Brod u žitu

Milovana sam upoznao prije dvadeset i neku godinu na jednom vašaru s početka jeseni u malom selu sa jednom prodavnicom, crkvom, berberinom i dvadesetak nagusto ušorenih kuća.
Na vašaru je bilo mnogo svijeta. Potomci starijih mještana čekali su taj dan za povratak u zavičaj i za susrete s poznanicima s kojima bi zametali razgovore, započinjali stare zađevice i obnavljali stare doživljaje.
Milovana sam spazio pored štanda na kojem su se prodavale razne sitnice. Izbor sitnica bio je toliko širok da jednostavno nisam znao pravu namjenu polovine artikala. Neki od njih bili su kompletni, dočim su drugi bili nekompletni, polomljeni ili isluženi. Razgledao sam stvari, nesložene i razbacane. Pogledom sam lutao bez ikakvog cilja. Privukli su me galama i mnoštvo predmeta neobičnog izgleda i nepoznate namjene.
„Koliko stoji brodsko kormilo?“ čovjek do mene upita prodavca.
Kormilo nisam ni primijetio do toga momenta. Otkud kormilo na vašaru u selu koje osim jednog većeg potoka nema nadaleko pristojnijeg vodotoka? pomislio sam.
Čovjek pored mene u rukama je okretao kormilo. Uopšte nije gledao u njega, već je iskusnim i rutiniranim pokretima plovio. Njegov pogled nisu mogli zaustaviti niti krov omalene crkve, niti golema lipa čija je krošnja dominirala urednim dvorištem stare crkve.
„Vi ste mornar?“ upitah ga.
„Na neki način da“, nije spuštao pogled koji je već bio negdje oko Rta dobre nade ili možda negdje dalje.
Pogledao sam u kormilo u njegovim rukama. Čvrsto je držao pravac. Ni blagi povjetarac koji je milovao njegovu kovrdžavu kosu nije ga mogao skrenuti s kursa. Kormilo je bilo sjajno i izlizano. Jedna od držaljki na njemu bila je polomljena. Ostalo ih je još sedam.
Zastao sam na trenutak. Usmjerio sam pogled preko krova crkve i velike krošnje od lipe. Stajao sam nekoliko trenutaka, posmatrao oblake i onda zaklopio oči. Oblaci su nastavili put ispod mojih očnih kapaka. Vjetar je donosio dotad meni nepoznate zvukove. Miris nekih nepoznatih destinacija ispunjavao je sva moja čula. Trgnuh se. Čovjek pored mene je držao kormilo i gledao u mene.
„Koliko daleko si bio?“ upitao je.
„Ne znam, ali sam siguran da sam krov crkve prešao“, nasmijah se prema njemu.
Njegov sanjalački pogled se razvedri i ponovo stade da premjerava kormilo.
„Vidiš kolika je ravnica oko nas. Ne vidi se kraja, ali vidjeti preko krova crkve dugo mi je bila najveća prepreka. Sad više nije. Prebrodio sam je. Najteže mi je bilo isploviti. Sad idem dalje“, ostavio je prodavcu novca po svojoj volji. Prodavac se nije cjenjkao. Nije tražio novac. Trampio je stvari za neke nama neupotrebljive sitnice. Neko bi mu ostavio i novac, ali njega to baš nije veselilo.
Ostao sam kod rodbine na prenoćištu. Tražio sam neke izgubljene niti.

