Andrmolja i ostala blaga

Svijet se stalno mijenja i oblikuje. Dijelom ga oblikuju ljudi, običaji i sudbine, a dijelom priroda koja neumitno ostavlja tragove. Često pored nas i naših života minu ljudi koje gotovo zaboravimo, a eto postoje neke sitnice koje nas podsjete na iste.

Milutin ili kako su ga zazivali Miško nije bio sitnog stasa, već naprotiv ljudeskara sa dlanovma poput lopate, ali dobrodušan i prost čovjek kao i ,mnogi drugi. Međutim iza njegova pogleda nije se mogla sakriti njegova dobrodušna narav. Jednostavno neki se ljudi takvi rode.

Bio je iz siromašne porodice i vrlo mlad je ostao sam. Baš u moentima kad mu je trebao neko da mu pomogne, pogura da snađe ostade bez ikakve zaleđine i podrške te nastavi kroz život sam da se bori sa talasima nemaštine koja se smjenjivala sa nerazumijevanjem okoline.
Nikada nije bio zaposlen u kakvom preduzeću ili fabrici. Kad god bi se njegov slučaj razmatrao, uvijek bi iskrsao neki teži slučaj ili nečiji slučaj. Nije se on mnogo ljutio. Vjerovao bi da je to stvarno tako i da je sudbina ta koja ga drmusa i za kaput drži ne dajući mu da ni za pedalj ne odmakne od svoje bijede.

Miško nije nikada prosio. Uvijek je nalazio načina da zaradi neki dinar. Imao je konjića jedva nešto težeg od sebe. Ostavili mu ga neki čergari koji su nekoć davno prolazili gradom te zanoćiše u njegovom dvorištu uz njegov pristanak. Ispekao je njima Miško posljednju kokoš i još jednu za supu dao.

„Neka, neka.“-nije htio uzeti ni dinara za njih.

Bilo mu je žao dječice i njihovih stopala pocrvenjelih od studeni koja se sa zimom krišom uvlačila u varoš podno Balja. Još istog jutra uputio se zarana u kestenovu šumu koja je bila prepuna primamljivih plodova koji su se sjajili dok su mu bodlje neugodno peckale ogrubjele prste. Zadovoljno se smješkao, zamišljajući zadovoljne okrugle očice garave dječice dok budu poskakivala nestašno oko velikog limenog bureta, a hiljade varnica kao zvjezda padalica bude padalo oko njihovih polubosih stopala.

Dok se čerga nije probudila vatra je pucketala i miris pečena kestena vrlo brzo ispunio je dvorište sa neznanim gostima kojih se svako klonio osim Miška.

„Ajde, ajde navalite dok su vrući. Kad se olade nisu Bog zna šta.“-prizivao je šarenu svitu koja se brzo okupila oko vatre sa kestenjem. Kao što je pretpostavljao najveselija su bila dječica. Nisu prestajali trčati oko vatre. Očas bi pali na zemlju te se po njoj premetali kako kakvi nestašni kozlići. Smijala se djeca, a sa njima i Miško.

Dok su jeli garavo i vrelo kestenje razgovaralo se o svemu.

„Vidiš gazda. Ti si ko i mi. Zadnju kokoš podijelio si s nama, a jutros nam i kestena ispeče. Šta ćeš sutra?“-najstariji Rom bio je razgovorljiv.
„Pogledaće Bog i na mene vaka. Uvijek se nađe dobrih ljudi. Nikada nije bilo da je posla nestalo, a još nisam čuo da je neko od gladi umro.“-nij skidao pogleda sa razigrane dječice sve musave oko usta od pečena kestena.
„U pravu si. Ni mi nismo rado viđeni gosti, ali ljudi se nađe. Vučemo tu neku andrmolju i svak u njoj nešto za sebe pronađe. Nešto i naplatimo, nešto poklonimo. Opet nam ljudi nešto daju što im ne treba, a opet treba tamo nekome drugom. Mi smo ti kao neki lutajući vašar gdje za svakog se ponešto nađe.“

Miško je gledao u njih. Nije ih ni pitao čim se bave, ali bilo mu je jasno da svaštare. Bilo je tu starih lonaca, polomljenih kišobrana, točkova od bicikla i kojekakve starudije gotovo neupotrebljive, ali bili su sva njihova blaga i imovina.

„Andrmolja kažeš.“-posmatrao je nekoliko trenutaka sva njihova blaga.
„Veliš za svaku robu kupca ima.“-rezimirao je razgovor sa Romom.
„Ima, ima. Ako si mušterija i ako robe imaš da pazarimo.“-Rom je bio raspoložen za trgovinu.

Obilazili su oko kuće, prevrtali odavno odložene i neupotrebljive stvari i sklopiše dogovor.

