Veliki transport

Zima je uveliko štipala za nos. Promrzli novembar odbrojavao je svoje posljednje dane.
Jedna pogurena prilika, koja se skupila gotovo u klupko, žurno je odmjeravala posljednju dionicu puta do Kostajnice. Kao geometar jednakim koracima osvajala je put pred sobom. Malena varoš ukaza se pred njom.
„Još desetak minuta i eto ti mene“, promrmlja sebi u promrzlu bradu.
Boškan je žurio na stočnu pijacu. Nije on mislio trgovati, ali, eto, ta prosta navika da se tamo pojavi i da vidi kako idu debele svinje. Ponavljao je taj svoj ritual godinama. Ostavio bi mnogo važnije poslove zbog toga, ali posao kod njega nije trpio.
Veliki kaput na njemu je djelovao još veći, dok se on nekako skupio i pogurio poput žbuna okovanog snijegom.
Pijaca je bila začuđujuće puna s obzirom na hladnoću. Mnoštvo zaprežnih kola sa upregnutim volovima, rijetkim konjima; nešto krava, teladi i u najvećem broju debele svinje.
„Boškane, ljudino moja, ajde pazari kod mene. Imam najbolje svinje, a i cijena je povoljna“, debeli nakupac uvijek raskopčane šoferske kožne bunde išao mu je u susret.
„Neka, Neđo. Uhranio sam sebi dvije svinje po stotinu i dvadeset kila“, odmahivao je rukom produžavajući prema jednoj povećoj skupini ljudi, koja se okupila oko nekog Roma koji je prodavao konja.
„Ljudi, nisam lud, ali dobro me poslušajte. Ovo nije običan konj. Ovo je Zmaj konj. Pogledajte taj vrat, sapi“, hvalio je on svog konja, dok su mu se iz mase smijali i nešto dobacivali.
„Pazi, ’vamo. Sto’ iljada i ne dobijaš samo konja. Uz njega ide magija, sloboda. Hajde, ispunite svoje snove!“ Rom se nije dao smesti. Kružio je oko konja. Ata krilata, kako bi mu tepao. Provlačio se ispod njega i podizao mu jednu po jednu nogu, pokazujući kako je miran. Sva ta predstava privlačila je najviše pozornosti stoga što konj nije bio ništa, eto, posebno, ali je imao najboljeg prodavača.
Omaleni Rom obigravao je oko svog konja, stalno pomjerajući šešir na zatiljak, ispod kojeg je izvirivao prosjedi bič kose. A na usnama kao zalijepljena visila je cigareta sumnjiva kvaliteta. Bio je rječit. Bogatstvo riječi privlačilo je neuki svijet.
Boškan je stajao i posmatrao scenu. Maštao je da jednog dana kupi konja, ali, jednostavno, siromaštvo je stajalo na njegovu putu. Posmatrao je Riđana.
„Eh, kad bi se do kakve pare došlo, ti bi bio moj“, mrmljao je sebi u bradu.
Svinje nisu bile na cijeni za one koji prodaju, dok su cijene za kupce bile više od očekivanih.
Zadržao se još par trenutaka u razgovoru sa Stankom, vječitim šeretom i spadalom.
Čim je pregledao svu ponudu, zaputio se prema gradu. Trebalo je kupiti kafe, duvana i šećera.
„Boškane, Boškane!“ dozivao ga je poznati glas dok je prolazio pored kafane „Kod dva brata“. Boškan se okrete. Pogled mu se zaustavi na poštaru Stojanu. Uvijek raskopčane uniforme, koju nije skidao ni neradnim danima, i na zatiljak zabačenom šapkom, bio je svakome dobro poznat. Pazarni dan bio je odličan razlog da se nađe u kafani. Tu su svraćali svi koji su nešto pazarili na pijaci, oni koji bi dobijali penzije kad se pogodi na pazarni dan. Uvijek je bio neki razlog da se nešto popije ili nazdravi.
Boškan je znao da ga Stojan ne zove bez nekog posebnog razloga. Zastao je čekajući da mu se Stojan približi.
„E, Boškane moj, ti nikad ne bi svratio u kafanu da malo poljudujemo“, počeo je Stojan izokola.
„Znaš ti, Stojane, da ja nisam čovjek od kafane. Nema se, a i za kafanu mora postojati dobar razlog“, izvlačio se Boškan.
„Pa to ti ja i govorim. Nisam ja tebe džaba zvao“, trljao je svoj poveliki stalno crveni nos.
„Znam da nisi. Reci ti meni, Stojane, pa da idem svojim poslom“, pokušavao je Boškan da se izvuče iz njegovih kao šape velikih dlanova.
„To ti i govorim, ajde ti sa mnom, imam nešto za tebe“, rukama ga je povlačio prema kafani.
Nevoljko je pošao za njim.
