Teatar duša

Noć preda mnom polako je osvajala ulice moga malog grada. Jedna po jedna ulica padala je pred naletom noći. Jedna po jedna sijalica gasila se i nemoćno uranjala u dugu jesenju noć.
Pramenovi magle kao meki jastuci činili su moj korak mekim i nesigurnim, a stari kaput nedovoljno toplim i propusnim kišnim kapima koje si ispirale moje umorno lice.

Taj stari nemir opet se vratio i kao nezvan gost ostao na konaku. Znam da ga moram podnijeti, ali mnogo lakše će mi biti kad ne dijelimo istu prostoriju, mnogo lakše sa svijetom iako bezdušnim i bezobzirnim na tuđe muke.
Tek po neki zabludjeli prolaznik, dostavljač mlijeka i napušteno pseto sve je bilo što sam vidio i sreo.
Koraci iza mene postajali su jači i gušći od snažnog pljuska koji je ispirao vješto posloženu kaldrmu. Mozaik koraka bio je intenzivniji i slikovitiji.
Zastao sam.

„Dobro večer gospodine. Još jedna noć pred vama je. Zar bi bilo malo ako kažemo da je jutro daleko, sunce visoko, vrijeme neprolazno. Podijelimo noć.“-neznanac sa visokopodignutim ovratnikom mokre i od kiše slijepljene kose stajao je pored mene.
„Dobro veče neznanče. Noć kao i svaka druga. Mračna i usamljena iako je jutro daleko i sunce visoko, za vrijeme siguran nisam.“-riječi natopljene kišom nisu djelovale uvjerljivo, ali bilo je to najbolje od mene u tom trenutku.
„Teatar usnulih duša daje prikaz. Ulaznice su noć, kiša i nešto sitnog. Nožić, grickalica za nokte, polomljena ukosnica ili šta vam se nađe u džepu. Hajdemo.“-produži korak i rukom me pozva.

Nemadoh kud. Produžih korak za njim.
Talasi magle kupali su moj brod u tami. Kao svjetionik u noći poneko svjetlo budilo je želju za novim korakom.
Uski haustor koji dosad nisam primjetio širom je otvorio svoju mračnu stranu noći.
Korakom nesigurnim pređoh tu granicu intime ulice i pustog dvorišta.
Pred mene izroni čovjek. Sijenka preko lica nije mi dozvolila da mu vidim lice.

„Dobro nam došli. Možete unijeti sve snove, nemire. Možete i kaput da mi ne ostavite, ali ostavite nešto. Bilo šta. Vrijednost je nebitna.“-glas koji je ličio na glas iz kabarea što me je proganjao nekoć davno bio je preda mnom.
Zavukao sam ruke u džepove mokrog kaputa. Nije bilo ničega čim bih platio ulaz.
Vidjevši moju uspremetanost čovjek na ulazu se nimalo ne zbuni.

„Neispravan sat koji imate bio bi sasvim pristojna cijena za nemir koji vodite sa sobom.“-preciznim uputstvom vrati me na ručni sat koji sam već nekoliko dana nosio u džepu ali ga nikad nisam odnio časovničaru.
Bez dvoumljenja zavukoh ruku u džep i bez riječi mu pružih časovnik.

„Vrijeme je interna kategorija. Nije nam nepohodna.“-pokaza mi rukom prema slaboosvijetljenom ulazu u neku staru kuću.
Žućkasta svijetlost isprepletena sjenkama i velikom količinom dima stvarala je neprozirnu zavjesu na koje se moje oči teškom mukom naviknuše.
„Vaše mjesto gospodine.“-pored mene se stvori gospodin kojeg sam sreo na ulici.
„Čeka na Vas.“-završi on.
„Koliko dugo?“-upitah.
„Odgovor ste ostavili na ulazu. Probajte se sjetiti.“-prvi put se nasmiješi gospodin hladnog glasa i duge kose.

Sjeo sam na staru stolicu izlizanu ali udobnu. Gledao sam svijet oko sebe.
Nisam poznavao nikoga. Primjetio sam da između samih likova nije bilo mnogo komunikacije. Kao da su svi ovdje došli ponaosob.
Pogledom sam tražio čovjeka koji me dovede ovdje.
Za nekoliko trenutaka pogasiše se svjetla i kao po komandi tišina napuni prostoriju.

