Kad zanijemi kapija u ulici Jorgovana

Kiša koja je cijeli dan u talasima ispirala već isprane ulice moga grada toga dana nije mi dozvolila da završim započeti posao. Dok sam gledajući u nebo iščekivao kišnu pauzu od barem jednog sata lutajući pogledom po dvorištu kuće gdje sam radio pogled mi se zaustavio na kapiji.

Bilo mi je žao kapije. Ne kapije ko kapije već kapije koja ni riječ ne progovara. Ni riječ da mi uputi, uvede u dvorište i jedan mali čovječiji život koji se sklanja iza nje.Nikada o kapiji nisam razmišljao do jučerašnjeg dana.

Kapija je bila tek još jedna prepreka koju je trebalo proći, još jedna zabrana koju je valjalo prekršiti, ali još od juče ona nije više samo to. Mnogo je više u nju utkano osim gvožđa, drveta, poštanskog sandučića i škripavih baglama.Zar nismo ponekad gotovo svi stajali iza kapije kao u zaklonu od oluje i grada što ga život čini. Istovremeno strijepeći i goreći od želje da pređemo taj posljednji prag i otisnemo se u uzburkano more osjećaja, ljubavi i zavisti, nešto sreće i mnoštva obaveza.Zar nismo sjedeći u dvorištu kuće ili sobe očekivali taj škripući zvuk koji nas je obavještavao da dolazi otac sa posla i nosi nam dugoočekivani bicikl, plavi Rogov pony.Zar nismo bar jednom odlazili i na toj kapiji pokušavali potisnuti svu onu gorčinu i tugu što nam se skupila u dnu duše dok smo majci objašnjavali da ne plače i da će sve to brzo proći i da će uskoro sve biti po starom a znali smo da neće.

Zar nismo ubrzavali korak žureći kući istežući oči da ugledamo kapiju iza koje nas je očekivala harmonija mirisa svih jela koje smo voljeli i još uvijek volimo, poznati miris doma već na ulazu u hodnik i zbirka poznatih pitanja. Kako si? Jesi li gladan? Šta ….?

Zar nismo kroz kapiju ulazili u brak, život sa ozbiljnim temama.Zar nismo unosili nove živote u naramku, svjesne jedino majčina mlijeka da od njih pokušavamo stvoriti ljude.Zar nismo počinjali strijepiti još onog momenta kad su pogledi naše djece prvi puta počinjali da istražuju svijet sa očima tek nešto višim od rukohvata kapije dok smo u njima prepoznavali sebe.Do jučerašnjeg dana kapija mi nije ništa značila, ustvari nisam bio svestan koliko je bila dio mog života. Od juče na nju gledam sa poštovanjem. Kapija je jedna mala granica koja dijeli dva svijeta. Svijet znani i svijet neznani. Sve znano samo nama ostaje iza leđa kad pređemo kapiju neznanog svijeta. Kapija do kapije.

Svaka svoju priču ima. Da li je trava zelena ugnijezdila godinama shrvanu kapiju od drvenih letvica, ili reflektorima obasjne, kamerama osigurane kapije s lavovima, orlovima i ostalim domaćim labudovima , svejedno svaka ima svoju priču o gazdama i njihovom trenutnom stanju. Ona kapija od juče nije bila sretna. Odavno je bilo kad su zadnji puta ispraćena djeca gospodina Jorgovana u bijeli svijet, odavno je počela tuga da posjećuje dom dvoje sve nemoćnijih staraca. Toj tuzi kapija prepreka nije, frekvencija otvaranja kapije opadala je s godinama vlasnika i svim onim usamljenim ručkovima bez riječi.

Dok je vlasnik kuće pričao, gledao sam u kapiju i jasno vidio čovjeka kako dolazi s posla, žurno otvara kapiju noseći u rukama pune najlon vrećice fasunge. Brišući znoj sa čela sjedao bi u hladovnu i bivao opkoljen dječijim nestrpljivim obigravanjem oko kesa u kojima su tražili lješnjak karamele, Runolist čokoladu ili možda žute banane.

Danas taj čovjek usporena hoda jedva donese hljeb, mlijeko ili šta već, svejedno obriše čelo, a niko da obigrava oko najlon vrećice, jedino tužan pogled koji je već počinjao da razvlači penziju ko žvakaća guma zubnu protezu. Kapija stari sa njima.

Svejedno s koje se strane kapije nalazili, da li ispraćali, odlazili, dočekivali ili bježali, kapija će uvijek biti tu kao mala granica, nit koju prelazimo kad u svijetu iza leđa ne nađemo razumijevanje, ljubav, život dostojan čovjeka. Kapija će uvijek biti utočište gdje ćemo tražiti spas, mir, razumijevanje i naravno iščekivanje. I sad mi recite da kapije ne igraju velike uloge u našim malim životima.

Advertisements

4 mišljenja na „Kad zanijemi kapija u ulici Jorgovana

  1. Auuuh, bravo, Mandrače… Tačno je sve ovo tako kako kažeš… Kad sam bio mali, odlazio sam kod dede, a tamo su svi kapiju zaista posebno doživljavali… I sve baš tako… Kakvo podsećanje…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s