Nije čovjek drvo

Mislim da nije, mada ne mora biti tačno. Ali jedno drvo lako može nekog da obilježi, da mu se uvuče pod kožu, raširi po čitavom tijelu. Može i da kreira čitav jedan život. Ono može ko sijenka da se uvuče u njega i prati ga dok korijeni sežu uvijek nastojeći da ga vrati pod svoje.

Jednom davno valjda pod utiskom neke kineske slike koju nikad nisam vidio, o Kinezima da i ne pričam osim Brus Lija usnio sam neobičan san. Na mjestu stare kruške stajalo je neobično drvo, imalo je listove svih boja, ali me se najviše dojmila plava i crvena boja lišća. Ne znam zašto, ali san je bio toliko jak da nisam dočekao jutro u krevetu već sam ustao i nastojao kroz stakleni dio vanjskih vrata potvrdim svoj san i na drvetu ugledam ždrala, za mene tada nepoznatu i tajanstvenu pticu.

Blaga mjesečina našoj staroj kruški dala je jedan novi smisao. Treperavo lišće iznova bi stvaralo obrise meni dotad neviđenih boja, ždrala nisam vidio, ali sam ipak zadovoljan otišao u krevet. Pokušavao sam da zatvorim oči, da ponovo zaspem i nastavim započeti san, ali nije išlo. Čim bih zatvorio oči pred njima bi se odigrao vatromet boja, petardi kineskih careva znanih iz bajki i neobično glasanje ždralova, tih tajanstvenih ptica koje nikad do tad nisam vidio.

 

Jutro sam dočekao u bunilu, brzo sam ustao i po našoj dječijoj rutini odjurio bih pod staru krušku da pronađem opale kruške. Na nju se nismo mogli penjati, pa smo čekali da ona sama dozira naše uživanje u malim slatkim plodovima.

Onako bos protrčao sam kroz rosnu travu, usput pokupio i sitnu prašinu i stao pod krušku. Preda mnom je bila stara kruška nekako još starija ali kočopernija, s kruškama slađim nego ikad. Nigdje nije bilo onog drveta iz sna od sinoć. Pomalo razočaran pokupio sam desetak krušaka opalih u toku noći tek donekle zadovoljan plijenom koji sam odnio na mali stolić u sobi moje babe Milice.

 

Odrastao sam i otišao u svijet. Neki ljudi su nepovratno otišli, a za njima otišla je i stara kruška. Zašto sam se sad nje sjetio?. Evo i zašto .

Nedavno je ovaj svijet napustio moj komšija Brane. Sedamdesetogodišnjak, jako izboranog lica, tamne puti, prosijede crno sive sijede plave boje, i iste boje takvih brkova.Boju drugačije ne bih ni mogao definisati. Pamtim ga dok sam još kao dječak tjerao točak po putu, kad se još djeca nisu vodila brici, već ih je šišao neko ko je imao imalo smisla za to. Da mane par puta šišao taj čovjek. Sjeo bih na mali tronožac, oni bi uzeo makaze i češalj i dovodio mi frizuru u red. Nisam se mnogo bunio, jer sam stalno slušao kao je on pričao da će me oženiti iz Kucalovića ili Macalovića, kao je crvena zvijezda najbolji fudbalski klub, kako će mi kupiti magarca ako ne plačem. Ukratko činio je sve što je potrebno da bi se dječak u kratkim pantalonicama na tregere osjećao spokojno na njegovom starinskom tronošcu u salonu ispod jednog starog Duda.

Tačno dobro ste pročitali, ispod Duda. Veliko ogromno stablo Duda šepurilo se ispred male kuće krečene u bijelo sa malim prozorima koja se činila još manjom. U toj kući živio je sa svojom suprugom. Djece nisu imali.

