Poslednja noć s gospodinom Pavlovičem

Pogledom prepunim prezira Sofija je popot vulkana izbacivala sav svoj bijes na površinu koji je kupila u sebi. Potoci lave valjali su se preko jezika u samo jednom pravcu.

„Misliš Sofka, ništa ne zna. Samo škola, kuća. Slušaj me ti dobro gospodine Pavloviču.“-nesmanjenom žestinom izbacivala je iznova teške optužbe, dokaze i argumente.

Sofija je bila profesorica srpskog jezika u penziji. Sav svoj život posvetila je obrazovanju, usađivanju ljubavi za lijepom riječi učenicima srednje mješovite škole. Uprkos svim nedaćama nije se pokolebala. Do zadnjeg časa sa istim žarom dijelila je neslućene visine i padove bardova pisane riječi. Nije se ni pokolebala onog dana kad je direktor škole pozvao na razgovor sa željom da joj saopšti kako treba da spusti kriterijume ocjenjivanja u školi.

„Sofija. Ja znam da ti voliš svoj posao. I to je sasvim u redu. Znaš i sama kakva su danas vremena. Za pisanom riječi malo ko danas poseže. Pokretne slike i filmovi uzimaju primat. Internet zabave i ostalo. I ova kriza nesretna. Kome je danas do čitanja moja Sofija? Eto ti malo razmisli. Progledaj malo kroz prste tu i tamo. Neće njima niko zamjeriti Bodlera, Selimovića ili Dostojevskog. Ko zna šta će sa tom djecom biti kad završe školu. Ionako nepripremljeni ulaze u surovi život. Pa bar da im ne otežavamo.“-direktor je nervozno okretao naočale u ruci dok se obraćao Sofiji.

Znao je tu ženu. Oduvijek je bila tu u školi. Još uvijek se sjeća njenog zanesenjačkog pogleda dok bi na recitatorskoj sekciji ispravljala srednjoškolce na probama prije priredbe. Neretko bi se i sama popela. Recitovala citate koje je godinama kao vodu znala. Unosila svu onu energiju koju mladi zbog svoje adolescencije ne mogu shvatiti. Možda u godinama koje dolaze.

Oborila je glavu. Nekoliko trenutaka oćutala te podigla pogled prema direktoru.

„Milane. Ti vrlo dobro znaš da sam u pravu. Kad će biti vrijeme da se toj djeci kaže šta je dobro ako ne sad. Kasnije će biti kasno moj Milane. Još koliko sutra ta djeca će među ljude. Zvjeri. Sa nejasnom crtom između dobra i zla. Sad je vrijeme. Još uvijek se dade šta popraviti. Milane kažem ti dobra su to djeca. Predobra za vremena u kojima rastu.“-zastade.

„Ima tu kvaliteta. Vidim ja to njima u očima. Nije vrijeme da im sad popustimo. Ako popustimo prepustićemo ih ulici. Ima par slučajeva neću reći beznadežnih, ali na njima se još može raditi. Popraviti koliko se može. Kad vide da im nema druge naučiće. Neka bar slušaju i nešto će ostati u glavi, ali moraju čitati. Moraju razmišljati svojom glavom.!“-nije se dala Sofija.

„De, de. Nisam ja rekao da ne trebaju da čitaju. Uvijek je bilo učenika koji su čitali i onih drugih.“
„Ali takve je čekao rekla bih siguran posao. Danas ih ne čeka ništa. Ništa.“

Bio je svjestan svega. Najviše od svega bi volio da ovaj razgovor nije nikad počeo i da ga nije vodio.

