Pusti pužu rogove

Iz mnoštva pitanja koja mi nisu dali da zaspem gotovo do samog svitanja jedno pitanje posebno je bilo neobično.
„Koriste li puževi književni jezik?“
Gotovo besmisleno pitanje preokupiralo je sve moje sive ćelije.
„Izražavanje puževa, hm?“-promrmljah.

Ustao sam iz kreveta i uputio sam se prema prozoru. Prvi tragovi svitanja umotani u blagu izmaglicu lijeno su odstupali iz doline i lagano se povlačili dublje prema planini, ostavljajući za sobom sanjivo jutro. Prvi dašci blagog vjetra natjerali su uvijek snene breze da se još jednom protegnu svojim vitkim granama.

Nije bilo traga mogućim padavinama. Pitanje o pužu kao da je padalo u drugi plan. Dok sam posmatrao put koji je slalomski vijugao i pratio putanju potoka ugledao sam komšiju Đuru, zvanog Brezan, kako se već vraćao iz još jednog uspješnog lova na vitke brezove grane, koje su onako nemoćno visile sa njegovih ramena kao polomljene.
Uputih mu smješak umjesto pozdrava. Za tako nešto ne bih imao snage.

Dugo sam ga posmatrao dok nije izašao iz mog vidokruga. Tovar na njegovim leđima kao da je rastao iako je on bivao sve manji, prijeteći da ga sasvim poklopi svojom veličinom i teretom i onakvog zarobi sve dok ga prvi slučajni prolaznik ne oslobodi iz čvrstog zagrljaja. Gotovo da sam poželio tako nešto.

Brzo sam obukao trenerku, patike i izjurio na ulicu. Pustom ulicom vrlo brzo sam izašao iz naselja i tek sam onda usporio korak. Dubokim udisajima punio sam pluća svježim vazduhom. Raspoloženje mi se popravljalo nakon susreta sa Brezanom. Brzim i kratkim koracima šmugnuo sam uz šumsku stazu koja se penjala uz napušteni šumski put obrastao niskim rastinjem. Nepunih pet minuta kasnije stajao sam pored iskrivljenog izletničkog stola i polomljene klupe, gdje sam zajedno sa svojim vršnjacima maštao i planirao nove avanture. Sa tog mjesta izvesli smo mnoge spektakularne akcije. Možda i jedna od svih najveća kad smo za dan nakupili toliko starih flaša koje su se otkupljivale da smo svi kupili žute majice sa zelenim kragnama poput dresova Brazila na našu fudbalsku ekipu i brojeve za dresove koji su se peglom lijepili na leđa. Lokalni prodavac bio je zbunjen našom velikom akcijom kad smo mu prodavnicu zatrpali starim flašama. Dobar dio njih nam je vratio jer smo ispraznili kasu koju je teškom miukom svakodnevno punio na biciklu dovlačeći najvažnije potrepštine. Hljeb, mlijeko. Vrhnje, kafu i one prijeko potrebne sitnice za svaku domaćicu.

Mahovima uz „drvo kraljeva“ kako smo nazivali staro zakržljao drvo koje je jednim svojim dijelom podsjećalo na kraljevski prijesto mamila je da se kao nekad na njega bacim nakon bjesomučnog trka uz strminu, sab zadihan i rumen u licu. Lgano sam to izveo bez bojazni da će to neko učiniti prije mene.

Tek što sam sjeo pogled mi pade na puža koji se teškom mukom probijao kroz opalo lišće. Mnogo više me je iznenadila činjenica da sam ga ugledao baš danas uprkos nedostatku kiše.
Posmatrao sam ga dugo. Pitanje koje me je kopkalo bilo je preda mnom, a nisam znao odakle da počnem.
Bio je svjestan moga prisustva. Bilo je isuviše kasno da uzmakne, ukoliko je takva riječ i postojala u njegovom riječniku.

„Zakasnio si prika!“-rekoh.

Nisam osjetio promjenu na njemu nakon mojih riječi. Jednakom brzinom, nastavljao je svoj put puževskim korakom. Nije mnogo odmicao uprkos svojim naporima. Nije bilo ni jutarnje rose da mu olakša trenje. S teškom mukom savladavao je milimetar po milimetar. Gotovo nevidljivi sluzavi trag za njim brzo je nestajao. Činilo se da ulaže poslednje atome snage u svaki svoj korak.

„Nije ti neki dan baš za šetnju.“

Bio sam u pravu. Da je bilo kiše sve bi bilo mnogo lakše. Imao bi možda i društvo, a uz razgovor sve se mnogo lakše podnosi pa čak i dugo pješačenje. Tlo bi bilo potaman, a ne ovako. Na ovako tvrdo tlo žalili bi se i fudbaleri u kopačkama na bolna stopala.

„Da je bar koja kap pala, ti bi bio oran za razgovor , a ovako samo ja i pitam i odgovaram.“-konstatovah žalosno.

Pomislih da je bila koja kap, bila bi ih puna šuma, livade. Uz potok, pored puta. Bilo bi ih posvuda.
Sagnuh se, gotovo mu se unesoh u lice.

