Ljudi koji jedu dok je vruće

Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Da li je uvijek bilo tako?

U maloj kući Mile i Milice, lampa petrolejka žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavalo je čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima. Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako za sebe neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad tako čudnog imena? U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana: “ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze zarana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donesenim iz Ljubije, malog rudarskog mjesta gdje je radio.
Ljubija je mjesto nekih 25 km udaljeno od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25 km u drugom smjeru. Onako nizak, natovaren sitnim kućnim potrepštinama, bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi podviknuo: „Oooo, Dmitreeee, ajde izađider pred mene!“
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio mu je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti. Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu, koje bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da, bio im je slavuj, ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se kod njih okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor. Grlenim glasom, kao slavuj, novinar Radio Beograda javio bi kako se drug Tito vratio iz posjeta nama bratske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i po. I još mnogo toga.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne istroše previše.

Mile je bio zabrinut. Ne zbog puta pred njima, no zbog doktorske kontrole na koju je morao ići. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, samo supruzi Milici, naveče, kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su s večeri posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano budila snove.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će dobiti kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe. Dmitar, stariji sin, uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju. Bojana je pak sanjala šarene šnale i ukosnice, koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i tako išla u školu. Vukosava je za sebe poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu. Drena je bila još mala i nije razumjela sveukupnu situaciju u kući. Ali kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.

Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala je malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put, treba izdržati. Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe, koje je dobila za slavu od sestre, i pažljivo složila u torbu naprtanjaču-šarenicu.
„Dmitre, Dmitre! Ustaj, sine! Moramo kretati. Vakat je“, budio je Mile Dmitra.
Mile je uprtio naprtnjaču i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspi. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali, eto, nije želio da otac zna za to.

Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voza. Putovali su satima do Zagreba, do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću, Mile zastade.
„Miko, ajd malo da predahnemo. Kad je sve onako dobro prošlo kod doktora. Daj otvoride šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće.“
Mile nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, a i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moji đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno: brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb učinio se tek kao jedan tren zbog svega onoga što je uz put vidjela i doživjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu brzinu koju imamo. Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumjela.

Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće, nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči, sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo, biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali, znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.

Advertisements

6 mišljenja na „Ljudi koji jedu dok je vruće

  1. Ma fantastična priča, sjajan si, nenadmašan zaista…
    A poruka na kraju mi je baš sada veoma potrebna…
    Tvoja priča kao podsetnik meni da malo „smanjim gas“…
    Veliki pozdrav 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s