Ujutru rano otišao sam kod berberina. Brijao je jednog starijeg čovjeka. Radnja je bila mala. Tek berberska stolica, iskrzano, ali čisto ogledalo; slika Gole Maje na zidu;
uokviren novinski članak sa naslovom „Najbrže makaze regiona“ sa fotografijom nekog mladog čovjeka, uredno začešljanog, sa makazama i češljem u ruci. Pogledao sam u berberina. Bio je začešljan. Nije mnogo žurio. Pričao je sa mušterijom. Kad je završio sa njom, ponudio mi je da sjednem.
„Brijanje“, rekoh mu.
„Najbrže makaze regiona?“ pogledah u ogledalo tražeći njegov pogled.
Nije se smeo.
„Bio sam mlad. Nadobudan“, prozbori.
„Otkud sad ovdje? S tom titulom ste mogli možda više“, nastavih ga ispitivati.
„Ta titula me je dovela ovdje“, reče.
Ne rekoh mu ništa, ali nisam skidao pogled sa njegovog lica.
„Ljudi dolaze kod berberina, svako sa nekom mukom. Nije tu šišanje najbitnije. Ponekad treba saslušati. Reći koju utješnu. Ohrabriti čovjeka“, pričao je blagim tonom. „Nisam slušao. Mjerio sam vrijeme, izgubio kompas i nasukao se ovdje. Kao brod“, završi on.
„Juče spazih čovjeka kako na vašaru pazari kormilo. Koliko mu to ovdje znači?“ skrenuh razgovor na temu koja me je zainteresovala prethodnog dana, ohrabren njegovom iskrenom ispoviješću.
„Mnogo. Mnogo ukoliko ne izgubi kompas“, reče.
Zamolio sam berberina da mi kaže nešto više o neobičnom mornaru.
„Prije mnogo godina nakon jakog nevremena, pojavio se niotkuda njegov otac. Da stvar bude interesantnija, imao je brod. Doduše neki mali. Ostao je da živi s nama. Oženio se i stekao sina. Mislili smo da se skrasio. A onda je jednostavno otišao. Nije bilo ni njega ni broda. Njegova žena nedugo za njim je umrla. Ostao je njegov sin. Dobrodušan momak. Gradi brod“, završio je sa brijanjem da ga nisam ni osjetio, ponesen njegovom pričom.
„Na izlazu iz sela posljednja kuća s desne strane“, nasmija se gledajući me zbunjenog.
„Uopšte više nisam brz, ali vrijeme brže leti“, mahnuo mi je sa praga berbernice.
Automobilom sam za par trenutaka stigao do kuće koja me je interesovala. Čovjek je popravljao otkinutu ručku kormila i upravo je završavao posao.
„Posao napreduje? Vasilije“, rekoh mu svoje ime i pružih ruku.
„Milovan“ predstavi se.
„Čujem praviš brod. Nikad nisam gledao kako se radi brod, pa navratih“, započinjao sam razgovor.
„Samo s ljubavlju“, reče nastavljajući svoj posao.
Pored kuće proticao je nevelik potok. Pogledao sam na konture započetog broda. Nije bilo ohrabrujuće gledati u budući brod i nevelik potok.
„Potok baš i nije plovan. Malen je“, zbunjeno sam promucao.
„Sve rijeke potiču baš od ovakvih potoka, pa i kad su manje od mora, nisu za potcjenjivanje“, reče Milovan.
„U pravu si“, potvrdih iako mi nije bilo baš najjasnije njegovo objašnjenje o gabaritima broda i plovnim mogućnostima potoka.
Nešto kasnije pozdravio sam se sa njim i krenuo u svijet gdje bi ovakav razgovor bio gotovo nemoguć.

Nakon par godina opet me je put naveo na isto mjesto. Sjetio sam se Milovana. Iste noći bilo je jako nevrijeme. Kiša je natapala ravničarsku zemlju. Potok se razlio po okolnim njivama i livadama.
Ujutru sam pojurio do Milovana. Kuća je bila na istom mjestu, ali broda nije bilo. Niti Milovana. Pogledom sam tražio okolo. Spazih brod udaljen od kuće stotinjak metara. Oko broda kao more razlio se potok. Milovan je stajao na brodiću i držao kormilo. Imao je na glavi kapetansku kapu i plavi kaput, koliko sam mogao da uočim. Poželio sam da ga dozovem. Nisam to učinio. Samo sam mu mahnuo rukom.
Brodić se ljuljuškao u uskom koritu, ali se Milovan nije dao smesti. Istim onim pogledom putovao je mnogo dalje i više od nas ostalih običnih smrtnika.
Zažmirio sam još jednom. Brod ispod mene je nemirno poskakivao na talasima. Sve oko mene se ljuljalo. Htio sam da otvorim oči i prekinem put, ali nešto jače od mene nije mi dalo.

Od toga dana moje su se oči nagledale svijeta. Obišao sam sva ona mjesta za koja sam lično smatrao da vrijedi da se vide. Ako negdje i nisam stigao otići, sjetio bih se Milovanovog broda, zažmirio i zaplovio.
Nakon dvadesetak i nešto godina od prvog susreta sa Milovanom, ponovo me put doveo u selo, na sahranu daljnjem rođaku. Dok je sveštenik obavljao ceremoniju, gledao sam u nebo. Jasno sam vidio obrise Milovanovog broda. U tom trenutku poželio sam podignuti ruku i pokazati na Milovana, ali svjestan situacije ne rekoh ništa. Brod od oblaka sigurno je jezdio nebeskim plavetnilom.
Poslije sahrane sam od mještana saznao da je Milovan nestao s brodom nedugo nakon našeg zadnjeg susreta. Želio je da vidi šta je to bilo jače od njegovog oca da ga ostavi sa majkom u selu.
Zastao sam pred njegovom oronulom kućom. Vrijeme je neumitno teklo za nju. Za Milovana ne znam. Čovjek na tako velikom putu ne poznaje vremenske prepreke. Zemaljske prepreke nije poznavao dok je bio brod u žitu.

Advertisements

Čovjek s maslinom u očima

„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.