Patagonija

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika: mali lokalni putnički voz gotovo bešumno se probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak trajao je kratko i razglednica je nestala u daljini.
Ugodno topli kupe bio je poluprazan te hladne januarske noći. Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu je zurio kroz prozor, ugodno ušuškan u topli zimski kaput. Žena srednjih godina sjedila je sa dječakom koji je kroz tvrdu bombonu vragolasto posmatrao putnike u kupeu, a zatim ju je stavio u usta i dugo krckao. Još jedna žena, po držanju dama, na kojoj se moglo primijetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocjena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcenat budili su nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Žena s dječakom dugo je razmišljala kako da započne razgovor.
„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“, konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.
„Da, jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala četrdeset godina“, raspoloženo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora, a zatim ga vrati na gospođu preko puta s dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.
„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek“, ponovo pogleda u mladića i nastavi. „Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila, malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek, uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka, čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici“, nepoznata gospođa zastade. „Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju, koja je obilježila moj život. Čitavo vrijeme samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled.“
„Ali, gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u vašem životu? Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“, gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da sazna još.
„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to vam je ljubav, ne možete ni da zamislište“, reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.
„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“, pogleda još jednom mladića kraj prozora, koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.
Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala, okrenula se, pogledala u gospođu.
„Jednom davno, prije tridesetak godina napisala sam mu pismo. Nisam mu znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Laku noć, draga moja“, sjetno se nasmiješila gospođi s dječakom i izašla iz kupea. Mladić ju je gledao kroz prozor toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njen šešir nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.
Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutao i jeo tvrde bombone.
U kupe je ušao stariji gospodin, solidno obučen. Uredno odijelo odavalo je čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti. Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer dosta je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor. U jednom momentu stariji gospodin se okrenu prema mladiću kraj prozora.
„Znaš, kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“, još jednom pogleda u mladića pored prozora. „Ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao! Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo važno“, besjedio je tako poštar, čitav život naučen na komunikaciju sa nepoznatima.
„Kako si mogao da procijeniš da je neko pismo važno?“ zapitkivao je trgovački putnik u tankom zimskom kaputu.
„Pa nema tu objašnjenja, ni nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh, miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto, ja sam imao tu neku žicu za mirise. Kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato, možda mi ne bi vjerovao. Evo, ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20, 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim.“ Nije prestajao s pričom bivši radnik pošte dok je zavlačio ruku u unutrašnji džep kaputa i vadio svežanj pisama. Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom gotovo pobjednički podviknu: „Evo, nisam se prevario! Tu je! Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“ Poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.
„Ja ništa ne osjećam“, odgovorio je trgovački putnik.
„Evo, mladiću, pomiriši i ti. Šta kažeš? “ isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.
Mladić ne reče ništa, ali oči mu se nekako iznenađeno raširiše.
„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su?“ obratio se trgovački putnik penzionisanom poštaru.
„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda…“ poštar je duboko uzdahnuo.
Mladić je sad gledao u njega. Nekako u isto vrijeme ustadoše i poštar i trgovački putnik. Uzimali su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.
„Laku ti noć, gospodine“ poštar učtivo pozdravi mladića pri izlasku. Trgovački putnik ništa ne reče. Mladić kimnu glavom.
Kroz prozor je posmatrao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor ne skidajući pogled s poštara. Zatvorio je prozor. Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejzaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.
Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom i o poštaru. Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.
„Samo ću malo da sjednem da predahnem“, kao da se pravdao mladiću.
Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Preslagivao je karte i dva-tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagledao u mladića.
„E, moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“, obratio mu se sjetnim tonom.
Mladić, iznenađen konstatacijom koju je danas čuo već treći put, pogleda u konduktera, koji je skinuo kapu s glave i provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu. Ohrabren mladićevim pogledom kondukter započe priču:
„Šta ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto, još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima. Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan, kad u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao pitome jagode. Primijetio sam da i ona mene gleda. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam, morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nikad nisam zaboravio taj pogled.“
Mladić je nekako unezvijereno gledao čas na prozor, čas na konduktera. Kondukter nije primijetio njegovu nervozu, nastavio je da veze svoju priču.
„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih četrdeset godina, svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. Četrdeset godina, moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo, kad noćas predam smjenu, spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje“, oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.
Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice. Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić, skamenjen, samo je ćutao.
„Takav je život, moj mladiću, a sad laku ti noć!“ Kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.
Sanjivo jutro dočekalo je mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio tridesetak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada. Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.
„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke…“ Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan-dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan članak privukao mu je pažnju, suvoparni članak crne hronike koji je navodio slijedeće:
„U noći s 13. na 14. januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A. B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili srčani udar. Istraga je u toku.
U zoru 14. januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M. N. Pored njega je ostalo uredno složeno konduktersko odijelo i kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio posljednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.
U prijepodnevnim časovima 14. januara u lokalnom hotelu pronađena je mrtva argentinska državljanka našeg porijekla D. Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanoj radnici nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar.“
Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezana slučaja bila su mu dobro poznata. Da, bili su povezani. Ljubavlju i nadom.
Da li nada umire posljednja? Ne, ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći, dok žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u tami.
Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći, samo jedno ZNAM, bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok, a kakva se događa jednom u milion godina.

Advertisements

4 mišljenja na „Patagonija

  1. Povratni ping: Утисак недеље | политика и којешта...

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s