Plavi jezik

Dragutin se probudio rano. Prije nego je svanulo njegove kao noć crne oči svjetlucale su u mraku kao u mačka Žuće, koga je jedino baba zvala Zeljov, iz ko zna kojeg razloga. Nakon što su mu se oči privikle na sanjivo jutro, koje se stidljivo uvlačilo kroz male prozore, on izvuče ruke ispod biljaca grubog tkanog pokrivača. Njegova crna kovrdžava kosa prosula se po vezenom jastuku uokvirenom nekim puzavicama zelenih listova i raznobojnim cvijetovima.
Jasno je čuo roditelje koji su tiho pričali, dok se vatra nadovezivala na onu tišinu između malobrojnih riječi koje su izmjenjivali Mile i Milica.
„Miko, ja odoh nahraniti blago, a ti ispeci kuruzu i pripremi djeci hrane za danas“, reče Mile i povuče dugačak dim iz lule, zadrža ga par trenutaka i pusti da ispuni centralnu prostoriju koja je ujedno bila i kuhinja. Jasno se čulo kako diše dok pažljivo razmišlja vagajući svaku riječ.
Mika nije mnogo pričala, već je strpljivo izvršavala pripreme za dan koji se budio. Danas je bila krsna slava njene sestre Stane, koja je uvijek nekako bila naklona prema njenoj djeci. A najbolje od svega bile su Stanine kruške, kakvih nije bilo u cijelom kotaru.

Već je dobrano svanulo kad su djeca, njih petoro, jedno po jedno ustali, izlazeći iz prostorije s jedne strane kuhinje nasuprot kojoj je bila roditeljska soba.
„Hajde, djeco, da se jede. Danas se ide na slavu kod Stane i Mijajla“, mati je brižnim glasom pokušavala da ubrza djecu da sjednu za stol.
Miris tople kukuruze ispuni sobu. Dragutin baš nije volio kukuruzu, ali nije bilo dovoljno pšenice za pogaču, koja se rijetko spremala, tek u slučajevima dolaska gostiju ili kad se neko čeljadi razboli. On pomisli na miris tople pogače dok je mati siječe velikim nožem, na hrskavu koricu koja sve pucketa u ustima dok je zalijeva mlijekom.
„Bojo, ti ćeš jesti s Dragom, a Mitar s Vukom. Drenu ću ja hraniti“, napravi mati raspored.
Glinena posuda iz koje se pušilo toplo mlijeko tren kasnije bila je pred Dragom i Bojanom. Po komad kukuruze ispred svakog djeteta.
Dragutin je poput mačka mjerkao posudu s mlijekom. Nije ga bilo baš onoliko koliko bi želio. Porcija nikad nije bila razmjera kojim bi bio zadovoljan. Gotovo svakodnevno sticao se da pronađe način da se na njega obrati pažnja i gotovo uvijek bi nekako iznalazio još poneki zalogaj.
Jednom prilikom, sasvim slučajno, dok je probao oljušten i prijesan krompir, dobio je temperaturu. Nekoliko puta nakon toga koristio je stečeno znanje kako bi izvukao dodatni zalogaj. Glumački vješto premetao se po krevetu, ispod oka gledajući kako majka brzim pokretima, limenim lončićem isjeca krugove u tijestu koji su se ubrzo veselo valjuškali u vrelom ulju postajući slasni kvasni kolači. No ni ta njegova mudrost ne potraja dugo. Njegova prevara bi otkrivena.
Zjenice mu se suziše kao u mačka Žuće koji se motao ispod stola s visoko podignutim repom i tijelom se uvijao oko njegovih nogu. Gledao je u glinenu posudu s mlijekom.
„Bojo, ajd da se takmičimo. Evo vidiš ovu liniju“, povuče kašikom po sredini posude s mlijekom. „Ovo je moja polovina, a to je tvoja polovina. Ko svoje sporije pojede, neće unositi drva za vatru. Jel’ važi?“ pruži ruku mlađoj sestri.
„Važi“, s radošću sestra prihvati igru.
Dragutin se s takvom strašću baci na mlijeko da je nestajalo takvom brzinom kao da ga sto drekavaca goni. Nekoliko trenutaka sestra se smijala svojoj pobjedi, ali vidjevši da nestaje mlijeka i iz njene polovine posude, zaplaka.
Dok je mati došla, mlijeka više nije bilo. Dragutin iskoristi gužvu te šmugnu pored majke na vrata.
Nakon nekoliko minuta vrati se s naramkom drva kako je dogovorio sa sestrom. Mati se bješe već odljutila smješkajući se njegovoj dovitljivosti kojoj nije bilo kraja. Sa velikog orahovog ormara dohvatila je svoje svečane cipele, ujedno i jedine, koje je nosila u rijetkim prilikama, od slave do slave i odlaska pazarnim danom u Novi Grad. Ostatak vremena one bi se nalazile na ormaru. Pored njih, tu je uvijek bilo par mirisnih žutih dunja, te veliki drveni kofer sa sitnicama koji je pripadao Mili, sitnom čovjeku prijeke naravi i velikog srca. Mali brčići koje je redovno štucovao djelovali su prijeteće za onoga ko ga ne zna.
„Nakrema li i moje cipele?“ upita Mile s vrata.
„Nakrema’, nakrema’“, odgovori mati dok je iz džepova vezenog platna sa slikom mladenaca i natpisom „Sretno mladenci“ vadila veliki češalj i češljala svoju rano pobijeljelu kosu, koju potom vješto uplete u pletenice i učvrsti ukosnicama. Na glavu sveza novu maramu.
Mile je već bio obučen u samet odijelo sa pojačanim materijalom na laktovima. Kao snijeg bijela košulja presijavala se na suncu, a pozlaćeni žuti lanac džepnog sata ocrtavao se na kaputu. Šešir na glavi značio je samo jedno, bilo je vrijeme da se kreće. Milošte su bile spremne u crvenom cekeru od skaja. Pregršt suvih oraha, frtalj kafe, fišek kocke i par dunja.
„Djeco, pamet u glavu. Pazite na blago. Imate skuvanog kupusa. Ložite vatru. Mi ćemo doći do mraka“, par uputa nije bilo na odmet.

