Mrve

Bože nije bilo dva dana. Bio sam zabrinut već prvog jutra zbog njegovog nedolaska na konak. Sva ta dešavanja i pisma koja je spominjao, i ona koja sam pročitao nesumnjivo su u meni budila znatiželju da saznam pravu istinu njegova povratka. Moja slutnja da je nostalgija u njemu izazvala potres polako su iščilila. Ni nesporazum sa Marijom nije to bio.

Pisma.

Dva pročitana pisma navodila su moje strahove da je posrijedi nešto mnogo ozbiljnije, čak i od temelja sreće koja se najčešće povezuje sa porodicom. Zemljotres izazvan potresom stvorio je prijeteći cunami koji se opasno približavao meni, jednom kontinentalcu uljuljkanom i zakopanim u stabilno tlo pod nogama, prijeteći da me iščupa zajedno sa korijenjem.

Dan je sporo proticao. Od Bože ni traga. Nisam imao niti jedan trag od kojeg bih započeo pravu istragu. Vrtio sam se krug, iznova polažući nadu u neku nesuvislu misao, nebrojenu poput otisaka stopala u prometnom prašnjavom putu. Svaki novi korak dizao je oblačić prašine koji je brisao i blijedio prethodno ostavljeni otisak.
Izgubljen u samom početku, bio sam samo bledoliki tragač, nemoćan da pratim trag indijanca kakav je Božo. Bojim se da je sa svojim pismima upravo to i želio, da me ostavi zbunjenog i na krivom tragu.

Bio sam siguran da će pismimima tačno da dozira moju istragu. Onoga momenta kada poželi da izađem iz kruga, upaliće vatru. Dimnim signalima razgaliće još jednu vatru, vatrom spaliti još jedan most za sobom, spržiće još jednu teškim olovom izazvanu ranu. Ići ću za njim. Za njegovim signalima, svetim pismom znanim samo domorodcima. Za mene još samo jednom dimnom zavjesom, zagušljivom predstavom u kojoj nikada neću moći spoznati put kojim se vodi Božo sve dok to ne okonča onim svojim poznatim stavom i početkom s kojim se podrazumijeva sve ono što je samo njemu znano.

„Znaš”, kao da sam slušao njegovo objašnjenje.

Nisam tek sad znao ništa. Nesvjestan da je upravo u meni raspalio znatiželju zbog koje sam gorio iznutra, željno sam izvirivao niz ulicu da vidim tog čudaka kako jaše na biciklu. Bio sam ubijeđen da mu je već do sada izrasla kosa svezana širokom crvenom maramom kao u Apača, a bicikl pod njim kao mustang, ta divlja neukroćena snaga poslušno poigrava. Svakoga trena osluškivao sam čekajući vrisak koji će se prolomiti ulicom i u komade sasuti komade stakla iz izloga.

„Zvrrrrrrr”, uplaših se od zvona.

Bio je to on. Uopšte se nije obazirao na to da mi makar duguje objašnjenje. Ponašao se kao da je iz stana izašao nepunih sat vremena prije toga.

„Znaš, nisam znao da je hljeb toliko poskupio“, izražavao je čuđenje na visinu cijenu hljeba, kao da je toga momenta to bilo najvažnije pitanje na svijetu.

Iznova me iznenađivao svojim rezonovanjem i navođenjem na krive tragove. Gledao sam u njega. Činilo sa da zna kraj najluđeg romana koji sam u svojim mislima smislio i pisao smišljajući kakav dobar, mudar kraj tražeći onu mrvu istine. Nasušnu poput hljeba.

„Hljeb“, pomislih, „pa koja sam ja budala“.

Rekao je toga momenta više nego što bih ja čitavim romanom ispisanih istina rekao. Indijancu odlučnom da opstane i mrvica hljeba davala je snage da istraje u borbi za istinu. Hljeb naš nasušni, često bi svi mi obični izustili nesvjesni njegove osnovne veličine.

Mrve.

Božo je kupio mrve. Hranio dušu. Božu nisu blještava svjetla Hjustona, niti užarena Texaška zvijezda odveli sa traga kojim je pošao. Nije zalud bio njegov odlazak u Ameriku.
On je znao suštinu.
Stoga ju je u mrvicama dozirao. Inače je ne bi ni bilo.
Suština poredana na rafama i stalažama marketa i trgovinskih centara, svima dostupna, jeftina. Na akcijama, gratis dijeljena.
Takve suštine nije bilo, znao je to Božo. Od tog momenta znao sam i ja. Mnogo sam hljeba pojeo, mrve kusao nisam. Mrve su za odabrane, istine gladne. I sam sam bio takav. Čekao sam sledeće pismo. Strpljivo. Nije bilo potrebe da žurim. Istina ne voli nagle. Istina je mozaik. Ona se slaže. Sve drugo bi bio hazard, čista kocka. Sav život na dvadeset i jednoj tački na šest strana svijeta koja je gledala u istu kocku.
Bačena pred gladne oči hazardera, razočarane jer nisu vidjele onu jednu jedinu stranu. Istinu. Sve je stvar ugla iz kojeg se ona posmatra.

Advertisements

7 mišljenja na „Mrve

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s