Boškove jabuke

Ne umijem ja da kumujem naslovima. Neki će reći odmah na startu da je providan kraj, drugi će u naslovu prepoznati patetiku bez da pročitaju ove redove. Treći, ne znam. Možda će se razočarati što se nisu pronašli u redovima koje su iščitali.

Nikad nisam razmišljao na koji način biram junake svojih priča. Ne znam, ne smatram ih junacima. Možda bi se prije moglo reći saputnicama na pojedinim dionicama. Tako će biti i u ovoj priči.

Na samu pomen riječi ekskurzija uvijek će me preplaviti nostalgija. Destinacije do kojih se danas stiže samo uz pomoć pasoša, kojeg ni do danas nemam, u ona vremena nije trebalo gotovo ništa osim neke kinte od koje se roditelji nisu rastajali kao danas od života.

Lično sam ubijeđen da se odavno ne čuje ono „ej šoferu dodaj gas…“ kada smo šofera našeg autobusa bodrili da pretekne autobus sa učenicima drugog odjeljenja. Zaboga miloga pa to bi se danas tumačilo podsticanjem na ugrožavanje saobraćaja i kršenje saobraćajnih propisa. Ali nije to poenta. Poenta je negdje drugdje.

Nije se Boško razlikovao od ostalih vozača autobusa tog vremena. Imao je i brkove, koji kilogram viška, svijetlo plavu košulju. Imao je i razumijevanje i za našu galamu, neplanirane zastoje da bi platili danak pretjeranom ispijanju sokova bez nadzora roditelja.

Imao je i dva sina.

Imao je Boško i svoje selo. Pitomo kako samo znaju biti sela pod Kozarom. I voće koje je dobro rađalo, šljivu koja je dobro bacala, jabuke. Ih kakve je samo jabuke imao. Imao je sve ono što bi se moglo smatrati ispunjenim životom. Posao, porodicu i vrijeme za mala zadovoljstva, ali nije imao samo jedno. Osjećaj da dolaze luda vremena.

Nova autobusna stanica nije bila samo ponos lokalne firme za prevoz putnika i robe. Bio je to trijumf koji je trebao nagovjestiti bolje sutra, svijetlu budućnost nasljednika, mirnu i bezbrižnu starost. Redovnu penziju.

Ali nije to pošlo u tom pravcu. Da je bilo do Boška i njegovih kolega vjerujem da bi oni žuljevitim rukama i volanom koji su znalački vrtjeli usmjerili nevolju što se valjala iza brda u nekom drugom pravcu. Nažalost volan su preuzeli neki drugi, manje vješti i prečicom nagrađeni. Boško i njemu slični mogli su samo s tugom da konstatuju da su autobusi sve stariji. Hrđa je bila sve uočljivija. Reklo bi se zarazna. Nakon limom obloženih šasija napala je i sve ostalo.

Zalud su Boško, Marinko, Ekan i ostali ostajali poslije radnog vremena da s majstorima iz radionice uklone zametke nečega što nije slutilo na dobar kraj. Nije bilo toga gita i farbe da se zapuše sve rupe koje su se otvarale sve brže i više. Rat je samo ovjerio tačku. Nakon toga više ništa nije bilo neupitno.

Nasljednici su potražili sreću u drugim državama. Boško nije. Njegov Jugo 45 bio je kalibrisan do sela i nazad. Toliko bi uspio od bijedne penzije da natoči. I nije se žalio. Njegove ruke trudom su nadomještavale ono što mu penzija nije omogućavala mada je ne tako davno sve upućivalo na takvu izvjesnost.

Iznenadio me je jednog poslijepodneva kada je zakucao na moja vrata. Upitao za oca i ostavio kalemljene sadnice jabuke. Nije on mene prepoznao, a i kako bi. Nije bilo retrovizora u koji bi stale sve one glavice sa sendvičima i sokovima niti svi osmijesi nakon što bi pretekao autobus sa odjeljenjima iz jutarnje smjene. On je i dalje izgledao kao i svi penzioneri koji se nisu predavali ni nakon što im je uskraćeno ono što su radom zaslužili, ali nije ni izgledao kao oni koji su mu to sve omogućili. Njegov Jugo 45 bio je sijenka ponosa bivše nam države. Mnogo je dimio, bučio ali nije se opirao. S Boškom je njemu najbolje.

Prije neki dan poranio sam sa namjerom da u sadejstvu s riječicom Japricom napojim žednu baštu i zasade voća. Nisu to zasadi da se razumijemo oni što se neumitno pršću s hemijom, preparatima. Nisu to nepregledne sadnice postrojene kao vojska mada ima nekog reda. To su sadnice koje najbolje raspoznajem po plodu. Jeste da nisu reprezentativne količine niti izgled za markete, ali im se radujem. Ne pamtim ti ja sorte, nešto mi to ne polazi za rukom, ali lako bih mogao da nabrojim sve modele Opela, Chevroleta, Forda,…itd, ali s voćkama ja to tako. Međutim ja imam neki svoj kod po čemu ih pratim i posmatram.

„Dulina Petrovka“, prva jabuka koja dospijeva o Petrovdanu, „Miloševa Crnica“, misli se na krušku koju ću dobro očekati da podari ploda za dobru rakiju. Ne da bih se od nje opijao nego da bi se kao i svaki dobri domaćin s njom pohvalio, gosta ponudio, za oblogu podijelio.

„Boškove jabuke“, niz od četri jabuke od kojih tek očekujem ploda u narednim godinama. Ako sve pođe po planu biće za kompota, slatka. Koji litar jabukovače za iznenadna gosta.

Boško nije s nama već neko vrijeme. Ne znam ko je sad s njegovim jabukama, šljivama, kruškama. Nasljednici nisu, a ako je suditi po trendu nestajanja sela ne piše se dobro ni njegovom voćaru.  Za sada je jasno samo jedno. U mom voćaru ostaće uspomena na Boška dok me jabuke budu na to podsjećale. Slatki plodovi u godinama koje dolaze neće vratiti šofere, autobuse, putnike i ekskurzije. Hrđa koja je napala autobuse odavno je pojela limove i šasije. Ona druga koja je napala sve ostalo nije stala.

Može da pojede i autobusku stanicu, radione i tehničke preglede ali jedno nikako ne može. Ne može da izbriše Boškove jabuke. Možda sitne, neugledne nakon što se ogule mirisne će moći svakoj na megdan. Neki to nikad neće moći. S obrazom stvari stoje drugačije.