Baraba kraj taraba

Koliko god mi se činilo da poznajem gorštake njihov nemušti jezik bi evoluiralo i za korak odmakao od svega što bih do tada naučio. Iznova sam se čudio njihovom skepticizmu. Iznova bih učio, pronalazio i tražio zakonitost u svemu onome što se zakona ne dotiče i gdje ne postoje pisana pravila do pravila koja situacija nameće.

Problem pred kojim sam se nalazio nalagao mi je dodatni oprez najviše zbog toga što mi je rješenje bilo prijeko potrebno zbog poodmaklih radova u selu koje se zavuklo između dva brda. Da nije bilo prašnjava puta koji je krivudao poput zmije nastojeći  zametnuti tragove kako lovačkom keru, tako i lovačkom oku bilo bi izgubljeno. Iza stiješnjena ulaza dolina se lagano širila i dobijala pitome obrise prošarane jesenjim akavrelom.

Automobil je poslušno stao ispred kuće gdje me je već očekivao domaćin. Vidio sam da je moj dolazak očekivao već neko vrijeme. Nisam kasnio, ali znao sam da je mislio o meni i problemu koji je trebalo riješiti. Nepovjerljivo je gledao u prašnjavi limeni automobil koji se kočoperno zaustavio pred njegovom kućom.

Otvorio sam vrata automobila koji se prije tridesetak godina možda i mogao nazvati modernim porodičnim putničkim automobilom bez sve one dodatne opreme kojoj ni danas ne umijemo izgovoriti niti ime niti njenu ulogu, ali nije loše imati je. Komšiluka barem radi.

„Pomoz bog domaćine!“
„Bog ti pomogo mladiću!“

Pružih ruku te se pozdravismo. Njegova staračka ruka još uvijek je pokazivala čvrstoću i težački rad. Posmatrao sam ga dok se rukovasmo. Kosmata starina malo pogrbljenih leđa živahnim očima skenirao me je dok smo se rukovali.

„Kako zdravlje Ljubane?“
„Kao vrijeme. Uvijek najavi nevrijeme. Ono ostalo je sunce kad ogrije.“

Pogledom sam posmatrao njegovo imanje koje se prostiralo sa obe strane pute. Uljuđeno dvorište odisalo je spokojem i hladovinom koja je iščekivala rasplet našeg razgovora. Sa lijeve strane puta bilo je destak stabala šljive i isto toliko stabala jabuke.  Teški plodovi lomili su granje voća pod sobom. Nekoliko trkalja upiralo se svim silama sačuvati plod do zrijenja. Sa druge strane puta bilo je petnaestak stabala oraha. Velika stabla oraha kao starija braća dobrano su nadvisivali svojom statisotšću braću preko puta.
Gledao sam u stabla sa jedne i sa druge strane puta.  Da me neko dovede u sličnu dilemu ne znam na koju bih se stranu priklonio. Kao roditelj koji isto voli svoju djecu teško bih kome dao prednost.

„Koliko ima Ljubane kako je struja došla u selo?“-upitah.
„Uzmi.“-ponudi mi pregršt lješnika tek ubranih.

Uzeh ponuđene lješnike. Dvoumio sam se da li da ih odmah počnem krckati zbog domaćina. U tom momentu pokaza mi rukom da pođem sa njim. Išao sam za njim dok se laganim korakom približavao dobrostojećim tarabama. Na jednom od nosećih stupčića nalazio se čekić. Četvrtasti stupčić ujedno je bio i početak kapije  kojom se ulazilo u dvorište.

„Vidi. Kako sad da ti kažem, mlad si čovjek. Sve se ovo negda obrađivalo. Imao sam ti volove i mnogo mladosti u rukama i leđima. Svega je bilo, samo dinara je manjkalo. Zakućio se ja, nešto blaga stekao. Nešto kokošiju, kezmice dvije, rekoh li već volove i Mrkulju. A Mrkulja ko planina. Kad sa paše krene, sva nabrekla, stra me da ne prsne, a mlijeko napunilo vime ko najveću košnicu. E takva ti je to krava bila da bi je međ najrođenije svrsto. Šta da ti kažem. Ko industrija. Teška industrija.“-zastade pa pogleda negdje prema štali kao da iščekuje da se pojavi Mrkulja i da mu ozari izborano lice.
„Teška srca. Znaš kako se svoje čeljade voli. Tako smo mi voljeli svoju Mrkulju. Mrkulja na pijacu, struja u kuću.“-završi, uze čekić i razbi jedan od lješnika te i meni pruži čekić.

Uzeo sam ga i uradio isto.
Žvakao je lješnik dugo i polako kao da broji godine koje su minule, kilovate i potoke mlijeka Mrkuljina. Usput razbio još jedan lješnik takvom vještinom kao da se radi o prerano ostarjelom dječaku.

