Perlice života

Otkriću vam jednu tajnu. Znate li da u svima nama žive vilenjaci neimari? Dobro ste pročitali – neimari. Dugo toga nisam bio svjestan, sve dok mi to na uho nije došapnula vještica protjerana na dan moga rođenja, Svetog Luku. Onda znate koji je to dan. Satjerana u ćošak pred mnoštvom strašnih maski od bundeva, starih iznošenih kaputa, ovčijih koža, onako uplašena tek mi je dala naslutiti o čemu se radi.
Našim rođenjem na sebe preuzimamo jednu odgovornost, nasljeđe koje će nas pratiti čitav život. Nasljeđe izrade ogrlice života, satkane od perlica naših svakidašnjih. U nju utkamo sve ono što nam nešto znači, bilo dobro ili zlo. Ogrlica svakim danom postaje sve teža, loše stvari bi htjele da ogrlicu završimo što prije, dočim bi samo nagovještaj nečeg dobrog to osujetio. Neprestana je borba vilenjaka neimara da utkaju naše bisere života, sve ono što potresa temelje u nama, hranjene našim životima, smrtima, rođenjima.
U tu nisku biserja, perlica i staklića, obojenih spektrom boja kakvu nijedan majstor ne zamješa, udjenuli smo prve korake, ispali zubić bačen preko krova kuće pored glinenog pijetla koji je svojim kočopernim pjevom rastjerivao i posljednje zabludjele duhove i utvare, razbijeni nos, prvi bicikl, prvog keca iz matematike, zgužvano pisamce simpatije iz druge klupe sa kao snijeg bijelim obrazima, prvi strah, jednu slamku tople jeseni na adi, pregršt suza, bola, hladne zime i plave pidžame, jedan plač iz porodilišta, plave okice, pramenove kose koje čuvamo u vosku… da ne nabrajam dalje, ali jedna epizoda iz ’93. daće joj sasvim novi smisao, mnogo godina kasnije.

U napuštenoj dvorišnoj zgradi koju smo ratne ’93. dijelili Relja, spadalo od čovjeka, Simić i ja dogodilo se nešto što će mi potvrditi sve ono što sam tad znao a nisam vidio. Nas trojica nismo htjeli da se stiskamo u pretrpanoj kući, pa smo za mjesto spavanja izabrali dvorišnu zgradu. Sva trojica smo bili 20-godišnjaci, nezreli za ta blesava vremena, sa nekim svojim potajnim željama koje, eto, tada nisu baš bile ostvarive.
Jednog jutra probudio nas je neobičan pjev ptica. Naravno, na vratima nije bilo stakla pa su one lako mogle da uđu. Otkud sad ptice? pitali smo se, pa zar ne vide da smo se mi tu smjestili i da spavamo? U bunilu, iznenađeni, nismo prepoznali vrstu ptica. Već su bile otišle.
Razbuđeni, nismo to mnogo komentarisali. U večernjim satima, dok smo se izležavali, bez obaveza, komentarišući dolazak smjene i odlazak kući na odmor, ponovo su nas iznenadile ptice. Ovaj put bili smo spremni. Dobro smo ih pogledali i prepoznali lastavice. Kao po dogovoru sva trojica smo ućutali Sa zanimanjem smo pratili šta rade. I bogami, radile su. Bio je to par lastavica koji je počeo da gradi gnijezdo tu pored nas ratnika, još dječaka.
„To su lastavice“, tiho je prozborio Simić, moj drugar iz Lušci Palanke kod Sanskog Mosta. Simić je bio debeljuškasti i uvijek nasmijani dječak od 20-ak godina, sa jakom bradom koju je brijao, ali ni ona nije mogla da sakrije njegove godine; priprosta šaljivčina kakve ne možeš da nađeš u devet sela. Uvijek spreman na zbijanje šale, bio je svjestan svoje omiljenosti u društvu i svi smo ga voljeli i kad je pretjerivao.
„Znam da su laste“, dopuni ga Relja. „U mojoj su štali redovno pravile gnijezda, godinama unazad.“ Relja je bio rodom iz sela Marićke kod Prijedora. Jedan izuzetan čovjek u tijelu dječaka, drugar koji je imao svoj način zajebancije. Nenametljiv, sušta suprotnost Simiću, ali njegove rijetke upadice često su izazivale više smijeha zbog svoje pronicljivosti i naivne, jednostavne seoske mudrosti.
Par dana smo po čitav božiji dan posmatrali taj ples malih sićušnih tijela kako u onim svojim kljunovima donose slamke, blato i prave dom. Nisu ih ometala ratna vremena, kada se samo radilo na rušenju. One su gradile, kao da su htjele da nam pokažu šta je smisao života. Nedugo nakon toga iznenadile su nas svojim prinovama sićušnih kljunova koji traže hranu. Ostajali smo satima gledajući zbivanja.
Posmatrali smo, bez komentara, svako sa svojom nekom mukom.
Relja bi poslije ručka stavio slamku u usta, izvrnuo se na ležaj i posmatrao laste, a onda bi odlutao, vidio sam to po njegovom pogledu. Možda u štalu kod kuće, ili ko zna gdje.
Simić bi, dok bi mu okrugle oči poskakivale, nakratko odlazio do Lušci Palanke da se vidi s braćom, na koju je bio ponosan, i s majkom koja je sama ostala kod kuće da strijepi za svoja tri sina.
A ja, koji sam volio da posmatram i proučavam ljude do sebe, ovaj put proučavao sam ptice. Kakav je to nagon, priroda da, eto, ta mala stvorenja prevale toliki put da bi se vratili i na istom mjestu pravili gnijezdo i dizali potomstvo? Zar ih ni rat ne može spriječiti? Zadivilo me to da usred gluposti, kad ginu mladi životi, nešto tako jednostavno naučim od para lastavica zavjetovanih na vječnu ljubav.

Nekoliko godina kasnije sretoh Simića. Majka mu je ubijena, nije uspjela izbjeći, a braću je uspio pronaći. Smjestili su se u neko selo pored Banjaluke. Sjetih se onog nestašnog pogleda simićevskog, sjetih se i lastavica. Pogled mu je bio previše ozbiljan. Vidim da je patio zbog gnijezda iz kojeg je potekao, bio je lastavica kojem je gnijezdo surovo srušeno.
Relju sam vidio prije dvije godine. Nije se promijenio. Nije ni ljubav našao. Još uvijek neoženjen, pomalo nestrpljiv, nije mogao sam da gnijezdo pravi. Potreban je još bar jedan kljun za početak. Nadam se da će ga naći, ako već nije.
A ja… gnijezdo je savijeno Hranimo ptiće, moja lastavica i ja. Mnogo je lakše udvoje.
Vilenjaci neimari prepoznali su moje najsjajnije perlice, moju lastavicu – bezuvjetnu ljubav, moje ptiće – sreću moju, i utkaše ih u ogrlicu života koju s ponosom nosim u sjaju oka, u suzi moje supruge kad je nešto zabrine.
Ogrlica života nema kraj, ona nastaje da živi i poslije nas. Ako ne vjerujete, pogledajte u ogledalo, pogledajte u oči ljudi oko vas. Sigurno ćete primjetiti. Ja već jesam.

Advertisements

8 mišljenja na „Perlice života

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: