Veliki transport

Zima je uveliko štipala za nos. Promrzli novembar odbrojavao je svoje posljednje dane.
Jedna pogurena prilika, koja se skupila gotovo u klupko, žurno je odmjeravala posljednju dionicu puta do Kostajnice. Kao geometar jednakim koracima osvajala je put pred sobom. Malena varoš ukaza se pred njom.
„Još desetak minuta i eto ti mene“, promrmlja sebi u promrzlu bradu.
Boškan je žurio na stočnu pijacu. Nije on mislio trgovati, ali, eto, ta prosta navika da se tamo pojavi i da vidi kako idu debele svinje. Ponavljao je taj svoj ritual godinama. Ostavio bi mnogo važnije poslove zbog toga, ali posao kod njega nije trpio.
Veliki kaput na njemu je djelovao još veći, dok se on nekako skupio i pogurio poput žbuna okovanog snijegom.
Pijaca je bila začuđujuće puna s obzirom na hladnoću. Mnoštvo zaprežnih kola sa upregnutim volovima, rijetkim konjima; nešto krava, teladi i u najvećem broju debele svinje.
„Boškane, ljudino moja, ajde pazari kod mene. Imam najbolje svinje, a i cijena je povoljna“, debeli nakupac uvijek raskopčane šoferske kožne bunde išao mu je u susret.
„Neka, Neđo. Uhranio sam sebi dvije svinje po stotinu i dvadeset kila“, odmahivao je rukom produžavajući prema jednoj povećoj skupini ljudi, koja se okupila oko nekog Roma koji je prodavao konja.
„Ljudi, nisam lud, ali dobro me poslušajte. Ovo nije običan konj. Ovo je Zmaj konj. Pogledajte taj vrat, sapi“, hvalio je on svog konja, dok su mu se iz mase smijali i nešto dobacivali.
„Pazi, ’vamo. Sto’ iljada i ne dobijaš samo konja. Uz njega ide magija, sloboda. Hajde, ispunite svoje snove!“ Rom se nije dao smesti. Kružio je oko konja. Ata krilata, kako bi mu tepao. Provlačio se ispod njega i podizao mu jednu po jednu nogu, pokazujući kako je miran. Sva ta predstava privlačila je najviše pozornosti stoga što konj nije bio ništa, eto, posebno, ali je imao najboljeg prodavača.
Omaleni Rom obigravao je oko svog konja, stalno pomjerajući šešir na zatiljak, ispod kojeg je izvirivao prosjedi bič kose. A na usnama kao zalijepljena visila je cigareta sumnjiva kvaliteta. Bio je rječit. Bogatstvo riječi privlačilo je neuki svijet.
Boškan je stajao i posmatrao scenu. Maštao je da jednog dana kupi konja, ali, jednostavno, siromaštvo je stajalo na njegovu putu. Posmatrao je Riđana.
„Eh, kad bi se do kakve pare došlo, ti bi bio moj“, mrmljao je sebi u bradu.
Svinje nisu bile na cijeni za one koji prodaju, dok su cijene za kupce bile više od očekivanih.
Zadržao se još par trenutaka u razgovoru sa Stankom, vječitim šeretom i spadalom.
Čim je pregledao svu ponudu, zaputio se prema gradu. Trebalo je kupiti kafe, duvana i šećera.
„Boškane, Boškane!“ dozivao ga je poznati glas dok je prolazio pored kafane „Kod dva brata“. Boškan se okrete. Pogled mu se zaustavi na poštaru Stojanu. Uvijek raskopčane uniforme, koju nije skidao ni neradnim danima, i na zatiljak zabačenom šapkom, bio je svakome dobro poznat. Pazarni dan bio je odličan razlog da se nađe u kafani. Tu su svraćali svi koji su nešto pazarili na pijaci, oni koji bi dobijali penzije kad se pogodi na pazarni dan. Uvijek je bio neki razlog da se nešto popije ili nazdravi.
Boškan je znao da ga Stojan ne zove bez nekog posebnog razloga. Zastao je čekajući da mu se Stojan približi.
„E, Boškane moj, ti nikad ne bi svratio u kafanu da malo poljudujemo“, počeo je Stojan izokola.
„Znaš ti, Stojane, da ja nisam čovjek od kafane. Nema se, a i za kafanu mora postojati dobar razlog“, izvlačio se Boškan.
„Pa to ti ja i govorim. Nisam ja tebe džaba zvao“, trljao je svoj poveliki stalno crveni nos.
„Znam da nisi. Reci ti meni, Stojane, pa da idem svojim poslom“, pokušavao je Boškan da se izvuče iz njegovih kao šape velikih dlanova.
„To ti i govorim, ajde ti sa mnom, imam nešto za tebe“, rukama ga je povlačio prema kafani.
Nevoljko je pošao za njim.
Kafana je bila u polutami. Pramenovi duvanskog dima lebdjeli su tik iznad glava ljudi koji su sjedili za stolovima sa šarenim kockastim stolnjacima i velikim mesinganima pepeljarama prepunih čikova i pepela. U zraku se osjećao jak miris alkohola.
Boškan je osjetio mnoštvo pogleda na sebi, koji nakon što ga odmjeriše nastaviše sa svojim „važnim“ razgovorima prepunim podizanja tonova, sirovog smijeha i stalnog nazdravljanja. Omaleni konobar zalizane kose i sa velikim zulufima, u bijeloj košulji, kao marioneta brzo se provlačio između stolova, stalno noseći nove ture pića i odnoseći praznu ambalažu.
Dok se provlačio za Stojanom između stolova, Boškan se privikavao na polutamu.
„Sjedi prvo. Konobar, evo mali te treba!“ pokazivao je na Boškana.
Nemajući kud, Boškan naruči jednu ljutu za sebe, a duplu mučenicu naruči Stojan. Mala čašica gotovo da se nije vidjela u velikom Stojanovom dlanu i prstima debelim kao kobasicama.
„Velim ja, al’ me niko ne sluša. Dobar je onaj mali Boškan. Vrijedan i radan. Nikad ti taj ne gubi vrijeme ubudale“, prelio je Stojan vidno zagrijan.
„Mora se, moj Stojane. Nego ti meni reci šta si to imao za mene“, upita Boškan.
„Polako, Boškane. Nije svijet nastao za jedan dan. Polomićeš noge stalno leteći. Mali, mali, dođider ovamo!“ već je zvao konobara, koji se kao munja stvori za stolom.
U ruci je držao maleni blokčić i hemijskom olovkom brzo zapisivao novu narudžbu. Nakon toga Stojan zavuče ruku u veliku kožnu torbu koja je stajala na stolici pored njega.
„Pismo, moj Boškane. Amerikansko“, provuče ga ispod nosa. „Miriše mi na nešto dobro, Boškane. Imam ti ja nos za takve stvari. Pogledaj ti samo šta je markica na njemu, kao na drugu ordenja“, zavjerenički se nagnu prema Boškanu te se osvrnu oko sebe.
„Amerika je velika i bogata zemlja. Niko iz nje ne piše da bi se na nešto žalio. Na, uzmi“, dade mu pismo sa šarenim rubovima i dotad neviđenim šarenim markicama.
„Ajde, zovi konobara još sad, pa svojim poslom, da te ne zadržavam.“ Svaki njegov potez bio je dobro proračunat.
Nakon što je pozvao konobara i platio mu za naručene ture pića, Boškan se nađe na ulici.
Kupio je kafu i šećer, a za duvan mu nije preostalo zbog čašćavanja Stojana. Dugačkim koracima je jurio kući da mu njegova Darinka pročita pismo. Boškan je učio nešto škole, ali nije je završio zbog siromaštva roditelja koji su imali mnogo djece.
„Daro, Daro!“ dozivao je s kapije.
Na vratima se pojavi Darinka, Boškanova supruga. Visoka i vedra osoba, bila je njegovo najveće bogatstvo. Djece nisu imali. Bili su već pet godina u braku te ih to još više zbliži.
„Jesi li sve kupio?“ upita ga.
„Sve osim duvana. Sačekaj da ti ispričam“, gotovo je u dva skoka pretrčao dvorište.
Noć se većma spuštala niz padine u kotlinu Une, polako paleći žmirkajuće petrolejke. Tišina je zavladala selom. Dara je sjedila za stolom i u ruci držala pismo.
„Daro, ponovo mi pročitaj onaj dio o mašini. Ima onaj stari lisac Stojan nos za to.“ Boškan je šetkao između stola i šporeta, koji je gotovo titrao u mjestu dok su drva u njemu pucketala, a plamen hučao kao vodopad.
„’Kako se živi tamo? Ponekad se zaželim sjesti pred pojatom, u ljeto, kad sijeno miriše, a ja onako umoran sjednem na travu zelenu pa smotam cigaru i zapalim. A iznad mene nebo nepregledno. Sjećaš se kako sam te učio motati cigaru? Znaš, evo razmišljao sam se da ti pošaljem mašinu za cigarete da mi se ne patiš. Neće se dugo zabaviti. Pozdravi mi kumana’“, čitala je Darinka, kad je Boškan zaustavi.
„Ček, ček. Znači neće se dugo zabaviti. E moj Gojkica. On se mene sjetio u Americi. Ma uvijek sam znao da će od njega čovjek postati. Nije ti on volio nepravdu i nerad, zato je otišao“, pojašnjavao je Boškan sam sebi.
Dugo u noć sa svojom Darom kovao je planove šta mu valja raditi. Dara je zaspala, a Boškan je ležao i gledao u plafon. Ponekad bi duboko uzdahnuo. Nije san htio na oči.
„Eh, kad bi mene bar sad krenulo. Prve pare, i konja bih kupio. Ni najmanjeg ni najvećeg, samo miran da je. Sa njim bih tek posla imao“, mrmljao je polutiho.
