Dobro veče,… Blogeru 2 završni dio

„Dobro veče“-metalno ledeni glas sjekao je zrak.

„D..Dobro veče“- zamuckujući odgovorih.

Kad sam ušao u vozilo zaslijepljen svjetlošću farova i svjetlošću sa kontrolne table otpozdravio sam liku koga nisam mogao u mraku da identifikujem.

Udobno sam se zavalio u sjedište.

„Izvini, bio bi red da se predstavim. Kao što ti koristiš lažno ime madrak72, neću iznevjeriti ni ja. Možeš me zvati zvati kako hoćeš, ali ja ću se odzivati samo na žirant81“-predstavi sebe stranac u noći, ali ne onaj iz Masimo Savićeve pjesme, kojeg sam često slušao na jedinom regularnom autoradiokasetofonu u autobusu Autoprevoza Dvor na Uni proizvođača  11 oktomvri Skoplje iz sad BJR Makedonije kojim sam redovno putovao na liniji Novi Grad- Prijedor od 87-91-godine u elektrotehničku školu, koja uzgred da kažem i nije neki objekat bila već je odisla jednom trulom barakom, ali da ne cjepidlačim ako je to njemu odgovaralo prihvatiću želju stranca u noći.

„Čemu dugujem ovu čast?“-više sam mislio na vozilo koje je već bešumno gutalo kilometre, a da nisam osjetio kad smo prešli preko pružnog prelaza gdje je nekada dnevno prolazilo 100-tinjak vozova dnevno.

„Pratim tvoj rad već neko vrijeme. Pod povećalom je. Dotičeš se raznih tema“-obrati se onaj stranac u noći koji je mislio da sam počašćen njegovom pojavom koju još nisam dovoljno dobro osmotrio.

„Gdje sam zasrao? Koga sam počešao gdje ga mati rođena ne češe? Ko je ovaj stranac u noći?“-pitao sam se u sebi premotavajući sve postove objavljene do sad.

„Tvoji postovi su čitani. Svaka tvoje riječ pod navodnike se stavlja. Citira“-žirant81 nastojao je da mi pobliže predstavi svoj nagli dolazak u moj život koji ionako više nije moj otkako sam sebe počeo pronalaziti u gotovo svakom tekstu koji bih objavljivao.

„Još uvijek ne znam ko si, čime se baviš i šta želiš od mene“-obraćao sam se strancu u noći u svome jedinom i najboljem maturskom odijelu sa ispeglanom košuljom, bez kravate sa cvjetnim dezenom ručno rađenim.

„Oprostićeš mi, moj zadatak je specifičan. Šalje me Vlada. Radim na tajnom projektu. Ne znam koliko ti smijem reći, ali ako ti i kažem više od toga molim te da to ostane između nas. Zato sam morao biti tako tajnovit“-ledeni glas tjerao mi je žmarce, komarce i ostalu gamad na leđa.

Pokušao sam da glumim opuštenost. Kad sam se pokušao nehajno nasloniti na sjedište hladan čelik dotaknuo mi je vrat. Mahinalno sam digao ruke u vis.

„Znam da sam srao svašta. To to su samo škrabotine. To ne vrijedi ništa. Preklinjem pustite me, neću više“-dreknuo sam u polutami moderno opremljenog vozila kojem još uvijek nisam mogao da odredim tip, marku i proizvođača.

„Smiri se, nemamo mi ništa protiv tebe, dapače sviđaš nam se. Želimo obostranu saradnju.“-hladni glas bio je hladniji od čelika na mom vratu.

„Nešto ti viri iz košulje“-reče mi.

Rukom na leđima napipah kuku od ofingera koja je virila ispod košulje i kaputa. To je objašnjavalo otkud meni izražena ramena dok sam pred ogledalom vršio posljednje pripreme pred izlazak.

„Samo ofinger. Doktor mi je preporučio da će mi dobro doći da održim ravnu kičmu dok sjedim i pišem za računarom“-lijevom rukom preko desnog ramena izvlačio sam ofinger koji sam zaboravio da izvadim iz košulje kupljene par dana prije moje maturske večeri.

„Ja sam ministar vanjskih poslova. Premijer me je ovlastio za ovaj razgovor. U zemlji odakle ja dolazim imamo jedan problem. Tehnološki napredak je do te mjere umjesto da nam poveća slobodno vrijeme učinio da ga nemamo nikako. Jedino slobodno vrijeme je vrijeme koje provedemo u wc-u.“-započeo je nepoznati stranac u noći da objašnjva svoje razloge dok sam pokušavao da ga bolje pogledam.

