Požutjeli list

Pokojni Toza izgledao je mnogo bolje nego što su to njegove godine pokazivale. Vedra i pozitivna osoba koju su zaobišle sve one boleštine današnjice. Pubertet, mladost-ludost, kriza srednje dobi, stres, treće doba … I još mnogo toga. U njegovom selu svi su ga voljeli. Bio je društvena osoba. Volio je sjedeljke na kojima bi se evocirale uspomene i planirali novi poduhvati.

Uravo na tim čuvenim sjedeljkama počeo je nešto primjećivati. Njegovih sagovornika i saučesnika iz mnoštva ranijih događaja bilo je sve manje. Dešavalao bi mu se ponekad da kao potvrdu onoga što priča potraži pogledom saučesnika. Bezuspješno.

„Jel tako bilo Momire?…“- ostalo bi neizrečeno na usnama.

Samo njemu je u glavi odzvanjalo. Do kraja večeri, u očima koje su ga gledale nije nalazio niti jednog sigurnog svjedoka koji bi ruku dao da je tako bilo.

Tako je bilo i te večeri. Utučen i mrzovoljan napustio je sjedeljku za koju bi prije toga bio u stanju da propješači i kilometre. Još iste večeri u pozne sate zauvijek je odlučio da ih više ne posjećuje.

O smrti nije razmišljao. Do tad. Od tog dana jednostavno je čekao. Staricu u crnom sa kapuljačom i kosom u ruci. Strijepio je od svakog šuma. U uši je natrpao veliko grumenje vate i preko glave i ušiju nabio debelu zimsku kapu iako je napolju bilo vrelo ljeto. Svakidašnje rituale podredio je odluci da bude što manje viđen. Kretao se isključivo u vrijeme kada je bio siguran da neće biti uočen. Strijepio je od svakog pogleda.

Panično je uzmicao i nestajao iz života.

„Znam ja nju. Nisam ja sisao veslo. Neće ona mene zateći kako ležim i kukumavčim.“- kovao je plan.

Svakodnevno je mijenjao lokaciju. Doručkovao bi prije svitanja, ručao u polju, večerao pored kakve stare pojate. Drugi dan bi to bile neke druge, prekosutra treće lokacije i tako u nedogled. Likovao je. Divio se svojoj domišljatosti.

„Čudim se kako se toga Panta nije sjetio. Bio je genijalac. Đoko. Pa taj je znao na čemu svijet stoji, a ovamo našli ga mrtva pored fotelje.“- razgovarao je sam sa sobom.

Crv sumnje ipak mu nije dao mira. Potajno bi obilazio veliku lipu i pod okriljem mraka sricao slova i pokušavao kroz noć prepoznati siluetu na čitulji.

„Mišo. Vazda mrljav. Evo ni na čitulji nije ništa bolji. Sav tunjav na pokojnog mu ćaću. Eee Mišo kamo ti pamet, Bog da ti dušu prosti.“- brzinom bi se prekrstio i šmugnuo u tamu.

Ponavljao je izlete saznanja. Vrlo brzo mu se igra počinjala dopadati. Sjedio je do neko doba noći i pokušavao nagađati ko bi mogao biti sledeći.

„Mara Mušanova. Ona je najstarija sad u selu. Ne daj ti Bože da baš bude tako, ali ako je kakve pravde i reda nema se tu ona šta buniti. Pa dosta je ona mlađih ispratila put Gerzovca. Pa onda Đorđo Paučina. Taj ni sam ne zna koliko ima godina,..“ –  i tako do unedogled.

Svima je bio našao mjesta i reda ali sebe jednostavno nije vidio među običnim smrtnicima. Jednostavno tu mu nije bilo mjeta. On je znao ono što njima nikada ne bi palo na pamet.

„Znao sam. Baš kao što sam i predvidio. Bože mi oprosti nisam ja želio da tako bude, ali ako je pravde i reda onda se tu nema šta polemisati. Đorđo, Melanija pa Vukota. Onda Oste, Živana, Stana. Tode i …“- iznova bi ponavljao predviđeni spisak imena i putnika na onaj svijet.

Činilo se da je sve u redu. Gotovo sve se odvijalo po nekoj njegovoj zamisli. Smrt je imala dovoljno posla i bez njega. Izgledalo je da ga je ostavila po strani i da je sasvim dovoljno to što se on u život oko njega više nimalo nije miješao već kao nijemi svjedok svjedočio o onome što se od nas najmanje traži.

