U vreći

U jednom dijelu svijeta postoji škola. Ne veća nego bi to bila jedna obična seoska kuća, sa malim toplim prozorima iz koje danonoćno slaba svjetlost rasipa svoje umorne zrake preko zabrinutih lica svršenih polaznika škole za pisanje pisama. Skvrčene sijenke blago bi titrale na zidovima, prozorima nad istorijskim zadatkom datim samo nekolicini odabranih iz svih dijelova svijeta. Pišu diplomski rad. Pisma koja će promijeniti sve.
Svako od pisama za prvi cilj imaće od nekoliko milijardi adresa pronaći onu pravu.
Drugi i najvažniji zadatak odabranih za pisanje odabranih pisama svakako biće odabrati pravo značenje, a treći i najteži zadatak svakako biće ne unositi sebe u pisma koja znače.

Ovo treće i najteže odmah sam odbacio. Nemoguće je pobjeći od samog sebe. I kada se spustimo kroz ponore sebe i spoznamo bol i nesreću svoju nema nam druge nego se istim spiralnim stepenikom vratiti. Ošamućeni, zbunjeni i sasvim dovoljno izvan sebe.
Ogoljen nad svojim zbunjenim „ja“. Na vjetru, mrazu. Na zimi onih ratnih godina koje su se nesumnjivo nastanile u nama poput minula rada na platnim listama.
Poželih samo jedno.
Jednu sliku.
Hladno novembarsko jutro. U kasarni sa transportnim torbama sa tek nešto presvlačila, hrane, duvana stajalo je nas desetak. Čekao sam raspored za novu pješadijsku jedinicu pocijepanih čizama. Imao sam dovoljno vremena da posmatram ljude oko sebe. Na licima nekih osjećao sam strah, neizvjesnost. Rezigniranost i ravnodušnost. Nismo se poznavali. Nepovjerljivo smo se gledali. U sebi sam proklinjao momenat kada sam odlučio da promijenim jedinicu i pristupim pješadiji kako bih bio bliže kući. Nešto mi je govorilo da je među njim izvjestan broj onih koji su bježali iz svojih pređašnjih jedinica. Dezerteri. Sneveselih se tom činjenicom. Nisam nikad bježao.
Za oko mi je zapao jedan mlađi momak koji osim vreće za spavanje nije nosio ništa. Niti dijelove uniforme za preobuku. Nije nosio niti hranu. To mi je posebno upadalo u oči.
Pomislih da je sigurno napuštajući prethodnu jedinicu ostavio svoje prljave košulje, pantalone i poput zmije se izvukao iz kože i nestao pod prvim kamenom sve dok ga vojna policija nije sasvim slučajno pri legitimisanju otkrila i prisilno privela. Sumnju su mi pojačavali vojni policajci koji su u blizini stajali i posmatrali skupinu neznanaca dok čekaju skretničare da ih usmjere.
„Ti čupavi. Ti, ti. Ti ćeš pred neprijateljske topove, a ti mršavi u rov. Na čist vazduh, apetita radi. Čupo, ti ćeš prije toga na šišanje,….“, raspored je deklamovao ugojeni oficir u sjajnoj maskirnoj uniformi. Stajao je naspram nas obučenih u sve samo ne u uniformu osvajača i agresora u zločinačkom poduhvatu zvanom „kako sačuvati glavu, kuću, porodicu“.
Momak sa vrećom za spavanje dobio je raspored zajedno sa mnom u isti bataljon. Sjedili smo u kamionu pod ceradom koji je truckao, a oblak prašine nas je zasipao čitavim putem. Nije bilo smisla opirati se tom. Brisati je sa sebe. Prljavština je bila na svakom koraku, uvlačila se u kosu, usta. Osjećao sam svu njenu težinu pod jezikom, u nosnicama. Nisu ni drugi tome pridavali mnogo pažnje osim njega. Dlanovima je povremeno skidao prašinu sa vreće za spavanje. Nasmijah se malo njegovom uzaludnom trudu. Razmijenih nekoliko pogleda okolo tražeći potvrdu svoga mišljenja. Saučesnike nisam našao. Svi se o sebi zabavili u vrijeme kad o zabavi nije bilo riječi. Bila je to samo jedna davno zaboravljena i daleka navika da se veselimo, pronalazimo uvijek nove načine da od noći otimamo sate. Od zore snove, od jutra dan. Bilo je to nešto što se nalazilo između njih i nas. S ove ili one strane nišana. Nešto čemu se nije pristupalo bez komande, sa zebnjom dok nas je zasipalo otkinuto iverje, kamenčići, busenje zemlje i zaglušujuća rika topova, minobacača. Zabava više nije bila ni hrana koja se klatila u aluminijskim manjerkama na kljusetu nekim čudom spašenim od vojničkog kazana.
„Koliko još ima?“, upita me.
„Čega? Prašine, puta, kuršuma?“, pomislih nedoređeno.
„Ima još. Dovoljno za sve“, procijedih kroz prašnjave usne sa prašinom koja je hrskala pod zubima.
Nisam skidao pogled sa njegove vreće za spavanje. Viđao sam ih kod svih onih vojnika, oficira mobilisanih još 91-e. Mobilisani kasnije nisu zaduživali iste. To kod mene pojača sumnju da preko puta mene sjedi dezerter iz neke regularne jedinice iz vremena JNA.
Nismo ništa pričali. Kamion je par puta zastajao da bi neki od vojnika izašli. Oficir iz kasarne izvodio je jednog po jednog vojnika. Srdačnost prilikom rastajanja sa prvim vojnikom koji je izlazio kod komande smanjivala se direktno proporcionalno sa pređenim kilometrima. Na kraju ostadosmo samo on i ja. Moja transportna torba sa rezervnim donjim vešom, košuljom, hranom i puškom koja je ležala preko nje. Preko puta nje sa puškom između koljena i vrećom za spavanje moj budući saborac sumnjive prošlosti.
Nakon što smo napustili kamion sačekao nas je komandir čete. Kratko se predstavio, zabacio pušku na rame i zaputio se uz strminu gdje su se nalazili položaji i rovovi pješadijske jedinice koju smo popunjavali.
Okrenuo sam se još jednom. Kamion se izgubio u oblaku prašine na maloj okretaljci. Komandir čete već se gubio u dobroogoljenoj šumi od jeseni. Od rata. Naboranoj i neispavanoj od pijanog dozivanja neprijateljskih vojnika i malih noćnih razgovora često ispraćenim reskim rafalima i sirovim psovkama koje su parale noć.
Nakon dugotrajnog i strmog uspona stigli smo na zaravan i do prvih rovova. Do prvih ispitivačkih pogleda.
Trebalo mi je nekoliko dana da uspostavimo kakav takav kontakt. Bio je u rovu do moga. Sretali smo se nakratko prilikom preuzimanja hrane i vode. Bili smo najmlađi po stažu u rovovima i bio je red da na sebe preuzmemo te ne baš zahvalne i junačke obaveze.
Ponovo smo se sreli prilikom povratka na odmor iz jedinice. Opet je sa sobom vukao vreću za spavanje. Pušku nije. Mada je bila kampanja da se oružje ne nosi kući, a mi ga iz bunta nosili. On ne. Nije ga nosio. Ne ni zbog naredbe. On je nosio vreću za spavanje od koje se nije odvajao. To sam čuo prilikom posjete nekih od vojnika iz njegovog rova koji su dolazili u naš rov.
„Kao zmija. Sve bi uradio što se od njega tražilo. Straža, hrana. Drva za ogrijev. Nakon toga uvijek bi se uvlačio u vreću za spavanje. Pokrio bi se po glavi. Ne znam da li spava ili šta drugo, ali kao da je živio neki svoj paralelni život u vreći.“, zastao bi narator iz susjednog rova.
„Tačno je znao svoje obaveze i krajnje profesionalno bi ih izvršio, ali nakon toga njega nije bilo tu. Čini se da ni vazduh koji dišemo ne koristi dok je u vreći. Nakon straže, doručka, ručka uvijek bi se nalazio u svom svijetu omeđenog tkaninom i ciferšlusom. Kao da se od nečeg krije, sklanja,…“, dodavao bi narator što me dodatno zainteresovalo još više o tom povučenom neznancu.
Vremenom bi progovorili poneku.
Nisu to bili rafali.
Bili su to pucnji.
Odjeci.