„Vidi. Dobar si ko čoek. Uzeću ti onu staru peć, dolap, klinove od brnača i mlin za kafu. Veliš krupno melje.“-pazar se utvrđivao.
„Jel može vako. Vidiš imamo troje kola, a pet konja. Zima samo što nije, a treba njima rane. Da mi tebi konja ostavimo i kola. Kad ponovo naiđemo ti nam njih opet vratiš. Do tada Bog te veslio s njim što uradiš, za sebe si uradio. Jel pošteno?“-škiljio je na ono jedno malko zrikavo oko očekujući potvrdu trgovine.

Čerge

Čerge

Miško je mjerako čas njega čas konje koji su već bili upregnuti. Samo je jedan od njih bio sam upregnut. Omaleni sivalj, kome se nisu tako lako mogle odrediti godine pokorno je stajao upregnut u zapregu. Tek ponekad bi mahnuo repom i dao do znanja da nije voštani lik iz bjelosvjetskih muzeja. Vjerovatno i zbog slabe ishrane djelovao je još sitniji i stariji. Nije baš bio prilika za pokazati se, ali ni ono što je stari Rom tražio nije bilo u boljem stanju.

„Kad s njim privučem drva za zimu na konju sam, a ni oni neće bar do proljeća nazad. Možda zaradim koji dinar s njim. Uvijek će trebati nekome nešto prvesti. Kakvu andrmolju.“-pomisli i uhvati sebe kako se već zakačio za riječ koju je tek čuo od Roma.
„Andrmolja. Pa toga ima kod svake kuće. Od nje bi se moglo živjeti.“
„Evo ruke. Dogovor je pošten ko što sam i sam.“-prihvati ponudu i dugo se rukovao sa vještim trgovcem.

Na odlasku su mu mahali, sve dok nisu nestali u pravcu koji je vodio prema gradu. Gologlava dječica stalno su se smijala i premetala.
Čergari su otišli. Nisu se pojavili na proljeće, kako je bio sam pomislio. Put kojim su hodili nije imao kalendare i smjernica. Samo jedno je sa njima bilo sigurno. Njih se moglo sresti kad im se najmanje nadaš.

Odmah je prionuo na posao da sivalju obezbijedi krov nad glavom. Oslobodio je jednu šupu za drva koju je nekako prilagodio da se u nju smjesti konj. Nije bila velika, čak šta više omaleni sivalj se s teškom mukom provlačio kroz nakrivljena vrata, ali nije davao do znanja da se čemu protivi. Nakon par dana već je prvi put s njim izašao pred oči javnosti očekujući njihove reakcije. Bilo je svega. Od podsmijeha do simpatičnog prihvatanja bila je tanka crta.

Natovario je otpad koji je godinam stajao pored njegove kuće i pošao put odlagališta smeća i otkupne stanice za sirovine. U nekoliko tura već je gotovo riješio sve ono što mu je godinama stajalo u dvorištu i smetalo.

„Đe si Miško. Bogami si se dao na velik posao. Šta to voziš?“-pozdravljali su ga i uz put propitivali komšije i poznanici.
„Andrmolju moj prika.“-odgovorio bi i samo se nasmijao.

Za njim su ostajali začuđeni pogledi.
Brzo se gradom pročulo da Miško prevozi neku andrmolju. Stranjska riječ „andrmolja“ postade riječ koja se počela upotrebljavati više no i jedna druga. Na svakom mjestu i u sva vremena. Od toga momenta andrmolja posta sve i svašta.
Njom se trgovalo, kupovalo, slavilo i tugovalo. Andrmoljom se kitio i bogat i siromah, i gost i svat. Na tu riječ polagali su svi pravo, a čini se najmanje Miško.

Miško je vozio sve. Odvozio nepotrebni otpad i svaku dranguliju. Nije imao cijenik. Svako je davao po savjesti i duši. Nekada je to bila i sirovina koju je prodavao na otpad i isto naplatio. Posla je bilo svakodnevno. Ne u tolikoj mjeri da bi stekao bogatstva, ali sasvim dovoljno da iz kuće iseli oskudicu i neimaštinu.

„Ima li andrmolje?“
„Ima, ima.“-potvrdno bi kimnuo glavom i nasmiješio se radeći svoj posao.

Život je prepun iznenađenja. Onoga dana kad je čerga na njegov poziv zanoćila u njegovom dvorištu bolji život je prešao kapiju njegovog siromaštva. Uz nemalu pomoć sivalja, andrmolje i svoje dobrodušnosti sreća je posjetila njegov dom.

Kako to prirodno i biva. Iščezli su sa drumova sivalj, Miško i andrmolja. Iščezli čergari. Tek ponekad riječ među koju se skrila sreća podsjeti me na Miška. Šta je presudilo da se sreća nastani pored njega ne znam. Možda pečena kokoš, pečen kesten ili njegova široka i prostodušna duša?

Sreća je tu uvijek negdje oko nas. U sitnicama koje nas okružuju i dolaze nezvane na naš prag. Nekad u riječi, pismu, poklonu. Osmijehu neke garave dječice i na štapu uboga prosjaka.
Važno je otvoriti vrata, srce. Osmijeh nije naodmet.

Pozdravlja Vas mandrak72, animator kesten pirea na svjetskom prvenstvu u dvije discipline.

Advertisements