Ogrebotine

Koliko sam samo puta sa zavišću gledao na komšiju s kakvom lakoćom mijenja automobile. Uspijevao je loš automobil da dobro proda, a dobar jeftino da kupi. Često bih se čudio zašto se brzo riješavao dobrih automobila. Tu njegovu osobinu pripisivao sam njegovom nedostatku sentimentalnosti.

„Zašto da ne uzmem neku kintu za njega. Ipak, to je samo gomila metala“, znao bi reći.

Bože, koliko sam samo vagao, razmišljao, istraživao kada sam bio skupio novac za kupovinu automobila. Čini mi se da sam sa svakim danom manje znao i bio siguran u svoje stavove. Ono što bi danas proglasio  pravom odlukom, već sutra bi nazivao najvećom glupošću.

„Kome sutra takav auto prodati?“.

Kada je došlo vrijeme za prodaju mog vremešnog automobila pokušao sam da komšiju koji je već imao svoj plac za prodaju polovnih automobila da konsultujem kako bih formirao cijenu i dao automobil na prodaju preko oglasa.

„Da je bar švabo, dobio bi dobru cijenu. Ovako korejca neće niko, osim ako cijena nije daleko ispod one koju očekuješ.“

Njegova cijena je bila upola one koju sam očekivao, ali morao sam i njega da razumijem. Živio je od toga.

Automobil sam dao na oglas, formirao sasvim pristojnu i fer cijenu.

Po običaju posjeta oglasu je bilo ali ne i konkretnih ponuda. Tek nakon osam dana javio se čovjek da bi došao da pogleda automobil u srijedu.

Automobil sam oprao, očistio i čekao na dogovorenom mjestu.

Bio sam tužan dok sam gledao mog Ševroleta kako trpi ispitivačke poteze i poglede sumnjičavog Andrije iz Prijedora.

Automobil sam kupio uz pomoć roditelja. Nikada neću zaboraviti onaj dan kada sam sa suprugom otišao u Banja Luku da uplatim avans. Činilo se da lebdim. Zajedno sa nama bile su naše dvije kćeri u salonu, još uvijek sasvim malene da bi mogle da shvate buru emocija kada sam potpisao ugovor u kupovini automobila. Bio je to prvi novi automobil u mojoj radničkoj porodici. Dok sam potpisivao ugovor krajičkom oka posmatrao sam njihove male sandale tog toplog maja 2010 godine i ruke supruge koja ih je držala.

„Imaš nekoliko fleka na zadnjem sjedištu. Znaš li koliko košta dubinsko pranje?“, pokušavao je indirektno obarati traženu cijenu Andrija.

Ćutao sam. Da dobro znam za njih. Nisam ni pokušao da ih skrijem. Znam i da su nastale avgusta iste te godine kad je automobil kupljen. Vraćali smo se sa sjajnog ljetovanja iz Herceg Novog. Te godine mlađa kćerkica nije mnogo marila za kupanje u moru. Više je uživala u pijesku i na ležaljci nego u moru. Pored toga dobro sam pamtio večernje šetnje, kada bi nakon nekog vremena stala ispred mene tražeći da je nosim. Nerijetko bi zaspala na ramenu. Zbog vijugavog puta i krivina mlađoj kćerkici bila je mučnina pa smo stali pored puta da se osvježi i malo oporavi. Prilikom ponovnog kretanja ispala joj je flašica sa sokom koji se razlio po sjedištu.

„Na vratima ima nekoliko packi.“, prenuo me je pedantni Andrija dok sam premotavao film sa ljetovanja.

Da imao je. A ko ih nema. Svi ih imamo. Neko mi je ogrebao auto dok sam sav smeten i usplahiren kupovao sokove i kolače za babicu i doktora u Prijedoru. Iako sam po treći put postao otac nisam mogao da ne pustim suzu kada su mi iznijeli zamotuljak od 3900 grama koji sam poljubio a sestra se čudila kako otac može da pusti suzu. Možda bi razumjela kada bi znala kroz šta sam sve prošao do tog trenutka. Komplikacije pri porodu, uznemireni poziv od doktora da se vratim u Prijedor zbog supruge. Njenog blijedog i zabrinutog lica koje je samo par sati prije toga blisatlo. Lice njaljepše trudnice ikada. Sve one bitke, čekaonice, sumnje i razočaranja dok smo čekali da dobijemo prvo dijete. Prve temperature, ospice, alergije, astmu. A taj dan sam već bio otac treći put.

„Imaš i neko ulubljenje na haubi.“, zabrinuto je odmahivao glavom.

„E moj Andrija“, mislio sam onako za sebe i smješako se dok ga gledam. Da ti samo znaš koliko sam taj dan bio narastao kada je moja najstarija kćerka osvojila nagradu kao ubjedljivo najbolji đak generacija ne bih se čudio da sam ga zgužvao kao brod od papira kada sam se naslonio na njega, a ne samo haubu ulubio.

Kroz glavu su mi prolazile sve one situacije kada sam zabrinuto jurio u bolnicu u Prijedoru, nosio igračke da mi kćer ne plače na rastanku ali bez uspjeha, odzvanjao sav onaj smijeh dok smo se smijali dogodovštinama sa plivanja, sela, kupovinama na sajmu knjiga u Banja Luci.

Sa svakom novom primjedbom, manom Andrija je nesvjesno povećavao cijenu automobila.

„Znaš, ja ne bih mogao da ti dam više od …. konvertibilnih maraka. To bi bila moja zadnja cijena.“

Isuviše malo je ogrebotina, ulubljenja. Ništa nasuprot svim onim momentima koje ću zauvijek pamtiti i koji su oblikovale i obogaćivale porodicu i mene svih ovih godina.

„Automobil nije na prodaju“, s radošću uskliknuh.

Andrija nažalost toga trenutka nije znao da pred sobom ima limuzinu od milion dolara. Svejedno ni onda ne bi mogao da mu prodams crvenog Ševroleta.

Ogrebotine ponekad govore mnogo više nego polirana karoserija. One su potvrda svih prohujalih godina, najjači svjedoci da smo živjeli. Neke od njih ne bi mogle sakriti ni najvještije ruke lakirera, one se nose kao ordenje životu. Najvećem bogatstvu.

5 mišljenja na „Ogrebotine

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s