Sticajem okolnosti putevi su nam se razišli pred sam kraj rata. Nije bio nimalo sretan onog dana kada je odlazio od nas. Nije tu bilo ni tuge da se razumijemo. Bilo je sve isto kao na početku. Podozrivi pogledi sa jedne strane i prazan pogled sa druge strane.
Nije se tu imalo šta reći.
Odlučio sam da ga ispratim ne jednoj dionici puta prema komandi.
Nije nosio ništa do vreću za spavanje. Onu istu koju je vukao sa sobom kao ronilac bocu s kiseonikom.

„Kad sve ovo prođe,..“, nije završio rečenicu, pružio mi je ruku.

Nisam rekao ništa. Stisnuo sam usne, kimnuo glavom i rukovao se s njim.
Gledao sam dok zamiče niz put. Ubrzo se njegova silueta stopila sa šumom. Toliko toga o njemu nikad nisam saznao. Iza njega jednostavno nije ništa ostalo. Do priča o njegovoj vreći za spavanje. Blago bih se nasmijao bez želje da ikome objašnjavam temelje, tvrđave i krovišta. Pogotovo nama gologlavim pod nebeskim svodom.
On je ispunio svoju misiju. Pismo je stiglo je na adresu. U njega nije unio sebe. Ništa nije ni odnio. Izašao je čist.

Advertisements

10 mišljenja na „U vreći

  1. Pišeš stilom sasvim po mom ukusu, baš volim da te čitam, priča je što kaže ni da se doda ni da se oduzme, sve na mestu, a što imaš dara za taj „gorak“ happy end (ja to tako zovem, desio se a u stvari nije). Svaka čast!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s