Rodeo u Donjem Vakufu

Teško da je iko na divljem zapadu znao kakav potencijal trune u Baricama, pored Donjeg Vakufa. Nasukan kao brod osjetih drugu ratnu nepravdu. Onu prvu još ne zaboravih.

 

„Ti ne ideš ovaj vikend kući“, glasila je odluka.

 

Ne bi mene ona toliko pogodila da me već prije toga nije pogodila jedna ista takva. A samo je deset dana od nje prošlo. Dotukla me je. Smrvila.

Bijes i nemoć još jednom su nadvladali sva moja osjećanja. Tupi bol otupio je sva moja čula dok sam gledao kamion u kojem sam trebao i ja da budem i da se radujem dopustu kojeg sam toliko s nestrpljenjem čekao. Ne bi mi teško pala ni vožnja pod ceradom kroz kanjon Vrbasa tog hladnog oktobra.

 

Dani su se vukli sporo. Kao kompozicija nasukana na slijepom peronu zalud smo čekali. Vozni red je još jednom nasilno izmjenjen na moju štetu. Moja nečekirana povratna karta bolno je pekla baš tu ispod lijevog džepa na košulji.

 

„Dolazi komadanat. Nosi platu. Jeko, uzmi kamion. Mirče nek ide s tobom, pravac Komar. Kupite jagnje, nemoj da se brukamo“, kada je jagnje bilo u pitanju nije bilo odlaganja.

„Možemo li i mi s njima barem do Vakufa. Da kupimo koju paštetu. Vraćamo se čim oni pokupe jagnje. Mrčo, Terzija, Simić i ja“, zatražismo.

„Ni govora“, nije bilo razgovora.

 

Nismo se mirili s tim. Krišom smo uskočili u kamion u pokretu. Pritajili smo se prilikom prolaska kontrolnog punkta. Tek u samom Donjem Vakufu dali smo do znanja da se nalazimo u kamionu.

 

„Nemojte mnogo da se izlažete. Na grad često padaju granate.“

„Ne brinite vi za nas. Mi odosmo da kupimo pivo, sok i čekamo vas na istom mjestu.“

 

Kamion je kasnio dobrih sat vremena. Kupili smo sebi pašteta, pušači duhana. Popili smo po neko pivo i pješice krenuli nazad u jedinicu. Ubrzo se za nama stvorio kamion. Sve ostalo je bilo pjesma.

Pred komandom baterije bilo je živo.

 

„Komadant je stigao“, procijedih.

 

Sve ostalo je bilo kao po najbolje tempiranom scenariju kojeg sam samo ja znao, a glumci znali samo svoje dionice.

Skočih s karoserije.

 

„Komadant traži da vidi ovna“, gotovo zapovjedih.

 

Stariji borci i rezervisti nisu se bili ni snašli, a mi smo ovna vodili prema komandi. Iskoristili smo zbunjenost. Niko nije očekivao toliku smjelost od mladih pripadnika jedinice da uvedu ovna u kuću pred komadanta.

Kao u najboljim kaubojskim filmovima vinuh se na leđa rogatog, vunenog brava. Do tada se opirao ulasku u objekat uprijevši prednjim nogama u prag. Moj potez ga zbuni i iznenadi, te se prepusti Simiću koji ga uvede u prostoriju.

Ovan ustuknu kad spazi sve one sjajne činove kako bleje u njega. U tom momentu moji saborci kao da se probudiše i shvatiše prestup koji načiniše ustuknuše te se brzo izgubiše kroz vrata. Ostadoh sam pred žirijem.

Sve je bilo na meni.

A ja na ovnu.

 

Obema rukama uhvatih ovna za savijene rogove koji kao po komadi započe svoju ljutu borbu da se otme iz snažnog stiska mojih mršavih ruku. Žiri je nijemo gledao taj ludi divlji ples u kome svakako nije moglo biti pobjednika. Pod sobom sam osjećao svaki njegov mišić kako treperi kao zategnuta struna na luku prije nego odapne strijelu. Svaki taj trzaj kao da je odapinjao jednu strijelu za svaki treptaj, za svaku minutu nepravde koju spoznah.

 

Nisam se dao. Nisu me zbunili svi oni prijeteći pogledi pretpostavljenih koji svakako nisu mislili da uvrste moju solo tačku u program prijema komadanta u obilasku jedinica. Cirkus niko nije tražio, više je bio plod moje želje da nas predstavim u pravom svjetlu. Zauzvrat nisam tražio ništa, jer ništa nisam dobio za ono što sam već bio zaslužio i zaradio. Plaćao sam u punom iznosu račun koji su mi ispostavili bez bojazni od reklamacije. Nisam mario. Svoje račune uvijek sam isključivo plaćao svojom kožom. Ostalo nisam imao. Osim dvije paštete i brdo pritajena bijesa.

 

Ovan se nije dao. Odavno je pročitao presudu koja mu nije išla u prilog. Nesuđeni i zadrigli sudija grohotom se smijao nakon prvog faktora iznenađenja.

 

„Sjajno, sjajno“, njegov debeli stomak se prelijevao preko otpuštenog opsača, „kako ste se samo sjetili. Hohoho…“

 

Njegove sitne i u salo urasle oči još su se smanjile dok se smijao i dlanovima se udarao po debelim nogama masnih nogavica. Zavrnuti rukavi su pucali po šavovima. Dugmad ko zna gdje je završila. Udvorički osmjesi mojih pretpostavljenih sve su bili samo ne obećavajući za moju tačku.

 

Nisam se ni ja dao. Još snažnije sam zavrtao rogove ovnu koji je izvodio svoje najluđe pokrete. Osjećao sam se kao na najvećoj areni sa velikodostojnicima u prvim redovima. Pred očima su mi nestajala njihova skamenjena lica.

Sve su uskomešalo.

Svjetla.

Sjene.

Muk u publici koja je nijemo posmatrala moj suludi naum.

Ni sam ne znam koliko je sve trajalo. Osjetih kako nesretnik polako posustaje, gubi ritam. Otpustih jednu ruku koju podigoh kao oni kauboji na rodeu koji su tako održavali ravnotežu. Izvijao sam svoje mršavo tijelo u ritmu koji je ovan diktirao.

Posustajao je.

 

Gledao sam sudije u oči. Zadrigle oči debelog komadanta gutale su ovna. Palacao je jezikom i siktao kao zmija dok mu je glas šištao iz pluća gušeći se u zalogajima koji tek slijede.

Gledao sam sudije u oči. Iskričave i prijeteće gutale su mene. Moždile su me. Moja žilava koža pucala je pod njihovim zubima u vremenima što predstoje.

 

„Izvolite“, naklonih se, „pripitomio sam zvijer. Izvolite.“

 

Bez riječi prekora napustih pozornicu.

Nije bilo poziva na bis.

Nije bilo.

 

Nije bilo poziva za stol.

Na gozbu.

Poraženi je neizostavno gostovao. Za njega se ne bojim, isto bi bilo da je prvi prošao kroz cilj.

Poražen il pobijeđen?

 

Nisam slušao masne opaske, niti promukle glasove. Za masne otpatke u red staće najbolji čovjekovi prijatelji i oni će zavijati i mahati repom, ponizno spuštene glave.

 

Samo ja ne.

Ja sam još jednom pjenom za brijanje ozbiljno natrljao lice i pred ogledalom britvom preventivno uklonio brkove. Obrazu za nauk.

Šešir kauboja ne čini.

Advertisements

2 mišljenja na „Rodeo u Donjem Vakufu

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s