Kafana je bila u polutami. Pramenovi duvanskog dima lebdjeli su tik iznad glava ljudi koji su sjedili za stolovima sa šarenim kockastim stolnjacima i velikim mesinganima pepeljarama prepunih čikova i pepela. U zraku se osjećao jak miris alkohola.
Boškan je osjetio mnoštvo pogleda na sebi, koji nakon što ga odmjeriše nastaviše sa svojim „važnim“ razgovorima prepunim podizanja tonova, sirovog smijeha i stalnog nazdravljanja. Omaleni konobar zalizane kose i sa velikim zulufima, u bijeloj košulji, kao marioneta brzo se provlačio između stolova, stalno noseći nove ture pića i odnoseći praznu ambalažu.
Dok se provlačio za Stojanom između stolova, Boškan se privikavao na polutamu.
„Sjedi prvo. Konobar, evo mali te treba!“ pokazivao je na Boškana.
Nemajući kud, Boškan naruči jednu ljutu za sebe, a duplu mučenicu naruči Stojan. Mala čašica gotovo da se nije vidjela u velikom Stojanovom dlanu i prstima debelim kao kobasicama.
„Velim ja, al’ me niko ne sluša. Dobar je onaj mali Boškan. Vrijedan i radan. Nikad ti taj ne gubi vrijeme ubudale“, prelio je Stojan vidno zagrijan.
„Mora se, moj Stojane. Nego ti meni reci šta si to imao za mene“, upita Boškan.
„Polako, Boškane. Nije svijet nastao za jedan dan. Polomićeš noge stalno leteći. Mali, mali, dođider ovamo!“ već je zvao konobara, koji se kao munja stvori za stolom.
U ruci je držao maleni blokčić i hemijskom olovkom brzo zapisivao novu narudžbu. Nakon toga Stojan zavuče ruku u veliku kožnu torbu koja je stajala na stolici pored njega.
„Pismo, moj Boškane. Amerikansko“, provuče ga ispod nosa. „Miriše mi na nešto dobro, Boškane. Imam ti ja nos za takve stvari. Pogledaj ti samo šta je markica na njemu, kao na drugu ordenja“, zavjerenički se nagnu prema Boškanu te se osvrnu oko sebe.
„Amerika je velika i bogata zemlja. Niko iz nje ne piše da bi se na nešto žalio. Na, uzmi“, dade mu pismo sa šarenim rubovima i dotad neviđenim šarenim markicama.
„Ajde, zovi konobara još sad, pa svojim poslom, da te ne zadržavam.“ Svaki njegov potez bio je dobro proračunat.
Nakon što je pozvao konobara i platio mu za naručene ture pića, Boškan se nađe na ulici.
Kupio je kafu i šećer, a za duvan mu nije preostalo zbog čašćavanja Stojana. Dugačkim koracima je jurio kući da mu njegova Darinka pročita pismo. Boškan je učio nešto škole, ali nije je završio zbog siromaštva roditelja koji su imali mnogo djece.
„Daro, Daro!“ dozivao je s kapije.
Na vratima se pojavi Darinka, Boškanova supruga. Visoka i vedra osoba, bila je njegovo najveće bogatstvo. Djece nisu imali. Bili su već pet godina u braku te ih to još više zbliži.
„Jesi li sve kupio?“ upita ga.
„Sve osim duvana. Sačekaj da ti ispričam“, gotovo je u dva skoka pretrčao dvorište.
Noć se većma spuštala niz padine u kotlinu Une, polako paleći žmirkajuće petrolejke. Tišina je zavladala selom. Dara je sjedila za stolom i u ruci držala pismo.
„Daro, ponovo mi pročitaj onaj dio o mašini. Ima onaj stari lisac Stojan nos za to.“ Boškan je šetkao između stola i šporeta, koji je gotovo titrao u mjestu dok su drva u njemu pucketala, a plamen hučao kao vodopad.
„’Kako se živi tamo? Ponekad se zaželim sjesti pred pojatom, u ljeto, kad sijeno miriše, a ja onako umoran sjednem na travu zelenu pa smotam cigaru i zapalim. A iznad mene nebo nepregledno. Sjećaš se kako sam te učio motati cigaru? Znaš, evo razmišljao sam se da ti pošaljem mašinu za cigarete da mi se ne patiš. Neće se dugo zabaviti. Pozdravi mi kumana’“, čitala je Darinka, kad je Boškan zaustavi.
„Ček, ček. Znači neće se dugo zabaviti. E moj Gojkica. On se mene sjetio u Americi. Ma uvijek sam znao da će od njega čovjek postati. Nije ti on volio nepravdu i nerad, zato je otišao“, pojašnjavao je Boškan sam sebi.
Dugo u noć sa svojom Darom kovao je planove šta mu valja raditi. Dara je zaspala, a Boškan je ležao i gledao u plafon. Ponekad bi duboko uzdahnuo. Nije san htio na oči.
„Eh, kad bi mene bar sad krenulo. Prve pare, i konja bih kupio. Ni najmanjeg ni najvećeg, samo miran da je. Sa njim bih tek posla imao“, mrmljao je polutiho.
Te noći sanjao je veliki stroj, koji se sav tresao, a on je prinosio velike kao tavica žute listove duvana i trpao ih u mašinu, dok su na drugu stranu izlazile cigarete. Velike sjajne zakovice prijetile su da se stroj raspadne, ali bi Boškan još više i brže stroj hranio duvanom dok bi se gomila cigareta povećavala i prijetila da zatrpa kuću.
„Boškane. Boškane“, drmusala ga je Darinka.
„Buncao si. Sav si znojan. Hajde, presvuci se, a ja ću ti skuvati kafu“, budila ga je Darinka.
Kafa je bila na stolu. Boškan ju je pio i katkad duboko udahnuo.
„Valja se za to pripremiti. Kad je Gojkica toliko učinio za nas, ne bi bio red da mi budemo nespremni“, dogovarao se sa Darom. „Ja ću još jutros do Milutina, a i do Todora. Dogovoriću sa njima da uparimo volove za taj dan. Treba toliku mašinu dopremiti iz Kostajnice“, kovao je planove.
Nakon doručka nahranio je staru mršavu kravicu, svinje i kokoši te se zaputi u selo kod Milutina.
„Veliš Gojkica. Alal mu vjera. Opoštenio se. Kad kažeš da stiže stroj?“ Milutin se obradovao Boškanovom dobitku.
„Javiću ti, moj Milutine. Neće se zabaviti.“ Boškan mu pruži ruku, pozdravi se s njim te produži kući Todorovoj.
„Ohohoj, Todeee!“ zazivao ga je još dok ni kući prišao nije.
„Ehej, Boškane. Evo ti mene. Koji te đavoli gone kad tako žuriš?“ upita ga Todor.
„Nisu đavoli, Tode, nego nužda, pa reko’ da se tebi obratim, sve znajući da me nećeš odbiti“, reče mu Todor.
Kad mu Boškan izloži plan, Todor odmah prihvati da će mu pomoći.
Boškan je gotovo trčeći dojurio kući. Dara ga je čekala i iz njegovog osmijeha pročitala da je uspio da se dogovori sa komšijama.
Dani su sporo prolazili. Planovi su se kovali svakodnevno. Ono što bi ujutro zamislili, naveče bi odbacili. Bližio se taj dan.
Boškana su malo-malo sretali prijatelji, rodbina i komšije. Čestitali mu na velikoj sreći. O njemu se tih dana uveliko pričalo.
Nekako oko Nove godine Dara kroz prozor primijeti poštara Stojana kako kroz sitne pahulje krupnim koracima prti kroz dubok snijeg, onako raskopčanog kaputa. Nos mu se crvenio poput paradajza dok se približavao kući.
„Mora da je to to. Ne bi Stojan po ovakvom kijametu dolazio džaba“, Boškan je brzo zagrnuo kožun i izletio napolje.
Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je sa Stojanom, koji je otresao snijeg sa šapke i dubokih cipela.
„Vala, Boškane, ja bi’ zbog tebe do Novog otišao pješaka. Znaš koliko ste mi vas dvoje mili i dragi. Kad je pošta u pitanju, kod mene nema labavo. Pa glava da ide“, već je sasipao prvu mučenicu u grlo.
Iz velike kožne torbe izvukao je potvrdu s kojom je trebalo da se javi u poštu da preuzme paket.
„Popijde još jednu. Nisi došao na jednoj nozi.“ Boškan mu nasu još jedno piće, koje Stojan sasu u grlo takvom brzinom da se i sam iznenadi.
S priznanicom Boško je već jurio prema Milutinu i Todoru. Za nepun sat vremena velika zaprega od dva para volova bila je pred njegovom kućom.
Dara je stajala na pragu i brisala suze. Nekako joj je to sve bilo nevjerovatno, ali sad je sve došlo na svoje mjesto. Boškan joj mahnu i sa zapregom se izgubi u bjelini snježnog dana. Dara je gledala za njima dok se ne izgubiše u daljini. Pripremila je najveće pile koje je imala, za ručak kad se vrate Todor, Milutin i Boškan.
Boškana je upoznala na vašaru kod lutrije. Kad su izvukli lutrije, Boškan je iz novinskog papira izvukao ukosnicu, uz veliki smijeh kibicera, a Dara šnalu za kosu. Nekako su se sudarili da su im iz ruku ispali dobici. U momentu kad su se istovremeno sagnuli da sa zemlje dohvate svoje dobitke, sudarili su se glavama. Udarac je bio toliko snažan da su obadvoje završili na zemlji. Brzo su ustali praćeni smijehom prisutnih. Na glavama su se ocrtavale velike čvoruge. Nimalo zbunjen, Boškan svoju ukosnicu zadjenu Dari kojoj je bila spala marama sa glave. Ni ona ne ostade zbunjena te svojom šnalom pokupi jedan pramen Boškanove kose koji je padao niz čelo. Ukaza se velika plava čvoruga. Od toga dana za njih dvoje nije niko postojao.
