Do susreta nije došlo

One rijetke dane u godini kad glavu ne punim svakodnevnim glupostima provodio sam sa sobom i svojim najmilijim. Možda činjenica da sam sebe stavio na prvo mjesto može pogrešno da navede čitaoca na moj sebičluk, ali istina je sasvim druga.

Tih dana prvenstveno puštam svijet da teče onako kako samo on zna, a ja mu se nimalo ne protivim niti suprotstavljam.

A sve počinje ujutro. Pakovanje mnoštva potrebnih i nepotrebnih stvari u gepek Chevrolet Lacetti-ja oduzima mi najviše vremena. Nedostatak prostora uvijek je dio problema višečlanih porodica kakva je moja. Često šetajući ili u kupovini kad je moja porodica u punom sastavu izazivamo mnoštvo upitnih pogleda. Čitam na njihovim licima nevjericu. Pitanje. Pobogu zar u ovakvim vremenima?
A ja. Ja ponosan na njih kao soko na svoje sokolove koji lepršaju po prvi put i polako traže svoje mjesto na nebu. Ne odgovaram na njihovo pitanje. Na njihov zbunjeni pogled, samo podignem glavu i ne skidam osmjeh dok gledam tri male glavice kako se okreću kako  nijedna planeta nikad nije. U svim smjerovima.

Polaganom vožnjom krivudavim podgrmečkim putevima za nekih pola sata primjećujem obrise moje Male Novske Rujiške. Pitomo selo u koje se spuštamo krivudavim asvaltnim putem dočekuje me s radošću. Nisam nikad nisam pronašao otkud ta hemija međa nama. Odustao sam onog momenta kad se i moja ljepša polovina zaljubila do kosti u selo.

Vijugava prgavica Japrica mamila me je godinama dok se nisam usudio da poželim da svoje mjesto pronađem baš tu na obalama jošikom obrasle rječice. Mada znamo se dugo, tridesetak i kusur godina ta ledena lajavica uvijek me dočeka sa šeretskim osmjehom koji čuva za mene. Za moje najdraže.

Baš tu. Izgradih moje pribježište. Od posla, od komšija koji brinu moje brige, od svih onih koji nikad neće pročitati ove moje redove, a samo da znaju. Baš oni koji su čitali ono što napisah samo da bi vidjeli šta rekoh o njima, o njihovom pokušaju da bezuspješno prepoznaju neke likove za koje mogu da se zakunu glavom da znaju o kome je riječ, pa makar…

Japrica, Mala Novska Rujiška

Baš tu, pored prgavice. Uvijek hladne i kad juli ožeže i okrene kolo na šesticu od ranog jutra odlučih da pronađem svoj mir. Svoju akumulatorsku stanicu za punjenje sivih ćelija.

Izdaleka primjetih krov pod koje sam skrio sve one moje dječačke snove dok sam na terasi ležao sklupčan ispod golemog nebeskog svoda. Milioni zvijezda poklopile su moj čamac od starog ćebeta koje skupih u krajevima na terasi moga mora u ulici Prve krajiške brigade na broju 62. Baš na onom mjestu odakle sam najbliži zvjezdama bio tih davnih godina.

Imao sam svoju luku. Zlatno žutu, od sijena suha kao duvan čekala je da dođem i pristanem. Bezuslovno zarobljen pristajem na sunce što peče pod šeširom naoružan vilama opijen mirisom koje kozmetička industrija ne poznaje zaputih se redovima koje kosilica napravi po svim onim metrima kvadratnim kojim geometri iskazuju mjere koje bih mnogo lakše iskazao osmjehom i riječima koje mi padnu na pamet kad me neko pita za moju Rujišku.

