Dobro veče,… Blogeru 1 dio

Telefon je zazvonio.

„Ja se neću javljati, idi ti, ako me neko bude tražio, nisam kući.“-ženi sam kroz sugerisanje na neki način izrazio želju da se ona javi.

Ja nisam volio telefone. Nikad. Znam da je neophodan, da to nije luksuz. To je sredstvo komuniciranja na kojem funkcioniše čitav svijet.

Supruga je brzo obavila razgovor.

„Za tebe je. Ne znam da lažem. Izvini.“-supruga slegnu ramenima i prođe kraj mene.

Psovao sam u sebi, a kažu da je to najgore.

Sjetim se odmah i one poslovice „Dobar glas daleko se čuje.“

Sigurno je tako. Iako pojačam TV do neslućenih razmjera, u dnevnom boravku sam čuo telefon koji je ovaj put zvonio u hodniku. Znači istina je.

Nisam imao ni jedan razlog da sumnjam u poslovicu.

„Molim“-glas mi je zvučao mnogo ljubaznije od sume mišića lica, očiju iskolačenih i dignutog nosa.

„Želio bih s tobom da razgovaram“-metalno četvrtasti glas sa druge strane žice prenuo me je.

„Zašto baš ja? S kim razgovaram?“-upitah ga s namjerom da saznam ko je taj što mi večernji odmor prekida.

„Ne bih preko telefona. Znaš da se sve prisluškuje. Sutra bih bio glavna vijest u svim sredstvima javnog informisanja u regionu, pa i šire. A zašto ti? Pa mandrače72 čitam te. Mislim da bi bilo zanimljivo i za Vas i za mene“-odgovorio je.

„Ali..?-pokušah da se izvučem. Nisam ja novinar, niti reporter.

„Sutra u 21:00, dolazim po tebe“-kratko je glasila nareba koja nije prihvatala odbijanje.

„Ali kako ćeš me pronaći…“-nisam ni završio pitanje.

„Mi sve znamo. Do sutra. Laku noć!“-metalni glas nije dozvoljavao niti jedno pitanje.

Tu-tu! Tu-tu! Tu-tu!-odzvanjalo je u slušalici. Bio sam malo pogubljen.

„Ko to mi? Otkud zna za mene? Zna i gdje živim“-pitanja su mi nadolazila jedno s drugim.

Spustio sam slušalicu i ponovo se vratio u dnevni boravak.

„Ko te je trebao, ja nisam mogla da prepoznam glas. Sva sam se naježila. Hladniji je od hladnog hodnika. Evo ja sam još pod tim dojmom .“-upita me supruga u crvenom džemperu dok je heklala novi stolnjak za mlađu djevojčicu od konca „koral“ bijele boje kupljenim na buvljaku od zadnje dvije marke koje sam taj dan imao u džepu na štandu br.16 koji da se pohvalim drži rođena sestra od jednog poznanika moga rođaka koji se isto preziva kao i ja i čak i imamo i isto ime, pa kad poštari donesu račune za telefon uvijek dobijem pogrešan račun koji me natjera na veselje što je račun nizak, a ja znam da uvijek imam visoke račune za telefon, ali ih brzo vratim, malo se razočaram, brzo se priberem ponovo pogledam račun i ustanovim da sam ipak redovan platiša što je supruga iskoristila da nazove određeni broj telefona i samim tim dovede nas u situaciju da dobijemo nagradu u nagradnoj igri čija je premija automobil Lada Kalina koja i nače ne izgleda kao neki bog zna kakav automobil, ali sam siguran da je noviji od Golfa II koji je vlasništvu moga oca već 7 godina, a star je sad 18 godina, a uvezen je iz Njemačke od babe koja ga je samo vozila za mladu nedjelju kad bi išla nedjeljom u crkvu da izbjegne gužvu u gradskom prevozu Njemačkog grada kojem se ne sjećam imena, da bi joj ostalo više vremena za heklanje mada je znala da ne valja heklati na sveca, ali oni su katolici i ne znam da li to ima veze, ali ima veze to što baba hekla kao i moja supruga kako sam napisao poslije tačke i navodnika tek toliko da pojasnim neke stvari što nam nešto i neće pomoći u čitanju i razumijevanju teksta koji čitate.

„Ne znam draga. Saznaću sutra. Sve mi djeluje nešto tajnovito“-odgovorih nekako odsutno kao da sam se nalazio u kuhinji koja je odmah tu pored dnevnog boravka, a ne u samom dnevnom boravku.

Moju suprugu je smetala ta moja odsutnost.

Milion pitanja se vrzmalo po mojoj glavi.

