Vruć u ruku, vruć u ruku

Znamo da robu najbolje prodaje „vruća“ reklama. E sad, gdje je ona granica gdje to ne prelazi stvar dobrog ukusa. Teško je reći.

More, sunce, talasi,..

Pogubi se pošten čovjek, a kamoli poštena žena. Pu, pu, daleko bilo.

Plažu oblijeću prodavci svega i svačega. Jedan takav, a na neki način i moj zemljak od 80-tak kilometara od mene, danima opsjeda plažu. Prodaje i nudi svoj proizvod.

Kukuruz.

Kuvani kukuruz.

Zamiriši plaža ma samo da se i pomene kuvani kukuruz, a kamoli da ti pred nosom mlati s klipom kao dukat žutog kukuruza. Dok čovjek leži na plaži 90% vremena samo razmišlja o hrani i stalno se bori s mišlju šta je slijedeće.

E sad na scenu stupa moj krezubi zemo. Ide ti on par dana i reklamira svoje čedo:

„Kuuuvani kukuruz from Banjaluka, kuuuuvani kukuruz from Šargovac, kuuuuvani kukuruz from Gradiška, vaniKu RuzKu , vaniKu ruzKu , vaniKu ruzKu….“

Išla je prodaja tako, tako. Prolazio bi plažom moj zemo sa sombrerom, ručnim frižiderom izmežu ležaljki i neumorno reklamirao svoju robu. Poučen reklamnim porukama sa televizije odlučio je da svojoj reklami doda začin. I učinio je to juče u poslijepodnevnim satima.

„Kuuuvani kukuruz from Banjaluka, kuuuuvani kukuruz from Šargovac, kuuuuvani kukuruz from Gradiška, vaniKu RuzKu , vaniKu ruzKu , vaniKu ruzKu. Vruć u ruku, vruć u ruku, vruć u ruku…“

Prvo sam osjetio zbunjenost. Potom sam pogledao oko sebe. Svima je titrao nevini osmjeh oko usta. Pogotovo na ovaj dodatni začin na kraju reklame.

U drugom navratu osmjeha i komentara je bilo sve više, ali posla. Hm. Tu počinje ono naše poštenje. Kako sad da neko naruči.

„Hej momak, jel može jedan vruć u ruku?“

Sve na stranu. Nove stvari uvijek ispočetka stvaraju bojažljivost. Nakon toga se na njih naviknemo i ne primjećujemo sve ono što nas je kod njih plašilo, odbijalo. Ali pobogu kuvani kukuruz nije ništa novo. Zašto bi se plašili?

Šaljem vam veliki pozdrav sa plaže u iščekivanju da vidim ko je taj (ta) koji će prvi da zatraži vruć u ruku.

Advertisements

Šesti dan, sve je stalo,…

Oguglao, odguglao,… Šesti dan je svanuo u julu. I sedmi će. Biloški sat navijen tako da me iznova budi i na godišnjem odmoru nije odustajao. Bilo je vrijeme za jutarnju toaletu i ostalo.

U nedostatku zanimljivih sadržaja vratih se računaru. Laptop je bio na koljenima. Štrikao sam slike sa prethodnih ljetovanja. Odvojene po godinama.

Posmatrao sam slike iz foldera sa prvog ljetovanja na kojemu su bile moje najstarije dvije djevojčice. Ubrzo poslije toga u trećem folderu priključila se i treća. Uživao sam u hronologiji njihova odrastanja. Zadovoljno sam se smješako njihovim nestašlucima, svim onim događajima koje su slike zabilježile, kao i onima koji su se trajno nastanili u memoriji, negdje u brazdama sive moždane mase.

Zadovoljan njihovim odrastanjem, stasavanjem u prelijepe bisere nisam mogao a da ne primjetim i jednu dobru stvar. Sve ove godine nisam se mnogo promijenio. Još uvijek su neke majice i šorcevi iz prvog foldera našle mjesto i u folderu broj pet. Da li me je zapamtila crnogorska obala ne znam, ali znam samo jedno.

Sve je stalo, samo djeca rastu.

