Kroz prozor malen

Koliko je pogled širok? Vidi li dalje nego što mu horizont dozvoli? Ima li mjere nečemu toliko subjektivnom? Ne znam, mjera univerzalna za svaki pogled ne postoji.

Prepreke postoje, postoje ograničenja. Ali tu smo mi i nešto više od toga…..

Put do kuće moje babe Mire, ili stare Mire kako su je svi ostali zvali jednim dijelom je prolazio kroz šumarak koju je kao dinju presijecao uski krivudavi šumski putić prekriven debelim tepihom od opalog lišća. Najljepši je bio u jesen, kad bi debeli sloj tepiha od lišća ispunio sve one neravnine i udubljnja oblikujući blago korito koje je gotovo svkodnevno mijenjalo boje, upravo onako kako je jesen diktirala stogodišnjoj šumi. Nestrpljenje da se izađe iz šumarka, izbije na proplanak i ugleda jedan mali kućerak kako se kočoperno isteže da vidi ko dolazi . Jesu li procvjetale šlame (trešnje, krupne i slatke kakve nigdje na svijetu nema), da li je dud zreo za jesti, koga još ima kod babe, vrzmalo se po glavi dok bih užurbanim ali teškim korakom osvajao metar po metar hitajući cilju. Proplanak kratkopokošene trave blagom krivinom je pratio put kojim godinama nisu prolazila zaprežna kola, đeda kojeg nisam ni upoznao. Mozaik misli ispunjavao sam ko ukrštenicu koju odnekud znam. Lavež Garija, matorog psa, razbio bi monotoniju i opomenuo bi moju babu Miru, da ostavi započeti posao i u susret izađe dragom gostu koji dolazi.

„Eheeej, ko to meni ide?“ -umjesto pozdrava baba se veselila.

A koraci ko da krila dobiju, pa ubrzam da stignem na meni drago mjesto.

„Ajde, sjedi, odmori.“.baba kao da me je bodrila.

„Znaš jutros sam išla malo do gaja, našla sam nešto vrganja za tebe. Ovi moji htjeli da ispeku na plehu od peći, ja nisam dala. Rekla sam im doće moj Z….“ u dahu bi mi baba ispričala.

Dok sam sjedio u hladovini ispod jasmina, pogledom sam šetao po dvorištu nastojeći da u par sekundi što više promjena uočim. Gari se još nestrpljivo vrpoljio onako svezan na lancu, poskakujući na zadnje noge, nakon čega bi se bacio unazad jureći u krug nakon čega bi ponovio istu radnju mašući repom i kratkim lavežom kao da mi nešto hoće reći.

Krajičkom oka pogledao bi niz put, da vidim oće li ko izbiti.

Mala kuća, šeperuša sastojala se od dvije prostorije. Baba bi svake godine krečom oboila zidove u bijelo, a dio pri zemlji bi obojala nekom bojom ni plavom ni sivom, koju je dobijala tako da kamen plavac doda u kreč. Mala nadstrešnica iznad ulaznih vrata trebala je da zaštiti od kiše i drugih padavina ulazna drvena vrata koja su u gornjem dijelu imala prozorče koje je za nas u ono doba bilo visoko, pa bi smo se protezali da iz kuće nešto vidimo van, no ništa osim starog bagrema nismo vidjeli koji je onako visok dominirao dvorištem. Otvor za izlazak na tavan je bio nešto što mi je uvijek privlačilo pažnju. Tajna tavana na kojem nikad nisam bio ostala je neotkrivena. Onaj mistični strah dok bi škripale dotrajale grede, i zvižduk vjetra kroz šupljine na tavanu natjerao bi me da zatvorim oči i što prije zaspem.

A ujutro. E ono najljepše. Kroz prozor malen, starinski, dva krila sa po dva mala prozorčića koji su se metalnom kukicom kačili za metalnu kopču u štoku izvirivalo je sunce. Bezobrazno sunce, kralo je san, štipkalo za oči. Dok bi se okretao na drugu stranu, starinski krevet bi blago šuškao, a posteljina sa sitnim plavo bijelim kockicama, možda ih ima milion mislio sam mirisala je kao i soba na dunju žutu i bosiljak suv. Na suprotnoj strani sobi još jedan ležaj, već pospremljen, a iznad njega slika Kenedijevih na platnu koje je baba dobila od rođaka iz Amerike, a pored nje platnena slika , jelen sa velikim rogovima dok budno motri i košuta koja mirno gleda na svoje lane dok pase djetalinu na proplanku kraj potoka.

Kuća stara, gradio je đed prije nego što je umro 63-će. Sirotinjska. Ostala je moja baba sa devetoro djece, tek jednom kravom, nejakim konjem, nešto ovaca i sa mnoštvom problema koje je život spremao.

Protegnuo bi se, legao na leđa i na zidu ispred sebe posmatrao postere iz Tempa koje su moji ujaci lijepili po zidu.Dragan Džajić, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Nikica Klinčarski….Zagor, Čiko,…. a zatim bih ponovo pogledao kroz prozor, kroz koji su virili cvjetovi Lijepog Stevana posađenog tik ispod prozora.

Zelena boja prozora, komadić plavog neba, sunce i cvijet Lijepog Stevana……..