„Da nisi šta srao na poslu o politici“-zabrinuto me upita supruga koja je već išitavala zadnje redove novinskog dodatka Nezavisnim novinama „magazin“ koji dolazi kao dodatak subotom u preduzeće gdje radi moj otac kao časopis na koji je preduzeće pretplaćeno a koji dolaze i subotom što je moj otac iskoristio da donese novine koje nema ko da čita na iščitavanje a koje da usput kažem da i nisu nezavisne jer od njih niti ja zavisim niti one od mene tako da opravdam očev potez što ih je besplatno donio, mada je njihovo donošenje kući zavisilo od njegove dobre volje što u neku ruku daje mojoj tvrdnji da nisu nezavisne dok god zavise od ljudi koji ih pišu i iščitavaju.

„No dobro. Saznaću sutra.“-pogled sam uputio na časovnik koji zaista pristojno izgledao mada je na poleđini sata gdje se stavlja baterija od 1.5V sitnim slovima pisalo made in PRC što me je neko vrijeme izluđivalo to PRC jer nisam bio siguran da li oni koji to proizvode namjerno pišu sitno da bih napregnuo vid da pročitam šta piše, a ono kad se nategnem da pročitam ono PRC što ne bi bilo u redu pa iako je od nama bratskog i prijateljskog naroda Kine odakle je i moj omiljeni lik iz djetinjsta Brucee Lee kao i polovina vlasnika prodavnica u ulici Marašala Tita a koja se sada naziva Karađorđa Petrovića mada sumnjam da je i jedan ikada kročio njome jer da je tako ne bi dozvolili da se njihovo ime provlači ulicom koja bi bilo bolje da se zove Valter jer bi ono malo prodavnica preostalih preuzeli poslovično vrijedni narod iz PRC države, mada ruku na srce sat tačno otkucava i pokaztuje vrijeme preostalo do susreta sa neznancom do kojeg je ostalo nešto manje od 24 sata, mada ostalo bi i manje da sam nastavio započeto obrazloženje o vremenu, satu, i makroekonomskoj politici PRC države.

Dugo u noć nisam mogao da zaspim što zbog supruge koja je nakon iščitavanja teksta došla do podatka da prosječan Japanac godišnje vodi ljubav 3-4 puta sa namjerom da nas dvoje potučemo navedeni rekord još te iste večeri, pa da ostatak godine odmorimo ko ljudi, to zbog poziva koji me je brinuo.

Svanulo je. Ja sam ustao. Nisam Vam rekao da ustajem svako jutro. U deset sati, svanulo, ne svanulo ja ustanem. Obavim sve neophodne razgovore, sjedem doručkujem i čekam ručak, ili one ostatke ručka od juče koje jučer nisam pojeo za večeru pod izlikom neka ostane da ima i za sutra da nespremaš ručak svaki dan, a već sutradan bih rekao kako ne moram svaki dan da ručam.

Obukao sam svoje najbolje jedino odijelo. Kažem najbolje, jer roditeljima je ponos kad oblače sina za maturu. Nije mala stvar kad čovjek maturira, a tek dva puta.

Jedina mana toga odijela što se nekako eto potkralo gotovo na svim slikama gdje sam s nalazio na svadbama, ispratnjam, vjenčanjima i naravno novim godinama već godinama unazad. Pa mana je toga da svaki put moraš na slici da upišeš gdje je to bilo i datum , jer poslije ne bi bilo šanse da skontaš.

Možda je moja sreća bila u tome da sam stario sporije nego moje odijelo i okolina, jer se na nekim slikama moglo jasno vidjeti kako su se opustile sise moje komšinice za deceniju. Nije da se hvalim, ali meni se brkovi nisu makli ispod nosa već deceniju.

Večer je došla brzo kao i  sve loše što dolazi. Šta li će mi noć donijeti?

Osjetio sam kad je vozilom ušao u dvorište. Poljubih suprugu kao da odlazim na vojnu vježbu na 21 dan. Uzvratila mi je poljubcem kao da je jedva dočekala da krenem na vježbu.

Ponovih poljubac želeći da joj naglasim kako ću joj nedostajati. Uzvratila je i ona meni da se ne brinem ništa i da joj ja i ništa neće nedostajati. Laknulo mi je.

Komšiluk je odahnuo. Ni njima neću neodtajati niti ja niti karaoke moja omiljena zabava iza ponoći na zvučnicima 5.1.

Jako osvjetljenje farova njegovog prevoznog sredstva nisu mi dozvolili da prepoznam o kojoj marki automobila se radi. Konstatovao sam da je osvjetljenje mnogo bolje nego na automobilu Golf II u vlasništvu moga oca na koji je on bio ponosan, pogotovo kad bi ga neko pitao za godište automobila, a on bi ko iz topa odgovorio 91-o, a meni bi tad pala na pamet 91-a kad je sve ovo sranje počelo da se dešava i zbog čega ne volim politiku.

Bešuman rad motora oduševio me je. Kokpit i instrument tabla nisu mi bili poznati. Sve je bilo različito od Golfa II za kojeg sam bio siguran da je još uvijek moderan i pouzdan.

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

 

–  nastaviće se-

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s