Put svile

Zima je bila bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače, od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.
Nije mi bio đed, ali je bio star i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke, koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba, već zato što je bila baba. Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za brezu smo znali samo da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali bilo je u pjesmi Zdravka Čolića, kojeg sam prvi put uživo gledao daleke ‘81.

„Mitre, Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“ Milka s vrata zatraži pomoć od mog strica Dmitra.
Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo.
Vilma, visoka i snažna kobila, kao snijeg bijele boje i očiju crnih kao ugalj, trebalo je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana: „Ima li novine? Kako je Vilma?“ Zabrinutim glasovima raspitivali bismo se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile.
„Nije, djeco moja. Nije joj još vakat“, Dragan je prihvatao našu zabrinutost.

Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata.
„Gledajte vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“ Strina je majarila po kući.
Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je boljela glava cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom nervozno šetkala po kući, vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glavobolja namah prošla, ali ga je, eto, neko našao, sklonio i zagubio.
Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji, dok je miris sarme ispunjavao prostoriju, neveliku za sve naše brige i nadanja, a stari veker časovnik pažljivo odmjeravao svaku sekundu, koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana.
Zeleni mačak, koji uopšte nije bio zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili, drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i mrdajući njuškicom, po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku.
Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.
„Gotovo je. Cura je“, veselio se stric Vilminom dobitku.
Skočili smo na noge.
„Idemo da vidimo“, Stevo se ozari.
„Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama, dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo“, izjasni se strina.
„Kakve je boje? Jel’ stoji na nogama? Ima li rep?“ pitali smo svakakve gluposti.
„Ždrijebe je kô lutka. Strpite se malo“, stric nas je smirivao.

Pojeo sam jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega.
Stevo je jeo dvije sarme, Vera i Mile takođe po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj.
Tri želje, tri praseta, treća sreća, tri Ješina junačka dana.

„Znaš, Stano, nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu, ‘reno 6’, brusilicu, bušilicu, ali nemam konja. Znaš, kad Dragan bude prodavao ždrijebe, ja bi’ ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi’ ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje“, stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća.
Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu. Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam ka prozoru.
„Snijeg! Pada snijeg!“ uzviknuh.
Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče.
Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje. Brojali smo ih, dok smo gledajući u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.

„Idemo“, pozva nas strina.
Ozbiljni i tihi, kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola, ulazili smo u štalu. Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah, da nam se činilo da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad.
Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe riđe boje, još nesigurno na nogama.
Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale.
Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa. Ubrzo su se male vlažne nozdrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.

Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama, onako kako se može maštati samo u tim godinama. Kroz glavu su mi prolazili stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko…“
To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno, i manjinama, kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu.

Nekako s jeseni, oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.
„Riđa. Nazvali smo je po boji“, Stevo nas je, sav važan, upoznavao.
„Zoran, drago mi je“, predstavih se.
Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora, odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima.
„Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude“, ozbiljnim glasom Stevo je izlagao svoje planove.
Iste večeri pod jorganom dogovorismo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.
„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu, i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku.
U Mađarskoj ću se snabdijeti ‘vajkremom’ pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“ Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije, tako i iz oblasti domaćinstva.
„Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čemberlen. Nije neki zaguljen“, pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti.
Te noći bili smo se sa mongolskim Kublaj-kanom, indijskim maharadžama, podlim sultanima i nosačem Samuelom, mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.

Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle, prašnjave i dugo nekorišćene.
Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.
Za tili čas u Stevinim rukama sijevnule su makaze.
„Oprosti, Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih poduhvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi, da se prenosi s koljena na koljeno?“ Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.

„Jaše konja naš Zorane momče,
Konja jaše sablju opasujee.
Pored njega pobratime Stevo,
Malo naprijed i još malo lijevo.
Jašu oni dva đogata ata,
Oko vrata srme od dukata.
Ne boje se nit se čega plaše,
Perjanica sa koplja im maše.
Pusti glase, naš Zorane momče,
Te s’ osvrće na svoje djevojče….“ odzvanjalo je sa tavana kuće.

Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Čak sam uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj ‘80/81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne učiteljice Mile, što mu uze klikere za Dan škole.
Boja glasa dočaravala je sve naše junaštvo, kojeg se ne bi postidjelo ni društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka. Od siline emocija i junačkog naboja, nabujalog iz ljutih bitaka, pucale su i strune na guslama.
„Sad ću ja. Ti, čekaj i pamti gdje smo stali.“ Stevo je malo-malo odlazio u štalu kod Riđe.
Što je bivalo više našega junaštva, to je bilo manje repa u Riđe. Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren.
„Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet?’“ s tugom se Stevo povrati iz svijeta epskog stvaralaštva.
„Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep“, predložih.

Stricu se takvo rješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra, ljut i bijesan, probudio.
„Daću ja vama Kraljevića Marka i vilu Ravijojlu, bando raspuštena!“ stric je kiptao od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu, umornu od muha, od kojih se nije imala čim braniti.
Stevan i ja smo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar.
„Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice“, Stevo je kao i obično imao plan.
Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu, nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.

„Dođider ti, Jankoviću Stojane i ti, Kraljeviću Marko“, dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi. Natjera nas da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha. Izblijedi junaštvo u tili čas.

Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjestan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala da govori, sasula bi nam svašta u brk.
Najveće junaštvo nam je bilo strica pogledati u oči tih dana. I Riđu, naravno.

Advertisements

12 mišljenja na „Put svile

  1. Znaš šta- majstor si da sasvim ozbiljnu priču dovedeš, ozbiljnim nekim rečima, do burleske. Ali samo na tren, pa se onda, opet majstorski , vratiš na onu ravnu lidiju pripovedanja iz koje pokatkad zaiskri… radost, tuga, nada ili šta već.
    Sada je pola jedan, a ja se rasanih smejući se nad zamišljenom trasom putešestvija tvojih junaka, želeći im da upoznaju šoguna Čemberlena.

    • Hvala. Tada to nisam doživljavao na taj način, ali kada se osvrnem sa ove distance slažem se. To je ljubav. Mnogi likovi iz ove priče nisu među živima 😦 , ali ostaje jedno lijepo sjećanje koje izaziva sreću. Ljubav. Hvala.
      pozdrav

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s