Dara je spremala ručak i birala svoje najbolje tanjire, mada nije imala mnogo izbora. Malo-malo virila je na prozor iščekujući dolazak Boškana, Todora, Milutina i velike zaprege sa mašinom.
Boškan odluči Todora i Milutina počastiti pićem u kafani. Usput je sreo mnoge komšije, koje su ga propitivale o mašini, a on bi sav sretan objašnjavao kako je pošao u poštu da je podigne.
U kafani su mu prilazili mnogi poznanici, tapšali ga po ramenu. Nakon što su popili piće, krenuli su prema pošti. Za njima je krenula sva svita. Boškan je bio sav sretan. Na momente mu se činilo da je cijela Kostajnica njegova. Brojčano stanje pratnje je raslo kako su se približavali pošti. Velika karavana stala je pred poštom. Zaprega, prijatelji, poznanici te mnoštvo njih željno spektakla i događaja kakav Kostajnica nije zabilježila u skorijoj istoriji.
Boškan pođe sa priznanicom u unutrašnjost pošte te se još jednom osvrnu na veliku pratnju. Baci pogled i na zapregu procjenjujući njenu fizičku spremnost za veliki transport.
Noge su mu klecale kad zastade pred šalterom iza kojeg je sjedio Rade, službenik pred penzijom koji je znao svaki kamen u Kostajnici.
„Jesi li stigao?“ reče mu dok je uzimao priznanicu.
„Jesam, i zaprega je tu“, Boškan pokaza svu spremnost pred Radom.
„Sačekaj trenutak, sad ću ja“, Rade nestade iza vrata.
Nakon par trenutaka vrati se s paketom ne većim od dlana.
„Izvoli“, pruži on paket prema Boškanu. „Potpiši ovdje“, reče mu.
Boškan udari krstić.
„A mašina gdje je? Zaprega je pred poštom“, Boškan se bio zbunio
„Samo to je stiglo. Nikakva mašina nije stigla“, pojasni Rade.
Boškan brzim pokretima otvori zamotani paket i pred njegovim očima se pojavi neobičan predmet koji sav stade na dlan.
„Šta je ovo?“ prenerazi se Boškan.
„Pa to ti je mašina za savijanje cigareta. Daj da ti pokažem“, ponudi se Rade da mu objasni namjenu.
Vješte Radine ruke u par kratkih poteza tako vješto zamotaše cigaretu da se učini kao neka mašina.
„Kažeš samo to“, ponovi odsutno Boškan.
Nakon toga strpa malu mašinicu za savijanje cigareta u džep i oborene glave pođe prema izlazu. Čim se pojavi na vratima, dočeka ga graja, povici sa svih strana. Činilo mu se da svi gledaju samo u njega. Činilo mu se da će se onesvijestiti.
„A gdje je mašina?“ upita neko iz gomile.
„Nema je. Nešto je zapelo na granici oko papira“, Boškan slaga iako je bio svjestan da ta njegova laž neće preživjeti ni do sutra, te polaganim koracima nastavi da se kreće prema kući.
Razočarani narod poče se razilaziti. Komentarisali su svako na svoj način. Samo je Boškan ćutio. Koraci do kuće bili su teški poput olova. Oči su mu se punile suzama, ali nije plakao.
Dara je nestrpljivo čekala. Kad ga je primijetila da se približava kući, potrčala je prema njemu.
„Šta je bilo? Gdje su Todor i Milutin? Šta je bilo u pošti?“ ispitivala je.
„Hajdemo u kuću“, zagrli on svoju Darinku te se s njom uputi u kuću.
Potanko joj ispriča sve šta mu se desilo. Darinka je slušala. Bilo joj je žao patnje njenog muža i svih onih podsmijeha koji će ga čekati iza svake ograde, kapije i prozora. U tom momentu Darinka se sruši na pod. Boškan skoči te je snažnim rukama podiže sa poda i prenese na ležaj. Masirao joj je vrat. Vodom umivao lice. Ljubio ga.
„Daro, Daro, budi se Daro“, pokušavao ju je dozvati.
Nakon nekoliko minuta to mu pođe za rukom.
„Odoh ja po doktora, a ti samo lezi“, reče joj i odjuri kao vjetrom nošen po doktora.
Kad je stigao doktor, Dara je bila mnogo bolje, ali nije ustajala iz ležaja. Doktor je stavio slušalice i prislonio ih na Darinkine grudi. Nakon par trenutaka skide ih te razvuče osmijeh.
„Daro, postaćeš majka, a ti, Boškane, otac.“ U doktorovom glasu osjećala se radost zbog vijesti koju im saopšti.
Boškan je ljubio svoju Daru. Nije mogao zaustaviti suze. Jecao je. Dara nije ništa govorila, samo su joj suze tekle niz lice.
Ljeto je brzo došlo. Dara je rodila zdravu curicu. Sreći nije bilo kraja.

Pomenuti događaj sa mašinom za savijanje cigareta još dugo se prepričavao, ali rođenje djeteta sve je bacilo u sjenu. Tek ponekad bi stariji ispričali priču o Boškanu i njegovoj sreći, a mašina je polako odlazila u zaborav. Gdje joj je i bilo mjesto.

Advertisements

Kalendar moje najbolje godine u životu

„Hvala ti Bože“, glasno se zahvalih Bogu.

Osjetih se neprijatno. Postiđen svojom odeždom u svlačionici bez keca u rukavu. Postidih se svoje golotinje, neznanja. Bio sam akter romana koji se pisao, a nisam umio da nakon novog pisma složim i najsuvisliju misao koju bi revnosni čitaoc zapamtio i uskladištio u korteksu svoga sjećanja, potegao kao mač kojim bi presjekao gordijev čvor neznanja, zablude u kojoj je živio sve ove godine. Bio sam akter serije, španske ili meksičke sapunice u kojoj je opet po ko zna koji put slijepac progledao, amnezirani kauboj povratio sjećanje nakon pada sa razuzdanog konja a, izgubljena i neželjena djeca pronašla svoj dom. Gnijezdo iz kojeg su ispali nejakih krila za let.

„Božo je On“, gotovo uzviknuh.

Bio sam bijesan na sebe, na ulogu slijepca u dugoj seriji, sapunici u kojoj je i najdokonijoj domaćici bilo sasvim jasno da ću ja progledati, dječak na kraju sage pronaći svoj topli dom i zasluženu ljubav. I pored toga plakala je dokona domaćica nad sudbinom dječakovom, plakala nad sudbinom slijepca, svojom sudbinom. Plakao sam i sam zbog zablude i ničim zaslužene nezahtijevne uloge. Nedostojne i najmanje kritike, novinskog stupca ili kakve kričave slike na jeftinim majicama kakve se nude i mogu naći na buvljacima. Uostalom portret slijepca ne bi bio portret njegova karaktera. Bio bi to još jedan neuspjeli omaž umjetnika koji je htio da kaže da stvari vidi drugačije. I čemu onda portretisanje?
Publici željnoj spektakla pružena je još jedna bajka. Ja u njih nisam vjerovao, nisam ih volio. Nisam volio ni patetiku koje je bilo isuviše u našim malim željama za gram pažnje, sažaljenja od kojeg nikakve koristi do samo još jednog propuštenog voza za buvljak na kojem izlažemo i prodajemo svoje poraze, slabosti.
Moja slabost su suze.
Odlučih da s njima trajno raskrstim na jednom takvom buvljaku. Provlačeći se između improviziranih štandova sa bogatom ponudom nepotrebnim i neupotrebljivih stvari bez pravog imena jer su odavno izgubile svu svoju prvobitnu svrhu tražio sam način kako da na pravi način izložim svoju robu. Slabost koje se odričem. Prodajem u bescijenje, razmjenjujem za istu ili još goru.
Lutajući tako između muzeja naše propasti, izgubljenih iluzija, potrošenih nada i surove realnosti koja je uzgred budi rečeno jedina istakla svoju cijenu gotovo potroših dan. U sam smiraj još jedne predstave nekako mabasah na neznanca koji je prodavao jedan kalendar. Ništa više od toga. Posmatrao sam neobičnog trgovca koji je samo stajao i na prstu držao zidni kalendar.
Gledao sam u njega i zavidio mu na prodajnom štandu. Nije na njemu bilo ništa suvišno. Maštao sam o sličnom. Kako pronaći način da izložim suze?
Posmatrao sam kalendar nekoliko trenutaka. Bio je to stari kalendar iz 1986-e godine.

„Ko bi to uopšte kupio stari kalendar“, pomislih.

Neznanac se nekako još više učini važnim te zauze još ponositiji stav toliki dijametralno suprotan njegovom dotrajalom kaputu.

„Znate, kalendar nije običan, poput drugih koje možete vidjeti na nekom od ostalih štandova. To je kalendar moje najbolje godine u životu“, reče.
„Šta je sa ostalim kalendarima?“, upitah.

Nakon nekoliko trenutaka odgovori.

„Nije ih bilo.“

Na tren pomislih koliko bi koštao takav jedan kalendar. Koliko bi nedostojna bila moja ponuda za prostom razmjenom. Koliko bi kalendar bio u stanju da bude dio fer pogodbe. Ko bi dobio, ko izgubio?
Taman izustih da iznesem svoju ponudu kada me glas neznanca prenu.

„Znate, ne znam kako je sa vama, ali ovaj kalendar definitivno nema cijenu. Mnogo je više od 365 dana, 12 mjeseci. Kad malo bolje razmislim uopšte ga ne prodajem. Vratiće se on još jednom sa svim onim sretnim danima“.

Povjerovah u njegovu samoobmanu. I bi mi lijepo. Premotah sve one lijepe godine koje bih rado da se vrate. Zakotrljah još jednom klikere ispod terase jednosobnog stana sa Božom. Školske nestašluke. Ali u ponudi je bila samo jedan kalendar i jedna godina, a ja sam suza imao mnogo više.
Ne nismo niti on ni ja iskreno željeli razmjenu.
Nakon nje izgubili bi sve. Svoje pravo da ponudimo ono što je samo naše. Pravo na svoje mjesto na buvljaku, iluziju da zaista imamo šta ponuditi i da sve to nema cijenu.

Mrve

Bože nije bilo dva dana. Bio sam zabrinut već prvog jutra zbog njegovog nedolaska na konak. Sva ta dešavanja i pisma koja je spominjao, i ona koja sam pročitao nesumnjivo su u meni budila znatiželju da saznam pravu istinu njegova povratka. Moja slutnja da je nostalgija u njemu izazvala potres polako su iščilila. Ni nesporazum sa Marijom nije to bio.

