Plavokosi dječak i Crni mačak

Sat je zazvonio. Pa ako i bilo mu je vrijeme. Čekao sam dobrih sat vremena da se i on razbudi. I on je sinoć kasno legao. Ustvari i nije, ali položaj njegovih kazaljki gotovo nikoga nije interesovao, pa samim tim imao je sva prava da legne i da se izvali i sve tri uvis da digne. Ali jok.
Kvrca ti on svu noć. Ne znam da li je bio svjestan da sam budan i da ga slušam.

A on se nekako raspjevao. Slušam ja lolu matorog, a on pjevuši neke bećarske pjesme. Ojkače naše narodne.
„Tamburice dugačkoga repa jedva čekam da mi baterija krepa…“-kombinovao je on riječi jedne bećarske pjesme stavljajući sebe u prvi plan.

Bećari su spominjali ženu, a on bateriju. Pa naravno. Šta bi bećari pjevali da im nije žena.
Tako i on pjeva o bateriji skojom se svezao i bez koje bi bio ništa.

„10 godina. Ej.“-ponavljao sam nekoliko puta.
Već nekoliko dana kiša mi je kvarila planove. Remetila mi plan rada. Bilo je i snijega, ali biće njega. Nijesu ga vrapci izjeli da ga nema.
„Mićo da mi danas pokušamo završiti s dizanjem stubova u Kozinu. Jel prisušilo? Šta ti misliš?“-pokušavao sam da vratim film koji je najavljivao kišu za petak.
„Moglo bi je i sutra biti, ako pokisne Grmeč ništa od posla neće biti do proljeća.“-konstatovao sam više za sebe.
„Idemo mi danas, ako bogda da završimo sa dizanjem stubova u Kozinu.“-radni zadatak upijao je prve tragove plave tinte iz hemijske olovke.
Jugić je strpljivo slijedio putanju mojih misli. Put je bio samo povod. I bez njega mi bi cilju stigli. Takav je jugić auto.
Bio sam nestrpljiv.

„Čole jel prisušilo?“-pozivao sam Čolu starog vuka.
„Znaš mandrak72 jedva smo nekako izašli uz onu veliku strminu.“-riječi mi nisu ulijevale nimalo nade.
„Dolazim i ja ubrzo.“-nastojao sam i svojim prisustvom pomoći kako god.
Panasonikov autoradio birao je muziku po mom guštu nastojeći da mi povrati raspoloženje. Nes radio opet je bio u formi. Onoj najboljoj iz osamdesetih.
Sunčani dan podgrijavao je atmosferu.
Mnoštvo sjajnih fotografija zabilježih svakim trepatjem iza kojih je prštila jesen bolno stresajući zlatne kapljice koje osjetih na svojoj koži. Retrovizor mi je još jednom potvrdio sumnje koje i nisu sumnje. Jesen je oslikavala i moje lice.
Zadovoljno se osmjehnuh. Volim jesen.

Pred mojim očima ukazivao se Grmeč. Volim i njega. Jednostavno je tako među nama. Znamo se nekih desetak godina i godinu više.
Još nekog znam desetak i jednu godinu više, al definitivno ga volim deset godina.

Prerano ostarjele breze živahno su treperile. Njihovo bijelo lice bilo je sušta suprotnost kao žitu požutjelom lišću.
„Ako, ako mandrače72. Neka tebe nami. Kuda žuriš mladiću.“-pripitaše me.
„Eh mladić. Pa neka bude. Žurim u Kozin. Jel znate šta se tamo sprema.“-odgovorih i upitah ih istovremeno.
„Kako ne bi znale. Bome pričala nam naša Dragana. Dolazi struja u Kozin.“-glas im je podrhtavao od ushićenja.
„E onda znate zašto žurim. Ajd zdravo.“-produžio sam dalje.