Spisak je polako bivao sve veći. Odlazili su i oni mnogo mlađi na koje je bio i zaboravio da postoje. Bio je sasvim siguran da sve ide u njegovu korist. Ništa ga nije više moglo iznenaditi. Zadovoljno je gledao u čitulje i konstatovao po ko zna koji put.

„A mene nema.“

Vrijeme je prolazilo ukoliko je uopšte to i bilo vrijeme. Nije u njemu bilo života ni najmanje. Mnogo manje nego ga je i sam Toza zamišljao. Sve se bilo svelo na čitanje čitulja. Gotovo kao iščitavanje dnevne štampe.

„Ožalošćeni: supruga Olga, sinovi Jovandeka i Marko, kćer Mara, snaha Živadinka, zet Teofil, unučad Sara, Dinko, Pegi Su,..“- čitao je i sricao preostali spisak ožalošćenih.

„Vidi ti njega. Unučadi ko prsta na ruci. Vala imao se rašta i roditi. Povorka kreće ispred kuće ožalošćenih. 21.12.2023.godine.“- zastade.

„Zar je već toliko prošlo?“- zapita se vremešna starina.

Pokunjen se udalji.

Prestao je odavno praviti spiskove. Tumarao je. Nije više obraćao pažnju na svijet oko sebe. Svijet oko njega bio je stran i nije uopšte obraćao pažnju na njega. Nije ga primjećivao zaokupljen sobom i svojim problemima. Redovno je obilazi lipu sa čituljama uzalud tražeći svoje ime i sliku na njoj. Poželio je da nekog prolaznika zaustavi, da ga uštine. Da ga pita „šta je sa njim, gdje je spisak sa njegovim imenom?“.

Međutim niko nije obraćao pažnju na njega. Nikoga poznatog da sretne. Pokušavao je da se obrati nekima, ali oni nisu skidali telefom sa uha već su samo jurili i pričali. Pričali i samo pričali.

Odjednom spazi poznato lice. Bio je to Đorđo Paučina. Išao je pravo prema njemu. Razvuče se osmjeh i na Tozinom licu.

„Da si mi živ i zdrav pokojni Đorđo.“- ispruži mu ruku za pozdrav.

„Bolje te našao moj Todore, moj Tozo. Znaš tražim te već godinama, a tebe nema pa nema, kao da si se u zemlju propao. Pitam za tebe, svi kažu tu je negdje, a tebe nema pa nema. Rekoh sebi Đorđo nisu tebi sve koze na broju, pa ti u groblju ni mrtva čovjeka ne bi pronašao.“

„Šta je sa mnom? Kad sam ja na redu?“- zapita Tozo.

„Nisi se mnogo zabavio za mnom moj Tozo.“

„A slika? A čitulja? Ne može to tako. A red? Gdje tu red?“- branio se Toza.

„E moj Todore. Na čituljama si tražio druge. Svoju nisi mogao da vidiš. Ja se poradovao kad sam tvoju vidio. Rekoh evo Toze evo razgovora, a ti ko kakav dripac se skrivaš.“

„Ali kad? Kad se to desilo?“- jadikovao je preneraženo Toza.

„Nije te bilo. Tražili te kako kažu. Pronašli te neki ribari na obali, a svi znaju da ti nisi volio rijeku. Šta si tamo tražio?“- pojašnjavao je Đorđo.

Tozo slegnu ramenima.

„Valjda ovo.“- pogledom pokaza na okolinu.

„Idemo. Neki jedva čekaju da te vide?“- rukom ga pozva Đorđo Paučina, nekako mnogo živahniji negoli kad je nosio na leđima onozemlajski život.

„Da.“- preko volje potvrdi i sam Tozo stideći se svega zamišljenog i sprovedenog.

Nedgje. Otpade čitulja sa stabla. Odavno nečitljiva i neprepoznatljiva baš kao i Tozo u svojim postupcima. Negdje gdje odavno niko ne prolazi i ne prilazi. Gdje niko više ne zastaje da pročita ime onog kojeg više nema jer i nema šta da se pročita ništa više od toga.

Negdje će već vjetar odnijeti požutjeli list papira zajedno sa opalim lišćem. Poprimiće njegovu boju i nestati pod prvim snijegom do proljeća.

A onda svi će tražiti prvo grumenje jagorčevine koje će izmamiti osmijeh. Osmijeh više ili jedan osmjeh manje zavisno sa koje se pozicije broje.

Pozdravlja Vas mandrak72, kojeg nije bilo danima ako ikoga to i zanima 🙂

život

život -slika pozajmljena sa neta

.

Advertisements

8 mišljenja na „Požutjeli list

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s