Obratio sam pažnju na njegove ruke na volanu ili nečem sličnom kao ručkama na biciklu. Pažljivijim posmatranjem uočio sam da je nosio kožne rukavice sa jednim prstom. Ok bila je zima i rukavice imaju mjesto, ali rukavice kožne sa jednim prstom nisu me se dojmile.

„Kako ti kao ministar nemaš svoga vozača?“-upitah pa se sjetih kako naš Velja Ilić i naravno Džej imaju svog vozača.

„Rekoh misija je tajna.“-osjećao sam njegov pogled na sebi.

Novi nalet straha stresao je još nešto onih insekata koji silaze niz leđa kad je atmosfera napeta. Nikad nisam uspio saznati gdje završe svi ti insekti, ali gotovo uvijek bi stisnuo stražnjicu za svaki slučaj da pokuša još nešto da se s njima prošverca.

„Ne vidim kako bih ti mogao pomoći u tome“-na sve načine sam pokušavao da odgovorima i pitanjima isprovociram njegove stvarne namjere.

„Vidiš, ti si u nekom od svojih postova razgovarao s wc školjkom. Primjetili smo da su građani naše zemlje masovno počeli da odlaze u wc i posredstvom kamera zabilježili smo slučajeve da padneš u nesvjest. Monolozi, dijalozi. Idolopoklonstvo“-nastavi.

„Wc školjka dignuta je na pijedestal, da ne kažemo kao ispovjedaonica sitnih muka. E tu je caka gdje si nam potreban.“-zagolicao je moju pažnju svojim glasom koji je na momenat tako resko sjekao vazduh da sam osjetio paljevinu i piljevinu.

„Slušam.“-gledao sam u put pred sebe.

„Vidiš ti si spomenuo čitanje u wc-u“-kao da je otkrio Ameriku uskliknuo je.

„Ok, pa šta onda i ja čitam na wc školjci. Čitam sve što mogu da dohvatim sa wc školjke, a ponekad kad osjetim da će da potraje ponesem i deterdžent sa pranje veša sa uputstvom na 12 različitih jezika učim strane jezike zlu ne trebalo“-otresito sam odgovorio i pri tome se sjetio posta od prije par dana.

Pažljivije sam mu gledao u lice. Nije se moglo dosta vidjeti. Učinilo mi se da je moglo biti nekako ko mačija guza.

„Da bi smanjili gubitke vremena izazvane zadržavanjem u wc-ima, mi smo zamislili da bi Vi svojim pričama mogli da oblikujte svijest našeg naroda. Sa wc školjkom učinili ste čudo. Nakon Vašeg posta o prozoru, niko više ne zaziđuje prozore na domovima, i šta sve ne. Gospodine mandrak72 Vi ste pozvani da oblikujete svijest jednog velikog i ponosnog naroda i učinićete čast ako prihvatite našu ponudu. Naravno iz svega toga i za Vas će se nešto pomaknuti na bolje.“-vidno raspoloženiji glas stranca u noći negdje na putu.

„Žirante81“-prvi put ga oslovih imenom koji mi je sam preporučio da ga zovem.

Po boji glasa ocijenio sam da mu prija kad ga oslovljavam sa žirante81, te sam tu okolnost nastojao da što bolje iskoristim u daljim pregovorima.

„Žirante81“-zastadoh malo da podignem važnost unaprijed pripremljenih riječi.

„Ja nemam mnogo želja, evo i sad sam nespreman da o njima govorim. Šta konkretno želite od mene. Recite zašto želite da Vas zovem žirant81. Recite mi nešto o sebi da bih dobio na vremenu da procijenim Vašu ponudu“-riječi su kao vodopad šuštale jedna za drugom.

Pokušao sam da zazvučim na momenat odsutno, ali jednostavno nije bilo prostora u vozilu kako bih bio odsutan.

„Pa kao što sam jednom na početku rekao. Mi sve znamo o Vama. Evo jednog poštenog dogovora koji će obuhvatiti Vaše tajne želje“-kožna jakna na njemu škripala je kao stara kapija kad ožeže sunce u avgustu.

„Spremili smo ugovor, kojim bi nam dozvolili da objavimo i izdamo knjigu sa postovima koji budu takvi da oblikuju svijest našeg naroda prema našim potrebama, za protiv uslugu štampaćemo dovoljan broj primjeraka za tebe i tvoje čitaoce. Znam da bi željeli da objavite neke svoje priče. Evo ugovor. Pročitajte pa se izjasnite.“-kožna rukavica sa jednim prstom poturi mi ugovor na čitanje.

Preskočio sam zaglavlje i odmah počeo čitati dio koji se odnosio na tehničke uslove ugovora.

