Činjenica znalac

Jedan američki šerif pokrenuo je onlajn izbor za najsmješnijeg kriminalca. Na ovu ideju šerif je došao da bi ih postidio.

Ostaje nejasno učešće političara. Po nekim informacijama njihovo učešće je osporeno jer je riječ o amaterskom takmičenju.

Advertisements

Halo mandrak72, koji mi je andrak72 br.9

Rubrika Halo mandrak72 koji mi je andrak72 ovih dana življa je nego obično. Da li to stoga što se bliže kraju godišnji odmori, posjeta Angele Merkel ili nešto sasvim treće. Poštari su nas zatrpali velikim količinama pitanja pristiglih u kovertama, na razglednicama i dopisnicama.

Upravo stoga izabrali smo nekoliko zanimljivih slučaja. Pa krenimo redom.

Prvo pismo nam je stiglo od gospodina koji je želio biti anoniman upravo zbog svog problema, ali u daljem tekstu dotičnog gospodina zvaćemo „gospodin Zankotica“. U pismu se kaže ovako.

„Dragi naš mandrače72. Oprosti zbog ovakvog direktnog obraćanja ali jednostavno moram preći na ti. Moj problem je u slijedećem.
Zadnjih dana intenzivno sanjam. Snovi su toliko stvarni da više nisam siguran šta je san a šta java. Snovi sami po sebi ne bi trebali predstavljati problem, ali ja sam veoma zabrinut. Već danima sanjam da mi je na onome živahnom dijelu što ne bih da spominjem i kome svakako nije mjesto u pismu izrastao nokat. Šta da radim?“

„Gospodine Zanoktica Vaš slučaj je jedinstven pa prema tome i rješenje je takvo. Prestanite grickati nokte. Za svaki slučaj.“

Drugo pismo nam stiže od izvjesnog gospodina Pantelije iz Donje Glibave. U njemu piše ovako.

„Cijenjeni gospodine mandrače72. Biću kratak. Promijenio sam mnogo stomatologa ali nikako da se riješim zazubica. Šta da radim?“

„Gospodine Pantelija. Ostavite se vi stomatologa. Mijenjajte ili oftamologa ili poslodavca.“

I na kraju savim neobično pitanje koje nam je poslao Veroljub Vjetrogonjić, alas iz dokolice. U njemu se kaže.

„Neizbježni mandrače72. Danima se kolebam da vam se javim. Moj problem je slijedeći. Supruga mi je rodila teletabisa. Kako da se postavim?“

„Gospodine Veroljube. U ovakvim situacijama treba se držati nekoliko načela. Ne zazuzimajte položaj previše blizu ekrana, zatim zauzmite najbolji položaj na trosjedu i ono što je najvažnije plaćajte TV pretplatu.“

Pozdravlja Vas mandrak72, autor rubrike zanimljivije i od kviza Visoki napon.

Pomorac sam majko

Kako saznajem iz dobro obaviještenih izvora Vlada Srbije usvojila je prijedlog zakona o pomorskoj plovidbi iako Srbija nema more. Predlog zakona predviđa osnivanje nezavisnog državnog organa koji će ispitivati pomorske nesreće.

Da li je to način da nam saopšte da su nam sve lađe potonule.

Rodoslovlje jedne tvrdoglavosti

U svojim istraživanjima psiholozi istraživačke laboratorije Hjuli-Pakard otkrili su da su ljudi skloniji da promijene mišljenje ukoliko se sa njima ne slaže manji broj osoba. Što je više onih koji im protivriječe, to oni postaju tvrdoglaviji u odbrani svog stava, piše britanski list „Wired Science“.
Ovo saznanje daje sasvim jasniju sliku zašto smo mi Srbi tvrdoglaviji od ostalih. Sa nama se ne slaže samo ostatak svijeta

Potvrđeno

Utvrđeno je da zijevanje varira u zavisnosti od godišnjih doba, a češće zijevamo zimi nego ljeti jer ljeti udišemo topli vazduh koji ne može ohladiti mozak, otkriva studija. Zijevanje ne odaje samo umor, već pomaže da se mozak hladi. Zijevanje reguliše temperaturu u mozgu i sprečava pregrijevanje, otkriva studija Univerziteta Prinston. Zijevanje hladi mozak razmjenom toplote sa hladnim vazduhom koji udišemo.
Uzavrele skupštinske klupe i često zijevanje poslanika u skupštinskim klupama sve nas dodatno ohrabruju i demantuju one koji tvrde da naši poslanici nemaju mozga.

Državne jasle

Dan je rudio. Ubio me bog ako sam i sam znao šta to znači, ali kao i uvijek priča odnekud  mora početi.

„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“
Podigao sam pogled. Nije baš da sam imao volju za posjetiom, ali kad je već tu nije bilo druge nego saslušati još jednu muku.
Tako to obično i biva. Ljudi dolaze sa problemima. Saslušam ih što bolje mogu. Onako kako ih ni najrođenija djeca neće nikad saslušati. Najčešće ponudim stolicu da sjedu.
„Izvolite sjesti. Problemi neće pobjeći.“-ohrabrivao sam mučenike.

