Knjiga utisaka

 

Zastao sam pred hotelom. Gotovo sve se dešavalo kao po napisanom scenariju. Nisam imao kofere kao u američkim filmovima da ih spustim pored nogu, zaturim šešir na potiljak. Preostalo mi je samo još da dublje zavučem dlanove ruke u džepove poderanih postava starog kišnog mantila.

„Novi Grad“, tiho pročitah, „ otkud takvo čudno ime za jedan grad, jedan hotel“, bilo je prvo što mi je palo na pamet, „kako Grad može da bude Novi?“, ostadoh u dilemi.

Gledao sam građevinu, pomalo rustičnu kao što je bio i moj mantil, samo u mnogo boljem svijetlu. Mnogo sam toga čuo o njemu, mada je dobrim dijelom sve bilo obavijeno nekom tajnom.

„Možda je to dobar znak“, pomislih na susret koji mi je bio možda bio moja životna prilika da se izmaknem iz male palanke koja se nastanila duboko u meni.

Dosta dugo sam negirao činjenicu da čovjek postaje dio okoline i stapa se s njom u sivilo, blato i naposljetku u glib tuđih života. Zbog toga sam se posvetio pisanju da se izmaknem od komšijskog zavirivanja u lonac, tanjir. Izbor prave ljubavi za mene. Samo zbog jednog upućenog pitanja bibliotekarki i profesorici srpskog jezika „kako da objavim knjigu“, izvrgnut sam ruglu i podsmjehu.

„Dobar mali, al eto piše“, govorkalo se, kao da sam u najmanju ruku neizlječivo poročan.

Možda su bili u pravu. Pisao sam upravo zbog toga da ne bih postao kao oni. Prepustio sam se svim onim slovnim izazovima koji su se kao rubikova kocka u mojim rukama pretvarale u riječi koje sam nizao do duboko u noć. Neumorno sam dlanovima mrvio bajato tijesto od gline, oblikovao neizrecivo. Riječi koje sam porađao i uvijek nezadovoljan novorođenčetom sa podozrenjem slao na konkurse širom zemlje, unaprijed ih osuđujući na neuspjeh. Na još jedan poraz, duboko u sebi se zaričući da je to poslednji put da pišem i šaljem na konkurse sa kojih nikada nije stizala dobra vijest.

Pomalo ophrvan mnoštvom neuspjeha stidljivo zakoračih u svijet pisane riječi koje sam prosipao po malom ekranu monitora kojeg sam nedugo prije toga prezirao i gnušao se od izljeva emocija, patetike i samohvalisavog skribomanstva nepoznatih ljudi koji su se eto odlučili da nas zatrpaju svojim talentom kao talogom koje je uzbudio talas zvani internet.

Upravo zbog toga mi je poziv koji dobih mailom bio utoliko nevjerovatniji. Pomislih po stotinu puta kako je sve to neka podvala u igri malih ljudi i malih sudbina koje su u romanima osvajale čitaoce širom svijeta osim u mom malom životu koji je bio sve samo ne život, niti jedna sasvim obična priča ili roman.

Zaputih se prema ulaznim vratima. Dok sam se penjao stepenicama desnom rukom pridržah kopču, a lijevom dotegnuh još jednom kajiš na mantilu. Osmotrih svoju siluetu na vratima koja nija bila nimalo bolja od stvarne situacije s kojom sam bio odlično upoznat. Stoga sam se još jednom zapitao da li je taj sajber svijet manje okrutan ili je to samo još jedna laža sa mnoštvom piksela za gladne oči i žednu dušu.

Preko nevelikog hola zaputih se prema recepciji. Nije bilo nikoga te se osvrnuh oko sebe. Lijevo od mene bio je aperitiv bar, a desno salon s nekoliko stolova oko kojih su stajale kožne fotelje. Tek neke od njih bile su zauzete. Posmatrao sam nekoliko trenutaka ljude koji su sjedili u njima. Bio je tu jedan par. Muškarac i žena. On je stalno pričao i pričao. Ona je nastojala pažljivo slušati, povremeno bi se osmjehnula, ali nije mogla umiriti svoj pogled kojim bi povremeno odlutala negdje preko njegovog ramena u pravcu vrata kao da nekog očekuje. Nakon toga bi pokušavala da nastavi da sluša sagovornika koji se svim silama trudio da zadrži njenu pažnju.