Dok bi se hitro oblačio, baba je već spremno dočekivala da ustanem. Topli uštipci su bili na stolu, pored nje velika kanta miješane marmelade sa naslikanim šljivama, šipkom i jagodom i čaša mlijeka. Sjeo bih na ležaj pored stola halapljivo sam gutao doručak, a pogledom sam lutao po nevelikoj kuhinji koja je imala jedan ležaj, stol, dvije stolice, šporet na drva, zeleni kredenac u kojem su uredno bili složeni tanjiri, kašike i ono malo posuđa koje je baba imala. Na zidovima su bili ručni radovi, veženi na bijelom platnu sa različitim pismenim porukama tipa“kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“ i njima slične upotpunjavale su malu prostoriju. Stara lampa visila je na zidu, a pored stola prozor malen, zelene boje, a kroz njega sam mogao da vidim Garija, veliki dud i stabla šlama.Ispred kuće se nalazio veliki mirišlavi bagrem a pod bagremom nalazila se čatrnja sa uvijek hladnom vodom koju bi nam baba iznosila kao neki specijalitet kad bi dušom predahnuli. Pored kuće nalazila se još jedna mala prostorija sa malom verandom i jednom prostorijom za spavanje.

Odmah preko bašte nalazila se naša mala marakana na kojoj su za loptom fudbalskom trčali svi, bez obzira na spol, godine i fudbalsko umijeće. Procesija bi trajala dok baba ne bi bila naljućenja zbog stalnog ulaska u baštu zbog napucane lopte, ili u slučaju kad bi loptom napucli prozor. Baba bi nas sve grdila, ali bi nekako uvijek smakšala ta sitna starica, uvijek čistog i lijepog lica kojeg je zadržala do smrti. Uvijek vedra i raspoložena za svoju unučad.

Na jučerašnji dan 19 oktobra moja mati se udala za oca 71-e godine. Sa svojih 17 i nešto godina zaputila se u život i ušla u svijet svakidašnjih poslova i problema.

Ispraćala ih je moja baba Mira jedno po jedno. Ništa osim čaše vode prosute za sreću, majčinske brige i suze koju bi krila dok je ispraćala svojih devetoro najmilijih nije mogla da im da. Stajala bi livadi ispod kuće, popravljala maramu na glavi i dugo mahala nastojeći da što više odloži rastanak moji nije mio.

Vraćala bi se baba svojim obavezama, ali malo malo ispraćaji su bili sve teži i češći. Bila je ponosna jer iako siromašna materijalno bila je bogata. Sva djeca su našla svoj put, porodice svoje.

Ostajala je baba, ponosna i stalno bi izvirivala kroz prozor malen, zelen, na komad plavog neba, lijepog Stevana i put koji je vodio u svijet. Eto taj mali slabo korišteni kolski put izveo je njenu djecu na pravi i bolji put. Put života, nade strijepnje, put na kojem se njena djeca nisu izgubila, put kojem su se veselili vraćati svojoj staroj Miri, a mi unučad svojoj babi Miri, namazanoj šnjiti marmelade, masti sa crvenom paprikom ili pak šećerom.

Uvijek ću se sjećati koliko mi je zadovoljstvo bilo gledati svo bogatsvo okupljanja velike porodice moje babe Mire čiji sam i sam član. Nezaboravno.

Vraćajući se na sliku na platnu sa početka teksta, sjetim se jelena, moga đeda kojeg je smrt rano odvela, bio je vitez, preživio je njemački logor, izgradio gnijezdo iz kojeg su u svijet polijetali mladi i željni života ptići. Sjetim se košute dok brižno čuva svoje lane.

Sjećam se i prozora malih, koji otimaju tek mali komadić neba. Iako mali prozor u svijet otvorio je oči tek progledalim ptićima.

Jučer 19.10.2008. proslavio sam svoju krsnu slavu. Krstio sam svoju mlađu kćerku. Ponosan sam otac. Zadovoljstvo odrastnja mojih kćeri, svakog dana je sve veće, tim prije što vjerujem u čuda. Čudo života je zbir čuda oko nas.

Pamtiću ovaj dan kad budem jednom čekao i kroz prozor izvirivao niz ulicu da ugledam ko mi dolazi. Sjetiću se babe Mire kako je ona čekala i ispraćala svoje najdraže. Sjetiću se i slike na platnu dok svoju košutu meni do ramena budem stiskao uz sebe vješto krijući suze dok budemo svoje najdraže ispraćali u svijet. Sjetiću se slike i dok sam sa starijom kćerkom posmatrao košutu i lane na proplanku preko puta moje kuće kako oprezno pasu travu.

Svaki prozor ima jednu svoju priču. Priča o prozoru malenom moje babe Mire je velika. Pogledajte kroz prozor. Upravo sada bio dan ili noć. Nadam se da ćete osjetiti bar dio onoga o čemu sam Vam pisao. Možda negdje ugledate košutu i lane, možda jelena. Svejedno želim Vam svima čudo života. Želim da mu se veselite, da u njemu nađete ono najbolje. Ja sam našao. Našao sam ljubav, mir i sreću. Zažmirite, poželite i živite.

Pozdravlja Vas mandrak72, dopisnik pogleda kroz vlastite prozore duše.

Advertisements

4 mišljenja na „Kroz prozor malen

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s