Vrata su se otvorila. Na vratima je stajao neznanac. Odijelo na njemu se presijavalo  od sunca. Kao pesnica veliki čvor od kravate stajao je pod bradom. Odmah se na startu moglo vidjeti da jedno s drugim ne idu. Znojio se kao lud.
„Izvolite?“-uputih pitanje i stolicu.
„Da li sam na pravoj adresi? Znate rekli su mi da ste vi najbolji, pa reko..“-zastade zbunjen.
„Nisam baš najbolji, za sebe pogotovo. Za svakoga sam bolji no za sebe. Ne valjam nikako.“
„Pa tako su mi i rekli.  Vjerovatno me već znate. Bio sam gost u par emisija na radiju, nalazim se na odborničkoj listi pod rednim brojem 69. A koje si ti godište?“-s vidnim olakšanjem  me upita.
„72-go“-rekoh
„Generacijo. Ma siguran sam da se još znamo iz škole, samo eto ja sam krenuo drugim stazama od tebe. Sad kad malo vratim film unazad mislim da te se sjećam. Pa da. Tvoji su pismeni radovi uvijek bili izloženi u holu.“
„Nešto se baš i ne sjećam, ali ako ti kažeš ne vidim razloga da ti ne povjerujem.“
„Ja se sjećam. 100%. Šta sto. Dva stola“-uskliknu.
„Kakva stola pobogu čovječe“
„Dva stola ispred mene u redu do prozora na izbornoj nastavi iz hemije.“-pokušavao je da mi prizove sjećanja.
„Kako ti veliš.“-slegnuh ramenima.
„Uvijek sam ja govorio. Biće nešto od tebe. Jednostavno to se odmah vidi.“-nastojao je biti što ubjedljiviji.

Osvrnuo sam se oko sebe. Kancelarija u raspadu, kao i cipele sa novim ulošcima  koji su me neuspješno branili od eksera iz đonova.

„Preći ću na stvar. Čujem pišeš. Bogami lijepo. Ne umije to svako. A i valja uvijek malko sjesti i nešto napisati. Nek se nađe zlu ne trebalo.“
„Eto nešto piskaram.“-rekoh.
„A ne, ne ne. Moraću te ispraviti. Čujem pišeš kao Lav. Uvijek si ti bio lafčina. Ma znao sam ja. Od tebe čovjek da bude.“-kitio je moj „znanac“ kako samo on umije.
„Što jest jest.“-pokušah da vidim koliko će to da digne na razinu.
„Eto vidim pišeš. Reko i red je da nešto ostane generacijama iza nas. Da se zna ko je kosio, a ko vodu nosiuo. Jel tako? Tako je.“
„Dobro kažeš.“
„Moram da ti priznam da sam uživao čitajući šta si napisao, a posebno mi se dopao onaj dio kad si konju rep čupao. Vala svaka ti je na mjestu. Alal vjera majstore.“-tapšao me je po ramenu.
„A šta će konjče jadno i mi s njim blesavi.“
„A nije to kao što ti misliš. S konjem kon jski, a s gospodinom gospodski. Tu si mi sjeo što bi fudableri rekli kao na volej. Jel znaš?“-reče.
„Ma kako ne bih znao.“
„Umijem ja vidjeti potencijal.“
„Što kažu veži konja gdje gazda kaže.“-izbacih mudroliju nesuvislu za dalji razgovor.
„Znaš ti šta ja hoću da kažem.“
„Znam. Kako ne bih znao.“
„Pa eto i ja se već godinama borim da narodu otvorim oči, ali neće narod u suru neg vazda pored staze gazi. Jel znaš?“
„Znam.“
„Jel znaš da i ja pišem. Doduše nisam tako poznat kao ti, ali pišem. Sigurno si to već znao?“
„Nego šta da sam znao.“-potvrdih mu.
„Al ne bi bilo zgodno da o sebi pišem, pa rekoh da bi ti bio mnogo objektivniji. Nego rekoh li ti zašto sam došao?“
„Nešto se ne sjećam.“-rekoh.

Neznanac se uspremeta, zavuče prst ispod okovratnika  te pokuša da olabavi kravatu, al rukom uhvati pogrešan kraj te je još jače stisnu. Grašci znoja orosiše njegovo čelo.
Nekoliko kapi vć se ocrtavalo niz lice te se sjurnuše pravac na uglancane cipele. Moderne i dugačke, a zavrnute kao opanci.

„Nešto sam mislio da me turiš u kakvu priču. Nek se zna. Crno na bijelo. Nije potrebno ništa dodavati. Samo realno. Znaš onako kako ti samo znaš.“
„Šta znam. Možda ne bilo dobro. Moji su likovi pomjereni dva prsta od sjenke i sasvim su obični. Počesto i jadni i nesretni. Ne znam da li bi mi istorija zamjerila da te svrstam među obične. Neprimjetljive. Ipak politika ti je to. Ne može biti da je zvijezda vodilja neprimjetna. Mora ona da sija. Da traži poglede. Ovako ovo su likovi koje vrlo brzo zaboravimo čim leđa okrenemo.“
„Dobro kažeš. Bogami nisam tako razmišljao. Dobro ti kažeš. Dobro da si mi rekao. Ne bi bilo valjano naći se s takvim u koricama. Pa ko bi to čitao.“-složi se on.

„A šta misliš da te turim u kakav junački desetrac?“-predložih.
„To. To. To mi je prvo palo na pamet. Znaš nisam htio da to sam predložim, ali mislim da bi to bilo mnogo bolje. Može. Onako kako me vidiš. Ni mrve više od onoga kako stvarno jest.“-oduševljeno prihvati.
„To bi bio pogodak. Znaš već imam sliku. O tome bi se pjevalo. Pričalo na sijelima dokasno u noć.“-počeh da kitim.
Uzvrpolji se neznanac, te mi priđe i poljubi po sred glave.
„Ala svaka ti je na mjestu. Znao sam ja. Nisi ti pisac. Ti si piščina. Ma da se ja šta pitam ti bi ministar kulture bio. Jel znaš?“
„Znam, znam.“-kimnuh glavom.
„Politika je krvava borba. Misle ljudi da je to samo limuzina i odijelo. Ma joook. Ma kakvi ratovi i bakrači. Politika je velika borba.“
„Znači junačka pjesma.“-zatražih njegov pristanak.
„Evo ruke. Ne pitam šta košta.“-pristade.
Pružih mu ruku i zatresoh je snažno.

