Danas sam na groblje išao

Jučer sam vidio magarca, a već danas sam na groblje išao. Ulazim u groblje, ulaze i ostali. Ceremonija teče, čuju se suze, riječi utjehe i zatim riječi pohvale. O pokojniku opet sve najljepše. Ok shvatam trenutak, ali o pokojniku dugo nisam čuo da se nešto baš pričalo. Eto bolestan čovjek, greota što se tako pati, lijepe su to godine i to bi bilo sve.

Pogledam na spomenike. Na spomenicima lijepe slike, ponekad sumnjam da su to slike tih istih pokojnika, pamtim ih u drugačijim izdanjima. Na lijepim spomenicima, lijepe slike i najljepše riječi i stihovi. Zahvalna djeca, zahvalna rodbina, stihovi čovjeku koji nije bio od te fele, običan smrtni čovjek radnik, stihovi samo na nadgrobnoj ploči, a u životu samo elegija i čemer. Imam osjećaj da se lica sa spomenika ponekad stide svega napisanog na ploči, ali imaju čvrste razloge da ne progovore, isuviše čvrste.

Ružno je to što čovjek treba da uđe u groblje na jedini način kako ulaze zadnji put, i tek tada da čuju nešto lijepo o sebi. Ne znam komšija za tebe, kako si se osjećao dok su danas pričali o tebi, ali ja bih najviše volio da svi ćute o meni. Bar taj dan. A poslije mogu da se gone u tri lijepe mater….

Jebeš život koji se svede na lijepu sliku na skupom, hladnom kamenu, sa nemuštim stihovima lokalnih kamenorezaca. Na spomenike ne trebaju samoreklame, ko je zahvalan, a ko podiže, ne treba ni slika, možda samo nadimak. Nadimak je najbolji način da o nekom saznaš sve što treba da znaš, i da nikad ne saznaš ono što bi opterećivalo vašu povezanost sa dotičnim. Nadimak je taj koji sažme sve ono što trebaš u nekom. Može biti kratak, dugačak, nerazumljiv, ali onima koji su ga dali daje za pravo da iz svega izvuku sve najbolje, sve anegdote, svađe, ljubavi, slutnje i suze……