Do susreta je ipak došlo

Niko nije trebao da mi kaže kad je vrijeme spavati niti ustajati. Oni dani u godini kad je najmanje važno da li ću ustati uz prve jutarnje sunčeve zrake ili kad sat uveliko odbija podne kao što i ja odbijam da gledam na njega i dijelim dionice dana na mehaničke sekunde i minute, zbrajajući preostale sate do povratka. One dane kad je isto toliko nevažno da li je ton sa TV-a previše glasan u kasno doba zbog komšija koji imaju malu djecu ili kad su pijevci ostali do dugo slušajući kako nas dvoje pričamo do duboko u noć prijeteći da prespavaju i svojim kukurijekanjem ne probude vrijedne domaćine koji su uvelike odbijali prve snove.

Bitni su oni trenutci koje pamtimo i nosimo kao amajliju do kraja života. Koji nas krijepe i daju snage da izdržimo sve one hladne dane i one odluke koje nesumnjivo utiču na vrijeme koje dolazi.

Usnule glavice kao tri glavice kupusa nemirno su se okretale dok su i poslednji tragovi sparine lijeno napuštali naše male i ugodne odaje. Grmeč je uvijek znao kako sa sparinom koja po cijeli dan pritišće kao najveća i doživotna kazna bez svjetla na kraju tunela. Čuvao je taj gorostats svoju neumornu čeljad što se po vascijeli dan neumorno nosi sa teškim radom i velikim vrućinama, te ih je talasima svježa i hladna zraka ljuljuškao kao na talasima kakva prekookeanska broda i bodrio u njihovim snovima.
Znao je on za njihove snove i tajne. Taj neumorni noćobdija i jatak u nevolji kako zvjeradima tako i  duši krštenoj.

Još uvijek topal kamen na terasi mamio je moja bosa stopala da se zapute put kakve neviđene avanture kojoj bi svjedoci bili noć, zvijezde i mjesec ta lola matora nakrivljena kao kakva baraba zavaljena u seoskoj mehani. Taj škakljivi osjećaj odveo je mnoge znane i neznane i bijeli svijet kojima ni tamo nije dao mira te ih lomio i kršio da se vrate kao onomad sa kolonizacije u ravna vojvođanska prostranstva. Noseći tek po neku sitnicu ili neku riječ koju će po milion puta ponavljati čim se kakav razgovor o bijelom svijetu povede.

„Krtola, kažem krtola zovu krompir. Eh krtola, ko naša krtica, valjda što ga treba iz zemlje izroviti. Nije taj švapski težak, samo ište leđa i snage, a ja ti nisam bio za to.“-ponavljao je po ko zna koji put Luka, vremešna starina, koji ni sam nije znao koliko godina ima. Vješto se vadio da je rođen u kakvom zbjegu, kao da je bio jedan jedini zbjeg, a ne da im se ni broja ne zna.

Svježi zapadnjak hladio je moju vrelu glavu koja je još uvijek pod dojmom zalaska sunca i gašenja protekla dana bila blago zabačena na naslon od grubo rađene jelove klupe. Baš tamo iznad Vučenskih kuća gdje je sad možda snivao i moj ratni drug Duško. Vedra momčina uvijek spremna na šalu. Umio je taj šišati. Nije ga bilo u bataljonu, eto takav je to čovjek bio.
Osmjehnuh se.

„Zamisli.“-obratih se mojoj ljepšoj polovini.
„Eto naprimjer, neko je umjetnik na ovaj ili onaj način. Slikar uzme četkicu i nacrta ono što vidi. Zaledi sliku i generacije poslije njega godinama vide i iščuđavaju se onome što je on u tom trenu vidio i na platno prenio a kao da to nisu nikad vidjeli. Sve stane. I vrijeme i starost. Rijeke stanu i kao da čekaju znak da im neko da da ponovo poteku i nastave svoju priču. Portretisani muči, ćuti, ne bi reko sad će progovoriti, ali avaj. Ne rastu mu ni dlake. Na slikama sve stane. A moj Dule uzme kakve makaze i uredi i najčupaviju glavu  kakva samo može biti grmečka, baš ko što Marko pokosi našu Marčetsku baru i mi je sutra grabljamo ograbimo, a ona sine i bljesne ko kakav mladoženja pred zakazanu svadbu. Namah se učini da to nije onaj glavonja, da je sve to samo san. Eto i nemoj ti reći da moj Dule nije umjetnik. Kad bi kojim slučajem obrnuli stvar pa da slike nastave da stare, da na njima poćnu da rastu dlake, a likovi stare zajedno sa svojim tvorcem, pa ko bi se na njih još osvrnuo, a moj Dule ništa ne prigovara već iznova vaje i od ćoškaste glave izvlači maksimum, kao za kakvu izložbu. Za džeparac.“
„Kad je već riječ o šišanju, gdje je tu mjesto ježu?“-upita me moja draga.
„Ne znam i ne bih mogao da ga zamislim gologlava.“-odvratih.
„Ako već ne znaš, onda imaš mogućnost da ga sam priupitaš.“-pokaza mi rukom na klupko koje je pod okriljem noći strugalo uz ledinu.
„Dobro kažeš.“-sjurih se u mrak za njim.

Kad je primjetio da sam se zaputio za njim, pomirljivo je stao.
Gledao sam u zadihanog lovca ispred sebe. I sam sam izgubio dah od trke za njim.

„Nisi imao namjeru da mi se javiš.“-upitah.
„Nisam ni bio upoznat da ovako kasno primaš goste.“-odvrati.
„U pravu si. Kad je pravo vrijeme za šišanje ježeva?“
„Svakodnevno, no ja to ne bih tako nazvao. Prije bi to nazvao ličnom higijenom i poslovnošću. U našem zanatu od presudna je značaja oštrina bodlji. Uvjeren sam da ni sam nikad nisi vidio čupava i neuredna ježa. Priroda čini mnogo više od onoga što misliš da je uređeno ljudskim zakonima, navikama i nepisanim pravilima. U shvatanju je razlika.“-reče mi.
„Jel može jedna slika?“-pokazah mu fotoaparat.
„Samo da popravim zurku.“-nasmiješi se i prihvati poziv.

Nakon fotografisanja mahnuh mu.

„Sad idem. Ne zamjeri, vrijeme ne mjerim na minute, već na vrijeme za lov i za odmor. Za odmor sam podaleko od kuće, a do zore nije daleko. Do susreta negdje mora doći. Laku noć.“
„Mnogo sreće u lovu ti želim.“

Susret

Susret

Bio je u pravu. Nagoni lovca umnogome se razlikuju od nagona koji nas vode. Mnoge od njih podredili smo nekim luksuzima, nebitnim i manje bitnim stvarima.

Baš tako. Rađao se novi dan, a s njim i pijetli obznaniše svijetu taj sveti čin. Nije me uopšte zabrinjavao posao koji me je čekao. Lagana drhtavica prostruji tijelom te zijevnuh. Slatki umor navlačio je san na moje oči. Nisam brinuo zbog toga. Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.

„Nije svanulo dok ne svane i sunce ne grane.“

Zadovoljno se zavukoh pod pokrivač. Utonuh u san. Negdje daleko u meni još dugo su odzvanjali stihovi jedne stare pjesme kojoj ne odolih.

„Oj livado, rosna travo, javore…“

Da, rosna trava. Ne kupi se rosna trava niti rosna glava začešljava.Pa tako ni Marčetska bara koja je nestrpljivo čekala svoj termin za uređenje. Nije čekala na minute ni sate. Nije više čekala ni na one dane.

Čekala je na rosu. Da ode.
Tiho i iznenada kako je i došla.

Pozdravlja Vas mandrak72, orošeni i nedopečeni ojkač i vrbova svirala.

Advertisements

4 mišljenja na „Do susreta je ipak došlo

  1. „Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.“ … sanjam o tome ! samo jos nije vreme za takvo prepustanje….. ali intenzivno sanjam i radim na tome, pa ce i to doci….
    sjajno „slikanje“ recima….
    🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s