„Nešto me brine.“-uputih mu kratku sumnju.
„Šta?“-izbeči on oči kao varen zec.
„Kratko.“
„Šta kratko?“
„Pa to. Pjesma. Jest da je junačka, al neće moći sva junaštva stati. Ne bi bilo u redu da to bude nešto što će đeca  naučiti za domaći rad, odrecitovati. To mora da bude nešto trajno. Epohalno. Mislim da bi roman bio prava mjera. U roman da te smjestimo, pa da se ti u njemu razmašeš, a ne kao u pjesmi da sablju potegneš i posiječeš neprijatelje. Pa da se sve tu lijepo vidi ko je vjera a ko nevjera, a ne kao u pjesmi. Cile mile i njegovo pile. Eheeej ima tebe i djela ne za jedan roman već za sabrana djela.“- i dalje sam mu drmusao ruku.

„Kako i dolikuje. Sabrana sam ličnost i turi me u ta sabrana djela. Sve kako spada. Nije pjesmica za mene.“-malko zbunjeno prihvati.
„Pjesmica je par stranica. To je za dječicu. U pravu si.“-već se bio složio sa mnom.
„To je pun pogodak. Pa kad te turimo u roman pa te razvučemo na petstotina stranica, a ti se razbaškariš, pa raščinjavaš i razvodnjavaš. Pa vedriš i oblačiš, pa sijaš i zračiš. Natenane, pa ko ima volje i vremena ima šta da i pročita.“-kitio sam i dalje.
„To. Toooo. Svaka ti je zlatna.“-izljubi me tri puta u svaki obarz.
„Nego rekoh opet velim, a ti odluči.“-rekoh mu i dodah zrnce nedoumice.
„Šta sad. Roman da se piše. Valjda sam toliko zadušio ovaj narod.“
„Neuk je narod. Nema ti on vremena za čitanje. Pa ko uopšte danas išta čita. Petstotina stranica. Ih.“-spustih malko ton.

Izbezumljeno je gledao u mene.

„Pa jest. Ko danas uopšte čita te debele knjižurine.“-složi se nabrzaka.
„Ma nije sve u količini. I krava je debela pa nije pametna. Nije sve u debelim knjigama. Ma to je čisto zamaranje. Ehejjj. Kad počneš čitati dok dođeš do kraja zaboraviš kako je sve počelo. A moliću lijepo. To politika ne oprašta. Politika traži brza i jasna rješenja. Dok se takva knjiga pročita prođe voz.“-kudio sam debele knjige.
„Ma nego šta. Nema kod nas cile mile. Samo kratko i jasno.“- lupi štakom od stol.
„Nego šta. Imam jednu strašnu ideju.“
„Kakvu ideju.“-još uvijek ljutitim glasom uputi pitanje.
„Strašnu. Kakvu politika i zaslužuje. Ma kakve pričice, pjesmice i romani. Eheeeeej čovječe.“
„Govori.“-gotovo poskoči.
„Kazuj sunce ti kalajisano.“-bio je više nego nestrpljiv.
„Polako, polako.“-smirivao sam ga.
„Kazuj, ako boga znadeš.“-bio je sve nestrpljiviji.

„Satira.“-rekoh.
„Šta satira?“-iskolačio je oči.
„Da te turim u satiru, pa bog te vido. Oduvijek su išli pod ruku političari i satira. Nema tu mnogo priče. Uvijek su zvijezde satire bili političari i politika, a tebi je tu mjesto. Među zvijezdama jel da.“
„Nego šta. Nema su tu šta kriti iza plašta skromnosti. Turi ti mene među te zvijezde. Metni ti mene lijepo u tu satiru i selo veselo.“-ispruži mi ruku valjda ubijeđen da ću opet nešto da ponudim novo.
Prodrmusah mu ruku.
„Političari su utrli put satiri.“
„Nego šta. Sve po zasluzi, a ni po babi, ni po stričevima.“-isturio je bradu i podigao čelo.

Bio je više nego zadovoljan, mada znam da bi prava mjera svega bio tek još jedan aforizam. Nisam imao srca da mu to kažem. Pokazaće vrijeme.
Gledao sam za njim dok je odlazio.

„Prognoze su više nego jasne. Za državne jasle i ove godine volovima dajem najveće šanse.“

Pozdravlja Vas mandrak72, opservator i registrator državnog arhiva i sportskog duha.

Lavlje srce

Jablanko se rano probudio. Osjećaj zadovoljstva rastao je  je  sa svakim pogledom na novo ruho, cipele, kaput i kajiš. Zamišljao je sebe po ko zna koji put u školi među ostalim učenicima od kojih se neće nimalo razlikovati. Neobjašnjiva situacija koja je za tako kratak period promijenila njegovo trenutno stanje na tren ga uplaši.

„Ako mi to sve jednom neko uskrati?“-zapita se.

Miris hrane i prigušeni Milevini pokreti  dopirali su kroz vrata. Kucanje na vratima bilo je sasvim dovoljan znak da je vrijeme za ustajanje. Na brzinu se obukao.

„Dobro jutro!“-pozdravi.
„Dobro jutro i tebi.“-veselo otpozdravi Mileva.

Doručak je bio spreman. Prijatni miris mamio je sva njegova čula. Znao je da odmah mora na jutarnje umivanje i da se što prije nađe sa stolom. Nije želio da mu se bilo šta dva puta ponavlja. Bio je poslušan dječak.

„Pogledaj pred vrata. Miloš je bio vrijedan.“-skrete mu Mileva namalo pažnju.

Nije trebalo dva puta da mu se kaže. Izjurio je pred vrata kuće i zastao zapanjen. Kao dukat žute lakirane drvene saonice bile su naslonjene uz zid kuće. Bile su nove jasno se vidjelo po neuklizanim gazištima od crnog metala. Sustezao se da ne vrisne i zaplače.

„Za mene?“-obilazo je oko njih kao mačak oko vrele supe upitnim pogledom često pogledavajući na Milevu.