Spuštao sam se krivudavim asvaltiranim putem prema Hašanima. Kozin je bio selo sa desne strane od Hašana uzdignuto iznad Hašana tako da izgleda da ga je sam đavo podigao i zaboravio spustiti. Strmi i blatnjavi put nije mogao da nas zaustavi. Neustrašivi pobjednik mnogih uspona i tratina bez puteva nije posustajao. S desne strane povremeno bih spuštao pogled u Hašane. Obnovljena crkva kao snijeg bijelila se kroz zlatne ramove ispletene od bukova lista koje se hrabro držalo. Izdržaće još koji mraz, a po neki i dočekati prvi snijeg.
Pa da prije nekih 10-tak dana bilo je i njega. A prije desetak godina isto.
„Idemo do Stršljena. Pokušaćemo prvo dići stubove kod njega.“-Čole me dočeka kod kamiona.
„Slažem se. Idem sa vama.“-usmjerih automobil koji se više ne proizvodi prema Stršljenu.
Neobičan nadimak za nekog. Siguran sam da ga s nekim pravom zaista zaslužuje Grmečlija plavokos i kovrčaste kose. Ljudina golema da ga treba tražiti u deset sela i kotar pride.
„Ajde da danas pokušamo da dignemo stubove.“-usput smo mjerkali put kojim bi veliki traktor natovaren sa betonskim stubovima trebao da stigne do Stršljenove kuće.

Nestvarno lijepa slika predjela sela Podgrmeča ponekad bi učinila da se vratim u svijet Brankovih bajki koje ne blijede no pršte bojama sljezove boje stvarajući  čudo upravo tu pred našim očima.

„Pa zar jesen može biti toliko lijepa.“-pomislih.
„O da. Može ona još kako i koliko.“-Grmeč snenim i sporim glasom razbuđenog gorostasa potvrdi moje sumnje.

Plavokosi deran stajao je pred kućom i u naručju držao mačku. Crnu mačku, crnju i od najstrašnijeg budžaka Prokina gaja. Nije mogao imati više od sedam osam godina. Kao jabuka rumeni obrazi ozariše se kad smo se pojavili.

„Zdravo momčino. Hoćeš li mi reći kako se zoveš.“-pozdravih ga.
„Jesi li ženjen. Nisi još. Ih ja sam tvojih godina sebi ženu doveo.“-malo sam se šalio sa njim vidjevši da ću tako najbrže da ga nasmijem.
„Ajde da te uslikam. Pa nemoj se ti mene bojati momčino moja draga. Nego da se mi dogovorimo da ti meni pridržiš tu mačku pa da je uslikamo. Pa ću ja tebi sliku poslati. Jel važi’“-ponudih mu dogovor.
Prihvati.

„Nego da te pitam hoćeš li mi dati mačku da ponesem svojoj kući.“-upitah ga.
„Ali ovdje je njena kuća.“-reče mi mališan.
Pogledao sam na ručno napravljena kolica sa točkovima od drveta.
„Možemo li da pozajmimo kolica do dovezemo stubove. Pa ću ti ih vratiti.“-predložih mu.
„Kako ne bi dao. Struja treba svima.“-samouvjereno prihvati.

Traktor sa stubovima već je stizao. Zasijale su mu okice.
Nakon toga već je veselo trčao s nama do mjesta gdje je trebalo da se digne stub.
„Uspjećemo.“- bio sam siguran.

Dječak koji živi u Kozinu bez struje nije bio jedino dijete. Od proteklog rata prošlo je 14 godina. Bez struje i puta.
Žurno sam se vraćao prema automobilu. Čekalo me je još obaveza. Osvrnuo sam se prema kući gdj je dječak živio. Stajao je na pragu kuće. Uzeo je mačku u naručje i mahao za mnom.
Mahnuo sam i ja njemu. Žurio sam prema Novom Gradu. Trebalo je da svoju kćerkicu odvezem do škole

„Da. Struja treba svima. Nije to mnogo za većinu od nas, ali nekim plavokosim deranima bosonogo djetinjstvo bi trebalo biti ljudskije.“-bio sam bijesan na neke usijane glave koji nisu dozvolili da ovaj dječak i njegova mačka pogledaju Sunđer Boba u epizodi sa kradljivcima automobila dok mu snene oči ne utonu u san još ljetos.

Putem prema Novom Gradu bio sam mnogo boljeg raspoloženja. Mnogo boljeg nego jutros. Grmeč kojeg sam znao nekih deset godina i još godinu pride bio mi je iza leđa.
Preda mnom je bio neko koga volim svih ovih deset godina i još malo više.
Preda mnom su godine. Godine u kojima nikada neću dozvoliti da ugasi svjetlo u našim očima upaljeno baš na ovaj dan prije tačno 10 godina.
Voljena ovo je priča samo za tebe

p.s. priča je napisana i objavljena 2009 godine.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s