Razgovor iza zavjese

Stao sam pored njega bio je viši od mene, ali i kraći od mene. Moje oči stajale su u visini njegovih ramena. Rukovasmo se. Njegov hladni dlan bio je u visini mojih ramena. Gledao sam neko vrijeme u njega. Ne rekoh mu ni riječi.

„Danas sam tužan“-reče mi.

„Ne trebaš mi ništa reći, primjetio sam to odmah dok sam dolazio kući“-odgovorih.

„Dosadilo mi je ovako. Ti bar na poslu svakodnevno vidiš mnogo svijeta. Različite ljude, krajeve, tebi nikad nije dosadno.“-osjetih tugu u izgovorenim riječima.

Neki tihi bijes ispunjavao ga je posljednih dana. Osjećao sam to i čekao sam trenutak kad će da mi kaže. I evo provalilo je.

Jecao je, ramena su mu se tresla. Pustio sam ga koji trenutak, a onda počeh da ga tješim.

„De, de ne budali. Ajde ko je vidio da neko toliki plače. Ajde ti mani sad lagano sve ispričaj, a ja ću te saslušati a ćemo već nekako riješiti taj problem.“-pokušao sam da zaustavim njegov neobuzdani plač.

„Kako da ne plačem. Nikuda ne idem. Život ovaj izmiče, a ja , ja uvijek po starom. Ne znam da li mi se iko obraduje. Čini mi se da nikome ništa ne značim. Srce mi je hladno. Ljubav ne poznajem. Ćorav sam kod očiju. Na granici dva svijeta, ni tamo ni ovamo. Nigdje nisam prispjeo. Moj život nema smisla. Eto, eto to mi je.“-pnovo briznu u plač.

„Smiri se, smiri se. Evo gledaj to ovako. Ima mnogo toga što si rekao, ali nisi vidio drugu stranu priče. Poslušaj što ti kažem.

Ne znam da li si primjetio kako bih ubrzao korak kad bih izvirio iza krivine i kad bi mi se kuća ukazala. Pojma ti nemaš u šta sam prvo gledao. U tebe budalo. U bilo koje doba dana ili godine u tebi sam čitao sve o mome domu.“-nastavih.

„Ali kako sam to mogao znati“-prestade plakati.

„Pa lijepo. Kad dolazim kući uvijek sam olio znati šta me čeka, niko ne voli ući u praznu i hladnu kuću. Naprimjer. Zimska noć, ja umoran s velikim teretom na leđima, kad bih kući prilazio čini mi se da bih teret zbacio kad bih ugledao žućkastu svjetlost i blagi stub dima na krovu. Kad bih stizao u zimsko jutro, ako bi prozor otvoren bio značilo bi samo da je mati budna i da me čeka s toplim uštipcima koje volim najviše na svijetu.. Jel vidiš, a tek sam sad počeo.“-u žaru izgovorih.

„Pa dobro, ali ti znač da to nije jedini problem“-malo vedriji odgovori.

„Pa znam, zato ti i pričam. Saslušaj drugu stranu priče. U tvojoj ti tuzi ne mogu pomoći, ako ne znam tvoju muku, možda ti i ne mogu pomoći koliko bi ti želio, ali me saslušaj možda je ublažim. A i to je već nešto.

Evo sjećaš se. Onomad kasd si mi rekao da bi volio da vidiš svijeta. Pa zar se ne sjećaš kad smo pričali na tu temu. Znaš onog mog komšiju Fetima. Ja završavam šesti razred osnovne škole, on osmi. Ko danas se sjećam. Na malom igralištu igramo ti mi fudbal. Fetim igra i ne igra. Nikad nije bio takav. Završena škola, brige iza leđa, a moj ti Fetim odsutan. Kad smo završili i povaljali se po travi, uze ti on vlat trave stavi u usta i prozbori. #Znaš šta mandrače72, lako je tebi. Ti ćeš za mjesec dva ponovo spakovati knjige,pa u školu, kino, pa opet ovdje na igralište. A ja ti se ženim. Dobro si me čuo ja se ženim u subotu. U petak krećemo po mladu u Prištinu, a u subotu je svadba kod mene kući. Nisam je još vidio. Moji kažu da je lijepa. Kako da budem siguran, nisam se još ni brijati počeo-završi Fetim#. I bi subota, veliko veselje, muzičari, mnogo zlata , zlatnih zuba i zbunjeni Fetim. Stajao sam kraj prozora i plakao sam ko da se Fetim udaje , a ne ženi. Ej zamisli ti to.