„Sofija. Sofke. Ne razumiješ ti ova danas vremena. Pusti neka ide kako ide. Imaš još nešto do penzije. Nisi ti svoj obraz ukaljala. Krivo je društvo, ekonomska situacija i sve ono na šata nisi uticala.“
„Ali Milane kako da jednoj Sanji izbrišem tvrđavu iz pogleda u koji se skrila? Kako Aci iz IV2 pokazati da su zbog ljubavi patili i Gete i mnogi drugi i Saški i Jasmini. Milane nemoj mi to oduzimati. Znaš da svoje djece nisam imala. A ovo su sva moja djeca. Radujem se jednako s njima njihovim uspjesima. Osjetim da to oni vide. U školi. U kasnijim susretima. Mnogi od njih postali su i ljudi. To su moja djeca Milane i meni su povjerena. I ko će biti kriv kad ih iznevjeri život. Ja moj Milane.“-prekide i okrete se prozoru.

Osjetila je kako joj se pogled muti dok je kroz prozor gledala na školsko dvorište. Suza joj krenu niz lice. Osjećala se shrvano, iznevjereno. Nemoćno.
„Penzija.“-pomisli.
Pomisao o penziji nije bila nimalo prijatna. Čitav život je radila i nikada o njoj nije mislila. Postala je svjesna da njene kolege koje je zatekla na početku svoje karijere odlaze. U penziju. Neki su i umrli. Bila je najstarija. Nikada nije pomislila da će doći i taj dan da će biti najstarija. Da je slijedeća za penziju.

Direktoru je bilo žao te žene koja je mlada ostala udovica. Nije se udavala poslije. Povukla se u sebe i knjige i kao da je s muževom smrti zatvorila korice svoga života. Svu svoju ljubav usmjerila je knjige i djecu. Pozajmljivala im knjige iz svoje lične biblioteke, nimalo ljuta kad bi je vratili iskrzanih korica ili sa tragovima olovke. Kupovala je knjige gdje god bi išla. Nosila sa sobom. Pozajmljivala svima onim koji bi i makar malo iskazali želje za čitanjem ili interesovanjem za nekim djelom.

I on sam bio je koju godinu pred penzijom. Još jedan mandat. Još četri godine. Taj stalni pritisak ne bi Sofija razumjela i da joj kaže. Politika nema milosti. Za tren posla bi pogazili sve ono što je godinama gradio. Godinama je izbjegavao da i pomene riječ politika na sastancima vijeća profesora. Nije želio ničim narušiti atmosferu dobrih odnosa.
Mnogo šta je progutao na svoju štetu. I ovo sad bio je posljednji pokušaj, posljednja brana politici koja je tražila sebi mjesto. Želio ih je poštedjeti sve. A taj lokalni kabadahija iz politike. S njim se nije dalo razgovarati. Uživao je prijetiti „odozgo“, prijetiti sječom.
„Koga?“-ponavljao je sebi svađu sa njim.
„Znaš ti koga. Onu izhlapjelu Sofiju, i ne samo nju.“-pjenio je.
Ne nije im htio sve to reći. Tješio se da će pokušati još bar za svog mandata takve karikature držati podalje od škole. Imao je svoju misiju. Posljednju.

„Da li je to sve?“-upita ga Sofija.
On kimnu glavom. Breme tereta još jače pritisnulo je njegovu muku. Nije imao snage ni riječ da prozbori.
Izašla je iz kancelarije i dugačkim hodnikom krenula prema kabinetu. Koraci pod njom gubili su tlo. Svaka tačka oslonca bila je poljuljana i ljuljala se kao brod na pučini. Koraci su bili sve kraći i teži. Hodnik je treperio pred njenim očima. Prozori su se okretali za njom. Čitav njen život rušio se kao kula od karata.
Osvijestila se u bolničkoj sobi. Nedugo nakon toga penzionisana je.

Penzionerske dane ispunjavala je šetnjom, malim vrtom iza kuće, a kad bi hladni dani najavili zimu grijala bi ozeblu dušu bardovima domaće i svjetske literature. Brzo se privikla na penzionerske dane. Čak šta više mnogo lakše nego je i u najboljim  mislima zamišljala.

Penzija je bila redovna, ali mala. Uglavnom nedovoljna, ali nesklona materijalizmu nije se žalila.  Međutim svjetska recesija kao da nije marila za najugroženiji dio društva, pa tako ni za Sofijom. Penzija jedva da je pokrivala troškove režija i lijekova. Ono malo preostalog novca jedva da je pokrivalo potrebe za hranom desetak dana. Materijalnih vrijednosti i drugih prinadležnosti nije imala.

Zima je bila na pragu. Bilo je krajnje vrijeme da pribavi neophodan ogrijev. Nikakva računica nije postojala koja bi ukalkulisala sve troškove i rashode sa penzijom. Postojao je taj minus, ta rupa u računu koju nije uspjela pokriti tridesetpetogodišnja karijera profesora srpskog jezika.
Danima se lomila da donese odluku kojom bi se bar nakratko riješila nagomilanih problema. Odlučila je da rasproda nešto od velike zbirke svojih knjiga. Danima je pravila liste i iste cijepala sa imenima knjiga koje je planirala prodati. Čak je i zamolila jednog bivšeg učenika koji je prodavao knjige na ulici da rasproda jedan dio knjiga koji bi mu dala na spisku.

Posmatrala ih je kao svoju djecu. Nije postojalo niti jedno kojega bi se mogla odreći. Prstima je prelazila po uredno složenim knjigama i njihovim koricama svih boja, oblika. Onih sa utisnutim kao i sa ispupčenim slovima. Svaki taj dodir kao nožem bolno je probadao oslabjelo staračko srce.

„Eh da hoće Bog da me uzme.“-izusti tiho.

Ipak je pritisnuta oskudicom naposlijetku sastavila spisak i doturila ga Zoranu prodavcu knjiga na ulici, bivšem učeniku koji je ne tako davno bio njen učenik  željan znanja i života.  Roditelji nisu imali novca da ga školuju na fakultetu koji se nalazio u Banja Luci. Želio je studirati srpski jezik. Duboko razočaran utjehu je našao u prodaji knjiga na ulici. I dalje je svakodnevno čitao i upijao mudre riječi velikih književnika i bio od velike pomoći zaintersovanim kupcima knjiga na njegovom štandu.

„I to je to.“-gotovo da je osjećao krivicu zbog stanja koje je dovelo do toga da njegova profesorica prodaje svoje knjige.
„Da. Baš tako.“-s bolom u glasu priznade.
Bitku je izgubila. Materijalni svijet i politika nisu sačuvali onu državu kojoj je ode i recitale pripremala. Državu ravnopravnih i socijalno obezbijeđenih ljudi. Humanu državu.
Još iste večeri Zoran je navratio i zamolio da pripremi „Pripovjetke“ od Čehova.
„Navrati ujutro. Knjigu ću pripremiti.“

Zatvorila je vrata. Leđima se oslonila na njih. Činilo se da se sav teret nakupljen godinama naslonio na vrata sa vanjske strane i pritiskao joj leđa. Nekoliko trenutaka u tišini stajala je u polumraku neosvijetljena hodnika. Štedila je na svakom koraku.
Teškom koracima uputila se u svoju biblioteku. Ispunjene police biblioteke kao da su čekale na nju. Kao da su i same strijepile da će biti izabrane i prepuštene drugim rukama. Očima koje nikada neće gledati sa istim žarom. Posvećenosti djelu. Čovjeku.

„Zašto baš on?“-pomisli.


Pred očima je gotovo gledala Antona Pavloviča Čehova. Iz njega je izbijala snaga, mladost. Ljepota i muževnost blago isturene brade. Njegova crna kosa bijaše još crnja. Buntovnija. Uzalud je pokušavao pokoriti svojim blijedim prstima koje je provlačio kroz nju.

