Patike od sedam milja

Kroz čitav moj životni vijek jedna je stvar uvijek izazivala nelagodu. Kupovina obuće. Mnoge stvari nisam shvatao, tek jedan djelić pokušavam da saznajem upravo sada.

U ranoj mladosti nisam imao veliki utjecaj na izbor obuće. Podrazumijevalo se da mati odabere najbolju obuću, u kojoj će noga biti komotna i suha. Sve ostalo je bilo nebitno. Nije bila bitna cijena. Za djecu se ne pita. Jedino se nije mene pitalo. Malo po malo i moj ukus počeo je da dolazi do izražaja, i već tada se polako počinjao pokazivati razalz između mojih želja i razumne kupovine.
Vremenom je preovladalo moje mišljenje, moja želja i na kraju nekakva moda vremena u kom se živjelo. Ali pišući ovo sjećam se svojih cipela koje mi je majka kupila kad sam pošao u školu te davne 79-e.
Moja mati i otac tada jedini zaposleni u porodici, ponosni na svoga đaka prvaka, nisu žalili novca da me upristoje za buduće izučavanje nauke. Ponosna mati je pred pedagogom zadovoljno posmatrala kako sričem slova i čitam ćirilicu i latinicu, brojim i crtam. Nikad neću zaboraviti karticu sa brojem 1. koju sam dobio kao prvoupisani učenik te 79-e godine. Počelo je užurbano sređivanje đaka prvaka. Kupovalo se najbolje, u ono doba šta se imalo. Krenuću od košulje. Neboplava košulja, ispeglana, simbolizrala je nebo, slobodu i čistoću. Panatlone na peglu nježnozelenkaste boje jako popularne tada odavale su moj sklad sa prirodom i ekologijom. A cipele. E to je tek priča za sebe.
Lakovane crvene cipele, sa petom. Špicoke kako sam ih ja tada zvao. Presijavale su se na suncu. Mati ih je svakodnevno mazala zaštitnim kremama i laštila da su se blistale kao nove. Pretpostavljam da su to tada bile najmodernije cipele za šminkere i mangupe. I mogu vam reći da sam se tako i osjećao. Ponosan sam bio na njih. Do tada cipele mi nisu ama baš ništa značile. Tad sam prvi put zakoračio u život korakom jednog mladog čovjeka. Dok sam izučavao školu i nauku nisam ni primjetio kako sam polako izrastao iz njih. Bile su mi prve prave muške cipele. Sve druge poslije njih nisu mi bile važne. Bile su samo cipele i ništa više.
Do polaska u školu od sportske obuće prakticirale su se plave teniske ( mi smo ih zvali tene), bile su tankih đonova, od plavog platna i sa bijelim pertlama i gumiranom kapom na vrhu. Dugo su se još one provlačile kroz život na časovima fizičkog vaspitanja. Dugo su činile jedan dio propisane uniforme, plavog šorca i bijele potkošulje. Bili smo ko jedan.
Tek poslije u moj život su uplovile prave pravcate patike. Kožne patike bijele boje sa štraftom koje danas zovemo PUMA. Bio sam brži od vjetra, siguran da mi patike PUMA tada zvane šprinterice daju potrebnu brzinu. Sjećam se i onog bolnog rastanka od njih kad nisam imao hrabrosti da bacim već pocijepane patike nabijene emocijama svakodnevnih dječijih maštarija. Svi koraci od sedam milja bili su daleko iza mene, ali uspomene i zajedničke tajne koje smo urotnički dijelili nisam mogao da odbacim. Krio sam ih par dana i potajno obuvao kad bih polazio na sva naša tajna mjesta. Bio sam siguran u njih, njihovu odanost i riješenost da djetinjstvo izguramo punom parom. Moja tajna bila je otkrivena par dana kasnije, patike poslane u zaborav prekriven sjenkom novih neinteresantnih albatros patika. Ali nisam zaboravio moje PUME od sedam milja.
Njih više odavno nema, ja ih nisam zaboravio, samo ih nisam spominjao sve ove godine, jer bi mi svi rekli da sam blesav, a Vi mi nećete zamjeriti na tom. Zbog toga sam sa Vama, Vi koji me razumijete.
Advertisements

6 mišljenja na „Patike od sedam milja

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s