U jednom dijelu nevelike prostorije oko kojeg su u polukrugu raspoređene stolice upali se petrolejska lampa.
U središtu prostorije stajao je čovjek koji me je doveo na ovaj neobični skup.

„Evo ovdje imam češalj. Polomljen. Nedostaje i par zuba. Ko daje više.“-glasom aukcionara nabrajao je sve njegove kvalitete i mane.
„Polomljen je. Ne vrijedi mnogo.“-glas iz publike skrenuo je pažnju na sebe.
Pogledi ostalih skrenuše na jednog mlađeg čovjeka.
„Ni nov češalj nije skup, a tome čak šta više nedostaju zubi. Gotovo je neupotrebljiv. U najboljem slučaju mogu ponuditi jedan vic.“-bila je konačna njegova ponuda.
„Evo, ja nudim rezervno dugme sa kaputa. Godinama ga nosim. Suvišan teret, a možda nekome treba. Nije mnogo, ali može biti korisno.“-s drugog kraja prostorije stiže druga opipljivija ponuda..
„Imamo na jednoj strani vic, na drugoj dugme za kaput. Ima li još koja ponuda ili da razmatramo postojeće.“-isti onaj glas što je započinjao aukciju nastavi.
Prvo je muk zavladao prostorijom čekajući novu i izdašniju ponudu., a onda nakon toga žagor sve jači ispuni prostoriju.
„Evo moje ponude. Možda nije najizdašnija ali smatram da bi mogla biti prihvatljiva.“-jedan glas starijeg gospodina nadjača žagor.
„Šta nam nudite. Iznesite svoju ponudu.“-aukcionar nastavi.

Pogledao sam u čovjeka kojemu je možda gotovo sve trebalo u prostoriji, ali siguran sam da je češalj bilo ono što mu je zadnje trebalo. Ustvari siguran sam da mu nije ni trebao.
Čovjek je bio star. Imao je sijede obrve. Krupne i umorne oči.
Pogrbljena leđa i drhtave ruke odavali su utisak o njegovoj starosti. Imao je tijelo sedamdesetogodišnjaka.
„Svoju muku. Godinama je nosim tu.“-smrežuranim dlanovima udarao se po grudima.
„Nemam više snage da se borim s njom.“-skršenim glasom reče starac.

Prostorijom zavlada neki nelagodni mir.
Ko je još mogao da odbije ovakvu ponudu.
Ustade čovjek koji je sjedio tik ispred mene. Čovjek starinskog kova. Zalizane kose i uredno štucovanih brkova. Okrenu se prema starcu.
Pogledao sam u njega. Na starinski način začešljavana kosa sa uvrnutim pramenom koji je padao negdje na sredinu čela stvarajući utisak da je neko ispisao broj šest na čelu.
„Češalj je moj. Nosim ga godinama iz navike.“-pri tome nesvjesno učini pokret kao da će iz džepa izvući češalj da se začešlja, ali onda u pola pokreta zastade pa nastavi.
„Prihvatam ponudu. Sasvim je korektna.“-pogleda po prostoriji kao da traži nekakvo odobravanje.

Starac ustade. Na njegovom licu zatitra jedan odsutan osmjeh i jedno davno zaboravljeno proljeće.
„Nekad davno živio sam u malome gradu na granici. Radio sam kao činovnik u opštini. Matičar. Ni sam ne znam koliko sam brakova sklopio, izdao rodnih listova. Znao sam u dan kad se koje dijete rodilo u mjestu. Znao sam i kad je ko umro. Poznavao sam sve u mjestu.Prije penzionisanja umrla mi je supruga. Čitav svoj život ona me je čekala sa spremnim jelom i toplom kućom. Čitav svoj život ona je nalazila vrijeme da sjedne sa mnom. Da me sasluša.“-u dahu je pričao starac.
„Znaš li da je Stojan dobio unuče. Baš na Đurđevdan. Na slavu.“
„Jel mu to drugo unuče.“-pitala bi me.
„Treće. Najstarija je Milica, pa Janko i sad Mila.“-nastavljao bi starac.

„Svakodnevno bi ponavljali ritual. Ja bih pričao a ona bi me slušala. Sve do onog dana kad sam je zatekao da je ležala mrtva pored stola. Srce. Ručak je bio još topao. Na stolu.
Nastavio sam da radim do penzije, ali na vratima kuće dočekivao me je muk. To nisam mogao da izdržim. Ni doviđenja. Ni dobar dan. Onda sam se penzionisao. Nakon toga preselio sam ovdje u veliki grad. Računao sam mnogo više svijeta ima. S nekim ću moći prozboriti, popričati. Računao sam s ljudima. Međutim ovdje vidim svako svoju muku muči. Ni dobar dan ni doviđenja. Po čitav dan ni riječ ne prozborim. Nikoga da me sasluša.“-zvarši starac i sjede na stolicu.
Pogledao sam u brku ispred mene. Ćutao je. Nije komentarisao da li je zadovoljan postignutom cijenom.

Nakon par trenutaka vođa programa najavi slijedeću ponudu.
„Imam na ponudi jednu lulu. Starinska. Izgleda nekorištena godinama.“-prevrtao ju je po rukama.
Nakon toga podiže je uvis da bi bila vidljiva svima.
„Šta se za nju još može dobiti. Sad je do Vas. Izvolite.“-povuče se korak čekajući ponude.
Nakon nekoliko trenutaka javi se jedan dubok glas.

„Možda nije mnogo, ali više od toga ne mogu dati.“-zastade na trenutak osvrćući se po prostoriji.
„Nepušač sam. Svejedno, ali nudim jedno davno sjećanje.“-ponudi on i sjede.
„Ima li još ponuda?“-glas voditelja ove neobične aukcije nastavi.
Ponuda nije bilo.
„Recite. Prihvatam cijenu. Razumna je.“-stariji gospodin uglađenih manira mahnu rukom.
„Hvala.“-isti onaj duboki glas koji je dao ponudu nastavi.

„Ne tako davno, došao sam u ovaj grad. Sa sobom sam donio tek jedan kofer, parče neba u oku i bol u srcu. Nesretni rat potjerao me je sa mog ognjišta. Ustvari nije rat. Bilo je ratova i prije. I nakon ratova su se svi vraćali kući. Ali sad je bilo drugačije. Bili su to ljudi s kojima sam živio čitav svoj život. Zajedno smo rasli, momčili se. Ženili i jedni drugima na praznike išli. Više se ne usuđujem otići tamo. Mada su me neki poznanici uvjeravali da je strah bezrazložan. Da je vrijeme izbrisalo mržnju.“-jednoličnim glasom punim emocije pričao je.

„Ostalo se živo. Nisam ni gladan. Kad se sjetim svoga zavičaja ja samo u nebo pogledam. I pronađem onaj isti oblak što je stajao onog dana kad sam iz kuće polazio. Isti onaj oblak koji me je pratio tokom čitavog mog puta. Koji mi reče da ne zaključavam kuću da ću se jednom vratiti.

Nisam ga poslušao. Zaključao sam kuću. Malu seosku kuću. Sa malim prozorima iza kojih sam znao često pogledati prema nebu iz sobe pune mirisa bosiljka i zrelih dunja. Kuću iz koje sam jedno po jedno dijete ispraćao u školu i svijet.
Još se sjećam svoga oca. I on je imao lulu. Sjajnu i uglancanu. Nije je često palio, ali i kad bi to radio morao je biti neki poseban razlog.

Sjećam se kako ju je uzeo u ruku i staračkim prstima pažljivo i bez žurbe napunio kao med žutim duvanom. Nije žurio. Čekao je neko vrijeme povukao dim iz lule, držao ga nekoliko trenutaka i ispustio uz neki težak osjećaj.“-govorio je.
„Neće ovo djeco moja dobro završiti. Nikad i nije završilo dobro što je bilo brzo i kuso.“-rekao je otac.
„Šta to ćaća.“-upitah ga ne razumjevši njegovu namjeru.
„Kada budale progovore i fukare se bogate. Nečim se mora skrenuti pažnja moj Mićane.“-reče mi moj ćaća.
„Umro je iste jeseni. Na sahranu nisu došle mnoge komšije s kojima smo dijelili siromaštvo i goli kamen.

