Bunar želja

Jednom davno tri sjajna ratnika blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine, zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i mjesečina obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bila tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše, kad se napiju vode, da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni slutili da je to bunar želja, nastao kao želja dotičnog vremenjaka.

Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad, ode u pustinju i tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda, zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“, obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao.“
„Zar se ne može zalutati svojevoljno? Ko si ti? Šta radiš ovdje?“ mjesecu bi interesantan neznančev odgovor.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji.“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati.“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na ovo. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje, bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenima mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao.“
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći?“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć, neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio.“
Vremenjak, oduvijek skroman, nenaviknut na neki komoditet, brzo se namjesti i zamisli se. „Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao? Šta da uradim dobro za ljude?“ Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primijetio da se od njegovih suza stvorio mali bunar, prije bi se moglo reći mala lokva. Kad je to primijetio, na licu mu zatitra nekakav zagonetni osmijeh.
„Svakom ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu, neka se želja jedna ispuni“, u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisaše njegove tragove. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.

Prvi ratnik nakon što je u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi: „Eh, da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih, nadam se da me još uvijek čekaju.“ Spusti se potom na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika. Zagleda se u nebo i onako za sebe poželi: „Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao.“
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, leže kraj ove dvojice pa im se obrati:
„Slušam vas i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike. Ćerke da im gledam, očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“
Svanu jutro. Nešto se čudno bješe desilo. Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu. Ratnik nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj, čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule vavilonske. Nije ni primijetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jedan par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode, teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte…“, od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano. „Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigrad nije nikad vidio.
Oko njega se skupilo mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć, mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje. Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojim kućama.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se, a nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.

Advertisements

Nemoguća bajka

U jednoj carevini živiše mnogi znani i neznani junaci. Među njima možda nekako najviše i Ivica. Samoljubljivi mladić bez dogovora i odobrenja zaputi se u šumu. Na pragu ostade uplakana Marica koja ne smjede ocu reći za bratov odlazak u šumu.

 

Lutao je tako Ivica šumom sve dok iznenada u šumi ne začuje nepoznat glas. Brzo se sakri u žbunje.

 

„Ja sve ove dane, čekam da mi svane

da vidim tvoj dragi lik

ja sve ove dane tješim jarane

a, bolan više sam od njih,..“

 

„Ko pjeva zlo ne misli“, prisjeti se Ivica narodne izreke te hrabro iskorači na put pred neznanku koja je pjevala kroz šumu. Pošto je bio čovjek iz naroda i u narodu omiljen rado je koristio narodne izreke, poslovice i mudrosti, te odluči da otpjeva nastavak drage mu pjesme, ako ne i najdraže poslije Internacionale.

 

„Jednom si rekla, nisi porekla

da sam za tebe jedini

mene si zvala a, srce dala

drugome da ga isprosi;…“

 

„Zdravo drugarice“, učtivo pozdravi neiznenađenu neznanku.

„Zdravo gospodine“, još učtivije otpozdravi neznanka.

„Nisam ja nikakav gospodin, ja sam drug“, odgovori Ivica mladoj, ljepuškastoj neznanki koja je osim što je imala lijepe i dugačke noge jako lijepo pjevala poznatu narodnu pjesmu, te mu se zbog toga učini još ljepšom kako se samo žensko može učiniti lijepom.

 

„Ko bi reko čuda da se dese

pa Miljacka mostove odnese

da ne mogu tebi doć

da ne mogu ulicom ti proć,…“, nastavi neznanka da niže stihove Ivičine najdraže, ako ne i najbolje pjesme iz njegovog ogromnog repertoara.

 

„Dođavola Mrko“, opsova u sebi Ivica Medu Mostograditelja, što je gradio tako loše mostove da bi ih i najmanja kiša i bujica saprale i odnijele sa ostalim muljem. Jedva u sebi sakri bijes zbog toga, ali opet nije on dao na svog Mrku, Medu Mostograditelja, čovjeka vesele naravi i ljubitelja dobre narodne muzike i pjevaljki s magistrale, pa stoga odluči da nastavi sa pjesmom.

 

„Ja sve ove noći, čekam kad ćeš doći

doći u život moj

ja sve ove noći živim u samoći

jer mogu biti samo tvoj,..“

Vidjevši da nema kud uspremeta se neznanka, pa sjede na prvi kamen.

 

„Drugarice nemojte golom guzicom na hladan kamen“, brzo je opomenu dosjetljivi Ivica izvlačeći još jedan narodni savjet koji mu je došao kao kec iz rukava.

 

U tom momentu skoči neznanka sa kamena, blago se zarumeni i hitro kapicom sa glave sakri golotinju.

 

„Oprostite nisam vas željela ugroziti, vidite da sam nenaoružana“, postiđena priznade neznanka.

 

crvenkapa

crvenkapa

Da bi je koliko toliko razvedrio Ivica procijeni da bi bilo najbolje da to učini pjesmom, te nastavi započetu pjesmu.

 

„Jednom si rekla, nisi porekla

da sam za tebe jedini

mene si zvala a, srce dala

drugome da ga isprosi;…“, pusti glas da ispuni šumu.

 

Vidjevši Ivičin pogled koji je govorio više od hiljadu slika i čuvši njegov umilni glas kako na sve načine pokušava da prevaziđe nastalu situaciju, pusti svoj glas te i ona zapjeva.

 

„Ko bi reko čuda da se dese

pa Miljacka mostove odnese

da ne mogu tebi doć

da ne mogu ulicom ti proć,…“, pjevala je neznanka.

 

„Da ne mogu tebi doć

da ne mogu ulicom ti proć,..“, zajedno uparivši završne stihove privedoše možda zahvaljujući Ivici daleko najpopularnijom narodnom pjesmom.

 

„Ja sam Crvenkapica“, napokon se predstavi neznanka.

„A ja sam onda Ivica“, predstavi se i on, „drago mi je da smo na istoj strani“, zadovoljno se smješio ljepotici koja bi sigurno bila zečica na Playboy-evoj duplerici da je kojim slučajem taj poznati časopis izlazio u to vrijeme.

 

U tom momentu Ivica osjeti snažno drmusanje.

 

„Budi se. Jebe se tebi, dok ti spavaš i pjevaš Vuk ti izjede Ovce. Ustani više i puštaj tog zeca iz ruku.“, strogi očev glas nije trpio nikakva odlaganja, sa njim nije bilo pregovora vrlo dobro je to znao Ivica budući veliki pregovarač.

 

Nije isto sanjati i živjeti bajke. Još teže ih je ispreplitati.

 

„Marice, o Mariceeee“, galamio je dok je jurio preko dvorišta.

„Šta sam ti ja kriva?“, odazva se Marica.

„Nisi ti kriva, kriv je ….“.

 

 

Nemoguća bajka ipak nije bajka sa sretnim krajem.