U ugovoru je stajalo da će vlada izdati knjigu u tiražima koliko to god bude tržište tražilo. Naravno i takav će slučaj biti sa mnom. Mogu da dobijem knjiga koliko mi god bude neophodno. Uslov je da oni knjigu izdaju u formatu koji bi bio prilagođen njihovom tržištu. Posebnu pažnju sam obratio na dio ugovora koji se odnosio na to da knjige budu štampane na biorazgradivom i ekološki osviješetnom papiru. Nisam to najbolje razumio, ali sama riječ ekologija me je malo umirila. A format knjige i nije bitan. Ko voli da čita nije bitno da li je džepno izdanje ili tvrdi povez.

„Pa žirante81, mislim da mi advokat ne treba. Gdje da se potpišem.“-objeručke prihvatih prijedlog. Takav se prijedlog ne odbija

„Dovoljno će biti da samo prineseš kažiprst mjestu pored moga imena. Znaš to je sasvim dovoljno“-vidno raspoložen stranac u noći s dobrim vozilom ponudi mi ugovor.

„Učinio sam što je tražio od mene“-zadovoljno sam se naslonio na sjedište.

„Koliko stoji ovakva mašina?“-odmah sam upitao u sebi sabirajući koliko će mi prodatih knjiga biti potrebno da zaradim dovoljno novca.

„Znaš, morao sam kredit da dignem na 20godina. Bavim se takvim poslovima gdje treba prelaziti velike daljine u toku dana pa mi je potrebna takva mašina. Jako je skupa.“-govorljivi žirant81 pokušavao je da mi da odgovor.

„Stigli smo. Hvala na saradnji. Na naše i Vaše obostrano zadovoljstvo ispunićemo sve dogovoreno iz ugovora“-pruži mi ruku za pozdrav

Pozdravih se kratko, i njegova tanka i dugačka ruka ponovo kliznu na upravljač. Izašao sam iz vozila.

„Dobićeš knjige u toku sutrašnjeg dana. Do viđenja. Sad ćemo se češće viđati. Molim te napiši post o ovom našem susretu. Moja supruga uživa dok te čita. Biće mi zadovoljstvo. Poslaću ti mail.“-mahnu rukom u znak pozdrava.

Od jakog svjetla nisam opet mogao da prepoznam marku ni tip vozila. Bešumno je nestao. Pogled sam uputio prema Golfu II Njemačke proizvodnje.

Žirant81, motalo mi se po glavi. Odnekud mi poznato, ali ne sjećam se.

Supruga je bila budna. Čitala je nezavisne novine one od jučer.

„Stigao si. Bilo je brzo. Ko je to bio?-supruga je bila nestrpljiva da sazna sve detalje.

Pogledao sam na sat. Bilo je 21:20. zar je moguće.

„Ma pusti, neki stari poznanik. Sutra ću o tome.“-skidao sam svoje još uvijek sjajno i jedino najbolje odijelo.

Ofinger mi je ostao kod njega. Kod žiranta81.

Legao sam. Ubrzo je supruga stigla i legla kraj mene.

„Znaš dragi čitala sam Nezavisne novine i prema jednoj anketi Italijani……“-trajalo je koliko je trajalo.

Ujutro sam uključio računar da napišem post o susretu sa žirantom81. kao što je obećao poslao mi je mail na koji mogu da mu pošaljem novi post. Njegova supruga se jako obradovala. Zahvaljuje mi na ofingeru. Mnogo joj pomaže da održi kičmu uspravnom. Post sam napisao za nekih sat vremena. Send mail………..na žirant81@…….

„Mandrače, mandrače“ – žena mi je unezvijereno utračala u dnevni boravak.

Odsutno sam je upitao. „Gdje gori?“.

„Ne gori nigdje, dobio si neku ogromnu pošiljku. Eno je u dvorištu. Nikad nešto slično nisam vidjela“-mlatarala je rukama u crvenom džemperu pred mojim nosom.

Istrčao sam da vidim šta je. Ogromna kartonska kutija perforirana stajala je pred vratima.

Mahnito sam otvarao kutiju u kojoj je bilo mnoštvo manjih kutija.

Uzeh jednu i otrčah u wc-e. Kad se uzbudim preko mjere mene protjera. Da bih to spriječio sjeo sam na wc školjku i nastavio da otvaram manju kutiju.

U njoj sam prvo naišao na pismo. Pogledah na omotnicu. Nalovljeno na mandrak72.

„Ok to je u redu“-okrenuh pismo da vidim ko šalje.

„Žirant81, Mliječni put br 31101981. Zadnja pošta Kumova slama.“-sricao sam malo iskrivljen rukopis.

„Dragi naš mandrače72. Bili smo brzi nadam se da si zadovoljan izgledom i formatom izdanja. Tvoj prvi tiraž planuo je istog časa. Mnogo se traži i čita. Reizdanje je već na policama. Tvoj novi post o našem susretu oduševio me je, a tek suprugu. Na um mi je došla jedna genijalna ideja….“-prekinuh čitanje.