Sjećam se kako je srce boljelo dok sam se osvrtao na kuću koja je ostajala nijema i tužna. Zidovi stari nisu mogli shvatiti da se može ostaviti hiljadu i jedna suza, briga. Osmijeh dijeteta. Stara jabuka i lavež psa.
S njom je ostala stara keruša. Ispratila nas je nekih tristotine metara i vratila se.
Nemam snage da odem i vidim. Eto imam tek jedno sjećanje.“-završi on obori glavu i ostade stojeći nekoliko trenutaka. Nakon toga sjede.

Nakon njegovih riječi i aukcionar kao da se malo zaustavi. Malo tišim glasom nastavi.
„Ima li neko da mu je sasvim dovoljno ako dva puta dnevno može da zna tačno vrijeme. Evo jedan neispravan sat. Koliko se najviše za njega može dati. Izvolite.“-podiže on moj ručni sat uvis da se bolje vidi.
Pogledom sam čas gledao u sat čas u svijet u oko sebe.

Sat je imao svoju priču. Počinjala je gotovo kao i svaka druga priča o satovima. Imao je on onih dana kad su minute priticale kao tren, a imao je i one kad je svaki minut ko godina bio. Svakodnevna priča jednog sata.
„Evo ja. Ja nudim jedno nepročitano pismo. Nosim ga godinama sa sobom.“-čovjek sa šeširom ponudi.
„Ja nudim jedan loš dan.“-ponuda gospodina u svijetlom odijelu bila je druga i posljednja ponuda tog mometa.

„Uzimam pismo. Samim tim da je nepročitano povećava njegovu vrijednost.“-prihvatih prvu ponudu.

Neviđena aukcija potrajala je dobrih dva sata. Sa uzbuđenjem ispratih razmjene kakvih niti jedna berza ne poznaje. Cijene su bile daleko od onih na koje smo naučili. Trgovalo se snovima, izgubljenim vremenom. Nadom i strijepnjom. Cijene su bile mnogo više od ponuđene vrijednosti, ali niko nije ostajao nezadovoljan.
Na izlazu dobih pismo.

„Mislim da ste zadovoljni gospodine. Navratite ako opet bude potrebe. Laku Vam noć.“-kratko se rukovao sa mnom i brzo se izgubio u masi koja se polako razilazila.
Žamor se polako gubio u noći. Stezao sam jedno pismo u džepu. Nije mi smetala ni jutarnja svježina. Ni kiša koja je padala jednolično i nenametljivo.
Svanjivalo je, kad sam teškim korakom ulazio u kuću koju sam zvao svojim domom. Uzeo sam pismo i otvorio ga.

„Voljeni moj…“-pročitah uvodne riječi pisma.

Čvrsto sam ga stisnuo na grudi. Poznavao sam rukopis.
„Za sada je dovoljno.“-pomislih i pismo vratih u džep.

Niz lice su tekle suze. Nisu mi smetale. Nisu ni kišne kapi nakupljene u starom kaputu koji je ispraćao još jednu jesen.

Pozdravlja Vas mandrak72, amaterski prvak u troskoku na strunama.

Advertisements

16 mišljenja na „Teatar duša

  1. Предивно маесто…твоје приче сам одувек радо читала и доживљавала на посебан начин

  2. Ne znam da li sam vec rekla/napisala, nacin na koji pripovedate itekako ume da bude sugestivan, emotivan… Ne stizem da ispratim bas svaki post, obaveze mi ne dozvoljavaju, ali uvek rado svratim i mnogo mi je drago sto pored svakojakih gluposti koje vidim da se stampaju i pisu, jos uvek postoje ljudi koje znaju sa recima i da imam tu privilegiju i srecu da u slobodno vreme procitam nesto kvalitetno, a da to nije klasik, vec deo savremenog stvaralastva. Pozdrav, svako dobro! 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s