Vejsilovo vrijeme

Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadu trista pedeset i sedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od trideset drugog, kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi. Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome sedamdeset i neke, kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekirom, dok priprema drva za upola pečenu pečenicu, nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio onuda. I danas me ponekad put nanese istim putem, vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim više taj put. Ostao sam pri onoj mjeri kad mi je taj put tjerao osmijeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao, ne bez viteštva i bez najmanje ružne primisli; izazvan svim onim prosutim kokicama koje bismo rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala na ramenima, oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom, o kojima i danas mnogo znamo. U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene sa nizovima kuća sa jedne i druge strane, bile su gusto ispunjene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek ponegdje među tim starinskim kućama uglavio bi se poneki objekat novijeg datuma. Štrčao bi među njima. U svim tim starim objektima u prizemlju bi se nalazili različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da li postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki – početak nastave, velikog odmora i kino predstave. Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primijetio da gledamo kroz izloge nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina. Podigao bi pogled, skinuo lupu sa oka i stavio one svoje neobične naočare, okrugle sa debelim okvirima kakve niko u gradu nije nosio. Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled. Uznemireni njegovim pogledom brzo bismo se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju pogleda izgubljenog u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti u šetnji ili nekoj od prodavnica, zazirali smo od njega.
„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude“, nagađao je Milan.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom“, jednog dana nam saopšti Peđa, sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako, kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak, iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljki udjenuše se i raskršća na kojima ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za šta smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja nas razdvojiše na sve strane svijeta. Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente. Svako ukrštanje male i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom, sitnim sjekutićima sekundarice amputiralo je komad po komad našeg tkiva.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmijesima i prepirkom, postala je kraća i manja. Izmijenilo se i naličje ulice. Nestali su mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek je bila tu, između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani sat polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću“, čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat, malo veći od velikog odmora, neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg. Starinska vrata bolno zacviliše. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro veče“, pozdravih.
„Svako dobro“, otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenoj nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima. Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“ pogledah Vejsila, ostarjelog i na izmaku snage.
„Dugo sam mislio da je tako.“ Okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom. Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“ sa ruke sam skidao svoju staru „raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“ upita me.
„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao“, gledao sam u jedan časovnik na zidu.
Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije privlačio pažnju. Ali na njemu primijetih nekoliko nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim, ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“ konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem“, pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“ Pod povećalom je osmatrao unutrašnjost časovnika, ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih meni bar nepoznatih dijelića.
„Kasnite“, kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim“, više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati“, predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta“, prihvatih ponudu da ostanem.
Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređenim, sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se. Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primijetio si?“ osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.
„Mnogi do sad nisu primjetili“, nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata. Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika, sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa. Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje“, uputi me Vejsil.
Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si od pretpostavke da je jedna kazaljka mala, a druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto“, nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno, raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“ Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo, nisam želio da mi vrijeme kaže: ‘idi da spavaš’ ili ‘vrijeme bi bilo da jedeš’. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“ Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao. „Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor“, Vejsil kao da završi izlaganje.
Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik“, pružio mi je popravljeni sat.
„Hvala“, uzeh ga.
„Koliko sam dužan?“ upitah, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta“, nasmiješi se Vejsil.
Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje, reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš“, mahnu mi iza svog radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmijeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je sve preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza. Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.
Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Advertisements

12 mišljenja na „Vejsilovo vrijeme

  1. Kakva ideja, kakva naracija, kakva čarobna celina… Druže moj, moja parola: čitam ono što bih voleo da sam napisao i pišem samo ono što bih voleo da sam pročitao – ovom pričom dobija svoje puno značenje. Ne mogu da se setim kad sam pročitao nešto bolje, malo je reći da sam oduševljen.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s