Samo za plus 18

Čovjek se veže za riječ sve dok mu žena na nabije rogove.

Država me nije raskućila. Još uvijek imam mušice.

Poltron koji drži do sebe ne izlazi bez prijeke potrebe.

I poltroni rade na sebi. Nanose novi sloj vazelina.

Podguzna muva orjentiše se prema poltronima. Oni su uvijek na cilju.

Kad poltron vidi podguznu muvu pred očima mu sine cijela evolucija.

Otkud Farma na TV-u? Pa lijepo i đubre treba da se negdje skupi.

Advertisements

Liga za šampione

Bilo kako bilo počela je nova sezona Lige šampiona. U najavi za novu sezonu LŠ pljuštala su obećanja, pojačanja i na kraju razočaranja. Za nas ništa novo.

Ukorak sa Ligom šampiona tu je EP za košarkaše sa mnogo većim šansama da se još jednom uvjerimo kakav he pogled sa terase.

Pored svega tu je i Nole, Jelena, Beker i Vajda. Tu su još neki koji vole našeg Nolu, ali i mnogo više njih koji nisu oduševljeni što im odnese sve one milione iz New Yorka. Za njim se u SAD zaputio i naše državno čedo, Supermen sa samo jednom željom da iz iste povuče koje milionče. Obećanja ništa ne koštaju.

Ljubitelji sporta žale se na zgusnut raspored sportskih mečeva pa su prisiljeni odložiti neke važnije susrete u noćnom terminu na domaćem terenu.

Zasićenje tolikom količinom sportskih događaja prvi su osjetili sportski komentatori. Priča se da će neki sportski komentatori tražiti odlaganje utakmica Superlige Srbije da bi se što bolje spremili za zahtjevno takmičenje

Kako god  bilo. Jedino se u braku i fudbalu pogodak u gostima (na tuđem terenu) više vrednuje (prepričava).

Zdrava voda, luda glava

U-ha čuki-čuki. Ne, nema to veze s daljom pričom ali ima veze s glavom. Iz nje sve polazi.

Ne tako davno, ali priča mora nekako početi, a riječ „davno“ ma kako o njoj mislili gotovo uvijek nas privuče da vidimo šta je to bilo, zaustavih svoju malu posadu na mali predah u okolini gradića Jablanica na putu prema Crnoj Gori. Veliki broj gostiju ispred, parking za automobile, autobuse, ljetna bašta svako su pozivnica za kratki predah, osvježenje, a bogami oni sa punijim džepovima sjedili su i sa punim ustima. Nije da se ne bi moglo jagnjetine, ali…

U-ha čuki-čuki. Ne, nije još vrijeme. To sa čuki-čuki objasniću malo kasnije. Strpljenja moliću.

Dvije koka kole, limunada i dva soka od jagode stajala su pred nama. Zatražih odmah i da platim račun. Pripremih i deset konvertibilnih maraka smatrajući da bi to i u najgorem slučaju trebalo da je dovoljno poredeći cijene u mome Novom Gradu sa narudžbom u okolini Jablanice u BiH.

„Sedamnaest konvertibilnih maraka i pedeset pfeninga“, izdeklamova konobarica ravnodušno kao da mi saopštava vijest da je jedan plus jedan jednako dva.

Domirih ostatak novca i vrlo brzo ispismo preplaćeni ostatak tečnosti koja više nije krijepila, nego pekla. Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Nekoliko pitanja su mi prolazila kroz glavu. „Gdje ja to živim, da li mi je neko prećutao, ko je smjestio Zeki Rodžeru???“.

U-ha čuki-čuki. Još samo malo. Tačka na i dolazi uvijek na kraju.

Elem, jedno mi postade jasno. Ovako sam ja to vidio. Naziv restorana „Zdrava voda“ u Jablanici vrlo je simboličan. Ko od jedne porcije ne dođe sebi i svrati ponovo zaista mu nema pomoći. Znate ono u-ha čuki-čuki. Nema te ljekovite niti zdrave vode koja će to popraviti. Ja sam s Jablanicom završio. Hvala što mi je otvorila oči. Niste vi restoran na Menhetnu, samo usputno stajalište, svratište.

E pa dok je ove čuki-čuki „Zdrava voda“ ma bjaži, bjažiiiiii.

„U-ha čuki-čuki (pravilnije je reći čiki-čiki ali moja četvorogodišnja djevojčica je tako meni prenijela, a ja vama, a ko to bolje od dječice zna i ko sam ja da o tom sudim) je pjesmica iz jednog crtanog filma.

Samo da vi kažem

CIJENA ISTORIJE Prodaje se mašina (Enigma) kojom je Njemačka htjela da dobije Drugi svetski rat. Treći svjetski rat je dobila Golfom dvojkom.

enigma

MISTERIJA U DŽUNGLI Izgradio crkvu u obliku džinovske kokoške kada je dobio poruku od Boga. Rezultat bankrot. Nema zlatnih jaja. Samo mućak.

NEVJEROVATNO Japanci napravili bazen za slonove. Pa i nije. Za njih smo mi izmislili i napravilii fotelje.

KOMA Svjetsko prvenstvo u trci puževa održaće se 21.jula u pivnici „Bras&Vu“ u belgijskom gradu Liježu, saopštili su organizatori.Bogami ako trka potraje biće koma.

NOVO na TV-u Medlin Olbrajt glumi sebe u TV seriji. Možda se uključi i Radoš Bajić. Zamislite naslov „Svijet gori, Vukodlak se češlja“

layer

Novi Sad: Cvjeta biznis sa ukradenim i rastavljenim automobilima.A ko je za utjehu ipak je to zamajac (kurbla) privrede, znate ono nova radna mesta, standard,…

Lopovi kradu najčešće „golfove“, „audije“ i „renoe“, a u poslednje vreme „rendž rovere“ i „land rovere“ Od probirača nikad je….

Sva tri člana Predsedništva BiH prihvatila poziv Beograda; VUČIĆ:Biće dočekani na najlepši način. Pitanje da li su navijači Rada u organizacionom odboru za doček. Samo predlažem.

Twiterašica Crvena @Vsreca primjetila je sledeće: Nekada samo djevojke nisu znale ni mogle da promjene gumu na automobilu danas bogami to rijetko koji mladic zna. Ja samo predlažem: Pa za početak neka bar nauče da koriste gumicu prije nego dođu do auta 🙂

Reinkarnacija lakiranog parketa

Sve je počelo od njega. Čovjek sa motornom pilom renomiranog proizvođača novije proizvodnje stao je pored njega. Tristogodišnjaka. Moglo bi se reći starosjedioca, odličnog poznavaoca prilika u šumi. Očekivao je pitanje, savjet. Ali njega nije bilo.
Nije bilo poštovanja. Odavno su odnosi mladih prema starim bili nipodaštavajući. Savremena tehnologija samo je pogoršala stanje. Ubrzala točak koji je nepovratno jurio ka ambisu. Kraju.

Čovjek je još jednom pogledao u visinu, nekoliko trenutaka nišaneći jednim okomspuštao vertikalu sve do njega. Vertikala je bila tek metar ili dva od oslonca.
Zazvonio je telefon. To svjetsko čudo tehnologije doprlo je i u najudaljenije dijelove šume:
„Jesi li stigao?“
„Da“, slabašan glas je odgovarao s druge strane bežične veze.
„Ponesi hranu, čekam te kod njega“.

Kod „njega“. Sablasno i prijeteći je zazvučalo tog svježeg jutra. Čovjek sa motornom pilom i bez zaštitne opreme pripremao je svoj alat kao hirurg skalpele pred operaciju. Razmještao nekim čudnim redoslijedom. Za hirurga se podrazumijevalo da učini sve što je bilo u njegovoj moći, ali da li je tako bilo i sa njim.

„Da li će učiniti sve što je u njegovoj moći? Da li je njegovo obrazovanje dovoljno i kakve su mu kvalifikacije?“

Čovjek je zviždukao neku pjesmicu s malo ritma i povremeno ubacivao neke lascivne rime. Potpuno neprimjerene treunutku u kome se nalazilo i mjestu koje takve trenutke ne pamti, a bilo ih je. Dabome. U njegovim godinama kada polako sjećanje blijedi još uvijek se nalazi mnoštvo slika.

Ubrzo je stigao i drugi čovjek. Bio je nasmijan. Žurnim koracima stigao je u sigurnost i spokoj koji su tek narušavali njegovi neujednačeni koraci. Dok je prilazio pogled je digao ka krošnji.

„Koliki je, majku mu?“

Iz unutrašnjeg džepa na kaputu iznenada je potegao neku flašicu sa žućkastom tečnošću, brzim pokretom odvrnuo čep i sasuo izvjesnu količinu iste tečnosti niz grlo. Spustio je flašicu od usta, istom rukom je pružio svom poznaniku, a nadlanicom druge ruke skidao kiseli osmjeh sa neobrijana lica.

„Valja nazdraviti. Apetita radi. Lanjska je“.

Za blijedu salamu zaista je trebalo apetita. Brza hrana s nogu nije davala nadu. Brzo se bližio čas.

„Koliko je godina trebalo?“

Činilo se da je odluka prebrzo donesena. Ni tehnologija nije zakazala. Motorna pila renomiranog proizvođača novije proizvodnje koja s pokretnih traka silazi svakih nekoliko sekundi opravdala je svoju investiciju.
Sad je do čovjeka. Uslovi su tu.
Svi su ispunjeni do jednoga.
Oni su tu. Sigurni u svoju kvalifikaciju.
Ispunjena je i forma doručka. Stomačna duplja je ispunjena. Želudac se nije stigao pobuniti. Ućutkan je mlazom ljute prepečenice. Nakon što su reženjevi salame naslagani sasvim je svejedno da li je u pitanju bila šljivovica ili možda rakija od crnice kruške. Gorčina je ostala da se bori sa aromom, zaslađivačima, emulgatorima, vješto upakovanim pod najlonom simpatičnog logoa nove firme na tržištu suhomesnatih proizvoda. Sve pod plaštom slike zdravog žutog pileta koje je svojim nedužnim okicama ulijevalo povjerenje.
Tu je i motorna pila. O proizvođaču se sve već zna. Renomiran je i ulja su tu. Zadovoljavaju ekološke standarde.

„Nešto na bazi bio ulja“, reći će jedan od njih dvojice prekinut samrtnom tišinom stogodišnje šume.

Tu je i on. Gorostas. I nije slučajno da je dobio takvo ime. S pravom ga je nosio sve ove godine, decenije i vijekove. Znao se nositi sa svim nedaćama. Velikim i snažnim vjetrovima, mokrim i teškim snjegovima. Zalutalim kuršumima. Nije to uzimao k srcu. Ubilo bi ga odavno.

Motorna pila je zaječala. Njena jeka je ispunila šumu, ali nedovoljno da bi se probila kroz gusto granje. Režala je naokolo, kao bijesna lisica. Siktala je oko njega, kezeći svoje metalne zube tražeći pravo mjesto za ugriz. Podsticana kažiprstom jednog od njih bivala je sve bliže. Ugriz je bio tu. Nije bio upitan
I počelo je. Isprva se činilo kao da je vic u pitanju. Nedovoljni zubi su nemilosrdno kidali koru i motorna pila kao da je pjenila. Osmjeh na licima njih dvojice bio je bankarski. Tačan. Pedantan. Matematički tačno su brojali sekunde i minute. Svaki do njih pretvoren u robu široke potrošnje. Bilo je tu još salame, ulja, šećera, kafe. Novi lanac za motornu pilu.

„Za nedaj Bože, ako pukne nekad“.

A pući će.

Minuti su sporo prolazili. Oteglo se. Kao godina. Zabrinuti pogled pomoćnika stalno je gledao gore. Sa svakim sekundom strah ga je sve više obuzimao. Motorna pila je zasjekla tijelo gorostasa. Činilo se da je polako gubila bitku. Njeg glas je sve manje bio prijeteći. Promuklo je jecala. Kažiprst ju je bodrio, tražio najbolji položaj.
Čovjek je i sam mijenjao koljeno na kojem je klečao. Upitno bi dizao pogled na krošnju koja kao da nije bila dio priče. Strah mu se spuštao niz leđa. Bivao je nesigurniji u svoje kvalifikacije. Činilo se da je preveliki zalogaj zastao u grlu. Knedla iako okrugla nije htjela s mjesta. Tek ponekad zadah salame zapuhnuo bi iz njegove utrobe. Želudac se još borio s brzom hranom. Njegov gazda sa stoljetnim stablom. Ironija, šta li je?

Odjednom motorna pila se ugasi. Čovjek ustade od stabla držeći motornu pilu koja je ugašena nemoćno visila niz njegovo tijelo.

„Ništa“, sliježe ramenima njegov pomoćnik
„Ja. Sve sam učinio.“

Nekoliko trenutaka su gledali u njegovu krošnju. Nije bilo odgovora. Umuknula ja sva šuma. Muk se uselio i na njihova lica. Motorna pila dala je sve od sebe. Nije joj bilo jasno. Sva ispitivanja i fabrička istaživanja. I razvojni centar i garancijski uslovi. Sve je samo jednom išlo u prilog, ali ne i njemu.

Gorostas je još stajao. Posljednji put je uzimao dah, stresla su se njegova pluća. Zastao je još koji tren. Vječnost. Velikani ne padaju tek tako. Na nos, na prvu stupicu. Da li je zažmirio prije nego je poslednji pogled uputi nebu? Ne znam. To gorostasi znaju. Oni umiru sami.

Tišinu je ispunio zvuk laganog pucanja. I dalje se činilo da stablo stoji. To je pucalo njegovo srce. Do njega metalni zubi nisu stigli, ugrizli.

Sve je stalo. Nigdje daška vjetra, uokolo mrtva tišina. Mnoštvo pitanja.

„Na koju će stranu? Ko je slijedeći? Ko će na tron? Hoće li biti dosta i za parket, onaj sjajni lakirani što se zavlačio ispod tepiha i gubio ispod kauča, ormara? Samo da vidim komšijino kiselo lice.“

A onda kao da je sve eksplodiralo. Prolomilo se iz neba i zemlje. Urlik je dizao kosu na glavi „čovjecima“ koji su bespomoćno i bojažljivo žmirkali očima duboko u sebi se bojeći najstrašnije kazne za počinjeno djelo nedjelo. Šuma se otvorila. Na lijevo ili desno. Gore ili dolje. Svejdeno. I sunce je zgroženo prdrlo u šumu, obasjalo kutke za koje odavno nije znalo, još uvijek nesvjesno da je motorna pila podsticana kažiprstom učinila da nestane ono što je vijekovima kupalo, napajalo, hranilo. Izmjenilo okruženje.

„Ajde, još po jednu. Valja se za dobro obavljen posao“, nazdravi pomoćnik.
„Da znaš usr’o sam se. Mislio sam da nikad neće pasti“, odgovori čovjek sa motornom pilom.
„Daj meni malo“, pokaza na motornu pilu pomoćnik.

Nedugo zatim ona ponovo zaječa, još lajavija i još kuražnija nego prije. Nastavi se borba sve do sutona. Ona je pjenila. Lajavica iz tehnološki razvijenog centra negdje daleko i od pomoćnika je činilo se načinila je čovjeka.
Došla je ostala tehnika, traktori, vitlo, zaprega. Samar. I na njemu tragovi, kolektori koje su kupili sunčevu energiju, hranili tijelo. Ostala je pustoš. Pred zalazećim suncem su žmirkala neka kržljava stabla diveći se svojoj ljepoti. O veličini njihovoj teško je govoriti.

Lascivni stihovi puni rime nerijetko bi nadjačali lajavicu. I smijeh. Ohrabren velikim poslom i gomilom prehrambenih artikala što su ih čekali na policama nekog megamarketa. Požnjevene artikle, u velikim metalnim kolicima zamijeniće ubrzo drugi. Treći, peti. Deseti. Veselijih boja i dizajna. Mijenjaće se mantili zaposlenika, kačketi i polo majice. I njih će zamijeniti. Brzo.

Gorostasa zadugo niko neće.

Hercegovac

Šta bi tek postali da nismo ….

BABYLON SONGS

Ova priča Mome Kapora je na duhovit način pokazala kako je završio jedan Hercegovac koji je bio vredan, a nije učio.

“Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gde ne uspeva ništa drugo sem Hercegovaca, odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći. Prođe sve ispite. Bio je zdrav ko dren, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamena s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije… Na kraju, pošto ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rešenje, ali on odbi da to učini.
‘Zašto nećeš da potpišeš?’, upitaše ga.
‘Ne umijem’, odgovori. ‘Nijesam pismen’.
‘Kako, jadan, nijesi… pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?’
I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova…

View original post 255 more words

Da prostite

Ovih dana neprijatno me iznenadila novinska vijest. Naime u njoj saznadoh da Mađarska diže ogradu od četri metra ka Srbiji. Očekujem da Srbija kao kontramjeru rasporedi Bogdanova duž granice s Mađarskom.

Čitajući vijesti ovih dana zapitao sam se. Da li je telefon zamijenio novine? Hm, ne znam, još nisam da prostite brisao guzicu s njim.

kriza-u-egiptu-brisanje-guzice

Ipak je okrugla

Kao ljubitelj fudbala ne mogu a da se ne osvrnem na nedavno odigranu kvalifikacionu utakmicu Danska – Srbija. Stoga evo i nekoliko mojih utisaka i impresija na sve viđeno.

1. Posmatrajući sve odigrane mečeve u dosadašnjem toku kvalifikacija brine me hoćemo li uspjeti do kraja kvalifikacija sačuvati i ovaj jedan bod.
2. Uz svo dužno poštovanje slijepim i slabovidnim licima ovoga puta smo na istom. Od fudbalske reprezentacije nismo ništa propustili. Nismo vidjeli ništa.
3. Neuspjeh protiv Danske u stvari i nije neuspjeh. Mora se ipak reći da reprezentacija Srbije redovno igra kvalifikacije.
4. Kako stanje stvari stoje i po broju osvojenih bodova grupa smrti bi otprilike ovako izgledala. Andora, Srbija, Lihtenštajn, Farska ostrva, Malta, Gibraltar,..
5. Ukupan bodovni saldo naše reprezentacije takav je da bih i ja u najgorem slučaju sam igrajući protiv svih reprezentacija osvojio samo bod manje govori o dosad nezabilježenom uspjehu nažih zvijezda i zvijezdica.
6. I za kraj. Srbija u trećem šeširu žreba za Mundijal u Rusiji! Svejedno koji je šešir, sa ovakvom igrom uvijek nam je mrka kapa.

Ali uzdajući se u onu staru „na mlađima svijet ostaje“, našim mladim fudbaleru mnogo sreće u sutrašnjem meču sa Malijem želim. Ne zaboravite momci na onu staru „jeste Mali, ali je tehničar“. 

Malo mandrakizama

1. Biračko tijelo je nezasito. Opet je progutalo udicu.
2. Kada sam u govnima i klozetska daska čini mi se odskočnom.
3. Ne tražite bis. Već sam pojeo govno.
4. Korupcija je bolest, ali oni skloni njoj ne treba da brinu. Uvijek se mogu pozvati na imunitet.
5. Virus korupcije krije se iza zatvorenih vrata i ispod žita i prenosi se kovertom.
6. Nije meni što me hrane govnima, nego što me kljukaju.
7. Pravda je spora, ali drži cijenu.
8. Politička scena je vrlo živahna. O tome svjedoče i mrtva slova na papiru.
9. Obezglavljeni je bio na visini zadatka. Dželatu do lakata.
10. Dželatu je bio olakšan posao. Osuđenik mu je išao na ruku.
11. Politička bura je značajan faktor u našoj političkoj stvarnosti. Baca nas na sve strane od stranke do stranke.
12. Biračko tijelo pokazuje slabosti. Muti im se pred očima.
13. Vlast je još jednom uzela stvar u svoje ruke. Politika je ipak samo kurva.
14. Opozicija je još jednom pokazala zrelost. Popucala je ko dinja.
15. Vlasti s nama uvijek znaju na čemu su. Na grbači.
16. Nismo mi repa bez korjena, s nama je uvijek povuci potegni.
17. U jednom se svi slažu. Legalizacija prostitucije podigla bi neke stvari iz korjena.
18. Vođa je okrenuo točak evolucije unazad. Napravio je od birača male majmune.
19. Još ima šanse da Vođa uđe u junačku deseteračku pjesmu. Još uvijek je neopjevana budala.
20. Pokvario se i predsjednički avion. S kim si takav si.
21. Senzacionalno U najavi je prvo presađivanje glave. Poslednja šansa da neki šupci dobiju mozak.

Референдум

Referendum

oblogovan

Једини релевантан референдум када су Косово и Метохија у питању догодио се 1389. године.

Тада је огромна већина, на десетине милиона Срба, далa свој одговор на питање које се данас поново спремају да нам поставе:

  • Одричемо ли се себе…?

Они су јасно рекли – не!

Откуд десетине милиона Срба…? Отуда, што на Газиместану нису изгинули само они који су кренули за Светим Кнезом, него и сви њихови нерођени потомци… Милиони нас били смо тамо, суочени са Муратом, са лепљивим мирисом смрти у раном летњем јутру, са хиљадама османлија, са упеклим сунцем пред нама, Лазарицом иза нас, причешћем кроз које смо отворили врата славе… И неба које нас је чекало…

У њих неколико хиљада стали смо сви ми данас…

Зато их и памтимо толико дуго…

Они се тада нису одрекли живота, не… Они су пригрлили сам живот. Они нису убили своје потомке, напротив, они су им омогућили да живе…

Била је…

View original post 216 more words

U vreći

U jednom dijelu svijeta postoji škola. Ne veća nego bi to bila jedna obična seoska kuća, sa malim toplim prozorima iz koje danonoćno slaba svjetlost rasipa svoje umorne zrake preko zabrinutih lica svršenih polaznika škole za pisanje pisama. Skvrčene sijenke blago bi titrale na zidovima, prozorima nad istorijskim zadatkom datim samo nekolicini odabranih iz svih dijelova svijeta. Pišu diplomski rad. Pisma koja će promijeniti sve.
Svako od pisama za prvi cilj imaće od nekoliko milijardi adresa pronaći onu pravu.
Drugi i najvažniji zadatak odabranih za pisanje odabranih pisama svakako biće odabrati pravo značenje, a treći i najteži zadatak svakako biće ne unositi sebe u pisma koja znače.

Ovo treće i najteže odmah sam odbacio. Nemoguće je pobjeći od samog sebe. I kada se spustimo kroz ponore sebe i spoznamo bol i nesreću svoju nema nam druge nego se istim spiralnim stepenikom vratiti. Ošamućeni, zbunjeni i sasvim dovoljno izvan sebe.
Ogoljen nad svojim zbunjenim „ja“. Na vjetru, mrazu. Na zimi onih ratnih godina koje su se nesumnjivo nastanile u nama poput minula rada na platnim listama.
Poželih samo jedno.
Jednu sliku.
Hladno novembarsko jutro. U kasarni sa transportnim torbama sa tek nešto presvlačila, hrane, duvana stajalo je nas desetak. Čekao sam raspored za novu pješadijsku jedinicu pocijepanih čizama. Imao sam dovoljno vremena da posmatram ljude oko sebe. Na licima nekih osjećao sam strah, neizvjesnost. Rezigniranost i ravnodušnost. Nismo se poznavali. Nepovjerljivo smo se gledali. U sebi sam proklinjao momenat kada sam odlučio da promijenim jedinicu i pristupim pješadiji kako bih bio bliže kući. Nešto mi je govorilo da je među njim izvjestan broj onih koji su bježali iz svojih pređašnjih jedinica. Dezerteri. Sneveselih se tom činjenicom. Nisam nikad bježao.
Za oko mi je zapao jedan mlađi momak koji osim vreće za spavanje nije nosio ništa. Niti dijelove uniforme za preobuku. Nije nosio niti hranu. To mi je posebno upadalo u oči.
Pomislih da je sigurno napuštajući prethodnu jedinicu ostavio svoje prljave košulje, pantalone i poput zmije se izvukao iz kože i nestao pod prvim kamenom sve dok ga vojna policija nije sasvim slučajno pri legitimisanju otkrila i prisilno privela. Sumnju su mi pojačavali vojni policajci koji su u blizini stajali i posmatrali skupinu neznanaca dok čekaju skretničare da ih usmjere.
„Ti čupavi. Ti, ti. Ti ćeš pred neprijateljske topove, a ti mršavi u rov. Na čist vazduh, apetita radi. Čupo, ti ćeš prije toga na šišanje,….“, raspored je deklamovao ugojeni oficir u sjajnoj maskirnoj uniformi. Stajao je naspram nas obučenih u sve samo ne u uniformu osvajača i agresora u zločinačkom poduhvatu zvanom „kako sačuvati glavu, kuću, porodicu“.
Momak sa vrećom za spavanje dobio je raspored zajedno sa mnom u isti bataljon. Sjedili smo u kamionu pod ceradom koji je truckao, a oblak prašine nas je zasipao čitavim putem. Nije bilo smisla opirati se tom. Brisati je sa sebe. Prljavština je bila na svakom koraku, uvlačila se u kosu, usta. Osjećao sam svu njenu težinu pod jezikom, u nosnicama. Nisu ni drugi tome pridavali mnogo pažnje osim njega. Dlanovima je povremeno skidao prašinu sa vreće za spavanje. Nasmijah se malo njegovom uzaludnom trudu. Razmijenih nekoliko pogleda okolo tražeći potvrdu svoga mišljenja. Saučesnike nisam našao. Svi se o sebi zabavili u vrijeme kad o zabavi nije bilo riječi. Bila je to samo jedna davno zaboravljena i daleka navika da se veselimo, pronalazimo uvijek nove načine da od noći otimamo sate. Od zore snove, od jutra dan. Bilo je to nešto što se nalazilo između njih i nas. S ove ili one strane nišana. Nešto čemu se nije pristupalo bez komande, sa zebnjom dok nas je zasipalo otkinuto iverje, kamenčići, busenje zemlje i zaglušujuća rika topova, minobacača. Zabava više nije bila ni hrana koja se klatila u aluminijskim manjerkama na kljusetu nekim čudom spašenim od vojničkog kazana.
„Koliko još ima?“, upita me.
„Čega? Prašine, puta, kuršuma?“, pomislih nedoređeno.
„Ima još. Dovoljno za sve“, procijedih kroz prašnjave usne sa prašinom koja je hrskala pod zubima.
Nisam skidao pogled sa njegove vreće za spavanje. Viđao sam ih kod svih onih vojnika, oficira mobilisanih još 91-e. Mobilisani kasnije nisu zaduživali iste. To kod mene pojača sumnju da preko puta mene sjedi dezerter iz neke regularne jedinice iz vremena JNA.
Nismo ništa pričali. Kamion je par puta zastajao da bi neki od vojnika izašli. Oficir iz kasarne izvodio je jednog po jednog vojnika. Srdačnost prilikom rastajanja sa prvim vojnikom koji je izlazio kod komande smanjivala se direktno proporcionalno sa pređenim kilometrima. Na kraju ostadosmo samo on i ja. Moja transportna torba sa rezervnim donjim vešom, košuljom, hranom i puškom koja je ležala preko nje. Preko puta nje sa puškom između koljena i vrećom za spavanje moj budući saborac sumnjive prošlosti.
Nakon što smo napustili kamion sačekao nas je komandir čete. Kratko se predstavio, zabacio pušku na rame i zaputio se uz strminu gdje su se nalazili položaji i rovovi pješadijske jedinice koju smo popunjavali.
Okrenuo sam se još jednom. Kamion se izgubio u oblaku prašine na maloj okretaljci. Komandir čete već se gubio u dobroogoljenoj šumi od jeseni. Od rata. Naboranoj i neispavanoj od pijanog dozivanja neprijateljskih vojnika i malih noćnih razgovora često ispraćenim reskim rafalima i sirovim psovkama koje su parale noć.
Nakon dugotrajnog i strmog uspona stigli smo na zaravan i do prvih rovova. Do prvih ispitivačkih pogleda.
Trebalo mi je nekoliko dana da uspostavimo kakav takav kontakt. Bio je u rovu do moga. Sretali smo se nakratko prilikom preuzimanja hrane i vode. Bili smo najmlađi po stažu u rovovima i bio je red da na sebe preuzmemo te ne baš zahvalne i junačke obaveze.
Ponovo smo se sreli prilikom povratka na odmor iz jedinice. Opet je sa sobom vukao vreću za spavanje. Pušku nije. Mada je bila kampanja da se oružje ne nosi kući, a mi ga iz bunta nosili. On ne. Nije ga nosio. Ne ni zbog naredbe. On je nosio vreću za spavanje od koje se nije odvajao. To sam čuo prilikom posjete nekih od vojnika iz njegovog rova koji su dolazili u naš rov.
„Kao zmija. Sve bi uradio što se od njega tražilo. Straža, hrana. Drva za ogrijev. Nakon toga uvijek bi se uvlačio u vreću za spavanje. Pokrio bi se po glavi. Ne znam da li spava ili šta drugo, ali kao da je živio neki svoj paralelni život u vreći.“, zastao bi narator iz susjednog rova.
„Tačno je znao svoje obaveze i krajnje profesionalno bi ih izvršio, ali nakon toga njega nije bilo tu. Čini se da ni vazduh koji dišemo ne koristi dok je u vreći. Nakon straže, doručka, ručka uvijek bi se nalazio u svom svijetu omeđenog tkaninom i ciferšlusom. Kao da se od nečeg krije, sklanja,…“, dodavao bi narator što me dodatno zainteresovalo još više o tom povučenom neznancu.
Vremenom bi progovorili poneku.
Nisu to bili rafali.
Bili su to pucnji.
Odjeci.

Sticajem okolnosti putevi su nam se razišli pred sam kraj rata. Nije bio nimalo sretan onog dana kada je odlazio od nas. Nije tu bilo ni tuge da se razumijemo. Bilo je sve isto kao na početku. Podozrivi pogledi sa jedne strane i prazan pogled sa druge strane.
Nije se tu imalo šta reći.
Odlučio sam da ga ispratim ne jednoj dionici puta prema komandi.
Nije nosio ništa do vreću za spavanje. Onu istu koju je vukao sa sobom kao ronilac bocu s kiseonikom.

„Kad sve ovo prođe,..“, nije završio rečenicu, pružio mi je ruku.

Nisam rekao ništa. Stisnuo sam usne, kimnuo glavom i rukovao se s njim.
Gledao sam dok zamiče niz put. Ubrzo se njegova silueta stopila sa šumom. Toliko toga o njemu nikad nisam saznao. Iza njega jednostavno nije ništa ostalo. Do priča o njegovoj vreći za spavanje. Blago bih se nasmijao bez želje da ikome objašnjavam temelje, tvrđave i krovišta. Pogotovo nama gologlavim pod nebeskim svodom.
On je ispunio svoju misiju. Pismo je stiglo je na adresu. U njega nije unio sebe. Ništa nije ni odnio. Izašao je čist.

Ponor

Na svim novinskim stranama osvanule su priče o kvaru na predsjedničkom avionu Tomislava Nikolića. Hm. Sa žaljenjem konstatujem pokvario se i avion. S kim si takav si. Ipak još uvijek za njega ima šanse. Nije se do kraja iskvario.

Vijest od prije par dana me je ozbiljno potresla. Potonuo je brod sa oko 400 imigranata iz Afrike na putu prema Evropi. Nije Titanik, ali tragedija svakog od njih veća je blokbastera koji je zgrnuo novac na blagajnama bioskopa, crvenom tepihu od raskošnih toaleta. Od ove tužne vijesti neće ostati ništa za koji dan. Plava grobnica ukloniće tragove zločina, svjetski lideri će još jednom oprati ruke i stati u red za Nobela. Eh, da su im koji put u ruke tutnuli upaljen štapin dinamita svijet bi možda bio bolji. Ili ne.

Odoh gologlav (za one koji su se potajno ponadali da će stajati gologuz više sreće drugi put) da stanem na kišu. Bolje da me bombarduju kapi kiše nego besmilice, glupost i ljudska surovost. Da li je vrijeme za novi potop?

Breaking news

Mandrak72 sa živog twittera saznaje slijedeće
Naš dopisnik UVB 76 iz Kanade kaže slijedeće: U kanadskom kapitalizmu mi se jedino svidja sto sluzbenica na šalteru banke zaradjuje 4 puta manje od fizikalca koji krpi rupe na autoputu.
Pa druže moraš ipak znati da kod nas neke rupe krpe ljudi na ključnim mjestima. A neke udarne rupe su i same na ključnim mjestima.

Nastavite sa čitanjem

Svjedoci i neke trke

Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.

Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog  saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“

Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.

„Stani. Da ti kažem još samo ovo,…“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.

Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.

„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.

Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.

Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.

„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.

Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.

„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.

Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.

Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.

Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.

Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.


Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.

Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.

A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.

Pozdravlja Vas mandrak72, maratonac duše i pogleda ne dubljeg od potoka i ne plićeg od mora.

Stepenice

Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.

Zidovi

„Da“, uzviknuh u praznoj sobi.

Nakratko po prvi put osjetih odjek u stanu u sobi gdje to ranije nisam primjećivao sve ove godine. To je moglo značiti samo jedno. Bio sam definitivno sam. Svi oni odjeci bili su samo talasi nevoljno uronjenog tijela koji su se u pravilnim krugovima udaljavali od mene te se nakon odbijanja od zidova ponovo vraćali na plaže mojih zbunjenih očiju i grebenove dlanova kojima sam brisao iste iznova valjajući uglačan pijesak po plaži na kojoj osim usamljenih tragova nije nikoga bilo. Gledao sam te talase kako se odbijaju o zidove, paravan u kuhinji i stapaju se s otvorenim prozorom kroz koji su poput vodopada oticali i odnosili svu onu uskovitlanu vodenu masu niz ulice.
Vidio sam zbunjena lica slučajnih prolaznika kako sa strahom uzmiču povlačeći se u više dijelove grada iznenađeni silinom vodene mase koja se slivala niz zidove zgrade, brzo zagušujući sve one namjenski izgrađene slivnike za oborinske vode valjda računajući da će biti sasvim dovoljni za ono što može uslijediti od više sile. Odozgo, gdje često svojim pogledima upućuju molitve ne zbog vjere, više zbog straha da ne bude onako kako nijedna majka ne bi poželjela sinu. Iznenađeni solju, tu na kopnu, ostrvu.
Prenuh se.
U nekoliko koraka stvorih se kraj prozora. Ulica je i dalje bila živa. Prolaznici su čini se već zaboravili cunami. Nije bilo spasilačkih ekipa, ulice su bile suhe, a komunalci nisu uklanjali nanose soli. Da, sve je bilo na mjestu osim mene. Ja sam bio izmješten, izbačen iz svake realne stvarnosti. Poznate slike ulice gledao sam s takvom znatiželjom želeći da upamtim svaki onaj momenat, detalj, drhtaj kojim bih započeo pisanje onoga što se u meni neumitno rađalo, nešto što bi valjalo ljuljati ako i zaplače, presvući kad nemušte riječi i gestikulacije presahnu.

Ulica je bila spremna za roman. Svaki njen damar odzvanjao je u mojim ušima. Strujalo je ono neizbježno pitanje. „Mogu li da se nadam dobroj podjeli uloga?“.
Uplaših se na momenat odgovornosti prema svim onih pogledima koji su uprti sa iskrzane ulice podbačali prozor iza kojeg sam se po prvi put krio osjećajući svu težinu velikih očekivanja malih čaršija i velikih sudbina.
Naslonio sam se leđima o zid. Zatvorio sam oči.
Hladni zid učinio je da svaki dio moga tijela osjeti zebnju tvrđave koju zasnovah na nesigurnim temeljima pješčane plaže.

„Ispruži ruke“, prekori me tvrđava.

Pokorno ih spustih niz tijelo.

„Ispruži. Kako ćeš bez snage dalje.“, osjetih njen podsmjeh na mom licu.
„Ti bi morao znati da svako zdanje jak temelj nosi. A šta je tvoj temelj? Ponijelo te nekoliko riječi te bi da gradiš kule od pjeska, u njih smjestiš sve svoje slutnje. Misliš da je igra na oku držati posadu dok talasi neumorno hridi deru. Da. Hridi, a ti se uhvatio pijeska. Pogledaj svoje ruke, vidiš li isto što i ja?“, pjenila je tvrđava.

Gledao sam u svoje blijede ruke koje su k’o slomljene visile niz moje tijelo. Nisam imao snage da ih podignem. Osjećao sam se kao da sam netom isplivao na kakvo usamljeno ostrvo na Pacifiku, umoran, beživotan. Poželio sam samo dodirnuti obalu, kleknuti i strovaliti se na njenu plažu od sitnog bijelog pijeska koja bi poput hartije upila moje umorno lice, zaspati i sve prepustiti snovima. Ostalo će biti sve stvar tehnike preživljavanja. Pronaći ću kokosove orahe, neke sitne plodove i čekaću kišu. Nakon nje uvijek dolazi sunce. Koliko sam samo puta sve to čuo. Sve je stvar tehnike.

Bio sam mokar do kože. Nisam mogao a da se ne sjetim riječi upućenih Ahmetu Šabi.

„Pecaj ribe Ahmete“, odzvanjalo je u meni.

Ispružio sam konačno ruke ispred sebe očekujući još jaču bujicu optužbi, ovaj put spreman da podignem ruke i da zaštitim lice od novih udaraca ali njih nije bilo.
Tišina je i dalje bila u sobi. Odjek se negdje zagubio a preda mnom je i dalje stajao bijeli papir. Zastao sam. Neki veliki teret kao da je spao sa mojih leđa te osjetih snažno olakšanje.
Držao sam olovku nekoliko trenutaka. Razmišljao kako započeti prvu rečenicu. Opet nije išlo. Pročitao sam mnogo knjiga ali nisam se mogao sjetiti niti jednog načina, rečenice kako započinju sve one pripovjesti o velikim sudbinama, udesima malih ljudi, izgubljenih ulica i mračnih tajni. Uostalom prekorih sebe da bi to onda bio plagijat, a plagijate pišu oni sasvim drugačijih namjera nego je bila moja. Da pronađem izlaz iz lavirinta koji stoji negdje u nekom pismu zapisan.
Zažmurih i potražih takvo mjesto gdje se pišu pisma koja znače.

Patagonija

U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika: mali lokalni putnički voz gotovo bešumno se probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak trajao je kratko i razglednica je nestala u daljini.
Ugodno topli kupe bio je poluprazan te hladne januarske noći. Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu je zurio kroz prozor, ugodno ušuškan u topli zimski kaput. Žena srednjih godina sjedila je sa dječakom koji je kroz tvrdu bombonu vragolasto posmatrao putnike u kupeu, a zatim ju je stavio u usta i dugo krckao. Još jedna žena, po držanju dama, na kojoj se moglo primijetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocjena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcenat budili su nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Žena s dječakom dugo je razmišljala kako da započne razgovor.
„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“, konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.
„Da, jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala četrdeset godina“, raspoloženo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora, a zatim ga vrati na gospođu preko puta s dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.
„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek“, ponovo pogleda u mladića i nastavi. „Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila, malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek, uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka, čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici“, nepoznata gospođa zastade. „Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju, koja je obilježila moj život. Čitavo vrijeme samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled.“
„Ali, gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u vašem životu? Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“, gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da sazna još.
„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to vam je ljubav, ne možete ni da zamislište“, reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.
„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“, pogleda još jednom mladića kraj prozora, koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.
Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala, okrenula se, pogledala u gospođu.
„Jednom davno, prije tridesetak godina napisala sam mu pismo. Nisam mu znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Laku noć, draga moja“, sjetno se nasmiješila gospođi s dječakom i izašla iz kupea. Mladić ju je gledao kroz prozor toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njen šešir nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.
Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutao i jeo tvrde bombone.
U kupe je ušao stariji gospodin, solidno obučen. Uredno odijelo odavalo je čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti. Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer dosta je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor. U jednom momentu stariji gospodin se okrenu prema mladiću kraj prozora.
„Znaš, kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“, još jednom pogleda u mladića pored prozora. „Ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao! Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo važno“, besjedio je tako poštar, čitav život naučen na komunikaciju sa nepoznatima.
„Kako si mogao da procijeniš da je neko pismo važno?“ zapitkivao je trgovački putnik u tankom zimskom kaputu.
„Pa nema tu objašnjenja, ni nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh, miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto, ja sam imao tu neku žicu za mirise. Kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato, možda mi ne bi vjerovao. Evo, ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20, 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim.“ Nije prestajao s pričom bivši radnik pošte dok je zavlačio ruku u unutrašnji džep kaputa i vadio svežanj pisama. Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom gotovo pobjednički podviknu: „Evo, nisam se prevario! Tu je! Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“ Poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.
„Ja ništa ne osjećam“, odgovorio je trgovački putnik.
„Evo, mladiću, pomiriši i ti. Šta kažeš? “ isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.
Mladić ne reče ništa, ali oči mu se nekako iznenađeno raširiše.
„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su?“ obratio se trgovački putnik penzionisanom poštaru.
„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda…“ poštar je duboko uzdahnuo.
Mladić je sad gledao u njega. Nekako u isto vrijeme ustadoše i poštar i trgovački putnik. Uzimali su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.
„Laku ti noć, gospodine“ poštar učtivo pozdravi mladića pri izlasku. Trgovački putnik ništa ne reče. Mladić kimnu glavom.
Kroz prozor je posmatrao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor ne skidajući pogled s poštara. Zatvorio je prozor. Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejzaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.
Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom i o poštaru. Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.
„Samo ću malo da sjednem da predahnem“, kao da se pravdao mladiću.
Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Preslagivao je karte i dva-tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagledao u mladića.
„E, moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“, obratio mu se sjetnim tonom.
Mladić, iznenađen konstatacijom koju je danas čuo već treći put, pogleda u konduktera, koji je skinuo kapu s glave i provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu. Ohrabren mladićevim pogledom kondukter započe priču:
„Šta ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto, još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima. Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan, kad u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao pitome jagode. Primijetio sam da i ona mene gleda. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam, morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nikad nisam zaboravio taj pogled.“
Mladić je nekako unezvijereno gledao čas na prozor, čas na konduktera. Kondukter nije primijetio njegovu nervozu, nastavio je da veze svoju priču.
„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih četrdeset godina, svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. Četrdeset godina, moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo, kad noćas predam smjenu, spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje“, oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.
Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice. Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić, skamenjen, samo je ćutao.
„Takav je život, moj mladiću, a sad laku ti noć!“ Kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.
Sanjivo jutro dočekalo je mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio tridesetak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada. Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.
„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke…“ Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan-dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan članak privukao mu je pažnju, suvoparni članak crne hronike koji je navodio slijedeće:
„U noći s 13. na 14. januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A. B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili srčani udar. Istraga je u toku.
U zoru 14. januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M. N. Pored njega je ostalo uredno složeno konduktersko odijelo i kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio posljednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.
U prijepodnevnim časovima 14. januara u lokalnom hotelu pronađena je mrtva argentinska državljanka našeg porijekla D. Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanoj radnici nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar.“
Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezana slučaja bila su mu dobro poznata. Da, bili su povezani. Ljubavlju i nadom.
Da li nada umire posljednja? Ne, ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći, dok žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u tami.
Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći, samo jedno ZNAM, bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok, a kakva se događa jednom u milion godina.

Plavi jezik

Dragutin se probudio rano. Prije nego je svanulo njegove kao noć crne oči svjetlucale su u mraku kao u mačka Žuće, koga je jedino baba zvala Zeljov, iz ko zna kojeg razloga. Nakon što su mu se oči privikle na sanjivo jutro, koje se stidljivo uvlačilo kroz male prozore, on izvuče ruke ispod biljaca grubog tkanog pokrivača. Njegova crna kovrdžava kosa prosula se po vezenom jastuku uokvirenom nekim puzavicama zelenih listova i raznobojnim cvijetovima.
Jasno je čuo roditelje koji su tiho pričali, dok se vatra nadovezivala na onu tišinu između malobrojnih riječi koje su izmjenjivali Mile i Milica.
„Miko, ja odoh nahraniti blago, a ti ispeci kuruzu i pripremi djeci hrane za danas“, reče Mile i povuče dugačak dim iz lule, zadrža ga par trenutaka i pusti da ispuni centralnu prostoriju koja je ujedno bila i kuhinja. Jasno se čulo kako diše dok pažljivo razmišlja vagajući svaku riječ.
Mika nije mnogo pričala, već je strpljivo izvršavala pripreme za dan koji se budio. Danas je bila krsna slava njene sestre Stane, koja je uvijek nekako bila naklona prema njenoj djeci. A najbolje od svega bile su Stanine kruške, kakvih nije bilo u cijelom kotaru.

Već je dobrano svanulo kad su djeca, njih petoro, jedno po jedno ustali, izlazeći iz prostorije s jedne strane kuhinje nasuprot kojoj je bila roditeljska soba.
„Hajde, djeco, da se jede. Danas se ide na slavu kod Stane i Mijajla“, mati je brižnim glasom pokušavala da ubrza djecu da sjednu za stol.
Miris tople kukuruze ispuni sobu. Dragutin baš nije volio kukuruzu, ali nije bilo dovoljno pšenice za pogaču, koja se rijetko spremala, tek u slučajevima dolaska gostiju ili kad se neko čeljadi razboli. On pomisli na miris tople pogače dok je mati siječe velikim nožem, na hrskavu koricu koja sve pucketa u ustima dok je zalijeva mlijekom.
„Bojo, ti ćeš jesti s Dragom, a Mitar s Vukom. Drenu ću ja hraniti“, napravi mati raspored.
Glinena posuda iz koje se pušilo toplo mlijeko tren kasnije bila je pred Dragom i Bojanom. Po komad kukuruze ispred svakog djeteta.
Dragutin je poput mačka mjerkao posudu s mlijekom. Nije ga bilo baš onoliko koliko bi želio. Porcija nikad nije bila razmjera kojim bi bio zadovoljan. Gotovo svakodnevno sticao se da pronađe način da se na njega obrati pažnja i gotovo uvijek bi nekako iznalazio još poneki zalogaj.
Jednom prilikom, sasvim slučajno, dok je probao oljušten i prijesan krompir, dobio je temperaturu. Nekoliko puta nakon toga koristio je stečeno znanje kako bi izvukao dodatni zalogaj. Glumački vješto premetao se po krevetu, ispod oka gledajući kako majka brzim pokretima, limenim lončićem isjeca krugove u tijestu koji su se ubrzo veselo valjuškali u vrelom ulju postajući slasni kvasni kolači. No ni ta njegova mudrost ne potraja dugo. Njegova prevara bi otkrivena.
Zjenice mu se suziše kao u mačka Žuće koji se motao ispod stola s visoko podignutim repom i tijelom se uvijao oko njegovih nogu. Gledao je u glinenu posudu s mlijekom.
„Bojo, ajd da se takmičimo. Evo vidiš ovu liniju“, povuče kašikom po sredini posude s mlijekom. „Ovo je moja polovina, a to je tvoja polovina. Ko svoje sporije pojede, neće unositi drva za vatru. Jel’ važi?“ pruži ruku mlađoj sestri.
„Važi“, s radošću sestra prihvati igru.
Dragutin se s takvom strašću baci na mlijeko da je nestajalo takvom brzinom kao da ga sto drekavaca goni. Nekoliko trenutaka sestra se smijala svojoj pobjedi, ali vidjevši da nestaje mlijeka i iz njene polovine posude, zaplaka.
Dok je mati došla, mlijeka više nije bilo. Dragutin iskoristi gužvu te šmugnu pored majke na vrata.
Nakon nekoliko minuta vrati se s naramkom drva kako je dogovorio sa sestrom. Mati se bješe već odljutila smješkajući se njegovoj dovitljivosti kojoj nije bilo kraja. Sa velikog orahovog ormara dohvatila je svoje svečane cipele, ujedno i jedine, koje je nosila u rijetkim prilikama, od slave do slave i odlaska pazarnim danom u Novi Grad. Ostatak vremena one bi se nalazile na ormaru. Pored njih, tu je uvijek bilo par mirisnih žutih dunja, te veliki drveni kofer sa sitnicama koji je pripadao Mili, sitnom čovjeku prijeke naravi i velikog srca. Mali brčići koje je redovno štucovao djelovali su prijeteće za onoga ko ga ne zna.
„Nakrema li i moje cipele?“ upita Mile s vrata.
„Nakrema’, nakrema’“, odgovori mati dok je iz džepova vezenog platna sa slikom mladenaca i natpisom „Sretno mladenci“ vadila veliki češalj i češljala svoju rano pobijeljelu kosu, koju potom vješto uplete u pletenice i učvrsti ukosnicama. Na glavu sveza novu maramu.
Mile je već bio obučen u samet odijelo sa pojačanim materijalom na laktovima. Kao snijeg bijela košulja presijavala se na suncu, a pozlaćeni žuti lanac džepnog sata ocrtavao se na kaputu. Šešir na glavi značio je samo jedno, bilo je vrijeme da se kreće. Milošte su bile spremne u crvenom cekeru od skaja. Pregršt suvih oraha, frtalj kafe, fišek kocke i par dunja.
„Djeco, pamet u glavu. Pazite na blago. Imate skuvanog kupusa. Ložite vatru. Mi ćemo doći do mraka“, par uputa nije bilo na odmet.

Cijeli dan Dragutin je razmišljao o hrani. Veselio se povratku roditelja sa slave. Očekivao je kvasne kolače, pogaču, šape i kolače koji se prave sa mašinicom.
Noć je već uveliko pala kad je lavež pasa najavio njihov povratak. Pijani otac nije bio dobro raspoložen. Bio je ljut i stalno je mahao i prijetio štapom. Nedugo nakon toga je zaspao i samo se čulo njegovo ravnomjerno hrkanje. Mati je svakom djetetu dala po kvasni kolačić, šapu i mašinski kolačić nalik na kupovni keks.
Dragi su oči ostale na zamotuljku sa preostalim slatkišima dok ga je majka ostavljala u veliku ladicu ispod stola sa okruglom alkom. Kovao je plan.
Ubrzo je otišao u krevet praveći se da spava. Za njim su pošli spavati i ostala braća i sestre. Dugo je ležao okrenut prema zidu, osluškujući njihovo ujednačeno disanje.
Iz druge sobe dopiralo je stalno hrkanje oca.

Bilo je vrijeme za akciju. Samo dvije duše nisu spavale, on i mačak Žućo sa nekim svojim planovima. Pažljivo je zakoračio preko brata koji je sa njim spavao u istom krevetu. Kad se našao nekako u raskoraku, brat se poče meškoljiti u ležaju. Dragutin pretrnu. Ubrzano je disao. Srce je ludački lupalo.
U par koraka nađe se pored stola u kuhinji. Brzinom poput kakvog lovca zavuče se pod sto. Par trenutaka osluškivao je zvuke koji su ispunjavali prostor oko njega. Taman kad uhvati za okruglu ručku ladice ispod stola, nešto svilenkasto ga dodirnu po drugoj ruci.
Skoči u mjestu, glavom jako udarivši u stol. Nakon toga začu glas u roditeljskoj sobi.

„Miko, šta to bi?“ Očev glas ga zaledi u mjestu.
„Ne znam, Mile. Pogledaću“, majka se spremala da ustane.
Bio je u nezgodnom položaju. Nije bilo prostora za uzmak. Primijetiće ga mati ispod stola. Svjetlost petrolejke polako se kretala ka kuhinji.
„Šta sad?“ panično je razmišljao. Pogled mu pade na starog mačora, vječitog borca za mastan zalogaj.
Mati je več bila ušla u kuhinju. Drago se šćućurio ispod stola, svjestan da će biti uhvaćen ako brzo nešto ne učini. U tom trenu dobro potegnu mačora za rep. Mačor se iznenađen trže i skoči materi pod noge. Uplašen i zbunjen, sav uspremetan, šmugnu strmim stepeništem na tavan međ slanine i kobasice, koje su se izazovno smješkale svaki put kad bi prolazio pored njih.
„E, Žućo, nesorto jedna. Nikakvi lovče. Još koliko sutra poslaću te u Rajliće, pa tamo pravi nereda“, aludirala je mati na rođake od kojih je kao klupko vune donesen prije tri godine.
Vratila se u sobu. Šuškanje posteljine potraja nekoliko trenutaka i sve se umiri.
Drago gotovo da nije disao. Pažljivo otvori ladicu, koja malo škripnu, ali niko se ne javi.
Malo-malo zavlačio je ruku u zamotuljak i izvlačio kao lutriju pred vedovačkom crkvom o Svetom Iliji jedno po jedno iznenađenje. Gutao je zalogaje takvom brzinom kao da su posljednji. Nije bilo redoslijeda. Kako mu je šta dospijevalo u ruku, netragom je nestajalo u njegovom želucu.
„Ostaviću koji i za ostale“, ponavljao je, ubjeđujući sebe, dok je rukom iznova tražio novi dobitak. U jednom momentu njegova ruka ne nađe ništa. „Šta ću sad? “ pomisli. „Ubiće me ćaća, samo ako sazna. Nema mi druge nego rano izjutra odmah u ajduke“, već je planirao odstupnicu.
U trenutku mu sinu ideja. Ostavi ladicu napola otvorenu. Tek nekoliko mrvica prosu po podu. „Optužiće Žuću. Otići će mu koža na doboš“, već je premotavao film. „Mati je vidjela Žuću kako bježi ispod stola“, povezivao je činjenice. U tri skoka nađe se kod kredenca, nešto uze iz njega i laganim se korakom vrati u krevet. Dugo nije mogao da zaspi. Prejeo se, a nije smio da ide piti vode.

Probudio se prije ostalih. Bio je i dalje žedan. Mati je bila ustala. Ćaća je još spavao. Mlijeko je već bilo pomuženo. Velika plava kanta stajala je pored peći iz koje je pucketala vatra. Gotovo nečujno otvori bočicu koju je bio uzeo iz kredenca te kapnu na jezik par kapi tinte. Premetao je jezikom po ustima te se obliznu kao kakav mačor nakon dobrog zalogaja. Bočicu zatvori i vrati ispod strože od peruške od kojeg je bio napravljen ležaj.

„Ustajte, djeco! Ajde, vrijeme je ustajanja. Sad će brzo doručak. Valja se ići za poslom“, budila ih je mati jedno po jedno.
Otide potom do stola. Mlijeko je bilo na stolu. Pripremala se da otvori ladicu dok su djeca jedno po jedno izlazili iz sobe.
„Bojo, ti ćeš s Dragom. Mitar će jesti sa Vukom, a ja ću nahraniti Drenu“, pravila je po običaju raspored.
Rukom pođe prema poluotvorenoj ladici sa hranom. Mislila je kako će se svi obradovati kad uz mlijeko dobiju kvasni kolačić, mašinski kolač i po šapu.
„Gdje su kolači?“ iznenađeno se trgnu. „Žućo?“ Upita se da li je mačak iskoristio gužvu.
„Ma nije Žućo, glavu bih dala. Samo Drago i niko više!“ skoči Vukosava, najstarija sestra.
„Sinoć sam Žuću zatekla ispod stola“, reče mati.
„Ma kakav Žućo. Žućo je za stolom“, Vukosava pogleda na Dragu.
„Ne zna mačak otvoriti ladicu, ako je nisi ostavila otvorenu“, dodade Mitar.
„Što jest, jest. Dobro sam je zatvorila. Šta ti kažeš, Drago, na to?“ Mati se okrenu prema njemu.
„Nemam ja ništa s tim“, progovori Drago.
U istom trenutku mati spazi njegove kao čivit modre usne.
„Isplazi jezik. Šta je s tobom?“ uplašeno ga upita.
„Ne znam. Nešto me steže u grlu“, nastavi Drago s glumom.
Mati brzo priđe i dlanom poče pipati čelo. Zagledala se u jezik, pomodrjele usne. Ispitivala ga je šta ga boli, može li disati. Drago iskoristi gužvu te se poče prenemagati da mu je neka muka.
„S čim da ti pomognem, kad prvi put vidim nešto slično?“ brinula se mati. „Idi ti lezi, ja ću donijeti obloge i skuvati kompot. Vuko, donesi suvih šljiva“, izdade zapovijesti i u tren posla Drago je bio u krevetu.
Mati je već mijesila kvasne kolače za Dragu, kojeg je neka nepoznata bolest prikovala za ležaj. Topli uštipci uskoroo su se prosto topili u njegovim ustima. Dok je jeo, boja sa jezika je polako nestajala sa zalogajima. Kad je pojeo sve i zadnji kvasni kolač, mati mu priđe.
„Otvori usta. Isplazi jezik.“ Zabaci mu glavu tako da je svjetlost s prozora jasnije davala sliku stanja njenog uvijek nezasitog dječaka.
„Bolje je. Probaj malo ustati i prošetati“, reče mu.
Drago ustade i pomalo teškim korakom izađe napolje. Mati krenu da popravi ležaj za njim. Podiže strožu od peruške sa namjerom da je okrene jer se već bila dovoljno upresala. Pogled joj pade na bočicu s tintom.
„Dragooooo! Dođider ovamo!“ povika za Dragom.
Vidjevši bočicu sa tintom Vukosava skoči na vrata da ga stigne, ali Dragutin je već prašio kao da ga goni stotinu drekavaca.

