Mjesec od sira

Pogasio sam svjetla na terasi i stepeništu. Velika terasa bila je oslobođena svog balasta. Na terasi bio sam samo ja i jedna stara stolica.

Preda mnom pružao se pogled na veliko zvjezdano nebo i tek nekoliko treperavih sijalica udaljenih kuća koje su iščekivale noć koja stiže. Volio sam trenutke kad bih bio na momente gotovo nevidljiv i neprimjetan na ovom svijetu. Vjerovao sam da ima još takvih ljudi.
Zatvorio sam oči. Osluškivao sam sve one zvukove koje selo nudi. Zvukove udaljenog laveža psa koji kao da je opominjao nemani da ga se klone, skok vješte vidre u malu riječicu u potrazi sa bogatom večerom. Jezivi huk sove koja kao da je ponavljala neke stare lekcije iz života. Baš kao i ja.
Noć preda mnom bila je poput mnogih do sad. Nisam je se plašio, nisam ni bio indiferentan, ali želio sam nešto više od ove noći. Želio sam priču.

Prvi nagovještaj ubrzo se spretnim nečujnim koracima pojavio tik ispred terase. Nisam davao znaka da sam svjestan njegovog prisustva, ali veliki Žuti mačak od komšije Dule vječiti sanjar i neustrašivi lovac sigurno je znao za mene.
Prijatnim barintonom melodično me pozdravi.
„Dobro veče ti želim.“-reče mi Žućo.
„Dobro veče i tebi.“-uzvratih pozdrav.
„Razmišljaš?“-upita me.
„Čekam priču da se desi. Znaš li neku dobru.“- upitah ga.
„Ustvari ne znam niti jednu koja to nije. Na dobru si se adresu obratio komšija.“-gotovo se obradova Žućo, a pogled mu sijevnu kao munja.
„O čemu?“-podigoh pogled na zvjezdano nebo.

Pogled mi se zakači na mlad mjesec dok se šeretski izvalio na leđa kao da peca najljepše treperuše zvijezde dok mu se jedna od njih otkači i kao nožem zapara nebo.
„Mjesec.“-rekoh mu.
„Šta mjesec? Znam sve o njemu. Slušaj ovu.“-primaknu se Žućo gotovo pored stolice, okrenu se u polukrug te leže naslonivši se glavom na prednje šape.
„Ustvari to i nije mjesec.“-poče ti on.
„Kako nije.“-gotovo poskočih sa stolice.
Sva moja znanja u tom momentu gotovo se pobuniše. Teorija o mjesecu kao zemljinom satelitu bila je opasno dovedena u pitanje, Samim tim i teorija o svemiru i univerzumu bivala je opasno poljuljana.

„De, de. Smiri se komšo. Poslušaj pa ti prosudi.“-poče da me smiruje taj mudri seoski mačak beskompromisni borac sa tavanskim miševima i slaninom šarenom.
„Prije mnogo godina baš u doba kad je slanina dobijala zlatno žutu boju, a čađave grede opasno prijatan miris, mamac za sve miševe iz Rujiške, a bogami i šire u selu se niotkud pojavi Micika. Mačka kojoj se ljepota širila od njuškice pa preko leđa i tako sve do kraja repa. Ljepota je sigurno bila još i veća, ali to bi onda bila neka druga priča.“-zastade Žućo za trenutak kao da puni pluća svježim novembarskim vazduhom kojeg je bilo u izobilju mada on toga nije bio ni svjestan.
„Pojavi se Micika i u selu postavi sve stvari naglavačke. Svojim snenim pogledom kao da je zaluđivala sve mačore u selu pa tako i mene. Nas tridesetak mlađih i par starijih mačora bili smo joj pri ruci, a ona. Ona je samo izvoljevala. Uvijek novi i novi zahtjevi. Nikad dosta i dovoljno dobro za nju nije bilo.“-nastavi Žućo.
„Šta si mi danas donio mladiću?“-upita mene Micika a ja sva ustrepatao te se zapleo pa nikako odapeti.
„Evo jedno veliko i čvrsto motano klupko vune.“-jedva izustih.
„Pa šta da ja radim sa vunom. Kakav mi je to poklon.“-gotovo da je bila bijesna.
„Pa, pa,….“-jezik nikako da odapne.
„Nosi to. Neću da se igram. Ja sam jedna ozbiljna prilika. Nisam ti ja ovdje došla da bih se igrala i skakutala za vunom. Ko je to još vidio.“-siktala je.