„Moj Mišo je tad imao svega dvije godine. Ako uzmemo da sad po Gospojini uzima triest petu onda bi to bilo triest i sedam ljeta.“

Gledao sam u dotrajale stubove koji su izvirivali iz kuruza i iščekivali dogovor i kao da se međusobno razgovaraju. Jedna niža tek je nešto malo izvirivala iz kuruza pa je stoga stalno zapitkivala neku do sebe tanjušnu i suvonjavu kao Oliva. „Oćel biti išta? Svaki me god boli od ovih žičurina“, činilo se da sluti i nazire moj razlog dolaska u selo. „Tiše, tiše ništa ne čujem. Nešto spominju, nisam sigurna. Mrmljaju i nešto jedu. Neće stari popustiti.“ Odgovara joj suvonjava.
nnm
„Kakva je ljetina. Jel je ubila suša?“-upitah.
„Dok ima za ptice ima i za mene.“- i dalje je razbijao lješnike i gledao u mene.
„Kako za vodu?“
„Imam svoj bazen. Prištedi se. Nije lako.“
„Jel daleko?“
„Ma jok ja samo odvrnem pipu, a ona namah ko da čeka beštija pa me sva ispljuska kao da se pašče otresa kraj mene.“
„To je dobro.“
„Nego šta. Nemam ti ja više snage da je kantama dovlačim. Dao bog struju a trgovac pumpu na poček.“-opet mi pruži čekić kojim razbih par lješnika koja sam polako ljupao i čistio.

Napunih dlan. Lagano sam jeo lješnike, jedan po jedan bez žurbe da načinim ishitren potez.
Nisam znao odakle da počnem. Prvo što mi je palo na um bila je jesen. S njom se najbolje slažu i krsne slave.

„Ljubane koju slavu slaviš?“
„Aranđelovdan. A ti slaviš li?“
„Slavim Svetog Tomu.“
„Neka, neka. Tako i treba. Da sjednemo malo nismo na normi.“
„Ljubane da te nešto pitam?“-pođoh sa njim.

Ne reče mi ništa. Sjede na klupu ispod vinove loze koja se sagnula pod teretom krupnih grozdaca grožđa. Pokaza mi da sjedem.

„Vidiš Ljubane. Ide jesen, idu slave. Kako moja, tako i tvoja. Reci mi  bez čega bi radije slavu čekao. Bez mučenice il bez kolača?“-posmatrao sam njegovu reakciju.

Nekoliko trenutaka je gledao čas na jednu stranu čas na drugu stranu puta. Gledao je u voćke koje je godinama gajio, dizao pogled tražeći ploda. Koštunjavi plodovi s jedne strane koje bi s babom ukupio i djeci za pijukanje s lješnjacima spremao. S druge strane, jabuke. Sitne zelenike i slatke rumene jabuke ne veće od jajeta, al izdržljive i dugotrajne koje se u žitu do proljeća daju sačuvati. Tu su i šljive za pekmeza, onog od kojeg ostaju brkovi. Tu je i mučenica. Slavska i svaka druga. Za rođenja i krštenja, za ženidbe i udaje, za slave i tuge. Za dočeke i ispraćaje. I one posljednje.

„Ne moraš odmah odgovoriti. Razmisli.“
Još neko je vrijeme ljupao lješnike, te zovnu babu.
„Joko, o Jokooo. Iznesi de rakiju.“
„Ne morate, nisam mušterija. Ne bi išlo poslije lješnika.“
„Neka. Ja sam odlučio. Samo da se još jednom uvjerim.“
Preda mnom na stolu stajala je mučenica. Žutila se kao dukat.
„Prepeka. Lanjska. Nisam slave nikad bez nje dočeko, niti ću. Ne pijem ni ja.“
„Znaš tako sam i mislio. Neće morati baš da se orasi sijeku do zemlje. Samo bih prosjekao ogranke koji će smetati kablu. Biće i kolača, biće još i pijukanja.“-nasmijao sam se njegovom pristanku.
„Ostaće Mrkulja u štali ovog puta. Biće mučenice, al biće i oraha“, još jednom ponovih i pružih mu ruku. „Hvala još jednom. Idem. Da si mi živ i zdrav Ljubane i da još jednu elektrifikaciju dogovaramo.“
„Bilo je i onda kočnica, al popustile pred napretkom. Kakav bih ja domaćin bio kad bih svojim unucima klipove postavljao,a tebi posao ometao. Kakvu bih sliku selu poslao. I da znaš lijepo smo se razgovorili i zdogovorili.“
„Bićeš ti dobar domaćin.“-tapšao me je po ramenu dok smo se opraštali.
„A domaćinu priliči da gosta ugosti. Od ove se nećeš obrukati. U zdravlju slavu proslavio.“
„Hvala. Hvala Ljubane.“

Ispunjen zadovoljstvom zbog obavljenog posla, jezdio sam na dobrim vibracijama automobila koji je umio da podnese sva moja raspoloženja. Pa i ovo jesenje. Obojeno svim zlatno žutim bojama. Jedan dio jeseni ljuljuškao se u staklenoj ambalaži na sjedištu pored mene. Sok od šljive za odrasle s mjerom od mjere kakvu samo nemušti jezik poznaje.

Pozdravlja vas  mandrak72, baraba kraj taraba i sanjar što jesen sniva.

Advertisements

2 mišljenja na „Baraba kraj taraba

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s