„Nametljivac“, nikad nisam razumio takve ljude koji koriste svaku iole pruženu priliku, stvarajući je čak i tamo gdje ne postoji niti promil šanse za njihov naum. Volio sam ljudima pronalaziti nadimke pod kojim bi ih pamtio, a koji bi sadržavali sve ono što ne bi bilo administrativno zapisano niti u jednom dosijeu.

Vjerovao sam da takvi ljudi uopšte i nemaju svoje ime. Dovoljno im je bio onaj svijet, mit koji su gradili o sebi i uvjeravali ostale u njega, neminovno rušeći i ono što su izgradili nepažnjom, a pogotovo iskrenom namjerom.

„Dobro veče. Izvolite“, glas iza leđa me prenu.

„Dobro veče. Trebam sobu.“

„Samo sobu ili želite i doručak da računam.“

„Koliko bi bilo sve u paketu?“

„Dvadesetpet evra sa doručkom“

„A bez?“

„Dvadeset.“

„Onda bez.“

„U redu“, reče, „dajte mi svoju ličnu kartu, znate nije da vam ne vjerujem, ali ljudi umiju svašta da napišu osim istine i pravih podataka. Samo kad bi znali.“

Dao sam mu ličnu kartu. Zapisivao je podatke u knjigu gostiju nekoliko trenutaka nakon kojih mi je vratio istu.

„Hvala Miloše. U redu, otpratit će vas neko od osoblja do sobe. Ukoliko ste za večeru restoran je iza. Imamo veliku ponudu.“

„Hvala, nisam gladan“, slagah brzo, „skoro sam sa jedne poslovne večere“, još jednom slagah. Bio sam gladan. Nisam mogao slagati jedino sebe. Nisam čak bio ni siguran da sam uspio recepcionara slagati. Moj mantil bio je moja najbolja vizit karta, nešto o čemu bih mogao i eseje napisati.

Dok sam čekao nekog od osoblja da me povede do sobe još jednom se osvrnuh. Nametljivca nije bilo. Dama je još sjedila u salonu, nervozno okretala prsten na ruci i često upućivala pogled prema vratima.

Ubrzo sam bio u sobi. Skinuo sam mantil i stao sam pored prozora. Do susreta sa izvjesnim Petrom koji me je pozvao na razgovor ostalo je tek nešto manje od sat vremena.

„Osam i deset“, pročitah sa starog ručnog sata kojeg dobih od oca za uspomenu, „Nosi ga ne zbog sebe, već zbog drugih. Ljudi ne vole da čekaju. Upamti tačnost je vrlina koju prvu spazimo prilikom prvog susreta“, znao je često da kaže.

Petar je radio za jedan časopis. Uređivao je stranice posvećene kulturi. Bio je član žirija koji je organizovao Konkurs za satiričnu priču.

„Dopada mi se kako pišeš. Želio bih da se sretnemo u subotu u devet, hotel Novi Grad. Jel može?“

„Može, može“, složih se i bez razmišljanja pritisnuh dugmić sent.

„Onda po dogovoru. Ponesi neku dobru priču. Zdravo“, prepiska sa njegove strane bila je završena.

Još dugo sam gledao u bijeli ekran, očekujući dalja uputstva, objašnjenja. Njih nije bilo.

„Idem“, odlučio sam u sekundi. Do susreta je bilo ostalo još pet dana.

Grozničavo sam sjedao za pisaću mašinu da napišem priču, ali jednostavno nije išlo. Sve inspiracije zaobilazile su me u širokom luku. Nije bilo ni najobičnije primisli od koje bi se mogla izroditi ma i najmanja priča.

I tako sve do večeras.

Ostalo je tek par minuta do devet sati. Rukom sam protrljao bradu koju sam još jutros obrijao. Zaputih se prema liftu. Srećom je bio prazan. Brzo sam se našao u holu.