Te noći sanjao je veliki stroj, koji se sav tresao, a on je prinosio velike kao tavica žute listove duvana i trpao ih u mašinu, dok su na drugu stranu izlazile cigarete. Velike sjajne zakovice prijetile su da se stroj raspadne, ali bi Boškan još više i brže stroj hranio duvanom dok bi se gomila cigareta povećavala i prijetila da zatrpa kuću.
„Boškane. Boškane“, drmusala ga je Darinka.
„Buncao si. Sav si znojan. Hajde, presvuci se, a ja ću ti skuvati kafu“, budila ga je Darinka.
Kafa je bila na stolu. Boškan ju je pio i katkad duboko udahnuo.
„Valja se za to pripremiti. Kad je Gojkica toliko učinio za nas, ne bi bio red da mi budemo nespremni“, dogovarao se sa Darom. „Ja ću još jutros do Milutina, a i do Todora. Dogovoriću sa njima da uparimo volove za taj dan. Treba toliku mašinu dopremiti iz Kostajnice“, kovao je planove.
Nakon doručka nahranio je staru mršavu kravicu, svinje i kokoši te se zaputi u selo kod Milutina.
„Veliš Gojkica. Alal mu vjera. Opoštenio se. Kad kažeš da stiže stroj?“ Milutin se obradovao Boškanovom dobitku.
„Javiću ti, moj Milutine. Neće se zabaviti.“ Boškan mu pruži ruku, pozdravi se s njim te produži kući Todorovoj.
„Ohohoj, Todeee!“ zazivao ga je još dok ni kući prišao nije.
„Ehej, Boškane. Evo ti mene. Koji te đavoli gone kad tako žuriš?“ upita ga Todor.
„Nisu đavoli, Tode, nego nužda, pa reko’ da se tebi obratim, sve znajući da me nećeš odbiti“, reče mu Todor.
Kad mu Boškan izloži plan, Todor odmah prihvati da će mu pomoći.
Boškan je gotovo trčeći dojurio kući. Dara ga je čekala i iz njegovog osmijeha pročitala da je uspio da se dogovori sa komšijama.
Dani su sporo prolazili. Planovi su se kovali svakodnevno. Ono što bi ujutro zamislili, naveče bi odbacili. Bližio se taj dan.
Boškana su malo-malo sretali prijatelji, rodbina i komšije. Čestitali mu na velikoj sreći. O njemu se tih dana uveliko pričalo.
Nekako oko Nove godine Dara kroz prozor primijeti poštara Stojana kako kroz sitne pahulje krupnim koracima prti kroz dubok snijeg, onako raskopčanog kaputa. Nos mu se crvenio poput paradajza dok se približavao kući.
„Mora da je to to. Ne bi Stojan po ovakvom kijametu dolazio džaba“, Boškan je brzo zagrnuo kožun i izletio napolje.
Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je sa Stojanom, koji je otresao snijeg sa šapke i dubokih cipela.
„Vala, Boškane, ja bi’ zbog tebe do Novog otišao pješaka. Znaš koliko ste mi vas dvoje mili i dragi. Kad je pošta u pitanju, kod mene nema labavo. Pa glava da ide“, već je sasipao prvu mučenicu u grlo.
Iz velike kožne torbe izvukao je potvrdu s kojom je trebalo da se javi u poštu da preuzme paket.
„Popijde još jednu. Nisi došao na jednoj nozi.“ Boškan mu nasu još jedno piće, koje Stojan sasu u grlo takvom brzinom da se i sam iznenadi.
S priznanicom Boško je već jurio prema Milutinu i Todoru. Za nepun sat vremena velika zaprega od dva para volova bila je pred njegovom kućom.
Dara je stajala na pragu i brisala suze. Nekako joj je to sve bilo nevjerovatno, ali sad je sve došlo na svoje mjesto. Boškan joj mahnu i sa zapregom se izgubi u bjelini snježnog dana. Dara je gledala za njima dok se ne izgubiše u daljini. Pripremila je najveće pile koje je imala, za ručak kad se vrate Todor, Milutin i Boškan.
Boškana je upoznala na vašaru kod lutrije. Kad su izvukli lutrije, Boškan je iz novinskog papira izvukao ukosnicu, uz veliki smijeh kibicera, a Dara šnalu za kosu. Nekako su se sudarili da su im iz ruku ispali dobici. U momentu kad su se istovremeno sagnuli da sa zemlje dohvate svoje dobitke, sudarili su se glavama. Udarac je bio toliko snažan da su obadvoje završili na zemlji. Brzo su ustali praćeni smijehom prisutnih. Na glavama su se ocrtavale velike čvoruge. Nimalo zbunjen, Boškan svoju ukosnicu zadjenu Dari kojoj je bila spala marama sa glave. Ni ona ne ostade zbunjena te svojom šnalom pokupi jedan pramen Boškanove kose koji je padao niz čelo. Ukaza se velika plava čvoruga. Od toga dana za njih dvoje nije niko postojao.
Dara je spremala ručak i birala svoje najbolje tanjire, mada nije imala mnogo izbora. Malo-malo virila je na prozor iščekujući dolazak Boškana, Todora, Milutina i velike zaprege sa mašinom.
Boškan odluči Todora i Milutina počastiti pićem u kafani. Usput je sreo mnoge komšije, koje su ga propitivale o mašini, a on bi sav sretan objašnjavao kako je pošao u poštu da je podigne.
U kafani su mu prilazili mnogi poznanici, tapšali ga po ramenu. Nakon što su popili piće, krenuli su prema pošti. Za njima je krenula sva svita. Boškan je bio sav sretan. Na momente mu se činilo da je cijela Kostajnica njegova. Brojčano stanje pratnje je raslo kako su se približavali pošti. Velika karavana stala je pred poštom. Zaprega, prijatelji, poznanici te mnoštvo njih željno spektakla i događaja kakav Kostajnica nije zabilježila u skorijoj istoriji.
Boškan pođe sa priznanicom u unutrašnjost pošte te se još jednom osvrnu na veliku pratnju. Baci pogled i na zapregu procjenjujući njenu fizičku spremnost za veliki transport.
Noge su mu klecale kad zastade pred šalterom iza kojeg je sjedio Rade, službenik pred penzijom koji je znao svaki kamen u Kostajnici.
„Jesi li stigao?“ reče mu dok je uzimao priznanicu.
„Jesam, i zaprega je tu“, Boškan pokaza svu spremnost pred Radom.
„Sačekaj trenutak, sad ću ja“, Rade nestade iza vrata.
Nakon par trenutaka vrati se s paketom ne većim od dlana.
„Izvoli“, pruži on paket prema Boškanu. „Potpiši ovdje“, reče mu.
Boškan udari krstić.
„A mašina gdje je? Zaprega je pred poštom“, Boškan se bio zbunio
„Samo to je stiglo. Nikakva mašina nije stigla“, pojasni Rade.
Boškan brzim pokretima otvori zamotani paket i pred njegovim očima se pojavi neobičan predmet koji sav stade na dlan.
„Šta je ovo?“ prenerazi se Boškan.
„Pa to ti je mašina za savijanje cigareta. Daj da ti pokažem“, ponudi se Rade da mu objasni namjenu.
Vješte Radine ruke u par kratkih poteza tako vješto zamotaše cigaretu da se učini kao neka mašina.
„Kažeš samo to“, ponovi odsutno Boškan.
Nakon toga strpa malu mašinicu za savijanje cigareta u džep i oborene glave pođe prema izlazu. Čim se pojavi na vratima, dočeka ga graja, povici sa svih strana. Činilo mu se da svi gledaju samo u njega. Činilo mu se da će se onesvijestiti.
„A gdje je mašina?“ upita neko iz gomile.
„Nema je. Nešto je zapelo na granici oko papira“, Boškan slaga iako je bio svjestan da ta njegova laž neće preživjeti ni do sutra, te polaganim koracima nastavi da se kreće prema kući.
Razočarani narod poče se razilaziti. Komentarisali su svako na svoj način. Samo je Boškan ćutio. Koraci do kuće bili su teški poput olova. Oči su mu se punile suzama, ali nije plakao.
Dara je nestrpljivo čekala. Kad ga je primijetila da se približava kući, potrčala je prema njemu.
„Šta je bilo? Gdje su Todor i Milutin? Šta je bilo u pošti?“ ispitivala je.
„Hajdemo u kuću“, zagrli on svoju Darinku te se s njom uputi u kuću.
Potanko joj ispriča sve šta mu se desilo. Darinka je slušala. Bilo joj je žao patnje njenog muža i svih onih podsmijeha koji će ga čekati iza svake ograde, kapije i prozora. U tom momentu Darinka se sruši na pod. Boškan skoči te je snažnim rukama podiže sa poda i prenese na ležaj. Masirao joj je vrat. Vodom umivao lice. Ljubio ga.
„Daro, Daro, budi se Daro“, pokušavao ju je dozvati.
Nakon nekoliko minuta to mu pođe za rukom.
„Odoh ja po doktora, a ti samo lezi“, reče joj i odjuri kao vjetrom nošen po doktora.
Kad je stigao doktor, Dara je bila mnogo bolje, ali nije ustajala iz ležaja. Doktor je stavio slušalice i prislonio ih na Darinkine grudi. Nakon par trenutaka skide ih te razvuče osmijeh.
„Daro, postaćeš majka, a ti, Boškane, otac.“ U doktorovom glasu osjećala se radost zbog vijesti koju im saopšti.
Boškan je ljubio svoju Daru. Nije mogao zaustaviti suze. Jecao je. Dara nije ništa govorila, samo su joj suze tekle niz lice.
Ljeto je brzo došlo. Dara je rodila zdravu curicu. Sreći nije bilo kraja.

Pomenuti događaj sa mašinom za savijanje cigareta još dugo se prepričavao, ali rođenje djeteta sve je bacilo u sjenu. Tek ponekad bi stariji ispričali priču o Boškanu i njegovoj sreći, a mašina je polako odlazila u zaborav. Gdje joj je i bilo mjesto.

Advertisements

Brod u žitu

Milovana sam upoznao prije dvadeset i neku godinu na jednom vašaru s početka jeseni u malom selu sa jednom prodavnicom, crkvom, berberinom i dvadesetak nagusto ušorenih kuća.
Na vašaru je bilo mnogo svijeta. Potomci starijih mještana čekali su taj dan za povratak u zavičaj i za susrete s poznanicima s kojima bi zametali razgovore, započinjali stare zađevice i obnavljali stare doživljaje.
Milovana sam spazio pored štanda na kojem su se prodavale razne sitnice. Izbor sitnica bio je toliko širok da jednostavno nisam znao pravu namjenu polovine artikala. Neki od njih bili su kompletni, dočim su drugi bili nekompletni, polomljeni ili isluženi. Razgledao sam stvari, nesložene i razbacane. Pogledom sam lutao bez ikakvog cilja. Privukli su me galama i mnoštvo predmeta neobičnog izgleda i nepoznate namjene.
„Koliko stoji brodsko kormilo?“ čovjek do mene upita prodavca.
Kormilo nisam ni primijetio do toga momenta. Otkud kormilo na vašaru u selu koje osim jednog većeg potoka nema nadaleko pristojnijeg vodotoka? pomislio sam.
Čovjek pored mene u rukama je okretao kormilo. Uopšte nije gledao u njega, već je iskusnim i rutiniranim pokretima plovio. Njegov pogled nisu mogli zaustaviti niti krov omalene crkve, niti golema lipa čija je krošnja dominirala urednim dvorištem stare crkve.
„Vi ste mornar?“ upitah ga.
„Na neki način da“, nije spuštao pogled koji je već bio negdje oko Rta dobre nade ili možda negdje dalje.
Pogledao sam u kormilo u njegovim rukama. Čvrsto je držao pravac. Ni blagi povjetarac koji je milovao njegovu kovrdžavu kosu nije ga mogao skrenuti s kursa. Kormilo je bilo sjajno i izlizano. Jedna od držaljki na njemu bila je polomljena. Ostalo ih je još sedam.
Zastao sam na trenutak. Usmjerio sam pogled preko krova crkve i velike krošnje od lipe. Stajao sam nekoliko trenutaka, posmatrao oblake i onda zaklopio oči. Oblaci su nastavili put ispod mojih očnih kapaka. Vjetar je donosio dotad meni nepoznate zvukove. Miris nekih nepoznatih destinacija ispunjavao je sva moja čula. Trgnuh se. Čovjek pored mene je držao kormilo i gledao u mene.
„Koliko daleko si bio?“ upitao je.
„Ne znam, ali sam siguran da sam krov crkve prešao“, nasmijah se prema njemu.
Njegov sanjalački pogled se razvedri i ponovo stade da premjerava kormilo.
„Vidiš kolika je ravnica oko nas. Ne vidi se kraja, ali vidjeti preko krova crkve dugo mi je bila najveća prepreka. Sad više nije. Prebrodio sam je. Najteže mi je bilo isploviti. Sad idem dalje“, ostavio je prodavcu novca po svojoj volji. Prodavac se nije cjenjkao. Nije tražio novac. Trampio je stvari za neke nama neupotrebljive sitnice. Neko bi mu ostavio i novac, ali njega to baš nije veselilo.
Ostao sam kod rodbine na prenoćištu. Tražio sam neke izgubljene niti.

Ujutru rano otišao sam kod berberina. Brijao je jednog starijeg čovjeka. Radnja je bila mala. Tek berberska stolica, iskrzano, ali čisto ogledalo; slika Gole Maje na zidu;
uokviren novinski članak sa naslovom „Najbrže makaze regiona“ sa fotografijom nekog mladog čovjeka, uredno začešljanog, sa makazama i češljem u ruci. Pogledao sam u berberina. Bio je začešljan. Nije mnogo žurio. Pričao je sa mušterijom. Kad je završio sa njom, ponudio mi je da sjednem.
„Brijanje“, rekoh mu.
„Najbrže makaze regiona?“ pogledah u ogledalo tražeći njegov pogled.
Nije se smeo.
„Bio sam mlad. Nadobudan“, prozbori.
„Otkud sad ovdje? S tom titulom ste mogli možda više“, nastavih ga ispitivati.
„Ta titula me je dovela ovdje“, reče.
Ne rekoh mu ništa, ali nisam skidao pogled sa njegovog lica.
„Ljudi dolaze kod berberina, svako sa nekom mukom. Nije tu šišanje najbitnije. Ponekad treba saslušati. Reći koju utješnu. Ohrabriti čovjeka“, pričao je blagim tonom. „Nisam slušao. Mjerio sam vrijeme, izgubio kompas i nasukao se ovdje. Kao brod“, završi on.
„Juče spazih čovjeka kako na vašaru pazari kormilo. Koliko mu to ovdje znači?“ skrenuh razgovor na temu koja me je zainteresovala prethodnog dana, ohrabren njegovom iskrenom ispoviješću.
„Mnogo. Mnogo ukoliko ne izgubi kompas“, reče.
Zamolio sam berberina da mi kaže nešto više o neobičnom mornaru.
„Prije mnogo godina nakon jakog nevremena, pojavio se niotkuda njegov otac. Da stvar bude interesantnija, imao je brod. Doduše neki mali. Ostao je da živi s nama. Oženio se i stekao sina. Mislili smo da se skrasio. A onda je jednostavno otišao. Nije bilo ni njega ni broda. Njegova žena nedugo za njim je umrla. Ostao je njegov sin. Dobrodušan momak. Gradi brod“, završio je sa brijanjem da ga nisam ni osjetio, ponesen njegovom pričom.
„Na izlazu iz sela posljednja kuća s desne strane“, nasmija se gledajući me zbunjenog.
„Uopšte više nisam brz, ali vrijeme brže leti“, mahnuo mi je sa praga berbernice.
Automobilom sam za par trenutaka stigao do kuće koja me je interesovala. Čovjek je popravljao otkinutu ručku kormila i upravo je završavao posao.
„Posao napreduje? Vasilije“, rekoh mu svoje ime i pružih ruku.
„Milovan“ predstavi se.
„Čujem praviš brod. Nikad nisam gledao kako se radi brod, pa navratih“, započinjao sam razgovor.
„Samo s ljubavlju“, reče nastavljajući svoj posao.
Pored kuće proticao je nevelik potok. Pogledao sam na konture započetog broda. Nije bilo ohrabrujuće gledati u budući brod i nevelik potok.
„Potok baš i nije plovan. Malen je“, zbunjeno sam promucao.
„Sve rijeke potiču baš od ovakvih potoka, pa i kad su manje od mora, nisu za potcjenjivanje“, reče Milovan.
„U pravu si“, potvrdih iako mi nije bilo baš najjasnije njegovo objašnjenje o gabaritima broda i plovnim mogućnostima potoka.
Nešto kasnije pozdravio sam se sa njim i krenuo u svijet gdje bi ovakav razgovor bio gotovo nemoguć.

Nakon par godina opet me je put naveo na isto mjesto. Sjetio sam se Milovana. Iste noći bilo je jako nevrijeme. Kiša je natapala ravničarsku zemlju. Potok se razlio po okolnim njivama i livadama.
Ujutru sam pojurio do Milovana. Kuća je bila na istom mjestu, ali broda nije bilo. Niti Milovana. Pogledom sam tražio okolo. Spazih brod udaljen od kuće stotinjak metara. Oko broda kao more razlio se potok. Milovan je stajao na brodiću i držao kormilo. Imao je na glavi kapetansku kapu i plavi kaput, koliko sam mogao da uočim. Poželio sam da ga dozovem. Nisam to učinio. Samo sam mu mahnuo rukom.
Brodić se ljuljuškao u uskom koritu, ali se Milovan nije dao smesti. Istim onim pogledom putovao je mnogo dalje i više od nas ostalih običnih smrtnika.
Zažmirio sam još jednom. Brod ispod mene je nemirno poskakivao na talasima. Sve oko mene se ljuljalo. Htio sam da otvorim oči i prekinem put, ali nešto jače od mene nije mi dalo.

Od toga dana moje su se oči nagledale svijeta. Obišao sam sva ona mjesta za koja sam lično smatrao da vrijedi da se vide. Ako negdje i nisam stigao otići, sjetio bih se Milovanovog broda, zažmirio i zaplovio.
Nakon dvadesetak i nešto godina od prvog susreta sa Milovanom, ponovo me put doveo u selo, na sahranu daljnjem rođaku. Dok je sveštenik obavljao ceremoniju, gledao sam u nebo. Jasno sam vidio obrise Milovanovog broda. U tom trenutku poželio sam podignuti ruku i pokazati na Milovana, ali svjestan situacije ne rekoh ništa. Brod od oblaka sigurno je jezdio nebeskim plavetnilom.
Poslije sahrane sam od mještana saznao da je Milovan nestao s brodom nedugo nakon našeg zadnjeg susreta. Želio je da vidi šta je to bilo jače od njegovog oca da ga ostavi sa majkom u selu.
Zastao sam pred njegovom oronulom kućom. Vrijeme je neumitno teklo za nju. Za Milovana ne znam. Čovjek na tako velikom putu ne poznaje vremenske prepreke. Zemaljske prepreke nije poznavao dok je bio brod u žitu.

Vejsilovo vrijeme

Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadu trista pedeset i sedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od trideset drugog, kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi. Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome sedamdeset i neke, kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekirom, dok priprema drva za upola pečenu pečenicu, nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio onuda. I danas me ponekad put nanese istim putem, vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim više taj put. Ostao sam pri onoj mjeri kad mi je taj put tjerao osmijeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao, ne bez viteštva i bez najmanje ružne primisli; izazvan svim onim prosutim kokicama koje bismo rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala na ramenima, oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom, o kojima i danas mnogo znamo. U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene sa nizovima kuća sa jedne i druge strane, bile su gusto ispunjene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek ponegdje među tim starinskim kućama uglavio bi se poneki objekat novijeg datuma. Štrčao bi među njima. U svim tim starim objektima u prizemlju bi se nalazili različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da li postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki – početak nastave, velikog odmora i kino predstave. Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primijetio da gledamo kroz izloge nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina. Podigao bi pogled, skinuo lupu sa oka i stavio one svoje neobične naočare, okrugle sa debelim okvirima kakve niko u gradu nije nosio. Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled. Uznemireni njegovim pogledom brzo bismo se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju pogleda izgubljenog u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti u šetnji ili nekoj od prodavnica, zazirali smo od njega.
„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude“, nagađao je Milan.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom“, jednog dana nam saopšti Peđa, sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako, kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak, iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljki udjenuše se i raskršća na kojima ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za šta smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja nas razdvojiše na sve strane svijeta. Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente. Svako ukrštanje male i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom, sitnim sjekutićima sekundarice amputiralo je komad po komad našeg tkiva.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmijesima i prepirkom, postala je kraća i manja. Izmijenilo se i naličje ulice. Nestali su mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek je bila tu, između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani sat polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću“, čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat, malo veći od velikog odmora, neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg. Starinska vrata bolno zacviliše. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro veče“, pozdravih.
„Svako dobro“, otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenoj nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima. Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“ pogledah Vejsila, ostarjelog i na izmaku snage.
„Dugo sam mislio da je tako.“ Okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom. Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“ sa ruke sam skidao svoju staru „raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“ upita me.
„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao“, gledao sam u jedan časovnik na zidu.
Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije privlačio pažnju. Ali na njemu primijetih nekoliko nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim, ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“ konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem“, pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“ Pod povećalom je osmatrao unutrašnjost časovnika, ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih meni bar nepoznatih dijelića.
„Kasnite“, kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim“, više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati“, predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta“, prihvatih ponudu da ostanem.
Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređenim, sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se. Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primijetio si?“ osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.
„Mnogi do sad nisu primjetili“, nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata. Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika, sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa. Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje“, uputi me Vejsil.
Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si od pretpostavke da je jedna kazaljka mala, a druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto“, nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno, raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“ Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo, nisam želio da mi vrijeme kaže: ‘idi da spavaš’ ili ‘vrijeme bi bilo da jedeš’. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“ Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao. „Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor“, Vejsil kao da završi izlaganje.
Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik“, pružio mi je popravljeni sat.
„Hvala“, uzeh ga.
„Koliko sam dužan?“ upitah, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta“, nasmiješi se Vejsil.
Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje, reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš“, mahnu mi iza svog radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmijeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je sve preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza. Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.
Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Bunar želja

Jednom davno tri sjajna ratnika blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine, zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i mjesečina obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bila tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše, kad se napiju vode, da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni slutili da je to bunar želja, nastao kao želja dotičnog vremenjaka.

Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad, ode u pustinju i tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda, zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“, obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao.“
„Zar se ne može zalutati svojevoljno? Ko si ti? Šta radiš ovdje?“ mjesecu bi interesantan neznančev odgovor.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji.“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati.“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na ovo. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje, bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenima mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao.“
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći?“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć, neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio.“
Vremenjak, oduvijek skroman, nenaviknut na neki komoditet, brzo se namjesti i zamisli se. „Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao? Šta da uradim dobro za ljude?“ Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primijetio da se od njegovih suza stvorio mali bunar, prije bi se moglo reći mala lokva. Kad je to primijetio, na licu mu zatitra nekakav zagonetni osmijeh.
„Svakom ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu, neka se želja jedna ispuni“, u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisaše njegove tragove. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.

Prvi ratnik nakon što je u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi: „Eh, da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih, nadam se da me još uvijek čekaju.“ Spusti se potom na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika. Zagleda se u nebo i onako za sebe poželi: „Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao.“
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, leže kraj ove dvojice pa im se obrati:
„Slušam vas i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike. Ćerke da im gledam, očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“
Svanu jutro. Nešto se čudno bješe desilo. Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu. Ratnik nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj, čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule vavilonske. Nije ni primijetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jedan par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode, teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte…“, od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano. „Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigrad nije nikad vidio.
Oko njega se skupilo mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć, mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje. Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojim kućama.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se, a nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.

Posljednja jesen jednog vremenjaka

„Djeco, brzo u kuću. Eto vremenjaka!“ upozorenje o kojem se nije moralo raspravljati.
Istog momenta napustili smo započetu igru i trkom pobjegli u kuću. Pored igračaka ostao je samo Luksi, malo zbunjeno štene pametnih crnih očiju i uvijek spremno za igru. Par trenutaka gledao je za nama dok smo prašili prema ulaznim vratima.
„Luksi!“ Vera kao da se sjeti ostavljenog šteneta.
„Ja ću po njega, a vi u sobu“, isprsi se Stevo, plavokosi deran.
Stevina osobina neustrašivosti već tada je izbijala na površinu, čineći od njega buntovnika sa samo njemu poznatim razlozima. Nerijetko bi batinama završila njegova neustrašivost, ali od suze ni traga. Prkosno čelo ukrašeno znatiželjnim smeđim očima i nebrojenim pjegicama djelovalo je preozbiljno za njegove godine.
Brzim koracima, kao da se nalazio pod kišom metaka, pogureno je trčao prema štenetu, koje se polako udaljavalo iza kuće.
Napeto smo čekali i izvirivali iza poluzatvorenih vrata očekujući da se Stevo vrati sa štenetom. Ali Stevo ne bi bio Stevo da nešto ne zakomplikuje. Njega nije bilo ni na vidiku.
Pogureni starac sa pohabanim šeširom, masnijim od nečije slanine, laganim staračkim koracima približavao se kući. Zeleni polupocijepani ranac visio je na išaranom ljeskovom štapu preko lijevog ramena, a u desnoj ruci oslanjao se na štap koji je neobičnim izgledom upadao u oči. Sav krivudav, zlatnožute boje, imao je tek malo zakrivljenu dršku koja se nazirala iza čvornovatih i poluzgrčenih prsta. Na dnu štapa metalno ojačanje kojim je on kuckao po tlu dok se teškim koracima kretao.
Stevo je kao tane uletio u kuću, sav poguren dok je s dlanovima ispod prednjih nogu držao Luksija, koji se zbunjeno klatio.
„Bog te mazô, u dlaku da ga nije vremenjak uhvatio!“ Stevo je imao običaj da neke stvari uveliča i pretjera preko svake mjere.
„Pričaj šta je bilo. Je li te vremenjak spazio? Kako si mu pobjegao?“ bili smo nestrpljivi.
Vremenjak je u nama budio i palio maštu.
„Taman da stignem Luksija, primijetim ja vremenjaka kako skida ranac sa ramena kao da želi uhvatiti Luksija i ponijeti sa sobom. Znam ja takve. Ko zna šta bi on sa njim radio, ovako malenim i nemoćnim. Možda bi ga začarao i pretvorio u vuka da ga prati na njegovom putu“, Stevo na trenutak zastade radi dramske pauze. „Kažu da je on đavo. Čuo sam gdje pričaju da se ničega ne boji osim krsta. Samo od njega on bježi. Da ste mu samo vidjeli oči, kako se sjaje nekim crvenim sjajem. Sav sam se naježio i osjetio kako se kočim od straha, ali ja ni pet ni šes’, zgrabim Luksija ravno njemu ispred nosa i bjež’ u kuću“, dodavao je Stevo i kapom i šakom, ali bilo ga je divota slušati.

Pričalo se o vremenjaku tada svašta. Dječija mašta svaki put dodavala bi još jedan stepenik, gradeći takvu kulu straha da bismo po nekoliko dana s teškom nelagodom odlazili bilo kuda dalje od kuće. O vremenjaku se pričalo i među odraslima, ali s jednom dozom opreza kad bismo mi bili u blizini.
Virili smo kroz prozor iz sobe na starca koji je već bio u dvorištu. Mnogo je pokazivao štapom prema kući. Glas mu je bio nerazgovijetan i slab, pa ga i pored najbolje volje nismo ništa razumjeli. Pogledao je prema nebu, dizao štap uvis i onaj rezbareni ljeskovi prut koji je nosio preko ramena, a o kojem je visio zeleni ranac.

„Biće da je ljut. Pokazuje na nas štapom. Bolje da se primirimo i nikuda ne mrdamo. Mogao bi da dozove gromove i da nas sve sprži.“ Stevo je na neki svoj način razumijevao i prevodio nastalu situaciju.
Začuše se ulazna vrata.
„Evo ih po nas“, uplaši se Vera.
Bila je to strina Stana.

„Svi junaci nikom ponikoše…“ doza ohrabrenja osjetila se u strininom glasu.
Brzo je poslovala po kući. Spremila je nešto hrane, zamotala je u papir, na kojem se nalazilo mnoštvo računa iz zadruge kod Rade Kapetanovića, koji je imao običaj da nalakćen za velikom tezgom provjerava svoju računicu, dok smo mi djeca pili „naru“.
Strina je odlomila veliki komad hljeba i sve to stavila u veliku kesu od „minas“ kafe koju je moj stric redovno donosio iz Austrije. Tek tada je spazila Stevu kako drži Luksija, pokušavajući da ga sakrije iza leđa.
„Ma nosi to pašče napolje!“ izgalami se na Stevu te mu opali šamarčinu da se sve prašilo. Ne uzmače Stevo ni pedlja, kao da je čekao još koji šamar.
„Šta čekaš? Puštaj to pašče napolje! Ko je još vidio da se pašče unosi u kuću!“ U strininom glasu osjećala se ljutnja, koja će brzo proći.
„Nego, jeste li gladni, djeco?“ kao da se maločas ništa nije dogodilo, strina je već nudila da se nešto pojede.
„Strina, ali uzeće ga vremenjak!“ zavapih, unaprijed žaleći Luksija.
Stevo je samo odškrinuo vrata i pustio Luksija, koji je ostao kod praga i onako pseći zakretao glavu fokusirajući pogledom vremenjaka.
Tiskali smo se na prozoru plašeći se za Luksija. Luksi je bezbrižno odšetao do vremenjaka. Po njegovom ponašanju zaključivali smo da se ničega ne boji. Vremenjak se sagnuo i pomilovao Luksija po glavi. Nakon toga Luksi se umiljavao oko njegovih nogu.

„Jesam li rekao? U vuka će da ga pretvori. A onda, jao li se nama! Ja u školu više neću ići“, Stevo je još jednom preuveličavao stvari onako kako samo on umije.
„Neće, Stevo, vidiš da se igra sa njim“, pokazah mu rukom.
„Neke, neka, samo ti tako misli. Ti ćeš s jeseni u školu u Novi, a ja kroz jarak, a vučina čeka na mene dok ga vremenjak čeka kod močila“, Stevo se nije dao.
Starac je sjedio na panju ispod stare jabuke. Činilo se da se odmara. Rukama je stalno nešto mlatarao i štapom pokazivao čas prema nebu, čas prema kući, čas ko zna gdje.
„Jel’ vidite? Kažem ja vama, samo se vi smijte Stevi. Stevo nije budala.“ Stevina plava kosa kočoperila se kao krijesta velikog crvenog pijetla dok bi svakodnevno dijelio megdan na armanu sa đed Draganovim pijetlom. Velikim šarenim pijetlom. Pobjednikom mnogih davno zaboravljenih borbi i već pomalo ostarjelim.

Nakon nekog vremena vremenjak je sa polupocijepanim rancem na štapu prebačenim preko ramena, teškim korakom polako zamicao niz klanac. Luksi ga je pratio jednim dijelom puta, pa zastao. Par puta je zalajao kao da se pozdravlja sa njim i trkom se vratio kući.
Te večeri nismo se dokasno igrali napolju. Neka nelagoda koju je donio nepoznati starac tinjala je među nama. Bilo je vrijeme spavati.
Usljed nevremena nestalo je struje. Petrolejska lampa obasjavala je veliku sobu, u koju se rasporedilo nas petoro djece.
„Nije ovo sve slučajno. Od onako lijepog dana vidiš na šta noć izađe. Đavolja rabota“, ponavljao je Stevo.
„Ja sam jednom pred zadrugom vidio kako mu je Mizan pokazao krst. Da ste samo vidjeli taj bijes u njegovim očima. Taj nerazumljivi urlik za tren nas je rastjerao“, Mile je dodavao mirođije u noć koja je zlokobno kucala na prozore naše sobe.
Nisam dugo mogao da zaspim te noći. Tavanske grede su škripale, dok se vjetar lutalica provlačio između biber crijepa i prevrtao neke stare stvari na tavanu. Drhtao sam od blage groznice, dok me nije san obuzeo.
Te noći sanjao sam neke nepovezane snove. Isprekidane i haotične. Nisam im nikad pridavao značaj, ali sam tog jutra imao neki čudan osjećaj.

Nakon nekoliko dana vratio sam se kući. Vrijeme ljetnjeg raspusta bilo je iza nas. Školske obaveze polako su bacale u sjenu pomenute događaje. Nove avanture Robinzona Krusoa i Petka plijenile su i privlačile moju pažnju. Dakako i Zagorove avanture budile su mi maštu.

Te jeseni umro je i zagonetni starac.
„Strina, šta je bilo s vremenjakom?“ upitao sam je znajući da se ona njega nije plašila.
„Život, Zorane. Mnogo nevolja u jednom životu. I previše za jedan život u pogrešnom vremenu“, u njenom glasu osjećao sam tugu i razočaranost.
„Nerazumijevanje je gadna stvar. Imaćeš prilike da se s njim upoznaš u životu“, završi strina.
Nisam je tada više ništa pitao. Umrla je nakon par godina, jako mlada.

„Vremenjak“ se zvao Janko. Gluvonijemi starac rođen u pogrešno vrijeme. Bojao se krsta zbog smrti svojih roditelja, nakon čega je počelo njegovo stradanje u svijetu nerazumijevanja.
Janko je umro. Svijet nerazumijevanja i danas živi, hranjen strahom i nesposobnošću da nas prihvati onakvima kakvi jesmo, sa svim manama i nedostacima. Ne dozvolite nikad da vas nerazumijevanje prevede na stranu straha i isključivosti.

Blago crvene planine

Mislim da je mali broj onih koji ne vole svoje ujake. Pogotovo kad si klinac koji voli mlijeko, a ujak je taj koji ga svakodnevno isporučuje u onim kanticama za mlijeko, sa poklopcem i ručkom za nošenje. Ujak je to mlijeko zvao varenika, a ja opet mlijeko.
Svejedno, volio sam mlijeko, a volio sam i bijelu kafu. I ujak je. Kako i ne bi, kad je mlijeko zdravo i kad oni koji ga piju postaju snažni.

Subota ujutro. Ujak je bio vrijedan. Mlijeko je bilo isporučeno već oko sedam sati. Nakon toga ujak je otišao po namirnice u grad.
Odmah sam ustao. Molio sam majku da mi napravi za doručak bijelu kafu i marmeladu.
„Hoćemo li danas na brdo?“ pitao sam majku misleći pri tom na babu i ujaka.
„Ići ćemo kad se otac vrati s posla. Poslije tri sata“, pojašnjavala je majka servirajući doručak.
„A kad bih ja sa ujakom krenuo čim se on vrati sa posla…“ predložio sam dok sam širokim zagrizom otkidao parče šnjite hljeba namazane marmeladom i zalijevao je bijelom kafom. Ciglasti brkovi su lijepo pristajali uz moju mornarsku plavo-bijelu majicu na sitne štrafte.
„Znaš, brko, pitaću ujaka. Ako mu ne budeš smetao, možeš ići.“ Majka nije imala ništa protiv moje želje.
Navalio sam na hranu kao Čiko Gonzales.

Ujak se brzo vratio. Imao je veliki crni muški bicikl sa ramom (sa šipkom – za prevoz nećaka, kako bi moj ujak rekao). U cekerima skupljene stvari, a bicikl je stajao naslonjen na ogradu od stepenica.
Majka je spakovala kanticu od mlijeka, aluminijskosive boje. Ujak je ušao u kuću. Majka mu je napravila sok. Dogovor je pao. Idem sa ujakom.

Ujak me je posjeo na bicikl. Na guvernalu cekeri sa namirnicama i kantica od mlijeka koja je zvonila na makadamskom putu.
„Imam novi Zagorov strip. Znaš onaj veliki vanredni“, ujak je znao da volim stripove.
„Stvarno?! Gdje ti je? Jel’ kod kuće?“ zasipao sam ga pitanjima.
„Ma ne, tu je u cekeru“, obradova me.
„Vidim ga sad. Daš mi odmah da ga čitam kad stignemo“, bio sam nestrpljiv.
„Važi. Ja ću večeras kad završim sve poslove“, potvrdi ujak.
„Ura! Jedva čekam!“ Nisam mogao da sakrijem svoje oduševljenje.
Vozili smo se nekih pola sata. Ujak je snažno okretao pedale i nikada se nisam bojao voziti s njim. Bijela kapa sa šiltom, malo kormilo na kapi i mornarska majica činili su da se osjećam kao kapetan broda. Veliki točak je gutao metre puta dok je bicikl poskakivao. Kantica od mlijeka ili, kako moj ujak kaže, varenike stalno je lupkala, čas po biciklu, čas po mojoj nozi.
Zadnju dionicu puta prelazili smo pješaka. Nekih trista metara uz strmi uspon. Ja sam nosio kanticu od, sad nije bitno da li je varenika ili mlijeko, i Zagorov strip.
Zadihan i znojav, ugledao sam babinu kućicu na brijegu kako proviruje ispod velikih stabala šlame nakićenih crvenim slatkim plodovima.
Za nekoliko minuta izbismo pred samu kuću. Baba je bila napolju i već nas je izdaleka primjetila. Gari je lajao i stalno se vrtio ukrug, nakon čega bi se propinjao na zadnje noge.
Baba mi nije dala da vruć popijem ’ladne vode. Malo sam se odmorio.
Brzo sam uzeo ćebe i odjurio u hladovinu ispod šlama. Prostro sam ćebe na meku travu, ispod šlame tetke Milke. Naime, svaka tetka je imala svoju šlamu. I moja majka je imala svoju. Imala je i Savka svoju šlamu, i Dara, i Bojana, i Rosa. Sve su imale svoje šlame.
Ipak, pod šlamom tetke Milke bilo je najbolje. Dobar pregled malog igrališta, prilaznog puta; hladovina dobra, a trava meka.
Veliki strip, velikog formata. Zagor. Blago crvene planine. Legao sam potrbuške. Podbočen na laktove udubih se u avanturu u kojoj sam želio da uživam. Pročitao sam desetak stranica, a ruke su mi bile utrnule. Izvalih se na leđa. Čitao sam opet desetak strana. Spustio sam strip. Tražio sam blago. Gledao sam kroz krošnju šlame koja je dobro rodila. Brodovi paperjastih obala plovili su pučinom neba. I ja sam plovio kroz avanture zajedno sa Zagorom i Čikom. Nekoliko mrava navratilo je do mene. Uputih ih nazad. Nisam bio za to da mi prekidaju uživanje. Grozdovi crvenih krupnih šlama visili su na krajevima grana, nekoliko metara iznad mene. Udubih se u čitanje. Zagor je bio sjajan kao i uvijek. Čiko je mislio samo o hrani. Ogladnih pored njega.
„Baba, baba, namaži mi masti na hljeb“, otrčao sam u kuću do babe.
„Samo malo, babino zlato, sad ću ja.“ Baba odmah pođe da namaže masti na hljeb, sve sa crvenom paprikom.
Velikim zalogajima tražio sam blago crvene planine. Strip se bližio kraju. Još jedan sjajan strip. Uživao sam ležati na leđima i gledati kroz krošnju dobro rodile šlame.
„Uh, ona je dobra. Da sam Zagor, sad bih se popeo i kô od šale obrao one najslađe na krajevima“, razmišljao sam.
Popeh se na šlamu. Nisam dohvatio one najljepše, ali smlatio sam dosta onih zelenijih i kržljavih što sam smio dohvatiti. Sišao sam sa stabla zadovoljan svojom malom avanturom. Opet sam legao na ćebe i posmatrao šlamu. Stvarno je dobro rodila.
Došlo je i par komšijske djece iz moje ulice. Bio sam ponosan na babine šlame. Znao sam koliko su ih uvijek svi hvalili.
Pored djece, babino najveće bogatstvo su bile te šlame. Nije imala mnogo mogućnosti da obraduje nas unučad, ali kad bi god šlame rodile, jedan od dvojice ujaka koji su živjeli još kod babe ubrao bi šlama i baba bi to slala svojim unučadima. Moje komšije su te šlame zvali hašlame, ali bez obzira na to baba ih je uvijek puštala da se popnu i naberu sebi.
„Djeco moja, samo vi sebi naberite šlama. Samo nemojte pasti i nemojte mi lomiti grane“, molila bi sve koji bi se peli na šlamu ili hašlamu.

Malo kasnije došao bi Goran. Kao mačak po cijeli dan bi se motao oko šlama i stalno potkupljao one koje bi veća djeca otresla sa stabla. Goran je bio dijete razvedenih roditelja koji je živio kod svoje babe, a komšinice moje babe s kojom je svakog dana pila kafu u jedan sat. Baba bi govorila da će je glava boljeti ako ne popije kafu.
Možda zbog toga što nisam želio da me zaboli glava ako ne popijem kafu, nikad je nisam ni počeo piti. A i neću. Ne bi mene moja baba lagala. Kako da svaki dan stignem popiti kafu u jedan sat poslije podne? Inače bih morao nositi povez oko glave kad bi me zaboljela. Baš kao i moja baba.
Jednom prilikom Goran se toliko najeo šlama da ga je protjeralo. Zajebavali smo ga otada i zvali smo ga Špica. Po onim sjemenkama koje je jeo sa šlamama.
U jesen su došli njegovi roditelji sa bijelim stojadinom zagrebačkih tablica i sa malim bokserskim rukavicama svezanim za retrovizor koje su se ljuljale kako bi stojadin poskakivao na putu. Zavirivali smo u stojadina i brojali kasete. Imao ih je kao disko. Bio je tu i Mitar Mirić, i Šaban Šaulić i još neki.
Sutradan je Goran odlazio sa ocem i majkom koji su konačno našli zajednički jezik. Samo ne znam koji. Španski ili italijanski. Tako bi moj otac ponekad govorio, „jel ja govorim španski ili italijanski?“
Goran je dugo mahao iz bijelog stojadina sa crno ofarbanim pragovima.
Taj dan kad je vidio moju sestru, rekao je svojoj babi:
„Baba, kako je Ceca lijepa. Lijepa je kô banana.“ Bile su to njegove posljednje riječi.
Od tada je prošlo blizu trideset godina. Nisam ga nikad poslije vidio. Zapamtio sam njegove riječi. Tako jednostavne i iskrene.
Moje babe nema već dugo godina. Nema ni velikih šlama koje bi rodile. Onako krupne i crvene i slatke. Stvarno su bile velike. Bile su kao planine.
Kad god da pomislim na te trenutke, bude mi jasno da nikad nisam bio bliže blagu crvenih planina.
Tako je. Blago crvene planine za moju babu su bile šlame. Za mene je to tada bio strip. Ali danas sam siguran da je moja baba imala pravo. U toj hladovini svake godine za vrijeme ljetnih godišnjih odmora skupilo bi se babinih devetoro djece i mnogo, mnogo unučadi. Pod šlamom, najveće babino blago. Blago crvenih planina.

p.s. šlame je ovdašnji izraz za slatke crvene ukusne trešnje od kojih mi i sad zaiskri pogled

Bespredmetna statistika jednog hrasta

Kako se zovem, ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šest stotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću iz početka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmijenjalo mnogo vlasnika, ali eto, na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spaslo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promijenio. Eto, tako su se brzo mijenjali da im nisam ni imena uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima. Znate, konspiracija.
Eto, malo-malo pa u šumarku preko puta mene obaraju se stabla. Nemaju sreće. A ja, eto, svaki čas čujem prolaznike kako kažu: „Vidi koliki hrast, mora da ima dvjesta godina“, Nasmiješim se onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa se nekako još jače nakostriješim, da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto, imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao:
„O bože, kako je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože, koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire ili karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nikad nisam vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali, eto, oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrožljiv sam. Inače, da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak, kad se osvrnem, mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.

***

Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sâm sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Ljudi sa motornim pilama bacili su se na njega poput lešinara, sasjekli ga, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo, i oborilo ga je. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ga, ne znam. Bio je sam, sam protiv svih – ljudi, vremena, vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaparat da ga uslikam, nisam mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta, dosta manjeg, možda kojih trista godina starog. Supruga se našalila pa rekla “jesi li to bio na sajmu polovnjaka?” Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Perlice života

Otkriću vam jednu tajnu. Znate li da u svima nama žive vilenjaci neimari? Dobro ste pročitali – neimari. Dugo toga nisam bio svjestan, sve dok mi to na uho nije došapnula vještica protjerana na dan moga rođenja, Svetog Luku. Onda znate koji je to dan. Satjerana u ćošak pred mnoštvom strašnih maski od bundeva, starih iznošenih kaputa, ovčijih koža, onako uplašena tek mi je dala naslutiti o čemu se radi.
Našim rođenjem na sebe preuzimamo jednu odgovornost, nasljeđe koje će nas pratiti čitav život. Nasljeđe izrade ogrlice života, satkane od perlica naših svakidašnjih. U nju utkamo sve ono što nam nešto znači, bilo dobro ili zlo. Ogrlica svakim danom postaje sve teža, loše stvari bi htjele da ogrlicu završimo što prije, dočim bi samo nagovještaj nečeg dobrog to osujetio. Neprestana je borba vilenjaka neimara da utkaju naše bisere života, sve ono što potresa temelje u nama, hranjene našim životima, smrtima, rođenjima.
U tu nisku biserja, perlica i staklića, obojenih spektrom boja kakvu nijedan majstor ne zamješa, udjenuli smo prve korake, ispali zubić bačen preko krova kuće pored glinenog pijetla koji je svojim kočopernim pjevom rastjerivao i posljednje zabludjele duhove i utvare, razbijeni nos, prvi bicikl, prvog keca iz matematike, zgužvano pisamce simpatije iz druge klupe sa kao snijeg bijelim obrazima, prvi strah, jednu slamku tople jeseni na adi, pregršt suza, bola, hladne zime i plave pidžame, jedan plač iz porodilišta, plave okice, pramenove kose koje čuvamo u vosku… da ne nabrajam dalje, ali jedna epizoda iz ’93. daće joj sasvim novi smisao, mnogo godina kasnije.

U napuštenoj dvorišnoj zgradi koju smo ratne ’93. dijelili Relja, spadalo od čovjeka, Simić i ja dogodilo se nešto što će mi potvrditi sve ono što sam tad znao a nisam vidio. Nas trojica nismo htjeli da se stiskamo u pretrpanoj kući, pa smo za mjesto spavanja izabrali dvorišnu zgradu. Sva trojica smo bili 20-godišnjaci, nezreli za ta blesava vremena, sa nekim svojim potajnim željama koje, eto, tada nisu baš bile ostvarive.
Jednog jutra probudio nas je neobičan pjev ptica. Naravno, na vratima nije bilo stakla pa su one lako mogle da uđu. Otkud sad ptice? pitali smo se, pa zar ne vide da smo se mi tu smjestili i da spavamo? U bunilu, iznenađeni, nismo prepoznali vrstu ptica. Već su bile otišle.
Razbuđeni, nismo to mnogo komentarisali. U večernjim satima, dok smo se izležavali, bez obaveza, komentarišući dolazak smjene i odlazak kući na odmor, ponovo su nas iznenadile ptice. Ovaj put bili smo spremni. Dobro smo ih pogledali i prepoznali lastavice. Kao po dogovoru sva trojica smo ućutali Sa zanimanjem smo pratili šta rade. I bogami, radile su. Bio je to par lastavica koji je počeo da gradi gnijezdo tu pored nas ratnika, još dječaka.
„To su lastavice“, tiho je prozborio Simić, moj drugar iz Lušci Palanke kod Sanskog Mosta. Simić je bio debeljuškasti i uvijek nasmijani dječak od 20-ak godina, sa jakom bradom koju je brijao, ali ni ona nije mogla da sakrije njegove godine; priprosta šaljivčina kakve ne možeš da nađeš u devet sela. Uvijek spreman na zbijanje šale, bio je svjestan svoje omiljenosti u društvu i svi smo ga voljeli i kad je pretjerivao.
„Znam da su laste“, dopuni ga Relja. „U mojoj su štali redovno pravile gnijezda, godinama unazad.“ Relja je bio rodom iz sela Marićke kod Prijedora. Jedan izuzetan čovjek u tijelu dječaka, drugar koji je imao svoj način zajebancije. Nenametljiv, sušta suprotnost Simiću, ali njegove rijetke upadice često su izazivale više smijeha zbog svoje pronicljivosti i naivne, jednostavne seoske mudrosti.
Par dana smo po čitav božiji dan posmatrali taj ples malih sićušnih tijela kako u onim svojim kljunovima donose slamke, blato i prave dom. Nisu ih ometala ratna vremena, kada se samo radilo na rušenju. One su gradile, kao da su htjele da nam pokažu šta je smisao života. Nedugo nakon toga iznenadile su nas svojim prinovama sićušnih kljunova koji traže hranu. Ostajali smo satima gledajući zbivanja.
Posmatrali smo, bez komentara, svako sa svojom nekom mukom.
Relja bi poslije ručka stavio slamku u usta, izvrnuo se na ležaj i posmatrao laste, a onda bi odlutao, vidio sam to po njegovom pogledu. Možda u štalu kod kuće, ili ko zna gdje.
Simić bi, dok bi mu okrugle oči poskakivale, nakratko odlazio do Lušci Palanke da se vidi s braćom, na koju je bio ponosan, i s majkom koja je sama ostala kod kuće da strijepi za svoja tri sina.
A ja, koji sam volio da posmatram i proučavam ljude do sebe, ovaj put proučavao sam ptice. Kakav je to nagon, priroda da, eto, ta mala stvorenja prevale toliki put da bi se vratili i na istom mjestu pravili gnijezdo i dizali potomstvo? Zar ih ni rat ne može spriječiti? Zadivilo me to da usred gluposti, kad ginu mladi životi, nešto tako jednostavno naučim od para lastavica zavjetovanih na vječnu ljubav.

Nekoliko godina kasnije sretoh Simića. Majka mu je ubijena, nije uspjela izbjeći, a braću je uspio pronaći. Smjestili su se u neko selo pored Banjaluke. Sjetih se onog nestašnog pogleda simićevskog, sjetih se i lastavica. Pogled mu je bio previše ozbiljan. Vidim da je patio zbog gnijezda iz kojeg je potekao, bio je lastavica kojem je gnijezdo surovo srušeno.
Relju sam vidio prije dvije godine. Nije se promijenio. Nije ni ljubav našao. Još uvijek neoženjen, pomalo nestrpljiv, nije mogao sam da gnijezdo pravi. Potreban je još bar jedan kljun za početak. Nadam se da će ga naći, ako već nije.
A ja… gnijezdo je savijeno Hranimo ptiće, moja lastavica i ja. Mnogo je lakše udvoje.
Vilenjaci neimari prepoznali su moje najsjajnije perlice, moju lastavicu – bezuvjetnu ljubav, moje ptiće – sreću moju, i utkaše ih u ogrlicu života koju s ponosom nosim u sjaju oka, u suzi moje supruge kad je nešto zabrine.
Ogrlica života nema kraj, ona nastaje da živi i poslije nas. Ako ne vjerujete, pogledajte u ogledalo, pogledajte u oči ljudi oko vas. Sigurno ćete primjetiti. Ja već jesam.

Jedne hladne Somborske zime

Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je ‘95. godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu.
U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo. Bilo je tu momaka iz svih krajeva bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banjaluke, Sarajeva…
Period adaptacije bio je jako brz. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu, kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno, nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se mogla odrediti količina tuge i boli mladića koji su došli sa prostora bivše BiH i Hrvatske.
Momak koga smo zvali Blani došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene, nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja jačine i boje glasa, bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja idu suviše daleko, u želji da prekinem njegovu muku, obavijestio bih društvo da je vrijeme spavanja i da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao i zamolio da malo prošetamo. „Hvala“, reče. Dok smo se vraćali sa večere, kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj samo da zapalim jednu“, stade i izvadi cigarete iz džepa. Ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da ni on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i nastavio priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja.“ Pričao je on dalje o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče, slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom, bujala je sjeta. Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.

Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda, u tamnosivim pantalonama koje su padale preko opanaka obuvenih na čvornatu golu nogu, i s možda mrvicu previše stegnutim kožnim kaišem u pojasu, još sa odsluženja vojnog roka; kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo sa čela brisao kapljice znoja koje su ga pekle za oči. Na glavi kapa šilterica, malo više zabačena na potiljak, dok mu je pramen sijede kose nemirno stršao na blagom vjetriću, što se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao, izazivajući lagodnu jezu.
„Hajde, Blani, već jednom. Evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji, pa da nastavimo dalje“, požurivao je đed svog srcu najbližeg unuka.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a zelenkastocrven paradajz nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće, kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.

„Blani, po’itaj“, opet je đed dozivao Blanija. „Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“, više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavokosi Blani, krupna delija, žurno je ugađao konjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa njihovih umornih tijela. Pri tom je pjevušio jednu staru ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata nemirno su poigravala u mjestu, nastojeći da repom rastjeraju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob. Ogromna griva, kao kosa djevojačka, poskakivala bi kada bi, uznemireni napasnicima obadima, naglo podizali glavu. Krupne oči prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onih dana dok su ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa ih milovao po vratu i pričao im. Mali plavokosi deran u kratkim pantalonama, uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate. Kad ti meni porasteš, mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo, rekô mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta“, titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kocku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignuta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da su znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on, onako plavokos, raščupane kose, odlazi sa majkom i ocem, stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E, đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“, sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti, moj dorate, moga unuka, pravi delija“, još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upâ trun, psuje Liku i Kordun; ujela je neka buba, stomak joj do zuba“, pjevušio bi đed još neko vrijeme.

Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.

„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih deset godina života“, završio je Blani svoju priču. Delija kao od brda odvaljen, a tako emotivan. Glas mu je treperio, zatim je zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“, pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao, kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.

Hladno decembarsko jutro. Snijeg, sitan kao prašina, šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Tišinu su remetili bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti, gledali pred sebe i čekali. „Volj-no!“ zaparalo je kao nožem hladno jutro. Značilo je to da možemo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu, desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani, onako zabundan djelovao je još krupniji, te se još više izdvajao od svih nas, zanjištao je kao mlad ždrijebac. Korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijeg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama, kružio je oko nas po hladnoj somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmijeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nebo na svaku bravuru kojom je on oponašao dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on. Vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer, koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu, odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo nas komandom „zbor“ pozvao u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros?“ malo kroz šalu, malo zbunjen, upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi“, u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebalo ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom, dok smo sjedili, u pogledu sam mu vidio da je sretan. Čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.

Vraćajući se na taj događaj sa distance od trinaest godina, mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam ni kod koga dotad primijetio. I sad kad se sjetim svega, nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete samo još jači i bolji.

Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.

Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Bjekstvo Sunđer Boba

Sunđer Bob je bio lik. Strašan lik. Sjeo mi je na prvu. Prihvaćen od svih ukućana. Nismo ga puštali od nas.

Možda će neko reći da je to malo sebično od nas bilo, ali takav lik rado je prihvaćen u našim krugovima, na momente su ga i drugi prihvatali. Komšija Pero na privremenom radu u Crnoj Gori, mada ja mislim da je to neka parodija od zaposlenja jer je stalno kod kuće. I on se prihvatio Sunđer Boba.
Vrlo brzo bio je prihvaćem u čitavom komšiluku. Nosila ga komšinica Anđa onomad kad je nosila jaja na pijacu za prodaju. I autolimar Darko nije mogao bez njega. U par navrata tražio je da bude pored njega dok je peglao zgužvani lim nekog Ford Eskorta plave boje sa crnim pragovima i slikom prsate Cece na zadnjoj šajbi.
Da i Đura iz kadrovske ga nije ispuštao kad je trebalo da analiziraju molbe za zaposlenje u kombinatu koji je proizvodio kombinezone i tepihe od mačije dlake.
Ukratko svi su imali potrebu da prihvate Sunđer Boba.

U rijetkim momentima kad bi se Sunđer Bob zadesio kod kuće moja kćerkica bi sa njim izašla na livadu.
Nerijetko bi se i đed i baba uputili sa njom u igru. Sunđer Bob je bio zahvalan saigrač. Odličan za duge partije tača, remija ili koje druge igre.

Jednoga dana na vratima se pojavi uplakana kćerkica.
„Tata Sunđer Bob je pobjegao.“
Svijet se srušio oko mene.
„Pa kako to. Pa otkud sad. Nije pokazivao da mu se ne dopada kod nas. Pa nije moguće. Naš Bob. Naš Sunđer Bob.“-ponavljao sam u nevjerici.
Istoga časa dao sam se u potjeru.

„Ja idem za njim. Javite policiji, vatrogascima, sanitarcima, apsolventima i kome god je potrebno. Moram da žurim.“-javio sam se zabezeknutim roditeljima.
Golf II davao je sve od sebe. Jurio je poput munje.
Stao sam na semaforu.
„Da li ste vidjeli moga Boba?“-upitah jednu nacifarnu nafrkanu.
„Sram te bilo.“-vrećica sa porilukom završila mi je na glavi.
Nakićen kao stari svat sa vrećicom iz koje su virilli krajevi poriluka odjurio sam prema centru. Vjerovao sam da će nastojati da se sakrije u masi.

Načelnik doma zdravalja kratko se osvrnuo na moj nakit i odmahnuo rukom.
Sudija Ustavnog suda procijedio je kroz zube.
„Ludoga svijeta.“
Pojurio sam na autobusku stanicu. Uobičajena gužva na peronima nije ništa govorila.
Boba nije bilo.

U blizini autobuske stanice je i željeznička stanica. Ni tamo nisam bio bolje sreće. Oborio sam glavu i tiho zajecao iz sve snage.
„Zašto plačete?“-baba sera bila je ljubazna.
„Vratiće se on.“-pomirljivo reče baba sera
Znao sam da neće. Sunđer Bob nikada se ne vraća.

Otac je rekao da će nazvati par telefonskih brojeva. Vjerovatno će ga neko već primjetiti.
„Rekao sam Zdravku ako ga kojim slučajem uhvati da ga zatvori u svinjac.“-otac je imao i taktiku ali ne i ulov.

Svima nam je nedostajao Sunđer Bob. Možda najviše mojim djevojčicama. A ja šta da kažem. Neki su me tješili i rekli da je sigurno bio pod gasom.
Nisam se slagao sa njima.
To što je na helijumu ne znači i da je zavisnik od njega.
Još uvijek vjerujem da je otišao negdje u dobre ruke. Jedan je sunđer Bob.
Ukoliko ga neko vidi nek mi javi na telefon NOKIA 6300.
Zabrinuti mandrak72.

sunđer

Nagradno pitanje

Poznata pjevačica M.P., plesom, kratkom haljinom zagrijala sve goste. Nagradno pitanje glasi. Šta je ona u stvari, pjevačica, plesačica, starleta ili furuna?

Sandra Afrika se pravdala poreznicima da pjeva za džabe, a Mercedes je dobila od babe. Pa dobro koga briga za nekom tamo osobom s drugog kontinenta. Nagradno pitanje glasi. Od koga je Šaban onda dobio Cucu?

Među nama, nisam vam ja rekao

Eh da mi je kakav dobar posao. Ne pitam šta košta.

Prepušteni smo sami sebi. To me nimalo ne ohrabruje.

Ponekad mi se čini da smo mi sretan narod, ali onda me popusti.

Soraju startovao Zvezdin fudbaler. Uz  onoliku neefikasnost u prvenstvu još malo ćorava posla.

Nisam za legalizaciju prostitucije. Potrošačka korpa i bez nje mi je nedostupna.

images

Stvar je od povjerenja

  • Oglasila se poznata starleta. Nije uvjerljiva kao na slikama.
  • Zemlje Balkana će u paketu ući u EU. Baš kao i toalet papir.
  • Žali mi se jedan pokojnik. Da mi se još jednom roditi ne bih žalio sutra umrijeti.
  • Poltron se ne uvlači u guzicu, on je u simbiozi sa direktorom.
  • Dok brod ne počne da tone ne znaš koliko miševa kolo vode.

Miješani keks

Kako je bilo na novogodišnjem bečkom koncertu. Ne znam, ali informacija da je Dačić bio na njemu dozvoljava mi slobodu da na trenutak zamislim moment kada je uzeo mikrofon u svoje ruke. Izdominirao ili kako bi navijači rekli pokid’o. Pogledajte.

Ukoliko je vaš želudac pretrpan raznim đakonijama pribjegnite receptu iz narednog priloga. Tradicionalni recepti oslobođeni stresa.

Vrijeme praznika je vrijeme kada treba da se osvrnemo oko sebe i pomognemo onima kojiima je to najpotrebnije. Oni će to znati cijenti.

Političar Branko Ružić poziva da se legalizuje prostitucija. Hm, na tu temu dodao bih par razmišljanja:

  • Političari zatražili legalizaciju prostitucije. I njima je kurvanja preko glave.
  • Političar zatražio legalizaciju prostitucije. I njemu je dosadio rad na crno.
  • Legalizacijom prostitucije umnogome bi bilo lakše objasniti neke političke procese, skupštinska dešavanja i postizborne koalicije. :).

Šta da Vam kažem. Da gledamo u Evropu. Ne znam. Uz našu političku stvarnost neke stvari su sasvim jasnije:

  • Evropa nam se nesebično daje. Koliko smo samo puta dobili nogu.
  • Ja predsjedniku nikad ne govorim da je budala. On to dobro zna.
  • Ko kaže da Vođa nema sluha. Pa sve je dao na doboš.

Narod ko narod, gleda tuđa posla od svog posla ne živi. Iskoristi bačene mu mrvice i potroši veče na neku TV limunadu:

  • Opet se narod omrsio. Zagrizao je novinarsku patku.
  • Dok su me kovali u zvijezde pao im je mrak na oči.

Sve u svemu ne znam šta pametno na kraju zaključiti. Neko bi oćutao, neko bi možda dao kakav prijedlog a ja:

  • Ostao sam bez teksta. Izgubio se između redova.

Možda nakon praznika predstoji novo preživljavanje. Ukoliko je tako onda sledeći video neće biti suvišno pogledati.

Na kraju svega da Vam svima poželim mnogo bolju 2015 godinu. Ne mogu mnogo toga da Vam pomognem, možda jedino da Vam izmamim osmijeh. Ako to uspijem ja sam zadovoljan. Ne može to mnogo pomoći, možda na tren malo olakšati, učiniti da zaboravimo na sumornu stvarnost.