Pisma.

Dva pročitana pisma navodila su moje strahove da je posrijedi nešto mnogo ozbiljnije, čak i od temelja sreće koja se najčešće povezuje sa porodicom. Zemljotres izazvan potresom stvorio je prijeteći cunami koji se opasno približavao meni, jednom kontinentalcu uljuljkanom i zakopanim u stabilno tlo pod nogama, prijeteći da me iščupa zajedno sa korijenjem.

Dan je sporo proticao. Od Bože ni traga. Nisam imao niti jedan trag od kojeg bih započeo pravu istragu. Vrtio sam se krug, iznova polažući nadu u neku nesuvislu misao, nebrojenu poput otisaka stopala u prometnom prašnjavom putu. Svaki novi korak dizao je oblačić prašine koji je brisao i blijedio prethodno ostavljeni otisak.
Izgubljen u samom početku, bio sam samo bledoliki tragač, nemoćan da pratim trag indijanca kakav je Božo. Bojim se da je sa svojim pismima upravo to i želio, da me ostavi zbunjenog i na krivom tragu.

Bio sam siguran da će pismimima tačno da dozira moju istragu. Onoga momenta kada poželi da izađem iz kruga, upaliće vatru. Dimnim signalima razgaliće još jednu vatru, vatrom spaliti još jedan most za sobom, spržiće još jednu teškim olovom izazvanu ranu. Ići ću za njim. Za njegovim signalima, svetim pismom znanim samo domorodcima. Za mene još samo jednom dimnom zavjesom, zagušljivom predstavom u kojoj nikada neću moći spoznati put kojim se vodi Božo sve dok to ne okonča onim svojim poznatim stavom i početkom s kojim se podrazumijeva sve ono što je samo njemu znano.

„Znaš”, kao da sam slušao njegovo objašnjenje.

Nisam tek sad znao ništa. Nesvjestan da je upravo u meni raspalio znatiželju zbog koje sam gorio iznutra, željno sam izvirivao niz ulicu da vidim tog čudaka kako jaše na biciklu. Bio sam ubijeđen da mu je već do sada izrasla kosa svezana širokom crvenom maramom kao u Apača, a bicikl pod njim kao mustang, ta divlja neukroćena snaga poslušno poigrava. Svakoga trena osluškivao sam čekajući vrisak koji će se prolomiti ulicom i u komade sasuti komade stakla iz izloga.

„Zvrrrrrrr”, uplaših se od zvona.

Bio je to on. Uopšte se nije obazirao na to da mi makar duguje objašnjenje. Ponašao se kao da je iz stana izašao nepunih sat vremena prije toga.

„Znaš, nisam znao da je hljeb toliko poskupio“, izražavao je čuđenje na visinu cijenu hljeba, kao da je toga momenta to bilo najvažnije pitanje na svijetu.

Iznova me iznenađivao svojim rezonovanjem i navođenjem na krive tragove. Gledao sam u njega. Činilo sa da zna kraj najluđeg romana koji sam u svojim mislima smislio i pisao smišljajući kakav dobar, mudar kraj tražeći onu mrvu istine. Nasušnu poput hljeba.

„Hljeb“, pomislih, „pa koja sam ja budala“.

Rekao je toga momenta više nego što bih ja čitavim romanom ispisanih istina rekao. Indijancu odlučnom da opstane i mrvica hljeba davala je snage da istraje u borbi za istinu. Hljeb naš nasušni, često bi svi mi obični izustili nesvjesni njegove osnovne veličine.

Mrve.

Božo je kupio mrve. Hranio dušu. Božu nisu blještava svjetla Hjustona, niti užarena Texaška zvijezda odveli sa traga kojim je pošao. Nije zalud bio njegov odlazak u Ameriku.
On je znao suštinu.
Stoga ju je u mrvicama dozirao. Inače je ne bi ni bilo.
Suština poredana na rafama i stalažama marketa i trgovinskih centara, svima dostupna, jeftina. Na akcijama, gratis dijeljena.
Takve suštine nije bilo, znao je to Božo. Od tog momenta znao sam i ja. Mnogo sam hljeba pojeo, mrve kusao nisam. Mrve su za odabrane, istine gladne. I sam sam bio takav. Čekao sam sledeće pismo. Strpljivo. Nije bilo potrebe da žurim. Istina ne voli nagle. Istina je mozaik. Ona se slaže. Sve drugo bi bio hazard, čista kocka. Sav život na dvadeset i jednoj tački na šest strana svijeta koja je gledala u istu kocku.
Bačena pred gladne oči hazardera, razočarane jer nisu vidjele onu jednu jedinu stranu. Istinu. Sve je stvar ugla iz kojeg se ona posmatra.