Nastavih da otpakujem svoje prvo mezimče.

Nisam mogao da se suzdržim. Protjeralo me je kao, kao, kao  gavrana.

Otvorih zadnji sloj papira i pred mojim se očima ukazaše rolne toalet papira.

„Šta je ovo jel neka šala“-bijesno sam razbacivao rolne jednu po jednu.

Uzeh jednu rolnu da bolje pogledam. Bila je odštampana. Pogledah na druge. Svaka je bila odštampana.

Ponovo uzeh prvu rolnu. A na rolni naslov „Razgovor s povodom“, na drugoj naslov „Kad ja pustim brkove“. Na svakoj sledećoj rolni stajali su ispisani naslovi mojih postova.

Otvorih jednu rolnu i na toalet papiru mogao sam da čitam svoje objavljene postove.

Uzeh jedan toalet papir, pročitah uvodni dio posta razgovor sa povodom, obavih posao i pravac dvorište.

„Hoćeš li mi konačno objasniti šta sve ovo znači?“-žena me je pitala.

„Ma ništa, rekao sam ti moj kolega iz škole. Radi u papirnici, pa eto imao je nekog viška u skladištu, sjetio se mene i to ti je.-pokušah da razvodnim atmosferu.

Unio sam toalet papir u malim kutijama u jednu praznu sobu, a tek manji dio u kupatilo.

Kad sam završio s poslom, sjeo sam za radni sto u dnevnom boravku, da pročitam ostatak pisma.

„Na um mi je došla jedna genijalna ideja. Dok mi je žena čitala tvoj novi post upišala se od smijeha, pa sam mislio da bi mogli na gaćama da štampamo tvoja nova izdanja. To bi išlo ko alva. Smanjili smo gužve i zadržavanje u wc-ima. Kad rasprodaš isporučeni tiraž ti samo javi. E-mail imaš. S poštovanjem Žirant81“-zamotah pismo i strpah ga u džep.

U blagom šoku dočekao sam noć. Nisam znao kako da se ponašam. Da bilo kome ispričam da sam bio sa vanzemaljcem ne bi mi vjerovao. Bio bih lud. Još kad bi našli onoliki toalet papir i to još odštampan ne bih dobro završio. Odlučio sam da da ćutim.

Legao sam u sobu. Ubrzo je došla supruga kraj mene, uostalom kao i sve supruge u momentima kad bih najradije poželio malo odmora.

„Znaš nešto sam čitala…..“-prekinuh je u po rečenice.

„Jebale te Nezavisne novine, pun mi je kufer Japanaca, Italijana“-izdreljih se na nju.

„Ma nisu Nezavisne u pitanju. Bila sam u wc-u. Čitala sam tvoj post na toalet papiru. Upišala sam se od smijeha. Ti bre nisi normalan“-nastavila je da se smije.

„Možda ne bi ni bilo loše štampati postove na gaćama“-nasmijah se ideji moga drugara vanzemaljca Žiranta81. Nije to toliko ni blesavo.

„Hahahahaa“-smijala se moja žena.

„Pretjerano sereš mandrače72, hahahaha“-nije mogla da stane sa smijehom.

„Tako mi i treba, hahahaha“-nasmijao sam se sa njom.

„Nego, reci ti meni šta si ono čitala u Nezavisnim novinama“-okrenuo sam se prema ženi.

„Neki očevidci primjetili su neki nepoznati leteći objekat u par navrata baš na ovima prostorima. Vjeruješ li ti u sve to?“-zanimalo je moje mišljenje.

„Ne vjerujem, to su gluposti“-odmahnuo sam rukom.

Odsutno sam se nasmijao. Supruga je imala osjećaj da sam u špajzu, međutim ja sam se više osjećao kao u wc-u, ali svejedno moja supruga to uošte ne voli, što je gotovo isti slučaj kad mi ona kaže mandrače72 iznesi smeće, a ja kuliram.

Nasmijao sam se onako za sebe, zavjerenički. Moja međuplanetarna populatnost je rasla. Moja slava me je natjerala da supruzi slažem 3 puta u roku od 24 sata, a to joj nikad nisam radio. Kad me je upitala s kim sam bio, šta znači ona pošiljka i na kraju vjerujem li u vanzemaljce.

Znači vanzemaljci su krivi zbog toga.

Pozdravlja Vas mandrak72, tvorac Španjolske serije u nastavcima na toalet papiru koji čisti i upija gotovo sve. Možete da se upišate od smijeha, rasplačete, da Vas protjera. I to nije sve.

Advertisements

12 mišljenja na „Dobro veče,… Blogeru 2 završni dio

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s