Ulična svjetiljka

Još dok smo bili mali ponekad su nas strašili mrakom. Taj strah od mraka dugo je sazrijevao u nama tek u blagu nelagodu. Vremenom smo uvidjeli da je mrak tek paravan s dezenom treperavih zvjezdica, mjeseca, oblaka, navučen tek toliko da se dan presvuče, osvježi svoje lice da bi nas dočekao vedar i nasmijan, ponekad tužan, usamljen, ali redovan. Na to smo se lako navikli.

I mi smo eto kao dan, probudimo se raspoloženi kako kad. Stotinu puta smo poželjeli da dan ne svane, dal zbog nekog sretnog trenutka koji nismo željeli da prođe, dal zbog neugodnog osjećaja zbog neke sutrašnje neprijatnosti koja se osjećala u zraku i koje smo bili svjesni. Svejedno dan bi dolazio, mi se radovali ili tužni bili.
Nerijetko smo u sebi poželjeli da se pretvorimo u nešto što nikako ne možemo biti, nešto što nije svojstveno duši čovjekovoj. Nešto što bi nam omogućilo eskivaciju po ma kakvoj osnovi.
Eto i meni se to znalo desiti. Ratnih godina, dok sam na straži pokušavao naći nekakv način da se ugrijem, provlačeći se između gomila snijega, kojeg smo tog dana raščistili, tepih zvjezdanog neba nekako hladan, više mi je ličio na izbušen tamni mantil iza kojeg se nazirala svjetlost. Od hladnog vjetra mantil bi se klatio pa bi te svjetlucave tačke treperile nekako vještački, ni nalik zvjezdama.
Mahinalno bi se okretao i pokušao iza svojih leđa na nebu pronaćo odbljesak svjetla moga grada. Ponekad bi mi to uspjelo u noćima bez zvijezda. Taj mali tračak svjetlosti za koji sam i možda umišljao da je od bljesak od svjetla grada na momente bi me izbacivao iz ravnoteže. Zažmirio bih i činilo bi mi se da koračam sa brda na brdo, krupnim koracima ka svojok kući, toploj, bez struje, ali sa starim fenjerom čija bi titrava svjetlost po mojoj nevelikoj sobi izvodila jednu predstavu svjetla i mraka u stalnoj borbi za sve ćoškove sobe. Ponekad bi se uplašio da će svjetlost izgubiti primat nad tamom koja se nadvila na naše male živote, dočim bi svjetlost izvačila one krajnje napore potrebne da se odbrani i zauzme svoje mjesto.
Stao bih kraj prozora, pamučna pidžama ugodno bi obaijala moje tijelo, onako mršuljavo i nepripremljeno za breme tih ratnih godina. Ispred moje kuće na stubu se nalazila ulična svjetiljka. Obična starinska ulična svjetiljka, sa limenim bijelim tanjierm i staklenim balonom. Oborena svjetiljka kao da se pokunjila, proglašena krivom bez suda, te noći nije svjetlila. Nije bilo struje. Ko zna koliko dana već.
Snijeg je sipao kao iz rukavice osokoljen našom ljudskom nemoći pred mrakom koji je pristizao u vagonima bez voznog reda. Povijene grane stabala komšijine jabuke, pružale su posljednji otpor nagomilanom teretu. Kao da se sve urotilo protiv nas.U to doba noći niko nije prolazio ulicom, muževi, očevi i braća bili su po ratištima.
Žarko sam poželio da bar na kratko budem ulična svjetiljka. Onakva kakvu je pamtim, ponosna, uzdignute glave, vedra, kao gardista kad dočekuje visoku delegaciju.
Poželio sam da stanem kraj puta, dobro ušuškan, sa kožnom očevom šubarom broj većom, stanem i prkosim. Poželio sam da dočekam sav onaj snijeg koji bih otopio svojom vrelom željom, da moju ulicu obasja svjetlost, da mrak ustukne, kao zub na tvrd orah, da se stresu grane komšijine jabuke, a da niz ulicu poteče žagor mojih komšija koji nisu kod kuće, da im poželim dobro veče, pružim ruku i na pitanje „Ima li zime?“, odgovorim „ Ma kakva zima kad ste svi tu!“. Da se začuje vriska slaboobučene djece dok pokušavaju da se još koji put okliznu na klizi prije odlaska u toplu kuću u bezbrižne sobe, ispunjene pričom o novoj stazi za sanjkanje dok bi tonuli u dječiji san.
Da se ulica lagano dovede u smiraj dok se tek ponegdje još nazire slaba svjetlost iza prozora. Nakon toga još neko vrijeme će vijugavi dim izlaziti iz dimnjaka, ispod kao šapom prekrivenih krovova malih siromašnih kuća iz moje ulice.
Snježna tišina kroz koju bi se kao šapat osjetilo kako snijeg zasipa ulicu, ponekad bi tek prkinuo duboki i daleki lavež pasa na nekom svom zadatku. Uljuljkan u čaroliju zimske noći, svjetlost kao da se polako gasila, a hladni grč na momenat bi me razbudio i vratio na mjesto odakle sam te noći otišao.
Pogledao sam na sat i uvidjeo da je prošlo tek par minuta te hladne januarske noći. Na momenat sam uspio u svom naumu i želji. Trenutak je trajalo, a ja sam bio sretan. Znao sam da ja to mogu.
Zamotao sam pleteni šal oko glave, nastavio sam stražu. Nikom ujutru nisam pričao gde sam bio te noći. Bojim se da mi ne bi vjerovali, a Vi kao hoćete.
Ako budete noćas ili neki drugi dan šetali, pogledajte uličnu svjetiljku, možda Vas ja gledam, nikad se ne zna.
Laku Vam noć, nek Vas zaobiđu svi oni strahovi, a miran san da potraje.
Iskreno Vaš pod teretom noći, svjetlosnu godinu daleko Vaš Mandrak72!
Advertisements

8 mišljenja na „Ulična svjetiljka

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s