Fragmenti

Sumnja u meni se nedvojbeno lomila. Jedan dio mene želio je istinu na vidjelu. Koliko sutra da ga upita šta stoji iza svega. Bombardovaću ga pitanjima, natjerati da progovori. Naložiti vatru na njegovim prsima sve dok iz njih poput dimnih oblaka ne iščile svi odgovori. Drugi dio mene je znao za Božu indijanca. Ne bi taj pustio glasa, kao onomad kad sam se selio iz ulice. Stajao bi nijem samo sa podignutom rukom dok bih ga bjesomučno udarao stegnutim pesnicama. Kao da krije neku svetu tajnu, dostojanstven i pomalo tužan zbog mog neznanja, nestrpljivosti da brzim potezima razmrsim odavno zamršene konce.
Još onda kao da je znao. Pojavio se drugi dan pred mojom zgradom, nimalo zbunjen novim okruženjem. Stajao je ispod prozora i dozivao me poznatim zviždukom. U njemu kao da se ništa nije promijenilo. Kao da nisam bio udaljen nekoliko kilometara, kao da smo pred našom starom zgradom. Za njega kao da vrijeme nije postojalo, sve dok u njemu nismo mi. Čim smo zasnovali i petom obznanili novu rupu, klikeraški dvoboj je mogao da se nastavi.

„Znaš“, rekao je, „svejedno, zemlja ko zemlja svuda je ista. Nakon kiše uvijek je blato. Čim ugrije ni njega ne ostane“.

I partija je mogla da počne, ali nije. Kako nije počela isto tako nije mogla ni da se završi. Zbog toga ni san nije htio na oči sve do jutra.
„Tam, tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta”, odzvanjali su bubnjevi. Odzvanjali su i koraci prve smjene koja je hitala na posao, u strahu da ga ne izgubi. Mnogi jesu.

Texas, Texas 4

„Ja letim. Letim čovječe“, glas mu je bio histeričan.

Ma koliko poznavao dobro Božu uvijek je kod mene bila bojazan da ne napravi kakvu glupost zbog koje bi se kasnije kajao. Plašio sam se i svaku svoju riječ vagao sam prije negoli bi mu je odaslao putem skype-a. Znao sam za njegovu želju da se vrati. Da dođe. Međutim nisam znao da li je to i želja ostatka njegove porodice.
Marija i Anja vjerovatno su već imale svoj stav za koji ja nisam znao. Božo mi o tome nije ništa pričao.

„Polako. Gdje se nalaziš? Da li si sam, gdje je Marija?“, pitao sam i sam zbunjen njegovim javljanjem.

Polako sam preslagivao sve svoje kontakte koje smo razmijenili putem skype-a. Nismo mnogo kontaktirali. S moje strane nije bilo velike inicijative za razgovore iz prostog razloga što nisam želio rasplamsavati nostalgiju koja je ga je očigledno dobro drmala.

„Vidimo se ubrzo. Moram gasiti telefon. Brzo. Vrlo brzo. Haug“, nisam stigao ni da odreagujem veza se prekinula.

Uvijek je tako bilo. Tvrdoglavi indijanac Božo nije dozvoljavao nikome da se miješa u njegove odluke. Na momenat se uplaših kako je to prošlo tamo preko velike bare. Pokušavao sam svoje slutnje da obesnažim. Učinim nepotrebnim.

Nije išlo.

Nastavih da surfam internetom. Prelazio sam preko naslova, pokušavao da smanjim uzbuđenje zbog skorog susreta sa Božom, ali nije išlo.

Odlučih da prošetam prije spavanja. Ulica je bila pusta. Mnoštvo prazničnih dana, tanki novčanici bili su dovoljni da smanje broj zainteresovanih šetača. Sumorna svjetlost poput plašta od magle nije imala dovoljno svjetlosti da zađe u sve mrtve tačke ulice. Ograničila se na male loptaste krugove koji su se bojažljivo vezali uz stubove javne rasvjete.
Gledao sam u te krugove i pažljivo osmatrao granice među njima. Pažljivo sam birao momenat i korak kojim bih zagazio u sledeći. Naizgled svi su bili isti. Od iste svjetiljke, iste snage, ali njihova, slika, projekcija umnogome se razlikovala. Pažljivim posmatranjem bilo je sasvim jasno. Iza svake deformacije stajao je čovjek. Iza svake svjetiljke stajao je čovjek.

„Gdje je zapravo taj momenat kada počinje deformacija?“

S teškim mislima kasno u noć utonuo sam u san. Jutro sam dočekao bolje raspoložen.
Nije bilo svrhe da razbijam glavu. Nisam tražio alibi. Božo je uveliko „letio“. Kartu je kupio tamo, kofer pakovao isto tamo. Šta je u njega spremio, s kim se pozdravio. Na to nisam mogao uticati. Sve je bilo negdje između. Izvjesno je jedino to da je Božo bio u vazduhu, ja na zemlji. On raširenih krila, ja u gardu plašeći se nevidljiva protivnika.

Ipak radovao sam se susretu koji se bližio. Brzo sam izvršio pripreme. Dokupio sam
dovoljno hrane, nekoliko piva i sokova. Još jednom sam prebrisao biciklo koje mi je ostavio.
I on. Ta metalna naprava činilo mi se da je sinula posebnim sjajem. Zadovoljno sam ga odložio nakon završena posla.

„Šteta“, pomislih bila je zima, ali snijega nije bilo. Zamislih Božu kako sjeda na biciklo s namjerom da se provoza krug.

Smješak mi pređe preko lica. Sjetih se jednog odgovora na zahtjev obično manjih klinaca iz djetinjstva na njihovu molbu.

„Daj mi krug“, glasio bi zahtjev sa željom da dobije biciklo da se njim provoza.
„Jel imaš šestar?“, odgovorio bih.
„Ne, a šta će mi“.
„Da ti nacrtam krug“.

Zamislih sad taj šestar kako bi mi dobro došao da kao čovjek jednom izmjerim tu stvarnu udaljenost koja nas je dijelila toliko godina. Ko je bio bolje sreće da ga ne ubode onaj oštri dio koji bi ostavio neizbrisivu ranu na papiru? Ko je bio onaj drugi skriven ispod nanosa grafita poput svih onih tačaka na papiru koje bi zatvorile krug? Gdje je ta sredina na kojoj će šestar probušiti papir i povezati krugom dvije tačke. Gdje nastaje onaj moment kada nastupa taj deformitet. Na međi, sa ove ili one strane kruga koja spaja dvije udaljene i ničim srodne tačke. Novi Grad i Hjuston. Osim povremene skype veze, očiju koje su bile ovdje a suze tamo.

More soli konačno je premostio zvuk zvona.

Skočio sam kao oparen. Popravljao sam odjeću na sebi. Neodlučan na otvorim vrata i odjednom pustim bujicu svih godina koje su nas dijelile. Uplašen kofera koji su vjerovatno stajali pored  njegovih nogu. Podrške koju će imati iza leđa. Ili je neće imati.
Uplašen više nego onog dana kada su me ostavili s biciklom i mahali iz autobusa da ih nikad više neću vidjeti.

„Kao što rekoh. Stigao sam“, bio je sam.
„Ulazi“, stegnuo sam ga za ramena i snažno ih drmusao.

Gledao sam u njega. Bio je isti kao onog dana kada je odlazio. Na njemu potražih sve one godine koje je optički kabl s obe strane bare nemilosrdno dijelio. Bilo ih je. Najviše oko očiju. Razumljivo one su jedine imale tu privilegiju da plove, putuju, upoređuju. One dublje bore nisu bile pod kaputom, nisu bile u koferu. Nih nije bilo moguće skriti. Rane na duši najdublje su. Ne daju spavati i noću često upadnemo u njihovu zamku pa u njenim dubinama, procijepu tako zaglavljeni i bespomoćni koprcamo se dok ne dočekamo zoru. Ni tamo, ni ovamo. Od sna daleko, od jave ni blizo. Sami i s nikim svojim.

Dugo smo se gledali.

„Šta ima?“
„Ništa. Kod tebe?“
„Ništa.“
„Kako ništa? A Marija, Anja?“

Nekoliko trenutaka je ćutao. Bez riječi. Pogled mu nije silazio sa kofera. Bio je samo jedan. Onaj isti koji sam mu biciklom nosio na stanicu.

„Gdje su ostali?“, pogledom pokazah na kofer.

Slegnuo je ramenima.

„Nisu sa mnom“, oborio je glavu.
„Kako nisu? Ništa mi nisi javljao.“
„Nisam mogao, neke stvari ne mogu se prenijeti tek tako. Nisu me razumjeli“, odgovori i briznu u plač.

Skamenjen sam sjedio kraj njega i gledao dok jeca. Tresao se kao prut. Poražen kilometrima. Šestarom u Hjustonu proboden plakao je poput malog djeteta. Krug je bio mnogo veči i dalji nego što sam računao. Brisao sam grafit koji se nakupio na mojim očima, obrvama koji je spadao sa mene poput peruti na crni kaput učinivši da se osjetim neprijatno.

„Morao sam to znati. Kakav sam ja to prijatelj?“, osjećao sam krivicu i nemoć da prepoznam znake koje bi svako drugi odavno pročitao. Osjećao sam krivicu što nisam bio u stanju da na vrijeme priteknem u pomoć, osjećao krivicu što sam možda iako nevoljno podsticao rast nostalgije koja je bujala tamo daleko pod suncem Texasa i svojim tijelom skrivala očigledne probleme. Njen plod je sjedio preko puta mene. Šiban slanim talasima okeana.

Nakon nekog vremena izašli smo na terasu. Stajao je ispod web kamere. Brisao je suze. Bila je noć i niko nije mogao da vidi kako plače. Čak ni ja.

Gledao sam u krugove koje je obasjavala ulična svjetlost kako se spajaju i niz ulicu smanjuju sve do krivine nakon koje su potpuno nestali iz vidokruga. Sve do mjesta gdje je šestar izgubio ravnotežu i pao.
Grafit je ostao nedorečen.
Rana je ostala otvorena.

Poželio sam da vrisnem iz sveg glasa, kao pravi indijanac, ali bio sam samo pola od tog.

p.s. ovo je 4 dio priče o Boži, ostali dijelovi priče nalaze se na blogu

Texas, Texas

Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.

Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“

Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.

Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.

Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na  stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.

„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.

„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.

Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila  na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.