 

Peti dan je ušao u taj brejk

Kao što se kaže nesreća nikad ne dolazi sama. Tako je bilo i petog dana. Toga dana negdje u prijepodnevnim satima izvjesna dama poželjela je manirima starlete da skrene pažnju na sebe. Pućila je usta kao premijer, paradirala plažom kao golub gušan, ali hajde da je na tom završilo moglo bi da se kaže da je djelimično uspjela u svom naumu.

starlete

starlete

Negdje iza podneva nezadovoljna reakcijom na koju je naišla učinila je korak više. Postavila je ležaljku na prolaz kojim se izlazi u more. Ni to joj nije bilo dovoljno nego je skinula gornji dio kostima želeći da osunča poprsje. E tu je već u meni prekipilo.
„Gospođo“, prozvah je.
„Šta hoćeš?“
„Možete li malo da se ponašate poput ostalih na ovoj plaži“.
„Šta vam smeta, uostalom iz kakve si ti to vukojebine stigao, stidite se.“
„Vi bi trebalo da se stidite“, odgovorih joj malo povišenijim tonom.
„Ja“,iznenadi se dotična starleta, “ koga da se stidim? Tebe?“
„Ne mene, već ovog debelog“, rukom pokazah na debelog čovjeka na ležaljci.
„Što mene?“, obrati mi se dotični.
„Pa jer imaš veće cice od nje.“
U tom momentu dotična starleta se bijesno okrenu potrbuške na ležaljci. Bljesnu njeno bijelo dupe svom širinom. Kao smajli. Osjetih da sam malko pretjerao.
„Izvinite,možda bi bolje skrenuli pažnju na sebe da ste sunčali golo dupe, a koje ste mogli daiznajmite i iskoristite u reklamne svrhe.“
„Molim?“, ponovo me pogleda ista.
„Mogli ste na njemu slobodno na jednoj strani napisati „Veliki koncert, Gost večeri AcaLukas, Subota veče u 22: 00 časova u plažnom restoranu La Bamba u Igalu velikim slovima, a na drugoj strani,..“, nisam ni završio kada me prekide.
„Šta na drugoj strani?“
„Slika.“
„Kakva slika?“
„Ace“, prozborih.
„Ace Lukasa?“
„Sa orkestrom“, dodadoh.
Starleta bijesno skoči, pokupi svoje stvari sa prolaza i nestade sa plaže. Tokom dana još sam na sebi osjećao poglede debelog sa plaže.
Negdje pred kraj dana iznenadni vjetar podiže dva suncobrana visoko u vazduh koji poput baletana zaigraše i strmoglaviše se oba na moju glavu. Prihvatih to kao malu, ličnu i od onog gore izmoljenu kaznu za mene i osvetu starlete i debelog sa plaže koji se još dugo smješkao dok sam ja sa masnicom na čelu napuštao plažu.
Poslije svega pašo i ja smo odigrali zanimljiv teniski meč koji sam izgubio u setovima 2:0 (7:6, 7:6). Pičilicama za muhe istjerivali smo dva nepozvana tanka guštera koji su preko terase ušli u stan.
Bilo kako bilo peta noć kuca na vratima. Laku Vam noć blogeri ma gdje da ste.

Vedro veče provučeno kroz gaće – zabranjen pristup za lažne doktorate

Večer je četvrta i krajnje vrijeme da se podvrgnemo realnoj ekonomiji. Sve do ovog momenta bila je tajna koliko se članova nalazi u paket aranžmanu. Pažljivi čitalac jednostavnom matematikom u kojoj se nalaze dva tetka, dvije tetke (pod ovim se ne podrazumijeva njihova osobina, pohabanost, već je riječ o tradicionalnim rodbinskim granama), dvije sestre, dva zeta, dva pašanca, dvije blogerke, jedan bloger, pet djevojčica, jedan dječak dolazi do dvocifrenog broja 10. U našem fudbalski raspoloženom narodu 10-tka je sinonim za glavnog motora ekipe, pokretača svih akcija, idejnog začetnika svake akcije i još štošta.