Nije odgovorila ništa. Samo je kimnula glavom. Zarobljena riječ u grlu poput koske zastade. Suzdržavala se da ne brizne u plač, ali nije to htjela učiniti sada, pa niti ikada više pred ovim dječakom koji je imao sva prava da plače zbog svoje dotadašnje zle sudbine. Zahvaljivala se Bogu na Milošu kojeg je srela i zavoljela i pred Bogom dala riječ da će dijeliti i dobro i zlo. Oduvijek je znala koliko je osjećajan i pažljiv, a sad se iskazivao u svom najboljem svijetlu ne dajući ni momenat predaha svojim dobrim djelima iznova useljavajući osmijeh na lice i radost u srce. Činilo joj se da bi mogla još dugo gledati tu neskrivenu radost i taj osmijeh na Jablankovom licu.

„Ohladiće se doručak.“-reče mu.

Jablanko pogleda u nju i ponovo na saonice. U dva skoka pođe prema kući. Zastade pored Mileve i zagrli je snažno. Nije ništa govorio. Nije riječi puštao, a malo tijelo grčilo se od suza. Mileva poželi da sa njim podijeli radost suzama, ali ostade pribrana te ga samo uhvati nježno za ramena i dlanom pomilova kuštravu kosu. Jablanko podiže glavu i pogleda je u oči. Njegov pogled bio je pun zahvalnosti. Govorio je više nego ijedno napisano djelo. U njemu se budilo djetinjstvo kojega nije imao, osjećaj pripadnosti. Njegov pogled iskrio je neslućenim oduševljenjem i zahvalnošću za koje nije dovoljno samo trideset izučenih slova, svi subjekti, predikati, pridjevi i padeži. Njegov pogled govorio je srcem, a ono je bilo puno.

„Hvala. Hvala.“-ponavljao je.

Mileva zakrenu pogled koji se mutio. Ledenice koje su visile s crijepa blistale su kao biserje i prijetile da je oslijepe i da zauvijek u mislima ostane zabilježen tren izražene dječije ljubavi koju je toliko željela i godinama o njoj maštala. Trenutci o kojima je sanjala bili su pred njom. Mnoštvo osjećanja miješalo se u toj snažnoj i odvažnoj ženu koja je istrpila mnogo udaraca i talasa koje je život nosio i koje je uspješno dijelila sa Milošem.

Jablanko je sjedio za stolom, a svaki djelić njega bio je napolju u snijegu. Na saonicama koje su jurile i s vjetrom koji ga je snažno šibao po licu tjerajući suze na oči. Zalogaje je gutao takvom brzinom da mu je u jednom momentu bilo neprijatno zbog Mileve te uspori sa njima.

„Putem prema školi ima mjesto gdje se djeca sanjkaju. Kad jedeš, i ti se spremi pa sa njima. Kad se Miloš bude vraćao s posla, možeš sa njim da se vratiš na ručak.“
„Hvala.“-ustade brzo od stola i odjuri u sobu po svoju domsku bundu.
„Stani. Samo sekundu sačekaj.“-ustade Mileva i za par trenutaka se vrati sa pletenom kapom i rukavicama.
„Da ne ozebeš. Hajde sad.“-reče mu.

Jablanko se za tren zbuni, a onda pogleda prema stolu, uze još par toplih uštipaka i izjuri napolje. Vukao je saonice za sobom i trčao prema putu koji je išao prema školi. Jednom rukom je držao tople uštipke gutajući ih u trku. Pit je bio očišćen, a saonice su lagano klizile za njim, a on se često osvrtao ne vjerujući , misleći da sanja. Vriska i galama djece bili su sve bliži.

Usporavao je korak uz malu nelagodu što nikoga ne poznaje i zbog svega što mu se izdešavalo. Bojao se da ga neće odmah prepoznati i isključiti i izolovati. To nije nikako želio. Želio je da bude samo poput njih. Kako se približavao bio je sve uzbuđeniji. Zanos zbog oduševljenja splasnuo je kao probušen balon. Dvoumio se. Pomišljao da se okrene i vrati kući ne želeći nikakvo neprijatno iskustvo koje bi pokvarilo san koji je intenzivno živio već par dana.

Posmatrao je veselu graju mnoštva djece različita uzrasta. Vesela vriska isprekidana zaraznim smijehom ispunjavala je hladni januarski dan koji kao da se pritajio i zaneseno uživao uz djecu i njihovu zabavu plašeći se da ničim ne poremeti tu idilu.
Snijeg je škripao pod obućom. Jablanku se činilo previše glasno. Pokušavao je gotovo hodati na prstima da ne bi skrenuo pažnju na sebe. Gledao je djecu oko sebe. Već je primjetio radoznale poglede na sebe.

„Zdravo. Zdravo.“-pozdravio bi kimanjem glave prema pogledima koji su ga već netremice posmatrali.

Bilo je po prilici oko dvadesetak djece različita uzrasta. Manji dio njih bile su djevojčice koje su se nekako više držale jedna uz drugu. Oko njih nije bilo mnogo dječaka koji su se pravili važni na sankama različitih izvedbi.  Neki od njih na ručno izrađenim skijama iznova su osvajali padinu zaboravljajući pridošlicu. Jednostavno kao da su znali da će na vrijeme saznati sve što bude potrebno.
Jablanko je stao. Osjećao se neprijatno i na momente je poželio da se snijeg pod njim otvori i propadne pod nogama i da nestane sa lica mjesta nepovratno. Nedolučno je stajao. Djevojčice preko puta njega su ga gledale i smijući se nešto sašaptavale. Jedna od njih. Odvažnija priđe mu.

„Zašto se ne pođeš sanjkati sa ostalim? Jesu li nove saonice?“-upita djevojčica sa pletenom crvenom kapom na glavi i spod koje su virile dvije kao noć crne pletenice.
„Da. Da nove su. Nov sam i nikoga ne znam. Ja sam Jablanko i tu sam u selu kod Miloša i Mileve.“-rukom pokaza i kao da mu se jezik raskravi te osjeti neko olakšanjezbog ulaska u nepoznato društvo.
„Hajde sa mnom ja ću te upoznati sa ostalima. Ja sam Lenka.“-rukom je već pokazivala na ostale.
„Draginja, Zorica, Lela. Ona u plavom kaputu je Vera. Pored nje su Nemanja, Nenad. Onaj na skijama je Goran. Za njim na saonicama su Duško i Predrag.“-nabrajala je imena djece, a Jablanko je samo klimao glavom već zaboravljajući sve ono što mu je rekla.

Još jednom osmotri Lenku. Njene oči kao zvjezdice su stalno treperile i žmirkale dok je govorila. Bila je jednostavna i otvorena za razgovor dok su ostale djevojčice bile stidljiva, ali ništa manje radoznale te su se stalno kikotale kako bi Lenka rukom pokazivala na njih.
Jablanko se po prvi put nasmiješi.

„Moram ti nešto reći. Prisustvovao sam kad se kod Miloša jagnjila Lenka. Ojagnjila je dvoje prelijepih jagnjadi. Zvijedu i Srećka. Da li bi voljela da ih vidiš?“
„Nego šta. Jedva čekam. Samo reci kad da dođem. Jel može odmah sutra?“-Lenkin osmijeh ozari njeno lijepo lice djevojčice.
„Važi. Znaš gdje žive Miloš i Mileva?“
„Znam.“-radosno poskoči Lenka.

Jablanko je gledao u nju. Nije imala saonice. Pod rukom je držala platnenu lutku lava. Od neke narandžaste tkanine bilo je napravljeno nezgrapno tijelo lava na kojoj je našivena velika glava. Griva bijaše napravljena od od komadića ovčije vune, kao i završetak repa koji je više ličio na kićanku na pletenoj kapi. Umjesto očiju bila su dugmad. Ustvari samo jedno. Jedno je bilo izgleda negdje otpalo ili se zagubilo.
Djevojčica sa pletenicama pogleda u njega pa u sanke.

„Jel mogu da se sanjkam sa tobom? Nemam svoje saonice.“
„Narvno da može. Idemo.“-ponudi joj da se sanjkaju zajedno.

Vrijeme je brzo prolazilo. Upoznavao se sa ostatkom velike družine koja je uživala u zimskim radostima, prihvatajući smijeh i vrisku poput ostale djece. Pravio je grudve sa ostalim dječacima i grudvao se.

„Lenka i Jablanko to su srca dva,…“-počinjavalo je začikavanje od strane nekih ljubomornih dječaka koji na tren pokazaše pravu dječiju ljubomoru prema novajliji koji je očigledno imao naklonost Lenke koju su oni bezuspješno nastojali stjeći svojim nestašlucima.

Lenka se zarumenila, te je jurila za njima, bacajući grudve na njih. Ma koliko se više trudila da ih odgovori od toga oni su sve više dobacivali i izazivali.  U jednom momentu jedan od dječaka oteo joj je iz ruku lava i držaći ga za rep vitlao sa njim po vazduhu.

„Nemoj Duško. Otpašće mu rep. Nemoj molim te. Nemoj Duško znaš da mi je to uspomena na majku.“-Lenka je trčala oko njega i poskakivala pokušavajući da mu iz ruke uzme svoju krpenu igračku.
„Hajde skoči da dohvatiš ćoru ćoravog. Ćoravi lav.“-uzvikivao je dječak po imenu Duško uz sebe okupljajući jedan dio dječaka koji su se grohotom smijali i podgrijavali atmosferu. Čak i neke od djevojčica su zadovoljno posmatrali nestašluke u kojima je Lenka gotovo dovedena do suza.

U jednom momentu uspjela je da jednom rukom dohvati lava. U tome momentu Duško snažno povlači lava i u njegovoj ruci ostade otkinuti rep. To njega nimalo ne zbuni te stade još više da podvriskuje i da pobjednički slavi.

„Ćorav lav ni repa nema, ihahaha!“-podvriskivao je i dalje.

Lenka klonu na zemlju i briznu u plač. Glavu je spustila u dlanove i jecala je dok su joj se malena ramena tresla dok je plakala. U tom momentu Jablanko se skupi i kao neka zvijer spremi na skok. U par koraka već je bio stigao do Duška i snažno ga odgurnuo. Iznenadivši ga i zbog siline udarca Duško se zatetura i pade u snijeg. Iako iznenađen vrlo brzo ustade, otresajući snijeg sa sebei bijesno pogledavajući na Jablanka.

„A tako. Vid mladoženje. On bi se tukao.“

U naletu bijesa Jablanko se stušti prema Dušku koji je ovoga puta bio spreman. Mnogo viši od Jablanka vrlo lako ga je oborio i poslao u snijeg. Nekoliko puta je ponavljao gotovo iste pokrete dok su ostali dječaci stali na njegovu stranu i bodrili ga.
U jednom momentu Jablanko osjeti snažan udarac po nosu. Pogled mu se zamagli i snažna bol ga gotovo obori na zemlju. Osjeti kako mu se sve vrti. Nešto toplo obli mu lice. Bol je sporo jenjavala. Dlanom dotaknu nos koji je krvario. Topla tečnost vrlo brzo je obojila njegove nove rukavice. Okrvavljena nosa ustao je sa snijega. Oko njega bio je muk. Utišala se sva vika i galama. Deca su bila zbunjena. Uplašena. Jasno je to vidio u njihovim pogledima.
U njemu su se miješali osjećaji. Ponovo se osjećao nemoćno, umorno. Sa zemlje je podigao rep od krpenog lava i pružio ga Lenki. Njen zahvalni pogled bio je uplašen.

„Hvala.“-reče mu i pruži mu maramicu.

Nije odgovorio. Bol koju je osjećao gotovo ga je tjerala da zaplače, ali hrabro se nosio sa mišlju da neće ustuknuti i pokazati suze. I ovoga puta uspio je u tome. U njemu je bujala neka nova snaga i bijes. Osjećao je jasne damare u razbijenom nosu koji su polako nestajali.
Djeca su gledala za njim dok je vukući sanke odlazio od njih.
Osjećao je nemoć i umor koju nije htio pokazati. Nije očekivao ovakav završetak dana. Isuviše je lijepo počeo dan da bi mogao da zamisli ovakav kraj.

„Zar i u ovome svijetu uvijek jači slabije tlači.“-nametala mu se dilema. Nije očekivao ovakav rasplet.
„Kako ću ovakav pred Miloša i Milevu. Šta će misliti o meni?“-hiljade pitanja se množilo u njegovoj glavi. Osjećao je kako će ih razočarati zbog svog ponašanja. Plašio se njihove reakcije.

Teška koraka išao je nazad. Borio se sa mišlju da bi najbolje bilo da ode i da im se više ne vrati zbog sramote. Nije želio ovakav kraj. Nije želio povrijediti Miloša i Milevu.

„Ostaviću sanke u štalu i sačekaću priliku da nastavim gdje sam stao neki dan. Nisam zaslužio njihovu dobrotu. Ne bih želio da im donosim nevolje jer to nisu zaslužili.“-sumirao je utiske toga dana.

Tanki trag krvi polako je nestajao. Snijeg je zaškripao pod njegovim koracima koji su odisali odlučnošću. Skinuo je maramicu sa nosa. Krv je stala. Obrisao je lice snijegom kojim je trljao skoralu krv ispod nosa. I njegova zelena domska bunda bila je natopljena krvlju.
Vrlo brzo je stigao do kuće i sakrio se u štalu koja ga je dočekala toplinom i teškim oporim mirisom. Odmah se uputio do dijela gdje su se nalazili jagnjad Srećko i Zvijezda. Ušao je u ograđeni dio. Veselo su skakutali oko njega uvijek spremi na igru. Kleknuo je pored njih i rukom ih privukao uz svoje tijelo. Njihova kao snijeg bijela tijela bila su topla i razigrana. Priljubio ih je uz svoje lice.

„Ja moram dalje. Vi ste nešto najljepše što mi se dogodilo.“-gledao je čas u Srećka čas u Zvijezdu kako ih je imenovao.

Tople suze skliznuše niz lice. Jecao je. Ipak je bio samo dječak. A i dječaci ponekad, samo ponekad zaplaču. Pa i oni najhrabriji. Još neko vrijeme se opraštao od njih. Čim ih je pustio od sebe jagnjad veselo odjuri do majke Lenke. Vrlo brzo su zauzeli svoja mjesta pod vimenom Lenkinim gdje su pili toplo mlijeko. Nestašnim repom stalno su vrtjeli, a glavom malo malo gurkali majku koja se zadovoljno namještala dok je osjećala kako mlijeko života daje snagu svaki dan sve jačim mladim jaganjcima.
Gledao je nekoliko trenutaka u njih.

„Zbogom.“-teška koraka uputi se prema vratima.

Još jednom priđe prema jaslama gdje je vezan stajao konj kojeg pomilova po velikoj glavi koji je svojim krupnim očima gledao u njega kao da je razumio svaku riječ koju mu je uputio. Opraštanje je bilo teško i dugo. Boljela ga je svaka riječ, svaki pokret. Boljela ga je pomisao da se san završio.

„Bio je to samo san. Sanjao sam. I to je mnogo više od onoga što sam imao u domu. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Moja zvijezda negdje sigurno na mene čeka.“-sumirao je rezultate svoga bijega iz doma.

Krenuo je prema vratima. U njemu se lomio svaki dio njega. Ugodna toplina staje gdje se ponovo rodio prije samo par dana bila je tolija nego najtoplija soba iz doma. Imal je dušu. Gotovo da je stokau štali osjećala svu ozbiljnost cijele situacije. Sa svakim korakom rušio se i njegov san. Kao kula od karata. Jedan po jedan. U grudima ga je stezalo. Gubio je jedan svijet koji je zavolio. Gubio san za koji mu se na momenat učinilo da bi ga mogao živjeti.
Zažmirio je i otvorio vrata. Hladan zrak bolno ga je trijeznio dok ga je udisao. Pred njim je bio svijet u svom pravom obliku. Hladan i nesojetljiv na muke i boli slabih i nemoćnih. Svijet okrutnih i jakih. Svijet za koji Jablanko nije bio spreman. Stiskao je okrvavljenu maramicu od Lenke u džepu. To je bilo svo njegovo bogatstvo pored sna kojeg je živio.

„Jablanko“-prenu ga poznat glas.

Uplašeno otvori oči. Trepćući očima naviklim na mrak staje polako je razaznavao obrise Miloša koji je stajao pred njim. Iza njega je stajala Mileva. Bila je zabrinuta, a oči joj pune suza.

„Izvinite. Nisam želio da vam stvorim probleme. Bolje je da pođem.“-pogleda ih očima u kojima se nakupilo more suza da gotovo ništa nije vidio.
„Lenka mi je sve ispričala. Ponosim se tobom.“-Miloš se sagnu i zagrli ga snažno. Mileva obrisa suze krajičkom od marame.

Na sanjkalištu poslije njegova odlaska više nije bilo smijeha. Djeca su se pokupila i otišla svojim kućama. Zadnja je ostala samo Lenka koja je još dugo gledala u krvavu mrlju na snijegu. Nije to bila obična mrlja. Bila je to ruža. Ne obična koja može da se ubere tokom ljeta u gotovo svakoj bašti. Bila je to ruža od srca koju može da pokloni samo onaj koji ima srce.

Lavlje srce.

Pozdravlja Vas mandrak72, lavljeg srca i magarećih ušiju do ramena.

„Zrenje“ je pobjeda Života – Zrenje – Dejan Zlatić

Zrenje? Da li je to onaj momenat kada ispod kruške ocijenimo da je plod zreo i da je red da ga uberemo? Ili onaj moment kada od rukav obrišemo krušku i snažno zubima zagrizemo dok nam se ljepljivi sok cijedi niz dlanove u rukav? Možda onaj tren kada zadovoljno gladimo stomak dok u ladovini ispod kruške leškarimo sumirajući prethodno učinjeno? Ili onaj moment na kraju kada stojimo ispred tezge na pijaci, supermarketa razmišljamo birajući kruške nesigurni u njegovu zrelost, porijeklo, pesticidalnu istoriju.

Zrenje je proces. Zrenje nikad ne staje i nakon što uberemo sledeću krušku i ponovimo sve isto. Zrenje je još jedan dodatni sloj, obloga, film što bi rekli preciznije. Oblogovani je još jedan kamenčić u mozaiku koji je sjeo na svoje mjesto.

Čitajući Zrenje od Dejana Zlatića počinjem ispočetka da preispitujem svrhu knjige danas. Nisam poslao kritiku odmah. Ostavih sve pročitano pored prozora na škrtom jesenjem suncu da sve ono nakupljeno u duši poprimi zaltnu boju jeseni. Zar nije koincidencija da se naš Dejan preziva Zlatić? I iz Majdanpeka je. Hm. Pored plamenitog metala Majdanpek je iznjedrio i dušu. Ne poznajem sve velikane iz Majdanpeka, ali Dejan je uspješno prošao sve kvalifikacije ukoliko je i bilo svrhe da u njima učestvuje. Majdanpek je dobio dragi kamen.

S knjigom se družim dugo vremena. Uvijek sam se pitao otkud svi ti ljudi, sudbine da završe u mojim rukama. Radovao se avanturama nekih dječaka, prvim simpatijama nesigurnih pubertetlija, hrabrim mornarima. Gusarima. Otkrićima i brodolomima. Nošen vjetrom mirisa knjige, kotrljah se kroz pustinje i prašume, kamenolome i pjeskovite plaže. Hridi i ravnice. Vječito bolnih dlanova, ostruganih koljena, ranjena srca i pune duše. Oblikovan, ostrugan, oblogovan. Emotivan.
Odgovor je bio jasan. Knjiga je stigla ondje gdje tačno i treba.

Nisu uspjele lude devedesete, administrativne prepreke i hiljadu drugih momenata da spriječe da se Zrenje Dejana Zlatića nađe i pronađe u mojim rukama. Još jednom je knjiga ispunila svoj primarni cilj. Da me takne. Poljulja. Da iznova sjednem pored prozora, ukupim još malo jeseni, još jednu nijansu. Još jedan sloj u meni i oko mene.
Još jednom je hladni net, pokazao da se može pronaći čovjek. Još jednom se nadam i vjerujem da se sličan sličnom raduje. Hvala mu.
Još jednom je knjiga izvela podvig. Misionarsko djelo. Djelo Dejana Zlatića iznjedreno u Majdanpeku, pronašlo je put. Dostojan novog romana. Još jedan sjajni lik. Ovog puta Beograđanin, graditelj mostova pokazao je sav smisao postojanja mostova, knjiga koje spajaju obale, kontinente, slične senzibilitete. Povezao je ovog puta Majdanpek sa Beogradom u Zemunu. Odatle utabanim stazama preko Doboja, Banja Luke sve do krajnjeg sjeverozapada Republike Srpske u Novi Grad. Mikser se potrudio da knjiga završi kod mene.
Poveo se razgovor o svemu. Životu, knjizi, porodicama. Vrijednostima i anomalijama. Povela se i riječ o pobjedi Bezimene. Bezimena u svakome od nas odnijela je pobjedu. Malim koracima. Zrenje je učinilo danas da moj korak bude sigurniji. Zrenje simbol jeseni upotpunilo je moju riznicu na policama duše gdje obitavaju mnogi znani.

Nije mi bilo teško da pročitam knjigu iz cuga. Ova knjiga je knjiga svih nas kojima je san prekinut na ovaj ili onaj način. Kada bih sad mogao u ovaj tekst da ubacim muziku i pjesmu „Sve smo mogli mi“ Jadranke Stojaković ne bih morao ni da pišem dalje.
U eri digitalne tehnologije, binarnih kodova pomislim da sve nije samo san ili varka i da je sve plod programa koji je iz hiljade naših malih života i priča,naftalina vojničkih košulja, kolona sa zavežljajima, izdvojio ono što će na kraju dati rezultat, ali ne.
Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio. Upravo to za nas je izdvojio Dejan. Nijedan program ili softver ne bi prepoznali tu žicu od koje smo satkani, isprepleteni, kao na povocu svezani i neraskidivo vezani. Žicu za koju se držimo dok hodamo planinskom stazom stalno viseći nad ambisom da zatvorimo korice knjige jer zaista boli da stradaju oni koji nisu skrivili, da sve to nemora biti tako. Da zažmirimo i sačuvamo emocije za neke druge visove. Ali Dejan nas razoružava ljudskošću, filantrop u njemu ne miruje, preispituje i sjajnom muzikom kao podlogom, daje stalno novi impuls i gura ka vrhu planine. Na kraju uspona je vrh.
Tada smo zaista sami.
Bez Zrenja, pred nama bi bio ambis. Bez Zrenja, sve iza bila bi patnja. Sa zrenjem to je život. Hvala Životu. Hvala Zrenju.
Zrenje je pobjeda života.

Hvala Dejanu.

p.s. Hvala Dejanu Zlatiću, hvala i Milanu Jankoviću

zrenje-korice

Šta sve progutamo

Istraživanjem kanalizacije i deponija u Pompeji i Herkulanumu arheolozi su došli do zanimljivih podataka o ishrani Rimljana u ova dva grada na obali napuljskog zaliva prije erupcije vulkana Vezuva 79. godine. Na meniju su se nalazile školjke, ribe, rakovi, žitarice i svinjetina.
Kopanjem po našim kanalizacijama i divljim deponijama jasno je samo jedno. Jedemo govna gdje god se pojavimo.

Nastavite sa čitanjem

Fasada

Fasada je pojam kojim se želi pokazati nešto sasvim drugo. Prikrivanje nedostataka, postojanje ukusa ili onog drugog. Fasada je uglavnom nešto ljepše ili ono što je zamišljeno da je nešto sasvim drugo.

Ekrem je svakako bio ponosan na svoju fasadu. Moderna, pomalo hladnih ali svakako neobično uklopljenih boja. Mozaički uklopljena uz dijelove ukrasna kamena i pvc stolarije dodatno ojačana inoks ogradom bila je sve ono što se pod tim pojmom moglo smatrati. Moderna, avangardna. Znao je to Ekrem. Volio je one momente kada se vraćajući s posla izdaleka među običnim fasadama izdvajao onu svoju. Modernu u sivilu svakodnevnice.
Volio je sve one komplimente kojima je samopotvrđivao svoj izbor pri odabiru iste.

U njegovom bliskom komšiluku iz temelja je rasla nova građevina. Umnogome različita od ostalih po ideji jednog gastarbajtera sa obale Une koji je Unu volio sve one dane kada nije bio tu za strojem u dalekoj Švedskoj. Sve one dane koje je provodio pored Une volio je svoju građevimu koju je sanjao pod hladnim nebeskim svodom daleke Švedske. Želio je svoj topli kutak. Svoju fasadu iza koje će skriti svoju daleku Švedsku, smaragdnu Unu. Godine.

Ekrem je svakodnevno zastajkivao pored gradilišta da prebaci koju sa Cunetom. Nije propuštao priliku da povremeno ukaže na svoje stalne borbe sa vjetrenjačama i „majstorima“. Načine i materijale kojima je svoju kuću izvlačio iz sivila. Što ne reći i fasadu kojom je dao pečat i jasno se izdvojio od svijeta oko njega. I tako danima.

Ekrem se u slobodno vrijeme bavio politikom. Uspješno je iz nje izvlačio ono najbolje za sebe. Baš kao što je bila i fasada njegova doma u odnosu na sive, nedovršene građevine tek nedavno srušene države kojoj je i sam doprinosio i ove nove države koju je gradio i čija fasada ni izblizo nije bila slična projekciji koju je činila njegova moderna fasada. Vješto farbana i bojena od onih na čija je vrata kucao moleći za glas, još jednom ne zaboravljajući da se zahvali domaćinu koji ga je pratio naslonjen na dovratak oljuštenih i dotrajalih vrata. Ne tako plastičnih, čistih i jasnih ivica kao što je to bio slučaj sa njim.

Bez obzira na svoje unutrašnje zadovoljstvo ipak je volio iznova i ispočetka tražiti pohvalu njegovom izboru, poniznu potvrdu da je ipak drugačiji od sredine gdje je zapeo. Tu na sprudovima rijeke Une gdje sivilo ne napušta ni one škrte osmjehe. Na mjestu gdje je njegova hladna fasada. Moderna, avangardna. Reklo bi se politički korektna i uspješna odoljevala svim onim poplavama koje su ostavljale nanose na mermeru koji se jednim potezom krpe vraćao u prvobitno stanje.

Cune je gradio svoju sliku koja se polako pretakala na gradilište po njegovim zamislima. Nije dopuštao dokonim slikarima da mu nedovoljno jasnim akvarelom pomute pogled. Debelim slojevima neuspješno nanošene tempere da stvori dojam nesavršenosti i neuspješna pokušaja da se sve ipak skrije ispod fasade.

„Komšija, kako ide. Vidim primaklo se kraju. Još malo pa fasada.“, uporan je bio Ekrem u nastojanju da se još jednom pomene fasada. Tražio je još jednu priliku da se pohvali njegov odabir. Da njegovo još jednom bude „u pravu“.

I tako iz dana u dan.

Njegova potreba da se pohvali svojom fasadom sve je više gladnila i on je bio nestrpljiviji. Gubio je polako onu granicu i preko nje već polako prelazio na onu stranu gdje i ona pristojnost nalaže da se stane.

„Cune, nešto gledam. Valja sad biti oprezan na kraju. Ne bi valjalo ostati nedorečen. Fasada je tačka na i. Fasada je mjesto gdje se pravi ta razlika. Nego jesam li te pitao kakvu ćeš izabrati.“

„Znaš Ekreme. Evo već neko vrijeme gledam ovu tvoju pa se kolebam. Mislio sam napraviti baš takvu. Istu kao tvoja“, zastade da još jednom primjeti zadovoljan osmjeh Ekremov kome je godilo da eto tamo neki gastarbajter radi po njegovoj ideji, avangardi kasabe, „ al kad sam malo razmislio, skontao sam da nisam tolika budala“.

Osta zaleđen Ekremov osmjeh. Pored sve one fasade koju je krio njegov iskusni politički pogled, ipak nije mogao sakriti povrijeđen ponos, skriven iza debelog stiropora otpornog na hladnoću, premrežen ljepilom i mrežicama. Zalud bojen i fasadom skriven i trajno odvojen od svakidašnjeg sivila.

Još jedan jesenji dan je klizio. Zima se polako spuštala i pažljivo birala svaki svoj korak. Oni hrabriji natuknuće pletene kape, zavući ruke još dublje u džepove i široka osmjeha bez fasade potražiti odnekud zalutale galebove tu duboko na kopnu sa svom onom plavom ljepotom pučine u oku nimalo impresionirani okolnim bojama i fasadama svih onih koji će ostati skriveni iza zavjesa dok pokušavaju u očima prolaznika uloviti bar gram divljenja za fasadu. Onu drugu stranu fasada neće moći pokriti. Nikada.

Male laži

smisao

U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.

Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.

Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.

„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“

Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa.
Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.

„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije

Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.

„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.

Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.