Texas, Texas 6

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                          Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i još ne znam ko

Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije – tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

Advertisements

Jedno mišljenje na „Texas, Texas 6

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s