„Pusti pužu rogove, pa ubodi volove,…“-lagano zapjevuših poznatu pjesmu.

Istovremeno kao da je zastao. Povukao je rogove i čekao moj sledeći korak. Nisam ništa činio. Iznova ponovo zapjevah istu pjesmicu. Tren ili dva kasnije lagano kao da osjeti da od mene nema opasnosti te nastavi kretanje prema meni.

„Možemo li sad razgovarati?“
„Hoću li tako otkupiti svoju kožu?“-upita me.
„Da li je na prodaju?“
„Bila bi da je kiše bilo.“-odgovori.

Bio je u pravu. Otkup puževa izmamio bi mnoge koji bi pošli da poune rupe u kućnom budžetu. Takvih je bilo najviše. Bližila se jesen i polazak u školu. Za polovne knjige jednog osmaka, platnene patike jednog petaka i šnalice za jednu Jasnu. Spisak bi bio mnogo duži da ovo nije samo priča o jednom pužu.

„Vidim da s teškom mukom prevaljuješ put.“
„Najteže tek slijedi. Asfalt je sve samo ne put. Gubilište. Oni rijetki kunu se da više nikada ne bi ponovili istu grešku.“-zabrinuto je pogledao put sive trake koja je pratila putanju potoka.
„Dok jednom ne smrkne drugom ne svane. Nisam o tome razmišljao na taj način.“
„Svejedno on je tu zbog vas. I nas.“
„Kako vas?“-iznenadih se.
„Otkupljivači puževa sad mnogo lakše dolaze po nas.“
„U pravu si.“-pokleknuh pred argumnetima.
„Izvini. Žurim.“-nastavi da odmiče.

Nisam dobio odgovor na sva ona pitanja koja su me mučila. Bio je tik pored mene, ali je odlazio.

„Kolika je cijena?“-podviknuh za njim.

Nije se obazirao. Neugledni puž odmakao je dobrih par centimetara. Uplaših se da sam ga mnogo zadržao. Možda i previše ukoliko zakasni tek koji centimetar. Urbani vozači neće smatrati potrebnim da čine ustupke i izbjegavaju prepreke što gmižu. Tek možda neki revnosni sakupljač puževa. Za pokoju svesku, HB olovku i šiljalo. Malo li je.

puž

puž

Razgovor s njim dobrano me je okupirao, te ostatak dana provedoh sa samo jednom mišlju.

„Ima li koža svoju pravi cijenu?“

Bio sam umoran. Razmišljao sam o pužu. O njihovom književnom izražavanju. Vjerujem da bi bilo mnogo sažetije i slikovitije, upravo zbog vremena i puta pred njim. Nekima vrijeme nije naklonjeno, drugima brzina nije prednost. Treći bi se zakleli da je sve to samo dio života i da koža ne vrijedi pišljiva boba.

Restoran je ispunjavao ugodni miris koji je dopirao iz kuhinje. Mnoštvo gostiju bio je dobar znak da glavni kuvar zna svoj posao. Zamišljao sam ga da je debeo i rumenih obraza te se nasmješih na savjet moga radnog kolege koji sad uživa u penziji „da se klonim mršave kuvarice i kuvana jajeta“. Za kuvaricu sam pretpostavljao zašto, ali sa kuvanim jajatom nisam bio načisto.
Uglađeni konobar nosio je posluženje. Uzeo sam specijalitet restorana. Nakon što mi je servirao jelo,odložio račun iz unutrašnjeg džepa izvadio je kovarat.

„Za vas je.“-reče mi uz blagi smješak.
„Za mene?“-upitno ga pogledah.

Za tren mi se učini da je uvlačio rogove kao puž u pjesmi.

„Hvala.“-rekoh mu.

Ukusni zalogaji, bezglasno su klizili niz grlo. Gotovo zaustih da zovnem konobara i pohvalim kuvara i izrazim želju da mu čestitam na trudu. Pogled mi pade na račun. Cijena je bila paprena te odmah izgubih volju za čestitanjem. Bespogovorno ga platih, ostavih bakšiš konobaru koji se samo smješako.
Sjetih se pisma.
Otvorih ga, gotovo da strgah koverat koji gotovo da je sablasno svjetlucao.

„Zar je trebalo tri puta da me skuvaju da bih dobio pravu cijenu. Isuviše da bih jeftino prodao svoju kožu. Izvini još jednom. Prijatno veče.“

Veče je bilo sve samo ne prijatno. Neugodan događaj trajno je odgovorio na moja pitanje. Koža je isuviše rastegljiv pojam da bi se o cijeni sudilo. Baš poput riječi. Neke ostanu u nama i trajno se nastane, dok neke ostave provaliju koju ni jedan most ne premosti. Da li se puževi izražavaju književnim jezikom nije uopšte bitno ukoliko razumijemo šta žele da nam kažu.

Ja sam svoju lekciju naučio.

Pozdravlja Vas mandrak72, razgovorni i neodgovorni urednik koji ne drži do mišljenja publike što tapše.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s