Cijeli dan Dragutin je razmišljao o hrani. Veselio se povratku roditelja sa slave. Očekivao je kvasne kolače, pogaču, šape i kolače koji se prave sa mašinicom.
Noć je već uveliko pala kad je lavež pasa najavio njihov povratak. Pijani otac nije bio dobro raspoložen. Bio je ljut i stalno je mahao i prijetio štapom. Nedugo nakon toga je zaspao i samo se čulo njegovo ravnomjerno hrkanje. Mati je svakom djetetu dala po kvasni kolačić, šapu i mašinski kolačić nalik na kupovni keks.
Dragi su oči ostale na zamotuljku sa preostalim slatkišima dok ga je majka ostavljala u veliku ladicu ispod stola sa okruglom alkom. Kovao je plan.
Ubrzo je otišao u krevet praveći se da spava. Za njim su pošli spavati i ostala braća i sestre. Dugo je ležao okrenut prema zidu, osluškujući njihovo ujednačeno disanje.
Iz druge sobe dopiralo je stalno hrkanje oca.

Bilo je vrijeme za akciju. Samo dvije duše nisu spavale, on i mačak Žućo sa nekim svojim planovima. Pažljivo je zakoračio preko brata koji je sa njim spavao u istom krevetu. Kad se našao nekako u raskoraku, brat se poče meškoljiti u ležaju. Dragutin pretrnu. Ubrzano je disao. Srce je ludački lupalo.
U par koraka nađe se pored stola u kuhinji. Brzinom poput kakvog lovca zavuče se pod sto. Par trenutaka osluškivao je zvuke koji su ispunjavali prostor oko njega. Taman kad uhvati za okruglu ručku ladice ispod stola, nešto svilenkasto ga dodirnu po drugoj ruci.
Skoči u mjestu, glavom jako udarivši u stol. Nakon toga začu glas u roditeljskoj sobi.

„Miko, šta to bi?“ Očev glas ga zaledi u mjestu.
„Ne znam, Mile. Pogledaću“, majka se spremala da ustane.
Bio je u nezgodnom položaju. Nije bilo prostora za uzmak. Primijetiće ga mati ispod stola. Svjetlost petrolejke polako se kretala ka kuhinji.
„Šta sad?“ panično je razmišljao. Pogled mu pade na starog mačora, vječitog borca za mastan zalogaj.
Mati je več bila ušla u kuhinju. Drago se šćućurio ispod stola, svjestan da će biti uhvaćen ako brzo nešto ne učini. U tom trenu dobro potegnu mačora za rep. Mačor se iznenađen trže i skoči materi pod noge. Uplašen i zbunjen, sav uspremetan, šmugnu strmim stepeništem na tavan međ slanine i kobasice, koje su se izazovno smješkale svaki put kad bi prolazio pored njih.
„E, Žućo, nesorto jedna. Nikakvi lovče. Još koliko sutra poslaću te u Rajliće, pa tamo pravi nereda“, aludirala je mati na rođake od kojih je kao klupko vune donesen prije tri godine.
Vratila se u sobu. Šuškanje posteljine potraja nekoliko trenutaka i sve se umiri.
Drago gotovo da nije disao. Pažljivo otvori ladicu, koja malo škripnu, ali niko se ne javi.
Malo-malo zavlačio je ruku u zamotuljak i izvlačio kao lutriju pred vedovačkom crkvom o Svetom Iliji jedno po jedno iznenađenje. Gutao je zalogaje takvom brzinom kao da su posljednji. Nije bilo redoslijeda. Kako mu je šta dospijevalo u ruku, netragom je nestajalo u njegovom želucu.
„Ostaviću koji i za ostale“, ponavljao je, ubjeđujući sebe, dok je rukom iznova tražio novi dobitak. U jednom momentu njegova ruka ne nađe ništa. „Šta ću sad? “ pomisli. „Ubiće me ćaća, samo ako sazna. Nema mi druge nego rano izjutra odmah u ajduke“, već je planirao odstupnicu.
U trenutku mu sinu ideja. Ostavi ladicu napola otvorenu. Tek nekoliko mrvica prosu po podu. „Optužiće Žuću. Otići će mu koža na doboš“, već je premotavao film. „Mati je vidjela Žuću kako bježi ispod stola“, povezivao je činjenice. U tri skoka nađe se kod kredenca, nešto uze iz njega i laganim se korakom vrati u krevet. Dugo nije mogao da zaspi. Prejeo se, a nije smio da ide piti vode.

