Umorno sunce

Koraci su postajali sve glasniji. Iz jesenjeg sutona izronile su dvije sjene.
Starac i dječak.

Gledao sam kako koračaju. Starac teškim i tromim koracima. Bojažljivo traži mjesta za svaki korak. Nesigurno i umorno. Pored njega dječak nestašnim koracima vrlo brzo osvaja prostor, ne libi se i da napravi korak više i da se vrati nazad. Nestrpljivo i dječački gotovo poskakuje u mjestu.
Nerijetko se zatrči kao da hoće da poleti, ali se vezan rukom sa djedom pokorno vrati.

Zapitkuje.

„Đedo, koje je sada godišnje doba?“
„Jesen jabuko moja.“
„A zašto jesen?“
„Tako je priroda htjela.“
„Zašto sunce stalno ne sija.“
„Eh. Mnogo ti pitaš svoga đedu. A umori se da znaš.“
„Aha, pa ja kad popodne idem spavati meni mama kaže spavaj sunce. Zato što sam se umorio.“
„Tako tako jabuko đedova.“

Nekoliko trenutaka potraja samo tišina.
Dovitljivi dječak opet prozva đeda.

„A zašto đede opada lišće?“
„Zato što je uvelo.“-strpljivo odgovara đedo.
„A šta znači uvelo đede?“
„Ček da se sjetim“, zastade đed na momenat kao da prebira po sjećanjima pa nastavi, „vidiš jabuko. Kad dođe proljeće i s početka proljeća ozeleni javljaju se i prvi cvjetovi. Posliije cvjetova eto ti i slatkih plodova, a gdje su plodovi tu su i derani. Za njima i čvorci i ko sve ne. Umorilo bi se konjče, a kamoli drvo. Stoga se drvo lagano oslobađa tereta. List po list. Do zime.“-odgovori starac i kao da mu bi lakše.

No dječak ne pokaza želju da razgovor završi.

„A da li mu je žao zbog toga đede?“-ponovo pita dječak.
„Pa bude žao, stoga lišće i vene. Drvo ne plače suzama, ono svoju bol prenese na list koji opada. On je njegova suza.“
„Znači sada drvo plače?“
„Na neki način da, a opet je sretno.“
„Sretno?“
„Da. Sjeti se svih onih proljeća, pupoljaka, listova. Sjeti se plodova i osmjeha na njima i zbog njih.“
„Đede jesi li ti sretan?“
„Sretan je đedo jabuko moja.“-sagnu se starac i u glavu poljubi svoga unuka.
„Vidiš đedo kako lišće pada.“
„Vidim. Vidim kako lijepo pada.“

uveli list

uveli list

Dječak se još neko vrijeme divio ljepoti kako otmeno lišće opada. Divio se načinu na koji drvo istovremeno i tuguje i sretno je.
Blagi osmjeh zatitra na starčevom licu. Njegov korak postade sigurniji.
Na istom putu dvije sjene idu svojim putem.
Najslađi plod i jedan list uveo.

Pozdravlja Vas mandrak72, još uvijek djetinjasti brdati brka.

Advertisements

2 mišljenja na „Umorno sunce

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s