„Znam. Znam da ne mogu da ti oproste što si raskrinkao bandu. Ismijao moj Pavloviču. Kameleon se pokazao u svim svojim nijansama. Koliko je trebalo da shvate? Pas je pas, vlasnik je njegova slika. Lutalica je posljedica ljudske neodgovornosti ne njegova odgoja. Govorila sam ja to Milanu. Nije me slušao.“-dizala je ton kako bi rečenice prilazile kraju.

„Sve si ti to znao. Bolje no iko. Šteta što tvoje riječi ne dopriješe do Nađenke, što ih vjetar odnese. Znam da si je volio. Iskreno. Nisi se ti šalio kao ni snijeg koji je prštio ispod sanki. Možda nije trebalo da se izvinjavaš njegovom prevashodstvu i viskom činovniku Brižalovu. Strah od ljudi čini budale, da je samo Milan smogao snage ne biti Červjakov i pljunuti onu lokalnu budalu. Moj Pavloviču.“-zastade.

„A ja. Ja budala u futroli. Lijepo podigla korice od knjige i kao kragnom vrat stisla. Kamo sreće da sam se udavila, a ne ko Belikov sav svijet oko sebe uvlačila u futrolu i ovako patila. Pa glava ako treba. Dokle kaljače nositi kad je svuda glib okolo.“-stropošta se u starinsku fotelju, za sobom povuče heklanje.

Nije ga popravila. Bila je bijesna kao nikada do tada.

„Sav onaj humor zar bijaše lažan. Mogao si me pripremiti za sve ovo Pavloviču. Samo se ti smješkaj.“-što je više bjesnila bilo joj je lakše i njen glas je polako spuštao ton kao da se mirila.
„Znači ideš. Neka. Znaj da te neću zaboraviti, ali ni oprostiti. Nisi bio dovoljno jasan moj Pavloviču. Nisi ni danas bojim se. I sama snosim dio krivice. Nisam smjela odustati od djece ni po koju cijenu. Prozrela sam ja tebe moj Pavloviču mnogo bolje nego što misliš.

Svađa potraja do duboko u noć. Osjećala se mnogo lakše kad bi rekla sve ono što misli. Svađala se sa Čehovim kako nikad niko nije.
Držala je knjigu u ruci.
„Napisaću nešto. Posvetu. Ne, bilo bi glupo, pa ja ne znam ni kome će knjiga. Bilo bi odveć nametljivo. Neukusno.“-razmišljala je nekoliko trenutaka.
Nekoliko trenutaka se kolebala, a onda je olovkom ipak ispisala nekoliko reda. Zatvorila je knjigu i privila je na grudi. Obema ruka je stisla kao da ju je čuvala od zime il jaka vjetra. Opraštala se.

Zoran je zvonio. Nekoliko puta ponovo je pritisnuo taster. Odgovora nije bilo. Pogledao je na časovnik. Bio je siguran da je profesorica budna. Nakon još nekoliko uzaludnih pokušaja posumnjao je da se nešto desilo. Raspitivao se kod komšija da li je Sofija negdje izašla. Neki od njih nisu ni znali o kome je riječ, a drugi koji su je znali nisu umjeli da odgovore.

Ubrzo je pozvana policija. Uviđajem na licu mjesta zatekli su je u fotelji. Mrtvu. Stezala je knjigu na grudima. Na licu joj je ostao zaleđen osmjeh.
Najveći dio knjiga iz fonda njene biblioteke završio je na policama gradske biblioteke. Jedan manji dio proslijeđen je školskim bibliotekama.

Šta je te noći zapisala ispod korica ostaće tajna.

Ovih dana do mene je stigla jedna takva knjiga. Čitajući Čehova još uvijek tražim tragove olovke koji ostadoše kao opomena. Ostaje nam odgovornost prema mladima. Krivica će biti samo naša.

Pozdravlja vas mandrak72, pekar slobodne inicijative i duplog pasa.

Advertisements

3 mišljenja na „Poslednja noć s gospodinom Pavlovičem

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: