Trn na usnama – Umjesto oproštaja

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Zbogom Ranko  😦

Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

Advertisements

22 mišljenja na „Trn na usnama – Umjesto oproštaja

  1. i tako…. pustis me da zavirim kroz te tvoje prozore duse….
    i onda ne mogu da smislim pametan komentar, jer bi potpuno poremetio sliku koju si stvorio…. a cini mi se da osecam i atmosferu, i mirise, i osecanja…
    🙂

  2. Ако сам добро схватио, отишао Ранко? 😦
    Успут, причамо о оној истој кући из чије собе се, кроз онај старински прозор, назирало небо? Тачно могу да осетим и мирис и да замислим те офарбане “штокове“, старе ормаре са све дуњама горе…
    Одлазе сви, лагано… Много носталгије, брате мој. И мене једнако мучи.

  3. Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
    „Ranko. Trn.“-rekoh.
    „Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

    Dobri ljudi paze da ne pogreše, unapred… a loši se na greh ni ne osvrnu… Putuj, Rane… Hvala ti, Mandrače… nisam ga znala, ali kao da je jedan od mojih, žilavih, što su otišli…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s