„Odjurio sam u noć. Zastao sam teko kod vodenice. Ona je zlokobno lupetala u mirnoj noći. Baš kao što se sad čuje. Jel čuješ kako lupa klapa klapa klap.“-zastade on njuškicom mi pokazujući u pravcu vodenice.
Napregao sam sluh da čujem vodenicu koja je na momente razbijala noćnu tišinu. Blaga jeza ispunjena svim onim pričama vezanim za vodenice spuštala se ko usamljena kišna kap sa strehe iza ovratnika pa niz leđa. Nije budila strah, ali je stvarala jedan nelagodan osjećaj kojem je trebalo neko vrijeme da nestane.
Ćutali smo svaki za sebe par trenutaka sa nekim svojim problemom zamaskiranim u priču o Miciki i mjesecu pod plaštom od noći.
„Zastao sam razmišljajući kuda dalje. Šta mi je činiti. Micika je bila posebna. Nisam je želio izgubiti. Dok sam tako razmišljao po navici ušao sam u vodenicu. Mlinar me nije ni primjetio od oblaka brašna koji se prašio dok je presipao brašno u džakove. Pogledom sam kružio po vodenici tražeći bilo šta što bi me navelo na rješenje moje muke. U tom trenu spazih jednog debelog miša sjajne dlake koja se presijavala pri slaboj svjetlosti petrolejke u mlinu. Njuškica mu je bila sva bijela dok je lickao brašno. Skočio sam i šapom ga zarobio. Zubima ga uhvatih za krzno i trkom se uputih prema Miciki.“-vidno zagrijan za priču Žućo gotovo da nije diasao.
„Donio sam joj živog debelog miša. A ona iskolačila oči na mene. Gotovo da bi me u top strpala.“-vidno neraspoloženiji Žućo zastade.
„Na šta ja tebi ličim. Na živodera. Životinju. Nosi to od mene barabo jedna seljačka. Ja sam dama prefinjena. Jesi li čuo za gospodska jela, parfeme. Miševi nisu nobles.“-drala se Micika.
„Nisam ni slušao šta je dalje govorila. Nisam bio ljut, ali znaš kakav je to osjećaj.“-nastavi Žućo.
„Znam Žućo. Znam kako je kad neko ne vidi tvoj trud.“-rekoh mu.

Noć se bližila ponoći. Nije mi se spavalo. Želio sam priču za laku noć.
Nije se ni Žući spavalo niti žurilo.

„Zima je uveliko stezala kada sam potišten i posramljen otišao u noć. Želio sam da odem i da se nikada Miciki ne vratim. Odlučio sam da se popnem na najviše stablo i da više nikad ne siđem dok od gladi ne skapam.“-ispriča ti Žućo pa se nekako nasmija šeretski.
„Popnem ti se ja na najviše stablo Jablana gore više Đukine kuće. Sa njega se vidilo sedam sela, Jokine njive i Stojanov kestenjar. Za vedrije večeri moglo se vidjeti sve do Srbije gdje živi moj rođak Nidžo čiji su preci otišli s kolonistima. Javljao ti se on meni jedno vrijeme redovno, no nekako i on urijedio sa pismima. A ispod mene rijeka ljudi, problema i briga, a ja gore kao neki kralj. Samo gledam i ništa me se ne dotiče. Ni brige, ni tuge, veselja ni muke. I tako ti ja ni na nebu nit na zemlji nastavi svoj život. Nisam ustvari više ni gledao na zemlju, već nekako na nebo. Sa zemljom sam već bio raskrstio. A nebo plavo ko marama na Stoji Čubrilovoj kad u zadrugu pođe. More nepreglednih oblaka bijeli pa sve nekako runjasti ko Momčilove ovce pasu li pasu, a trava nije zelena neg plava. A onda ti moj komšo kad me kap ne udari. Iznad mene protutnja nešto veliko stvarajući buku da su mi uši zagluvile čitav sat. Uspravim ti se ja i pogledam ti u daljinu za zvukom. A onda nekako malo niže pored mene neka čelična ptica, ustvari avion proleti u niskom letu, a neki brko sa naočalama i podvrnutim rukavima na košulji volanom sve ovo čini.“-pokazivao je šapama kao da okreće volan.