Probudio se prije ostalih. Bio je i dalje žedan. Mati je bila ustala. Ćaća je još spavao. Mlijeko je već bilo pomuženo. Velika plava kanta stajala je pored peći iz koje je pucketala vatra. Gotovo nečujno otvori bočicu koju je bio uzeo iz kredenca te kapnu na jezik par kapi tinte. Premetao je jezikom po ustima te se obliznu kao kakav mačor nakon dobrog zalogaja. Bočicu zatvori i vrati ispod strože od peruške od kojeg je bio napravljen ležaj.

„Ustajte, djeco! Ajde, vrijeme je ustajanja. Sad će brzo doručak. Valja se ići za poslom“, budila ih je mati jedno po jedno.
Otide potom do stola. Mlijeko je bilo na stolu. Pripremala se da otvori ladicu dok su djeca jedno po jedno izlazili iz sobe.
„Bojo, ti ćeš s Dragom. Mitar će jesti sa Vukom, a ja ću nahraniti Drenu“, pravila je po običaju raspored.
Rukom pođe prema poluotvorenoj ladici sa hranom. Mislila je kako će se svi obradovati kad uz mlijeko dobiju kvasni kolačić, mašinski kolač i po šapu.
„Gdje su kolači?“ iznenađeno se trgnu. „Žućo?“ Upita se da li je mačak iskoristio gužvu.
„Ma nije Žućo, glavu bih dala. Samo Drago i niko više!“ skoči Vukosava, najstarija sestra.
„Sinoć sam Žuću zatekla ispod stola“, reče mati.
„Ma kakav Žućo. Žućo je za stolom“, Vukosava pogleda na Dragu.
„Ne zna mačak otvoriti ladicu, ako je nisi ostavila otvorenu“, dodade Mitar.
„Što jest, jest. Dobro sam je zatvorila. Šta ti kažeš, Drago, na to?“ Mati se okrenu prema njemu.
„Nemam ja ništa s tim“, progovori Drago.
U istom trenutku mati spazi njegove kao čivit modre usne.
„Isplazi jezik. Šta je s tobom?“ uplašeno ga upita.
„Ne znam. Nešto me steže u grlu“, nastavi Drago s glumom.
Mati brzo priđe i dlanom poče pipati čelo. Zagledala se u jezik, pomodrjele usne. Ispitivala ga je šta ga boli, može li disati. Drago iskoristi gužvu te se poče prenemagati da mu je neka muka.
„S čim da ti pomognem, kad prvi put vidim nešto slično?“ brinula se mati. „Idi ti lezi, ja ću donijeti obloge i skuvati kompot. Vuko, donesi suvih šljiva“, izdade zapovijesti i u tren posla Drago je bio u krevetu.
Mati je već mijesila kvasne kolače za Dragu, kojeg je neka nepoznata bolest prikovala za ležaj. Topli uštipci uskoroo su se prosto topili u njegovim ustima. Dok je jeo, boja sa jezika je polako nestajala sa zalogajima. Kad je pojeo sve i zadnji kvasni kolač, mati mu priđe.
„Otvori usta. Isplazi jezik.“ Zabaci mu glavu tako da je svjetlost s prozora jasnije davala sliku stanja njenog uvijek nezasitog dječaka.
„Bolje je. Probaj malo ustati i prošetati“, reče mu.
Drago ustade i pomalo teškim korakom izađe napolje. Mati krenu da popravi ležaj za njim. Podiže strožu od peruške sa namjerom da je okrene jer se već bila dovoljno upresala. Pogled joj pade na bočicu s tintom.
„Dragooooo! Dođider ovamo!“ povika za Dragom.
Vidjevši bočicu sa tintom Vukosava skoči na vrata da ga stigne, ali Dragutin je već prašio kao da ga goni stotinu drekavaca.

Tajna njegova plava jezika brzo je otkrivena, ali stomak je zadovoljno preo poput mačka Žuće kome se brk sjajio kao da je netom krstio kakvu slaninu.
„Primaš li me u ajduke, ja viš’ ćaći i materi ne smijem na oči.“, obrati se Žućku, koji samo trepnu očicama, dok je jezikom oblizivao velike brkove kao u Srbe Bosančića, velikog junaka i ajduka bune protivu žandara.

Advertisements

3 mišljenja na „Plavi jezik

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s