Kao kakav nepromišljen vitez jurišao sam na najviše kule sijena prevrćući otkose da poprime zlatnu boju prije negoli dođu po njega. U šorcu i papučama prkosih suncu i zadrijemalom gmizavcu koji me je možda negdje pod nekim otkosom čekao da me uplaši i prepadne da bi kasnije pričao svojim najmlađim kako je jedan kao sirac bijel podvrisnuo i dao se u bijeg tako da se sam nogama u dupe bijelo tukao. Kao da  nije znao da sam na razgovor uvijek spreman i voljan, ma šta sugovornik o svemu tome mislio.
Nisam se dao. Tražio sam, iznova prevrtao novi otkos sa samo jednom željom i sa jednim pitanjem.

„Hoće li ljeto u Podgrmeč ikako?“

Dok sam tražio grašci slanog znoja sa čela peckali su oči. Jednom rukom brisah znoj. Koračao sam hitro, vještim manevrima izbjegavao ose, mamce i druge ljute neprijatelje kosibaša i onih što njihovu muku suše i kupe u plastove koji kao naherene kuće noćevaju i obnoć čuvaju selo od drekavaca i aveti što se motaju pored davno opustjele vodenice čiji klepet vodenog kola odavno ne odzvanja selom.

Jedan bolni ubod u nadlakticu ponovo me prenu te se osvrnuh na obada tog najdosadnijeg stoci i ljudima nedokaznog insekta koji neumoljivo zariva svoju slamku za kap krvi.

„Ne dam ti, ne dam ni kapi beštijo.“-odvalih ga dlanom.

Nisam ga ubio ali sam mu svakako dao do znanja, da nisam stoka iako repa nemam. Gledao sam još par trenutaka dok je dolazio sebi i izgubio se negdje prema Crnom vrhu ošamućeno šarajući letom. Sjetih se Bože. Priprosta čovjeka sa sela koji je radio sa mnom u firmi kako se po odlasku na more odmah pohvalio prvom prilikom na pitanje kako mu je. Odgovorio je

„Dobro. Bogu hvala, nema obada.“

„Hehe.“- smijuljio sam se na njegove riječi koje nisu bile nimalo bezazlene kao što se na prvi mah može učiniti. U njima bijaše mnogo toga što vrijedni narod podgrmečki zna. Gdje nema obada nema ni teškog rada, nema ni stoke.

U tom razmišljanju posao je priveden kraju. Zvuci kosilica, traktora i zaprega koji su neumorno vukli zlatne vlati trave u spremišta odakle će prkositi hladnoj zimi kad januar stegne kajiš u najnižu rupicu na kajišu termometra na sveopštu dobrobit stočnog fonda sa ove strane Podgrmeča.
Jasno se vidjelo ljeto na svakoj vlati koja je kao nemiran čuperak vijorila na rijetkom povjetarcu donoseći dašak svježine na znojem orošeno tijelo.

Do susreta nije došlo. Nije mi ni potreban kalendar da na njemu pročitam onaj slatki umor i zadovoljstvo koje donosi saznanje, da je odnešena još jedna pobjeda. Još jedna bezbrižna zima za svo ono blago što nehajno žvaće slatke vlati trave u toplim štalama izdašno uzvraćajući potocima mlijeka i sirom. Tim Božijim darom i mirođijom uz svaku zakusku.
Nije mi ni trebao odgovor niti susret koji se svakako trebao dogoditi, a nije. Možda samo razgovor. Čisto javljanje, ono komšijsko.

„Zdravo komšija. Samo da kažem da sam stigao, a ti vidi da se ako Bog da ne vidimo ovo dana. Ne zbog mene. Više zbog djece.“
„Naravno komšija. Do neviđenja.“
„Do neviđenja i tebi.“

Ljeto je stiglo u Podgrmeč. Preplanuli ten svu noć me je podsjećao na to. Pored toga svježa noć i dalje je tražila pokrivač.
Stigao sam i ja u Podgrmeč.

Pozdravlja Vas mandrak72, preplanuli vitez u iščekivanju sledećeg susreta i razgovora za nauk.