Još jednom sam bacio pogled na sat. Pažnju mi je privukla mala kazaljka koja je stajala. Oslušnuh da čujem dobro poznati zvuk kuckanja ručnog časovnika, ali one je izostao.

Bio sam sam.

Sasvim sam.

Kao prst.

Nedostajala mi je podrška. Nesigurnim koracima zaputih se prema salonu. Bio je malo bolje popunjen nego na prvom susretu sa njim. Pogledom pretražih lica tražeći samo jedno. Ono koje me je čekalo. Klizio sam sa jednog na drugo lice. Niti jedno od njih mi se ne učini da nekoga čeka. Sve osobe muškog roda ili su bile u društvu pripadnica ljepšeg pola ili u društvu dobrih znanaca.

Nehotično sam još jednom bacio pogled na sat. On je i dalje stajao. Zaputih se za jedan stol u salonu sa dvije fotelje odakle sam imao dobru preglednost. Posmatrao sam ljude oko sebe, tražeći samo jedno lice, gest, znatiželjni pogled kojem bih bio izvrgnut, pozvan ili prozvan.

Pogledao sam na sat nastojeći pokazati da čekam nekome ko je trebao da se pojavi u devet časova. Sat je i dalje stajao.

„Izvinite, molim Vas da mi kažete koliko ima sati“, nepoznati ženski glas me prenu.

„Večeras je za mene devet sati, ma koliko to trajalo“, rekoh.

„Hvala.“

Nepoznata žena udaljila se do prvog slobodnog stola i sjela. Bila je to mlada osoba na pragu tridesete godine. Jednostavno i ukusno odjevena odavala je utisak prijatne osobe. Sjedila je blizu, okrenuta tako da sam mogao da joj vidim samo profil. Bila je lijepa žena. Na njenom prijatnom licu isticale su se male i ukusno odabrane minđuše koje su se slagale sa njenom nenametljivom pojavom.

Stigao je i konobar.

„Izvinte čekate nekog?“

„Da.“

„Znate praksa našeg hotela je da gosti koji čekaju budu počašćeni. Nije obavezno. Ukoliko prihvatite našu ponudu zauzvrat ostavite utisak u knjigu na odlasku. Znate jednom godišnje skupimo utiske, sumiramo ih u knjigu.“

„Razmisliću.“

Salon se popunjavao. Dolazili su gosti. Neki iz hola odakle se pristiže iz soba, drugi iz pravca recepcije. Gomila tjelesa tiskala se tražeći svoje mjesto. Primjetio sam da se neki znaju od ranije po srdačnim stiscima ruke. Neki od njih stidljivo poput mene kročili su nesigurnim koracima.

„Da li je ovo neki eksperiment? Šta ako je ista ososba htjela namagarčiti veliki broj ljudi privatnim porukama sličnim onoj koju i sam dobih od izvjesnog Petra. Svako je mogao da se predstavi da je Petar i da piše za određene časopise i sad možda sjedi negdje u salonu i udara recke na papiru sa samo njemu znanim ciljem. Možda je to onaj recepcionar koji marljivo bilježi naša imena u knjigu gostiju i sada se zadovoljno smije povećanju broja gostiju inače praznih hotela.“

Mahinalno sam pogledao na časovnik. I dalje nije radio. Pokazivao je ono isto vrijeme kada je stao i kada je trebalo da se sretnem sa Petrom.

„Ko bi mogao biti Petar?“, kopkalo me je jedno pitanje.

Zasigurno je već morao biti tu. Pokušavao sam među prisutnima da ga lociram. Pogledom sam kružio po salonu, ispitnički provocirao prisutne goste, ali činilo se da sam dobio dostojne protivnike. Za recepcijom je stajao jedan koji je mogao biti Petar. Imao je bradu, nervozne pokrete. Gledao sam u njega nekoliko trenutaka. Nije se dugo zadržao na recepciji. Ubrzo je šmugnuo kroz vrata i nestao u noći. Ubrzo sam odbacio misao na njega. Mada kulturnjaci umiju da budu rasijani nekako mi to nije išlo uz njega koji je uređivao stranice sa kulturom poznatog časopisa.