recesija

recesija

Prljavog veša se nakupilo , ali još ga neću iznositi do kraja dok veš mašina svoje ne završi, ali povela se ovakva rasprava.
„Imamo veš mašinu, imamo i detredženta. Zašto da prljav veš nosimo kući? Da bar malo uštedimo na kraju.“, sjeti se prva blogerka ili tetka ili sestra ili svastika.
„U pravu si“, dosjeti se druga blogerka, „ali nas je deset, kad pomnožimo sa deset gaća koje smo svako od nas mijenjali svakog dana dolazimo do brojke od stotinu gaća. Zamislite koju bi sliku ostavili, osim toga trebali bi kupiti štipaljki za 10 evra. Onda je bolje kad se vratimo svako od nas da kupi vreću deterdženta od po 10-tak konvertibilnih maraka (opet čarobni broj deset , op.a.)“

gaće na štriku

gaće na štriku

„Vidite, vrijeme je za racionalizaciju. Koliko od vas ovdje prisutnih koristi tehniku dodatnog nošenja izvraćenih gaća, što bi odmah prepolovilo potrošnju tj.upotrebu čistog donjeg veša. Daljom kombinatorikom po sistemu što je gledalo naprijed i zla se nagledalo nek baci pogled iza, dodatno bi smanjili utrošak čistog donjeg veša, a na kraju kao šlag na tortu opet ostaje omiljena i dobro znana metoda razmjene gaća po sistemu svako sa svakim ili narodski rečeno ja tebi, ti meni. Čista realna ekonomija.“ dodadoh ničim izazvan u započetoj diskusiji.
Prijedlog je naišao na odobravanje i dobro raspoloženje. Sačekao sam da prvi talas oduševljenja splasne.
„E sad ćete da vidite zašto realna ekonomija nema budućnost i odbacujem ovaj prijedlog u startu. Ekonomski sve predloženo dovelo bi uštede u budžetu, ali realno gledano vaše su gaće su za mene prevelike“, okončah svoju retoričku besjedu.

primjer gaće

primjer gaće

p.s. ovo je autorski post i ukoliko neki dio sadržaja bude iskorišten za kakav novi doktorat biće tužen za zloupotrebu autorskih prava

Četvrto jutro će promijeniti sve

Četvrto jutro možda je najbolje dočaralo moja unutrašnja osjećanja. Dok sam se spremao za plažu upitao sam moju trogodišnju ćerkicu nešto što će uzdrmati moje samopouzdanje.
„Jelo, da li je tata išta pocrnio? Kako ti izgledam?“
Kao iz topa je odgovorila, mada još nije dobro raspoznavala boje.
„Tata izgledaš mi kao wc školjka“.
To saznanje me je dotuklo. Bilo je svejedno u kakvom stanju se ista wc školjka nalazila. Mala ili velika nužda? Nisam se usudio postaviti slijedeće pitanje. Postavila je stvari na pravo mjesto.

Treći dan kad je pao mrak

Treći dan mrzim sve ono što mrzim i prvog i drugog i zadnjeg dana. Toliko nabijeđenih talentovanih vaterpolista u životu nisam vidio. Glavonje umislile da su Šapići, Šoštari, … ispunili plićak namijenjen djeci pa ko nilske konjine izvijaju svoja masna tijela iz plićaka ko majonez iz tube.
Elem nisam želio biti uvučen u tu igru ali zgodilo se. Dok sam se teškom mukom održavao na površini vode dobro napumpana lopta pogodila me je u glavu. Nakratko zbunjen i potopljen brzo sam došao sebi, odlučan i bijesan odlučio sam da dohvatim loptu i bacim je preko na slijedeću plažu. Još uvijek obnevidio od soli u očima dograbio sam prvi okrugli kožni predmet do sebe. Zagnjurih je pod sebe da dam do znanja da je igri kraj. Prošlo je nekoliko trenutaka dok je lopta mirovala u mom posjedu. Desnim dlanom stiskao sam njenu sklisku površinu dodatno stvarajući pritisak površinom vode.
Odjednom oči svih na plaži bile su uprte ka meni. Pomislih kako imam nesebičnu podršku od svih normalnih kupača na plaži. Talase prema meni sjekla su i dvojica nabildanih spasilaca u crvenim kupaćim gaćicama.
Taman kad sam odlučio da je zavitlam preko plutača lopta u mome dlanu poče da vrda.