Tajna njegova plava jezika brzo je otkrivena, ali stomak je zadovoljno preo poput mačka Žuće kome se brk sjajio kao da je netom krstio kakvu slaninu.
„Primaš li me u ajduke, ja viš’ ćaći i materi ne smijem na oči.“, obrati se Žućku, koji samo trepnu očicama, dok je jezikom oblizivao velike brkove kao u Srbe Bosančića, velikog junaka i ajduka bune protivu žandara.

Ljudi koji jedu dok je vruće

Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Da li je uvijek bilo tako?

U maloj kući Mile i Milice, lampa petrolejka žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavalo je čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima. Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako za sebe neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad tako čudnog imena? U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana: “ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze zarana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donesenim iz Ljubije, malog rudarskog mjesta gdje je radio.
Ljubija je mjesto nekih 25 km udaljeno od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25 km u drugom smjeru. Onako nizak, natovaren sitnim kućnim potrepštinama, bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi podviknuo: „Oooo, Dmitreeee, ajde izađider pred mene!“
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio mu je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti. Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu, koje bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da, bio im je slavuj, ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se kod njih okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor. Grlenim glasom, kao slavuj, novinar Radio Beograda javio bi kako se drug Tito vratio iz posjeta nama bratske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i po. I još mnogo toga.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne istroše previše.

Mile je bio zabrinut. Ne zbog puta pred njima, no zbog doktorske kontrole na koju je morao ići. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, samo supruzi Milici, naveče, kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su s večeri posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano budila snove.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će dobiti kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe. Dmitar, stariji sin, uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju. Bojana je pak sanjala šarene šnale i ukosnice, koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i tako išla u školu. Vukosava je za sebe poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu. Drena je bila još mala i nije razumjela sveukupnu situaciju u kući. Ali kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.

Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala je malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put, treba izdržati. Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe, koje je dobila za slavu od sestre, i pažljivo složila u torbu naprtanjaču-šarenicu.
„Dmitre, Dmitre! Ustaj, sine! Moramo kretati. Vakat je“, budio je Mile Dmitra.
Mile je uprtio naprtnjaču i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspi. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali, eto, nije želio da otac zna za to.

Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voza. Putovali su satima do Zagreba, do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću, Mile zastade.
„Miko, ajd malo da predahnemo. Kad je sve onako dobro prošlo kod doktora. Daj otvoride šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće.“
Mile nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, a i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moji đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno: brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb učinio se tek kao jedan tren zbog svega onoga što je uz put vidjela i doživjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu brzinu koju imamo. Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumjela.

Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće, nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči, sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo, biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali, znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.

Tragovi u snijegu

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo. „Moglo bi biti snijega ubrzo“, pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi. Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je bio kod njega u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da vadi repicu. Mislio je Dragutin da će ujak doći po njega i odvesti ga u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslima koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima. „Ajde, bre, Bosanac! Nećeš se ti ‘leba najesti ako tako nastaviš!“ dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji. Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio, činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga za rodnim krajem ispuni njegovo mlado srce. Nije znao riječ “nostalgija”, ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi naveče, umoran od cjelodnevnog rada, legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Osjeti i da, pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu, to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek. Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška, talasasta brda i vijugava Japrica; prašnjavi put koji je kao bijela zmija migoljio između brda, sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je po cijeli dan, kad ne bi bilo škole, igrao fudbal sa krpenjačom.
Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si, lolo“, mjerkao je mačak poveliki plijen. „Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan“, mačak Nidžo, kolonista iz Drvara, oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.
„Idem kući“, Dragutin donese veliku odluku gledajući u ogromni nebeski svod prekriven milionima zvijezda. „Jedna je moja. Potražiću je“, odluči tad, a nemir zbog moguće reakcije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.

Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Vukao je kroz gomilu neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima, plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom. Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se izvukao iz Novog Sada, voz kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.
Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego što je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti, Dragutine, nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan“, sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati. Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.
Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej, mali, ustaj, prespavaćeš. Ajde, momčino!“, budio ga je kondukter, koji ga je zapamtio jer ga je gotovo svaki put kad bi prolazio hodnikom priupitavao „koliko još imamo do Novog?“
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku. Nakon nekoliko trenutaka pauze, koja se činila kao vječnost, Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamjeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad, ti, diko moja, lezi spavati. Sutra ćemo već nešto smisliti“, Mile zabrinuto ustade, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali. Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koja ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde, ustaj. Spremaj se, ideš s ćaćom za Ljubiju“, reče mu. „Spremila sam ti doručak. Hajde, požuri!“ već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima, koji su mu nedostajali dugo vremena. Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju. Na vratima ih dočeka Dušan, kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio. Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo, Dušan i Mile su dugo razgovarali.
„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne, ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana“, predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu“, vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo. Dragutin ostade kod brata Dušana, koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.
„Ti si taj Dragutin. E, moja momčino, ništa se ti ne brini. Čiča Janko će tebi naći dobar zanat.“ Njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred. Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslije podne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje, radno odijelo kad bi svi bili isti – masni i prljavi. Prijedorski đaci zbijali su šale na njegovo seosko porijeklo, na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune. Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli. Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide, komšija?“ pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći“, odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći, komšija“, Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma, gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće“, dogovarao se s ocem, s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš, Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala… Pa, eto, ako nemaš nikoga, ja bih kopao. Imam vikend pred sobom. Ne idem kući, nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje“, sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako, momčino, evo ruke. Ajde, uđi i popij sok pa da se dogovorimo“, pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka, što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.

Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme. Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu, Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških poslova.
Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju. Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama, što od zime što od stiskanja držalice, gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Dok bi odmarao, zavlačio bi ih ispod pazuha da ih zagrije. Malo-malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.
„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola“, stalnim bodrenjem pokušavao se hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično, Drago! Dobro ti ide“, ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom, činilo se da odmara.
Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube.
Bližila se noć. Uspio je iskopati kanal čitavom dužinom, ali samo trideset santimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Trebalo je doći do dubine od osamdeset santimetara.
Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio. Kad je legao, bio je toliko umoran da je s teškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo. Kad je napokon zaspao, bila je već ponoć.
Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao. Iako umoran, na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu, nastavi raditi sve dok se ne pojavi zubato novembarsko sunce. Zaboravi na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevao znoj, a crna kovrdžava kosa činila se još kovrdžavijom i kuražnijom. Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.
„Aoj, moji mrki doratoviiiii,
Sutra ćemo u Bosanski Noviii…“, pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet, svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.
„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“ Simo se glasno zapita.
„Znam ja, čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal“, veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem posmatra dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje. Vidjevši ga kako vrijedno radi, Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal. Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli, primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom, koji se zainteresovao za elektriku.
Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki“, ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran, zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem. Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem. Sakrivao je dlanove dok su razgovarali. Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemo li zajedno u petak?“ iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno“, sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu, osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su još nešto novo na njemu.

„Idemo, ćaća“, nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš“, reče i rukom mu pokaza da krenu put sela.
Mati će dobiti novu maramu, otac nov aparatić za brijanje; sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana, dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.