„Da li ste razmislili?“, konobar se neopaženo stvorio pored mene.

„U redu, dajte mi kafu. Neka bude jaka i bez šećera“, prodadoh svoje prisustvo za tečni crni napitak koji uopšte nisam volio niti pio.

Ubrzo je stigla kafa. Nasmijah se svojoj dovitljivosti. Pa za nju neću uopšte posegnuti, neće mi biti neprijatno jer ću pred sobom uvijek imati punu šolju crna napitka. Na kraju krajeva mogu se dodatno braniti da je pijem hladnu.

Posmatrao sam i dalje po salonu. Jedan par je ustao iz fotelja i počeo da pleše na malom podijumu za igru. Ispočetka svi pogledi su bili uprti u njih, ali ubrzo popustilo je zanimanje za njih. Odmah sam ga precrtao sa spiska mogućih osoba koje se zovu Petar. Tražio sam i dalje.

Osjećao sam se prevarenim. Vrijeme je klizilo. Neki su ustajali, mijenjali mjesta, odlazili prema recepciji, nestajali i iznova se vraćali. Opet neki drugi poput mene bili su tu.

Polako praznio se salon. Nije bilo ni plesača. Ponoć je odavno već prošla.

„Da li je još uvijek devet sati?“, ponovo me upita ženski glas.

Bila je to osoba koja me je pitala za tačno vrijeme.

„Da“, rekoh.

„Onda je to sasvim u redu. Onda je to kao da nikad ovdje nisam ni bila“, osmjehnu se i pođe prema vratima.

Sjedio sam još neko vrijeme. Na momente mi se pričinjavalo da sanjam. Razgovaram sa Petrom koji mi nudi posao u časopisu na temu putopisne reportaže. Noć je duboko zagazila u jutro kada sam već umoran odlučio da napustim salon.

Naručio sam buđenje u sedam na recepciji.

U sedam i petnaest još sam sjedio na ležaju. Stomak je ludački radio, tražio je svoj udio. Nakon umivanja i suočavanja u ogledalu sa samim sobom, još jednim nesupjehom sišao sam sa sprata.

Dok sam se odjavljivao iz hotela recepcionar mi poturi knjigu utisaka.

Nisam umio ništa smisleno da napišem. Blokada je bila jača od mene. Potražih pogledom inspiraciju na prethodne unose.

01:00 – Mislim da je ponoć prošla. Rado, hvala na plesu. Petar

Progutah knedlu.

Ipak je bio tu. Opsovah sebi u bradu. Nervozno pogledom spazih ženskom rukom napisano.

03:22 – Otišla sam. Ovde nisam ni bila. Jelena

„Ko je nasamaren? Ko nije?“, stegnuh olovku prstima.

Zgrčenim rukopisom procijedih jedino moguće opravdanje.

07:26 – Doručkujem i vraćam se u realnost. Miloš

U džepovima mi nije ništa prestalo. Kao da nikad i nije ništa bilo. Pomirih se s tim. Dotegnuh još jednom kajiš na mantilu. Hotel mi je bio iza leđa. Nisam se osvrtao. Novogradska košava mrsila mi je kosu dok sam tupim koracima grabio put izlaska iz grada. Ne znam ni koliko sam dugo pješačio. Nisam imao volje ni da ispružim ruku.

Iznenada pored mene je zastao automobil.

„Treba li Vam prevoz?“, odnekud poznato lice mi se obrati.

Bez riječi sjedoh pored njega.

„Znate li koliko ima sati?“, upita me neznanac poznatog lica.

„Devet“, bez razmišljanja rekoh.

„Hvala, ja sam Petar“, reče mi.

„Miloš“, rekoh.

Samo sam odgovarao na neka od njegovih pitanja. Gledao sam u sat na ruci. Pokazivao je tačno vrijeme. Samo je on znao neke odgovore za koja ja nisam imao objašnjenja.

Advertisements

6 mišljenja na „Knjiga utisaka

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s