„A u džepiću stoji hemijska olovka. Kad me vidio on mi mahnu te se i ja njemu nasmijah. Bi mi lakše kad znam da gore imam nekog svog.“-zastade Žuću ponovo se namještajući u klupko.
„Veliš brko?“-upitah ga.
„Bogami brko. Baš kao i ja.“-šapom ti on pogladi svoje brkove.

„Bližila se noć. Ogladnio ti ja, al odlučio ja da idem na nebo. Pričinjava se meni svašta. Sanjam ti ja masne debele miševe, pečeno pile. Limeni tanjir toplog tek muženog mlijeka. A u stomaku krči ko na vašaru. Premećem ti se ja preko grane, al glad ne bježi od mene nikako. Negdje iza ponoći otvorim ti ja jedno oko kad ona tik iznad mene sirac veliki okrugli. Zapeo za granje pa ni makac. Ja ti polako otvorim i drugo oko koje je još spavalo pa bolje pogledam“-zastade Žućo podižući dramatiku na osjetno viši nivo.

„Ko te tu postavi nesrećo pomislim ti ja. Protrljam ti ja ponovo oči a ono sirac bleno u mene pa ni da blekne. Jarca ti tvoga debelog, mislim se ili ti ili ja. Pritisla ludačka glad, a onda se sjetim i Micike. Sklupčam ti se ja i spremim na skok. U momentu se đipim da su grane poda mnom pucketale a jablan se nakrivi i tako ostade i dan danas. Pružio sam se koliko sam dug. I još za nokat duže. Sudarih se ja sirom. Tvrdim sirom. Zagrizoh veliki komad, al od siline udarca zacrni mi se pred očima. Ostatak sira od siline udarca odskoči uvis, a ja se za otkinutim dijelom stmeknem niz jablan. Šibale me grane, sveg me živog polomiše te do zemlje izgubih nekoliko života. Kad sam pao na zemlju ostao sam tako ležati neko vrijeme.“-zastade Žućo.

„Šta bi sa sirom?“-upitah ga.
„Šta bi? I ja se pitam. I dan danas ga tražim. Šta misliš zašto ja i dan danas skitam obilazeći vrbake i šipražje, sjenike i drvljanike. Ovako krezub i bez zuba samo mi je taj sir preostao. Nego vidi de. Dobar sam komad ja njemu otkinuo. Još samo kad bih znao gdje se zadenuo.“-ustade Žućo i pođe prema riječici.
„A Micika?“-upitah ga ponovo.
„Koja Micika. Ne znam ti ja nikakvu Miciku. Pa tražio si da ti pričam o mjesecu, a ja ti o siru ispriča. Nego vidim i da si ti umoran. Vrijeme je da ideš spavati.“-šeretski se Žućo nasmiješi onim svojim velikim brkovima i skitačkim očima.

„Ko će ga znati. Možda i sami griješimo gledajući stvari iz samo jednog ugla. Bio bi to lijep komad sira. Drugi put treba biti oprezan kad se priča traži upravo zbog ugla gledanja.“-nasmijah se Žućinoj priči koja je imala svoje gledište.

Advertisements

3 mišljenja na „Mjesec od sira

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s