Sjećaš se samo šta si taj dan vidio svijeta. Ma kakav oktobarfest , Kanski festival ili šta drugo.“-pokušah da mu vratim sjećanje.

„Sjećam se Fetima, evo i sad se nasmijem kako si mi onomad rekao da ćete Vas dvojica zajedno na rodteljski sastanak zajedno. Ti kćerima, a on unucima. E Vala si me tad nasmijao pošteno. Jesam taj dan vidio svijeta za dva života. Mnogo im je dobra muzika bila. Kusturica bi imao šta da vidi i snimi.“-blagi osmjeh zasjeni njegovo lice.

„Sjećaš li se druže onomad kad sam kako klinac bio bolestan i imao temperaturu na zimskom raspustu. Kad sam onako tužan naslonio čelo na staklo i s tugom gledao preko puta u Alićkino brdo kako nekih 70-tak metara od mene sva se ulica slegla na sanjkanje. Cika i vriska, grudvanje. Ej pa ti meni reci jesi li li tugu veću vidio.“

„Sjećam se tvoga toplog čela. Znaj da sam i sam tužan bio. Evo i dan danas čuvam tu u srcu jedno malo temperaturom zabrinuto čelo“-sjetno mi odgovori.

„A znaš li ti barabo jedna koliko mi značiš. Znaš li koliko puta tri para očiju me sačekaju kraj prozora dok s posla umoran stižem. Znaš li koliko mi znači ona radost u očima kad me vide moji najmiliji. Oni mali prstići na staklu, taj mali performans što svaki dan gledam kad kući stižem i iznova opet čekam drugi dan“-u uglu oka osjetih suzu.

Okrenuh se, ne bih da ga opet rastužim.

„Dobro, de polako smiri se“-nastavi on da mene smiruje.

Sabrah se. Ponovo se okrenuh.

„Znaš li koliko sam puta poželio da te pomjerim dok me je jutrom sunce budilo. Tad nisi znao stati na moju stranu. Je li? Znaš li samo šta sam pjesama napisao dok sam posmatrao kišne kapi na tebi, dok je mraz štipao tvoje obraze ja sam svojim dahom duvao u tebe i pravio male olimpijske krugove, da vidim je li društvo izašlo na klizu, na sanjkanje.“

„Znam, dobro znam“-malo se zastidi. Pokuša da se okrene, ali osta da me sasluša.

„Znaš li da su prozori oči svake kuće. Znaš li da bi kuća bez prozora slijepa bila. I ti bi da te nama, da odeš i da jedan svijet zatvoriš u mrak. Ne nemoj misliti da ja ne bih ispoštovao svaku tvoju odluku ma kakva ona bila. Ali ti razmisli. Ja sam svjestan svih gubitaka, ali se nadam da i ti shvataš šta ne samo meni, nego svima nama značiš.“-malo ljutito u dahu mu skresah u brkove.

„Znam, odlično to znam“-ljutito mi skresa u brkove.

„Nikud ja ne idem. Ostajem ovdje i tačka. Izvini nisam nešto danas bio raspoložen. Evo sad mi je mnogo, mnogo bolje.“-sad već smirenim i toplim glasom završi on.

I stvarno kakva bi kuća bez prozora bila. To ne bi kuća bila. To ne bi ništa bilo. Ni nas ne bi bilo tamo gdje prozora nema. Moj ulazak u svijet počeo je baš ispred tog prozora. Vjerujem i mnogim od Vas. Ja se svom prozoru uvijek i iznova obradujem. Bilo da je zimsko jutro ili veče, bilo da kiša pada i potok nabuja bilo da prži avgustovsko sunce.

On je uvijek tu na granici dva svijeta, ni tamo, ni ovamo, ali uvijek na mjestu.

Pozdravlja Vas mandrak72, investitor pogleda kroz prozore i jutarnje razgovore iza zavjese.
Advertisements

8 mišljenja na „Razgovor iza zavjese

  1. Nema dublje, tajanstvenije, plodotvornije,mrklije, blistavije stvari no što je srećom osvetljen prozor. – Bodler

  2. vidis, neki od nas puno pamte…. mnogo je prozora proslo… ali sam imala u detinjstvu isti jedan takav ! upravo si me na njega podsetio… znas one stare svapske kuce sa debelim zidovima… bio je jedan takav prozor sa prilicnim prostorom izmedju dva okna… idealno mesto za skrivanje, mastanje, razmisljanje… tja, bio mi je izmakao iz vidokruga, dok ga ti nisi ponovo priblizio… 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s