Ne pokaza niti jednom da se nečem protivi. Nakon polusatne tirade omaleni namjesnik mu ispružu ruku.

„Jesmo li se Risto pogodili?“
„Jesmo gospon namjesniče.“

Prihvati Risto ponuđenu ruku, te je snažno uhvati lijevom rukom a onim desnim batrljkom odvali namjesnika po dlanu da mu je sve kosti u dlanu polomio. Namjesnik jauknu bolno. Risto iskoristi trenutak zbunjenosti kad Gojčilo Babić uđe da vidi šta se dešava i sjuri se pravo ka izlazu i širokim hodnikom izjuri na ulicu. Hitrim korakom napuštao je varošicu. Ni sam nije bio svjestan kad se već uzanom stazom penjao ka svome selu. Pred njim su promicala stabla, sve one zaprege. Isporuke i pogodbe, a često se osvrtao, kao da osjeća topot kopita potjere za njim.

Odmetnu se Risto u hajduke po stare dane. Potjere i hajke za njim bezuspješno su se vraćale neispunjena zadatka. Risto je uspješno uzmicao. Poznavao je šumu i pećine u dušu. Ubrzo počeše da se o njemu ispredaju svakojake priče nadovezujući se jedna na drugu. Pričalo se da se Risto ponovo udružio sa svojim Vilenjakom te tako izmiče potjerama i hajkama. Uveče bi stare babe djecu strašile  Ristom i vilen konjem ukoliko bi zanovjetali sa spavanjem. Neki lovci su pričali kako su pronašli kosti Ristine i kosti nekog konja u hajdučkoj pećini, međutim njihovim pričama kako lovačkim tako i onim drugim jednostavno nije se vjerovalo. Previše je bilo soli u njima.

Istinu o Ristinom kraju znali su rijetki. Onu pravu niko nije znao. Istinu za ispiranje usta krojili su mnogi svako prema sebi i svojim potrebama.

Pozdravlja Vas mandrak72, neuk konjičkim sportovima koliko i babe u konjski jezik.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s