vaterpolo

vaterpolo

„E nećeš, živa ne bila“,dodatno je stegnuh, potopih te izvih tijelo iznad vode kako bih dobio na jačini zamaha da bi lopta izmakla iz vidokruga vaterpolista. Lopta iskliznu iz dlana, otežala ostade da pluta ispred mene.
Protegnuh se da je iznova dohvatim. Bezuspješno. Izmigoljila se.
„Nećeš majčin sine“, zaplivah za njom te je uhvatih.
Držao sam je par trenutaka za uho.
„Otkud lopti uho?“,zapitao sam se, te je nastavih ispipavati i ustanovih da ima još jedno.
„Pusti me konju“, procijedi lopta.
O majko moja bruke kad u rukama spazih obrijanu glavu jednog starijeg gospodina , poslije mi rekoše plivača ultramaratonca koji je bio na najboljem putu da obori svjestki rekord u slobodnomplivanju. U tom momentu počeli su da me tepaju svi koji su se našli u mojoj blizini. Jedva sam živu glavu izvukao.
Eto, dokon sjedim i tražim način kako da namaknem novca do kraja godišnjeg. Trenutno razdvajam, raslojavam troslojni toalet papir. To mi trenutno odvuče misli sa neslavnim svršetkom epizode sa vaterpolistima sa plaže. Eto dobih boju brže nego što sam se nadao.

Drugi dan ko noć

Drugi dan je već druga priča. Već se pomalo osjećamo kao veterani. Izgorali smo još juče pa su se stekli svi uslovi da se bolje uklopimo u svijet oko sebe. Pečenkovići.

Pečenković

Pečenković

Kad smo malo bolje saldirali prethodni dan, užina na plaži bila je poskupa, a kako je oskudacija za doručkom smo izračunali da je bolje kupiti čajne kobasice, hljeba i sendvič pojesti na plaži.
„Svaki dan?“,zapitah.
„Pa“.

Klopa na plaži, negativi na koži

Klopa na plaži, negativi na koži

Nisam mogao da se ne sjetim vica o Muji koji je otišao kod doktora jer je imao problema sa stolicom. Doktor mu je rekao da se skine i pogledao ga dolje. Nakon toga ga je pitao gdje radi i uzeo metalnu špicu i „oštemao“ problem. „Na građevini,a što?“,upita Mujo. „Pa zato što ne smiješ guzicu da brišeš vrećom od cementa“, odgovori mu doktor.
Uplaših se i ja da ne zapeknem dolje od suve hrane pa upitah dragu “ A, jel može bar po kaškica Lenor omekšivača prije i poslije užine“.
„A zašto“,upita ona.
„Eto, preventive radi“, naježih se pri pomisli da me neko „oštema“ dolje. Stvarno treba imati petlju, ponos je nešto drugo u toj priči.

tvrda-stolica

tvrda-stolica

Prvi dan/noć

Prvi dan na moru je protekao bez iznenađenja. Voda je bila slana. Tako kažu spasioci koji su je ispumpavali iz mene. Najbolji dio dana bila je noć, ali se sa tom mojom konstatacijom ne slažu naše bolje polovine izuzmemo li matematiku. Naime jutros rano smo optuženi pašanac i ja da smo hrkali da se od nas nije moglo spavati.

hrkanje

hrkanje

Bio je i gazda objekta jutros na vratima ali me to nije mnogo omelo. Imam svjedoka da je sve to laž, loše namještena igra nekih zapadnih agenata, Vučića, Čovića i sličnih. Pitao sam pašanca da li me je čuo kako hrčem. Odgovor je bio negativan, a da vam pravo kažem nisam ni ja čuo njega tako da sve optužbe hladno padaju u vodu da se od našeg hrkanja nije moglo spavati. Neki dokon svijet.

nesanica

nesanica