Po kući se moglo vidjeti da je on od nje davno odustao, nije je rušio pa pravio veću, nije ulagao u fasadu, već jednostavno za kuću vrijeme kao da je stalo, ne samo za nju već i za njih dvoje. Kako to biva njih dvoje ostali su sami, povlačeći se još više u sebe, a veliki Dud kao da je uživao. Rastao je još više kako je njihva tuga bivala veća. Kao da je njihova tuga hranila njegovu gordost i povećaval plodnost koju ovo dvoje nisu mogli da iskažu. Kad ih je konačno slomio da se pomire sa činjenicom da neće imati potomstva, šta je njima preostalo, tek da pod Dudom ošiša kojeg dječaka sa nemirnim zvrkovima na glavi, da im ukupe posudu sa plodovima crnog duda koji se po dvorištu kao tepih prostro, da daju kocku šećera da umoče u kavu i slično.

Dud se uvlačio pod kožu Braninu, postajala je izborana ko kora od Duda, lice je bilo potamnilo kao crni dud kad se razmaže po musavom licu djece koja bi prstima prebirali njegove plodove po dvorištu, nerijetko u ruke uzimajući i kokošiji izmet zbog halapljivosti. Brane i supruga su starili, Dud je likovao nad njima. Njihov život se sveo na svakodnevno sjedenje u hladovini pod dudom koji se kočoperio svojom dominacijom.

Svakodnevno sjedenje pod Dudom svima nam je palo u oči, sjedili su, pili kafu, igrali tablića. Vrijeme je prolazilo a njihov ritual se nije mijenjao.

2002-ge jako nevrijeme kaznilo je Dud. Polomilo ga je i ostalo je samo 5-ti dio duda, stablo i nešto malo kusaste krošnje, ali za njih dvoje nije moglo biti promjena. Ostarjeli, oboljeli, sa slabom penzijom, sav njihov svijet je bio ispod i oko Duda.

Ulazak u moju kuću uz stepenište bio je takav da se pogled uvijek sam dizao put Duda i Brane čija se kuća nalazila 40-tak metara iznad moje kuće. Vidjela bi mu se glava.

 

Godinama ista slika bi me dočekivala isti dan. Nakon što bih ugledao svoju kuću dok dolazim s posla, zagledao bih u svoje prozore, prolazio kroz kapiju, pogledao bih na veš na štriku i onda pogled na Branu. Mahnuo bih katkad, on bi otpozdravio i ostajao zarobljen u sjenci Duda. Na momente bi mi se činilo da on ispod njega nije nikud ni odlazio, bio je uvijek tu da otpozdravi.Brane više nema, ostao je krljavi Dud i bolesna supruga. Meni i danas pogled uporno traži Branu, a njega nema.

Pomislim često da čovjek nije drvo, al se sjetim Brane i Duda koji je obilježio čitav njegov život, čini mi se da se uvukao u njega i zarobio ga svojom hladovinom koju je devet vještica napakovalo za nesretnog Branu. Imamo li mi svoje drvo, koje će nas obilježiti, ne znam, sjetim se kruške sa početka priče, sjetim se sna. Pomislim kruška je nestala sa onima koji su živjeli sa njom i kraj nje, a ono drvo iz sna trebalo bi da je moje. Ne znam nisam ga još našao.

Eto ova priča je uspomena na mog komšiju Branu koji je tiho živio i još tiše otišao. Da li će ga još iko više spominjati za godinu il dvije, ne znam, ali evo od mene za djecu koju nije imao, koju nije šišao, kojoj nije darove za Novu godinu kupovao.

Onaj mali kovrdžavi, kojem nisi kupio magarca, a nisi ni našao curu za ženidbu. Ma sve oprašta Mandrak72.

Advertisements

10 mišljenja na „Nije čovjek drvo

  1. da, drvece…. ja sam svoje davno nasla… i bila povremeno fascinirana time sto me ta vrsta toliko privlaci… a vremenom sam i shvatila da to ima neke veze sa mojom nekom sustinom…
    lepe slike slikas recima… prosto sam osetila atmosferu…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s